Da nije bilo učitelja koji su sedmogodišnjeg Radovana Fuchsa uzeli za ručicu i izveli do sveučilišne veterinarske diplome svoj bi intelektualni, pa i politički integritet komotno mogao objesiti mačku o rep.
Da nije bilo učitelja koji su HDZ-ovog ministra znanosti, obrazovanja i mladih Radovana Fuchsa (1953.), kao sedmogodišnju tabula rasu, uzeli za ručicu i izveli do sveučilišne veterinarske diplome – za ono kasnije postoje i neke škakljive kontroverze – svoj bi intelektualni, pa i politički integritet komotno mogao objesiti mačku o rep.
Kao i svi ostali što su se temeljem izobrazbe porazmjestili po svim društvenim nišama, a prepuna su im usta „strateške važnosti odgoja i obrazovanja“, lijepih uspomena na svoje školske dane i nastavnike („najzaslužnije za sve što danas jesmo“), ali nevjerojatno bezvoljne/impotentne kada se s tih društvenih niša svatko u svom djelukrugu utjecaja ima učinkovito zauzeti za ljudsko i profesionalno dostojanstvo prosvjetara i pravednu plaću za njihov rad.
Nije sporno to da će se postići nekakav dogovor s nezadovoljnima u cijelom sustavu odgoja i obrazovanja, ali tko će prvi popustiti razumu, kada i kakav će biti ishod, pitanje je za milijun euraMinistar Fuchs već dugo vraća učiteljima i srednjoškolskim i sveučilišnim nastavnicima ne milo za drago, nego vladinim kruhom nad pogačom (premijer Andrej Plenković: „Što hoće u školama, plaće su im rasle i još će rasti!?“), pa ovi štrajkaju. Nemajući druge. Doduše, ne svi – ovisno o ravnateljsko-nastavničkoj političkoj uvezanosti s HDZ-om – ali štrajkaju dovoljno masovno da sustav trokira i zloslutno prijeti poremećajima uoči završetka nastavne godine, zaključivanja ocjena, ispita, državne mature i upisa na fakultete… Počelo je jednodnevnim štrajkom upozorenja vladi, nastavilo se tzv. cirkularnim po regijama, a 25. travnja 2025. je najavljen veliki prosvjedni skup na Trgu bana Josipa Jelačića u Zagrebu.
„Najveći u povijesti“, tvrde sindikalni čelnici, organizatori štrajka Željko Stipić (Školski sindikat Preporod), Zrinko Turalija (Nezavisni sindikat zaposlenih u srednjim školama Hrvatske) i Matija Kroflin (Nezavisni sindikat znanosti i visokog obrazovanja). „Da se vlada ne bi mučila s brojkama o odazivu učitelja i profesora, koje su uvijek manje od naših, dovest ćemo sve te ljude na središnji trg u Zagrebu, pa neka ih prebroje“, ironizirao je Željko Stipić. „Ne bude li vlada pristala na makar tri ključna od naših pet zahtjeva, na ovomu dosad nećemo stati, udarit ćemo tamo gdje i kada najviše boli.“ No, premijer Andrej Plenković i ministar Fuchs, zasad, ne kane popustiti i udaraju kontru: „A najviše će boljeti učenike i studente, jer će im sindikalni inat, za koji uopće nema razloga, poremetiti redovnu nastavu i ugroziri nastavak izobrazbe“.
Fraza o zemlji znanja poštapalica je u predizbornim političkim obmanama, što nema blage veze sa praksom „reformi i smjera zemlje“, pa…Inati i prijetnje i s jedne i s druge strane zasad ne daju naslutiti da će u nekom bliskom trenutku prevladati razum budući da te vrsti sluha nije bilo ni u prethodnom procesu mirenja. I vlada i sindikati pokazuju mišiće. S vladine strane stoje moć i novac, ali ne i dobra volja budući da su ljudi u školstvu uistinu marginalizirani u tzv. CRO društvu znanja kao nitko drugi u sustavu javnih i državnih službâ (koeficijent za plaće 2,01, sic transit) iste stručne spreme i složenosti rada, pa… Sa sindikalne strane pak jedino argumenti o državnoj nepravdi i demokratski legitimitet da se potplaćeni i obespravljeni prosvjedom/štrajkom bore za svoj status u najplemenitijem zvanju. Odgoju i izobrazbi onih na kojima, kažu, svijet ostaje i bez kojih taj svijet sutra nije moguć.
Na sindikalne ponude za ispravljanjem krive Drine, koju ni CRO vlada ne poriče, Plenković i Fuchs inatljivo uzvraćaju time da su „plaće zaposlenih u školama i na fakultetima sigurno znatno bolje no lani, a drastično bolje nego prije šest godina“. Nominalno da, ali neusporedivo s kupovnom moći rada i danas. Prije šest godina se, to Plenković i Fuchs ne kažu, moglo za 100 kuna kupiti u trgovačkom centru više hrane i higijenskih artikala no danas za 100 eura „naše valute“, sic transit. Da su prosvjetne plaće rasle i 100 posto – a nisu, tek nekih 50 posto – „argument“ većih primanja ne vrijedi. Posljedica je neobuzdane tzv. Plenkovićeve inflacije koja mu je izbila iz ruku iole učinkovitu kontrolu toksične pohlepe gotovo dnevnim nabijanjem cijena svih proizvoda i usluga. Od trgovačkih, bankarskih i telekomunikacijskih do svih inih u režiji stranih „poduzetnika“ na koje pak domaći – vidi „zaokružene“ cijene na tržnicama, mesnicama, servisima, ugostiteljstvu, etc. – beskrupulozno dograđuju vlastitu pohlepu.
Naopaki vladini prioriteti u podilaženju diktatima iz Bruxellesa priča su za sebe. Ne može, npr. kupnja 50 njemačkih tenkova Leoparda biti preča – 25 milijuna eura svaki! – od izvlačenja svakog četvrtog-petog CRO žitelja s/ispod ruba siromaštva. Ili spašavanja 750.000 penzića od gladi. Ili pak temeljne materijalne empatije za tisuće djece oboljele od rijetkih bolesti? Ili krova nad glavom mladim obiteljima. Etc., etc. Mora li biti baš 50 tih Leoparda, ako se i za manje od cijene jednoga, za manje od 25 milijuna eura – da se ne spominju ine ljudski, profesionalno ili materijalno zakinute kategorije – može zasluženo platiti prosvjetare i udovoljiti pravdi? Ako ne bude imao tko učiti one na kojima svijet ostaje, ni taj Leopard neće imati tko voziti prije no što ga dron-ubojica ionako učas pretvori u olupinu.
Ne može kupnja pedeset njemačkih tenkova Leoparda – 25 milijuna eura svaki! – biti preča od izvlačenja svakog četvrtog-petog CRO žitelja s/ispod ruba siromaštvaImaju li zaposleni u školama pravo buniti se protiv vladina kruha nad pogačom? Zahtijevati (1) povećanje osnovice plaće za 10 posto, (2) promjenu Uredbe o koeficijentima, (3) uvođenje sektorskog dodatka u obrazovanju i znanosti kako bi se izjednačili s drugim javnim službama, (4) izuzeće od ocjenjivanja nastavnog osoblja te (5) odgađanje na godinu dana modularne nastave u strukovnim školama i angažman resornoga ministarstva radi sistematizacije na visokoškolskim ustanovama? Neki u javnosti tvrde da imaju, jer obavljaju za državu strateški važan posao, a neki da nemaju, jer se „ionako ne pretrgnu na poslu, ne rade punih osam sati dnevno, imaju zimski, ljetni i kraće raspuste između toga, itd.“
Mediji su glede štrajka u školstvu, kojemu se ne nazire svršetak – u općoj kakofoniji optužbi i protuoptužbi, potpore i osporavanja – neki dan objavili novo reagiranje regionalne estradne megazvijezde Severine Vučković, koja se već neko vrijeme ne libi sve češće na društvenim mrežama upadati u političko dvorište, govori o društvenim problemima, ljudskim pravima i time izazivati nemalu pozornost. „Danima gledamo kako Vlada oholo odbija shvatiti što je svakom gledatelju dnevnika jasno: da je HDZ-ova vlada, predizborno podižući plaće – najviše zakinula baš najpametnije i najobrazovanije među nama“, napisala je pjevačica, navodeći pet razloga zašto treba podržati učitelje, nastavnike, profesore i znanstvenike, „čije su plaće (s)pale na dno ljestvice. 1. Zato što nije normalno da plaća ministra obrazovanja bude tri plaće učitelja, onih koji našu djecu uče pisati, čitati, zbrajati… Njemu 4573 eura, a učiteljima 1578 eura. Jedan ministar za tri učitelja.“
Pa zaoštrava: „2. Zato što nije normalno da ministar ima duplo veću plaćuod docenta na fakultetu. Njemu 4573 eura, a njima oko 2100 eura. To bi značilo da u Hrvatskoj jedan ministar vrijedi više od dva docenta, koji na fakultetima uče mlade ljude da postanu visokoobrazovani stručnjaci? A docenti su među najobrazovanijim osobama, zato ih i želimo na fakultetima da svoje znanje prenose na mlade. 3. Zato što nije normalno da ministar kaže najobrazovanijima među nama: ‘Va,a je samo do novca’. Jer njemu je očito normalno da asistent na fakultetu ima manju plaću od policajca sa srednjom školom ili vozača ZET-a? Asistent na fakultetu 1408 eura, policajac 1441 euro, vozač ZET-a 1520 eura. A asistenti su najbolji u svojoj generaciji, zato ih i žele zadržati na fakultetima.“
Pjevačica retorički pita (4.) je li normalno da „glasnogovornik, koji uljepšava sliku ministra, ima veću plaću od sveučilišnog izvanrednog profesora: glasnogvoornik 2679 eura, izvanredni profeor 2460 eura. A izvanredni su profesori najizvrsniji među nama i želimo ih kao intelektualnu kremu u ovoj zemlji i kao primjer našoj djeci. 5. Zato nije normalno da imamo ministra znanosti, obrazovanja i mladih koji ima 71 godinu, a na njegov je prijedlog donesen zakon da profesori moraju u mirovinu sa 65 godina“. To je Severinino reagiranje, kao i neka ranija što pucaju na uspavanu (!?) građansku svijest, također izazvalo veliki odjek, uglavnom potpore i otpora nepravdi što se ne tiče samo učitelja i škole.
Naravno da HDZ-Plenkovićeva vlada na to gleda drukčijim naočalama, pa premijer, tvrdoglavo ostajući srca kamenoga, kaže kako vlada „stoji do onoga što je usuglasila: rast osnovice plaća s 1. veljače 2025. za tri posto, a od rujna dodatnih tri posto. Kad se to kumulativno pogleda, to znači rast osnovice od gotovo 40 posto u devet godina mandata. To je plod reformi i smjera zemlje; rast treba gledati cjelovito, ne pojedinačno“. Nazdravlje i ta logika. À propos, usporedbe radi, Plenković nije čekao veljaču, kamoli rujan 2025. i nekakvo povjerenstvo za koeficijente koje će „uskoro“ razmatrati tu temu, pa je već od kolovoza 2024., retrogradno, za čak 84 posto povećao koeficijente za plaće državnim službenicima (plus posebno osnovica!). Time je Plenkovićeva plaća narasla za 2500 eura na mjesec, gotovo udvostručena, tek neki euro manje od 6000, plaća ministra za blizu 2000 eura, saborskog zastupnika za 1500 eura, etc.
Ako je to „plod reformi i smjera zemlje“, prosvjetni djelatnici imaju razloga ne samo štrajkati nego se i zauvijek ostaviti ćoravog posla u školama, gdje, à propos, dnevno trpe birokratske hirove Fuchsova ministarstva, teror učenika i roditelja, ravnateljske pritiske ocjenjivanjem rada, etc. Jer, otkad je i po čemu, recimo, profesor zemljopisa Hrvoje Zekanović – HDZ-ov saborski tzv. žetončić-specijalac za odstrel SDP-a, predsjednika RH Zorana Milanovića, Tomislava Tomaševića, Ivane Kekin, Sandre Benčić, Dalije Orešković i inih Plenkovićevih oponenata – dvaput-triput vrjedniji, pa zato i bolje plaćen, od kolege što ga zamjenjuje u šibenskoj školi!? Ili pak profesor gitare Frano Matošić (HDZ), državni tajnik u Ministarstvu vanjskih i europskih poslova, od nastavnika koji je završio istu Muzičku akademiju u Zagrebu!?
Taj „plod reformi i smjera zemlje“ nema smisla baš kao što nema smisla da postoji u ovom društvu ijedan nebulozan primjer gole nepravde, ne samo od spomenutih u Severininoj kritici vladine prosvjetne politike u kojoj se ne cijene znanje i obrazovanje budući da Bijedna Naša odavna već nije – zemlja znanja. U ključnim sastavnicama – pod suverenističkim smokvinim listom grba, zastave i himne, čega se ne može nahraniti djecu i platiti režije – samonedostatni je RH u neokolonijalnoj ovisnosti o tzv. europskoj obitelji. Fraza o zemlji znanja poštapalica je u predizbornim političkim obmanama, što nema blage veze sa praksom „reformi i smjera zemlje“, pa…
I što sada? „Naš premijer godinama gradi imidž europejca, čovjeka s kojim se sve može dogovoriti, socijalno osjetljivog političara i zapravo je sve to izgledalo tako do 2025. godine“, komentira Željko Stipić. „Onda je pozlata odjednom naglo pala zato što se pokazalo da postoje sindikati s kojima se nije moguće dogovoriti na način da im se ponude mrvice i da čelnici tih sindikata uvjeravajučlanove da su mrvice to što su tražili. Naši su zahtjevi jasni i o njima se nećemo pogađati.“
Očito se više ne kane pogađati ni odgajateljice u jaslicama i vrtićima, koje su se u subotu 12. travnja 2025. okupile na masovnom prosvjedu na Trgu bana Josipa Jelačića, zahtijevajući zakonom propisane jednake plaće kao u školama te znatno poboljšanje uvjeta rada. „Učinili smo sve što je u našoj nadležnosti, a ostalo je problem osnivača predškolskih ustanova“, pilatski im je poručio ministar Fuchs što, naravno, nikoga nije zadovoljilo te je najavljen štrajk. Plaće u jaslicama i vrtićima, gdje radi 30 posto nestručnog osoblja (npr. frizerke, injsl.), razlikuju se i po 700 eura od mjesta do mjesta, a pedagoški standardi (desetak djece u grupi jedne „tete“) gotovo se nigdje ne poštuju. Nema dovoljno ni „teta“ niti prostora. U nekim je odgojnim grupama i po 25 i više djece. Transparent „Ministre Fuchs i mi bismo plaće deluxe, a djeca nisu samo broj, Radovane“ poruka je vlastima da je krajnje vrijeme sjesti za stol, jer, plane li opći štrajk i u predškolskom sustavu, posljedice će biti strašne.
Nije sporno to da će se postići nekakav dogovor s nezadovoljnima u cijelom sustavu odgoja i obrazovanja, ali tko će prvi popustiti razumu, kada i kakav će biti ishod, pitanje je za milijun eura. Činjenica jest da inati nisu nikomu korisni i da najviše štete djeci, đacima i studentima, pa je sada pitanje svih pitanja zašto HDZ-Plenkovićeva trenira strogoću budući da su sindikati u pravu. Tim više, jer im u principu priznaju da su i zaposleni u odgoju i obrazovanju zaslužili ne samo veće plaće nego i u ravnoteži s ostalima u javnim i državnim službama. Sindikati tvrde da su „stalno otvoreni za dogovor“. Treba li onda vlada čekati da se dogodi to čime sindikati prijete: akcije kakve još nisu viđene na ovim prostorima? Hoće li tada biti jasnije što je zapravo vladin kruh, a što pogača? I tko kusa jedno, a tko drugo. Ili se samo pretvara da žvače?
