Nostalgija je lijep intimni osjećaj, nije zlo, nije krimen ni veleizdaja.
Tko bi rekao da će ljudi masovno žaliti za bivšim premijerom i šefom SDP-a Zoranom Milanovićem samo godinu dana pošto je predao ključeva Banskih dvora slučajnom nasljedniku Tihomiru Oreškoviću te koncem 2016. u Saboru izgovorio zastupničko "prisežem". Pa nestao iz javnog vidokruga. I tko bi vjerovao da će četvrt stoljeća po uspostavi RH 82 posto ispitanika iz Hrvatske starijih od 45 godina, s iskustvom života u bivšoj SFR Jugoslaviji, biti uvjereno da im je bilo bolje ili znatno bolje u zajedničkoj državi 24 milijuna pripadnika naroda i narodnosti, šest republika i dvije autonomne pokrajine. Nema nijednog ozbiljnog razloga ne vjerovati gledateljskom plebiscitu u kontakt emisiji Stav, kojom je majušna, ali žurnalistički potentna Mreža tv zaključila prošli tjedan, odnosno dvojiti o istovrsnoj, komplementarnoj nostalgiji u istraživanju news portala MojeVrijeme "Je li nam nekad bilo bolje?" među 2200 ispitanika u RH i BiH.
"Sve je isto samo njega nema, opet Dugme okupio Brega, leto vrelo, zima puna snega, sve je isto samo njega nema...", pjeva Tijana Todovska Dapčević. Makedonska je pop-pjevačica, profesorica violončela hitom Sve je isto samo njega nema (maršala Tita, op. a.) pobijedila 2005. na lakonotnom festivalu u Budvi, osvojila prigodni kipić i crveni Volkswagen polo, ali iznad svega: bacila milijune bivših naroda i narodnosti u današnjim bantustanima u jugonostalgični trans. Koji još traje. Pače, širi se i jača. Žena u partizansko-pionirskoj minici "mi ti se kunemo" naraštaja, s titovkom na glavi, pocupkuje na stihove i note Dragana Brajovića-Braje, na jezicima svih tada republika i pokrajina zajedničke Federacije, a mnogima zlatnih godina udari suza na oko. Kao za Milanovićem u Mrežinu Stavu.
Što ti je naš narod čudna sorta: uvijek traži kruha nad pogačom, pa se odmah potom u očaju otvorenim dlanom tuče posred čela. Jer pogače više nema, kruh ispadne tvrd i gorak, a više nema natrag. Vox populi se uoči vikenda - zbog naknadne pameti ili stjecaja kritične količine grizodušja, masovno sjatio izdeklamirati Mrežinu TV voditelju Etoreu Kocijančiću tko je i zašto bio najbolji od trojice premijera - Zorana Milanovića, Tihomira Oreškovića i Andreja Plenkovića - koji su se lani brzinski izredali u Banskim dvorima. U najmoćnijem RH-fotelju, gdje su bili u poziciji krojiti gaće svima u zemlji.
Deseci izravnih telefonskih javljanja u emisiju i SMS poruke polučili su neočekivan rezultat, koji je očito zatekao i voditelja Kocijančića. Glas naroda se listom opredijelio za Zorana Milanovića kao, bez konkurencije - najboljeg premijera. Plenković, koji će ovog tjedna nabrojiti prvih sto dana svoje vlade i već se hvali nevjerojatno pozitivnim rezultatima koje još nitko nije vidio osim njega, izgubio je od Milnovića s jedan prema četiri u nadmetanju u Mrežinu eteru. Na slučajnog premijera Oreškovića posprdno se odmahivalo rukom. Nitko ga nije želio ni spominjati. Kao da nije ni bilo bogobojaznog "domoljuba" iz Kanade, koji loše govori hrvatski i nije vičan političkom zvjerinjaku RH.
Možda će ostati u javnoj memoriji po telefonskim sjednicama, sto tisuća kuna za obiteljsko jelo i piće na godišnjem odmoru na Brijunima te deviznom trošku tjelesne zaštite u Amsterdamu, gdje se zaposlio u privatnoj korporaciji. Posao privatni, zaštita premijerska, a kesa poreznih obveznika... Neiscrpna? Da ti pamet stane, ali ima i farsičnijih primjera - po zakonu.
Zoran Milanović, onako prgave naravi i rašljastog jezika kojem je barem svaka druga bila na mjestu, a (ne)uspjesi vođenja države pretopili se pozitivu (Hrvatska raste) u četvrtoj godini mandata, osvojio je simpatije sudionika Stava od Dubrovnika, preko Splita, Rijeke i Zagreba do Mure, Drave i Dunava. Vox populi mu je priznavao ljudske i političke adute kakve, kažu, Plenković nema a kao premijer bi morao imati. Sažeto, Milanović je fajter, odlučan političar bez dlake na jeziku, uvijek zna reći bobu bob i popu pop, ima prepoznatljivo stajalište o nacionalnim/državnim interesima, zna se nositi s ideološkim protivnicima, ima gard i stranački ugled, ne skriva se iza jalovih birokratskih fraza i nikog se ne plaši, intelektualac je, diplomat koji ne ide u Bruxelles poput uplašene pudlice, poliglot, a kad zatreba - može biti i "ustaša"...
Plenković je karakterno i polit-vizionarski suprotan tip premijera, bruxelleski birokrat kojem su zapadni diktati (SAD/NATO/EU) preči od hrvatskih nacionalnih/državnih interesa, lijepo govori, ali ništa ne kaže, pa mu početak mandata niti miriše niti smrdi... To što si je u uspjehe prvih sto dana premijerskog mandata upisao poreznu reformu o kojoj stručna javnost različito prosuđuje, ovisno o političko-ideološkim afinitetima ili ekonomskim školama ne može se smatrati (ne)uspjehom dok se ne vide rezultati. A još se ne vide. Niz planova što ih također spominje pod istom egidom još su magla.
Na stranačkoj fešti u Splitu inatljivo je potvrdio to što mu građani najviše zamjeraju: opčinjenost Unijom, NATO/SAD-om i zapadnim političkim establishmentom u cjelini. "Vlada je - ponavljam to kome god ne bilo drago, neka mu je nedrago - jasno, izrazito europski orijentirana zato što dijelimo temeljne civilizacijske vrijednosti našeg europskog projekta, koji je bio zadaća od govora prvog hrvatskog predsjednika u Saboru", naglasio je. "Brojni su ljudi radili na toj realizaciji." Radilli i izradili, pa je RH sada mali od kužine za Uniju i NATO, a za SAD ni to. Pogotovo nakon dolaska nove američke administracije i kontroverznog 45. predsjednika, Donalda Trumpa, protiv kojeg je predizborno drukao cijeli hrvatski državni vrh. Zajedno s Pantovčakom.
Nitko ne može pretpostaviti ni što će se sutra zbivati s destabiliziranim EU-om, a premijer se "zaneseno" razbacuje velikim riječima o bezuvjetnoj pokornosti/odanosti asocijaciji u kojoj ima manje slobode od Kosova u SFR Jugoslaviji. To se javnosti ne sviđa io zato se Plenković proveo u Mrežinom Stavu kao bos po trnju.
"Da je Zoran Milanović dobio drugi premijerski mandat, kao što je trebao budući da je zaustavio negativne trendove i omogućio rast u ključnim područjima razvitka, danas bi nam svima bilo bolje", poručila je jedna gledateljica. "On i SDP-ova koalicija su pali, jer je protiv njih bila Katolička crkva", ustvrdila je druga. "Bila sam na misi kad je naš svećenik propovijedao da treba glasovati za HDZ jer će 'crveni', ostanu li na vlasti, obnoviti SAO Krajinu." Ta mrziteljska, huškačka i podrivateljska svijest s ekstremne desnice - bila u građanskom odijelu ili kostimirana u kleričkim haljinama - imala je u Milanoviću jako neugodnog protivnika, a sada, koliko povremeno procuri iz insajderskih izvora, ozbiljno već sapuna dasku "europskoj orijentaciji" vlade premijera Andreja Plenkovića.
Hrvatski si je generalski zbor navodno uzeo tzv. HEP-alibi u renacionalizaciji Ine za pokušaj demontaže njegova mandata i vlade bez Zlatka Hasanbegovića, Mire Kovača i sličnih radikalnih likova s krajnje desnog krila HDZ-a. Nezadovoljstvo vrije u Plenkovićevoj stranci od početka njegova dolaska na čelo HDZ-a i osobito otkako je "preskočio" razvikane ideološke jastrebove s popriličnim preferencijalnim kapitalom kad je sastavljao svoju proeuropsku vladu. Koja neće praviti razliku između interesa političko-korporativnih moćnika u "obitelji kojoj oduvijek pripadamo" i navodno državnih u projektima aktualne vlade.
Milanović je znao polemički bolno opandrčiti "crno-tamjanske" po megafonu kad god su prevršili mjeru, ali ih represivno nije dirao - "ne pada snijeg da pokrije brijeg, nego da svaka zvjerka pokaže trag" - a premijer Plenković nije sposoban ni za jedno niti za drugo. Odlučio se za akrobacije na trapezu, bez sigurnosne mreže. I to može skupo platiti. Agencijska ispitivanja javnog mišljenja upućuju na činjenicu da - kao Kolinda Grabar-Kitarović i njihova ZNA SE stranka - gube uporište u biračkom tijelu. To ih primjetno čini nervoznim. A premijer se još ni približno nije suočio s krucijalnim problemima zemlje, koji ostaju otvorenim i vape za kakvom-takvom odlukom. Nečim što neće sličiti osnivanju povjerenstava, stručnih skupina i odlaganju odluka...
Potkraj prošlog tjedna je Plenkovićeva nervoza osobito eksplodirala gotovo histeričnim reagiranjem - nabrajanjem svih svojih legitimiteta od europarlamentarnog, stranačkog i premijerskog do onog u vijeću gradske četvrti (sic) - na istup saborskog zastupnika Živog zida Branimira Bunjca. Bunjac, inače doktor znanosti, usudio se "uvrijediti" premijera time što ga je javno nazvao bruxelleskim projektom:
"Sve do danas sam gajio nekakvu slabašnu nadu da ste vi ipak hrvatski premijer, međutim, nakon vaših današnjih riječi (izvješće o radu Europskog vijeća, op.a.) čvrsto sam uvjeren da ste vi jedan bruxelleski projekt i ništa drugo. Ovakvo zaklinjanje u sve ono što je na ovom kontinentu, pa i u svijetu, loše doista se rijetko čuje. Klanjanje EU, vjera kao da se radi o nekoj religiji. Ne sjećam se da je ijedan hrvatski premijer ikad tako govorio u ovom Saboru. Ne samo da se niste sramili upotrijebiti riječ mainstream kao nešto pozitivno, nego ste štoviše izrazili svoje potpuno slaganje s tim da, kao što ste sami rekli, jedan maleni kružok, jedna skupina ljudi od 30-40 osoba odlučuje o svemu što se događa na ovom kontinentu, s nesagledivim posljedicama za stotine milijuna ljudi."
Andrej Plenković, bilo je očito iz većine telefonskih reagiranja gledatelja Mrežina Stava (26 za Milanovića, osam za Plenkovića) nije tip premijera koji RH treba u krajnje složenim/neizvjesnim i međunarodnim i unutarnjim okolnostima. "Da je pak Tomislav Karamarko nekim čudom lani postao premijer", oglasio se vox populi u povodu Kocijančićeva potpitanja žali li tko za njim i kamo se izgubio nakon karijernog debakla, "danas bismo imali građanski rat u zemlji". To što je ideološko-revizionistički militant zakuhao stožeraško-šatoraškim itsl. dernecima ekstremne desnice, zlorabeći ratne veterane i u sinergiji s tzv. Crkvom u Hrvata, konzervativnom kontrarevolucijom, koštalo ga je karijere, a Plenkoviću objesilo mlinski kamen o vrat. Koji ne zna nositi, a ne usudi ga se zbaciti. Šteta.
Zato ga javnost sve više doživljava kao premijera koji možda zna što želi, ali jamačno ne zna kako to postići, a da vuk bude sit i ovce na broju. Javnost drži da bi Milanović to znao i, ma kakav bio, "danas bi nam svima bilo bolje". No, ta će vrsta nostalgije biti jednako neproduktivna kao i jugonostalgije. I u jednom i u drugom slučaju postojalo je mjesto, način i vrijeme kad se moglo drukčije riješiti staračku lamentaciju: "Eeee, kako je nekad dobro bilo". Možda i zato što smo nekad bili mlađi, zdraviji, ljepši..., a mladost je uvijek lijepa. Danas je smrtni grijeh javno reći, osim na majušnim tevejima izvan hasanbegovićevskih inkvizicija, da je Milanović bio znatno bolji premijer od Plenkovića i Oreškovića pojedinačno i zajedno, a život u Maršalovoj Jugi sigurniji, bezbrižniji, s više nade, manje ovisnosti o Beogradu nego danas RH o Bruxellesu...
Istraživanje među 2200 ispitanika iznjedrilo je indikativan osjećaj jugonostalgije: 14 posto spitanika iz Hrvatske priznaje svoju jugonostalgičnost, a 22 posto povremeno taj osjećaj; među vjernicima je taj odnos 14 prema 19 posto; 74 posto ispitanika iz Hrvatske bi pristalo opet živjeti u jednopartijskom sustavu; 40 posto ih drži da je Josip Broz Tito bio pozitivna osoba... Kojekakvi će glasnovići i culeji, kojima je "domoljublje" postalo vrlo unosna profesija, važnije od obiteljskog zadovoljstva, punog tanjura i mirnog suživota s drukčijima od sebe, smjesta poslati u p...u m......u i istraživače i njihov rezultat. Za njima na isto mjesto i Zorana Milanovića i Maršalovu Jugu. Eto, takvi smo. Nema pomoći. A nostalgija je lijep intimni osjećaj, nije zlo, nije krimen ni veleizdaja.
h-alter
