Iz perspektive vozača koji se iz slavonskobrodskog Naselja Andrije Hebranga (procjena: u Naselju živi između 5 i 7 tisuća stanovnika) žele odvesti u: centar grada, dospjeti u Ulicu Ksavera Šandora Đalskog ili uputiti se prema podvožnjaku odnosno Osječkoj ulici – grandiozni kružni tok preko potoka Glogovice, nije donio neku naročitu uštedu vremena, ali je osigurao daleko veću sigurnost kod uključivanja u navedene prometne pravce. Oni koji bi od rotora u Ulici Nikole Zrinskog trebali imati najviše koristi, i zbog kojih je rotor i napravljen, imat će je ipak manje nego što su očekivali. No, znalo se to i dok se radio idejni projekt. Iako kružni tok nije do kraja završen i dotjeran kako bi ga gradonačelnik dr. Mirko Duspara zvanično, svečano i slavodobitno pustio u promet, sasvim je jasno da vozači koji što prije žele napustiti Naselje Andrije Hebranga, taj manevar neće lako i brzo izvesti.
Dakle, kola koja i za vrijeme prosječne prometne gužve dolaze iz „Hebranga“, naravno, iz pravca sjevera, moraju se pred kružnim tokom zaustaviti na duže vrijeme, jer vozila upravo nezaustavljivo nadiru slijeva, iz dva pravca koji se slijeva u jedan kružni: iz Zrinske ulice i iz Ulice Ksavera Šandora Đalskog, u beskrajnoj koloni, popunjavajući kružni tok na način konzerve sardina. Od dugog, ponekad beznadnog čekanja, može ih spasiti samo vozačka solidarnost, baš kao nekad. Znači, nema uključivanja u promet ni prema gradu, ni prema Osječkoj, sve dok se ne pojavi pukotina u koloni, ili dok netko od vozača koji se iz prvaca zapada, vraćaju iz grada, ne prikoči svoja kola i velikodušno pusti prvog očajnika na redu. Treba se prisjetiti da su „velikodušni“ i u dosadašnjoj prometnoj varijanti (bez kružnog toka) imali i, ponekad, davali prednost, baš kao i oni koji su ulazili u grad iz Osječke ulice odnosno da su određivali tempo.
Nakon što „sjeverni“ vozači kola ušaltaju u rotor, većih problema više nema. Sigurnost je velika i zagarantirana pravilima kretanja u tom spasonosnom kružnom rješenju. Dok se vozači istanjenih živaca voze na svoje odredište, možda se prisjete što je rekla Whoopi Goldberg: „Ne volim baš voziti. Vožnja me čini nesretnom jer cijelo vrijeme urlam.“ Ako vidite zamagljena stakla na automobilima koji su se iz „Hebranga“ domogli rotorske slobode, znajte da su vozači urlali od muke.
Dakle, kola koja i za vrijeme prosječne prometne gužve dolaze iz „Hebranga“, naravno, iz pravca sjevera, moraju se pred kružnim tokom zaustaviti na duže vrijeme, jer vozila upravo nezaustavljivo nadiru slijeva, iz dva pravca koji se slijeva u jedan kružni: iz Zrinske ulice i iz Ulice Ksavera Šandora Đalskog, u beskrajnoj koloni, popunjavajući kružni tok na način konzerve sardina. Od dugog, ponekad beznadnog čekanja, može ih spasiti samo vozačka solidarnost, baš kao nekad. Znači, nema uključivanja u promet ni prema gradu, ni prema Osječkoj, sve dok se ne pojavi pukotina u koloni, ili dok netko od vozača koji se iz prvaca zapada, vraćaju iz grada, ne prikoči svoja kola i velikodušno pusti prvog očajnika na redu. Treba se prisjetiti da su „velikodušni“ i u dosadašnjoj prometnoj varijanti (bez kružnog toka) imali i, ponekad, davali prednost, baš kao i oni koji su ulazili u grad iz Osječke ulice odnosno da su određivali tempo.
Nakon što „sjeverni“ vozači kola ušaltaju u rotor, većih problema više nema. Sigurnost je velika i zagarantirana pravilima kretanja u tom spasonosnom kružnom rješenju. Dok se vozači istanjenih živaca voze na svoje odredište, možda se prisjete što je rekla Whoopi Goldberg: „Ne volim baš voziti. Vožnja me čini nesretnom jer cijelo vrijeme urlam.“ Ako vidite zamagljena stakla na automobilima koji su se iz „Hebranga“ domogli rotorske slobode, znajte da su vozači urlali od muke.
