"Loša strana globalizacije je da ona uništava cijele gospodarske sustave i kulture", rekao je Peter Berger.
Usporedo s procesom globalizacije su krenula znanstvena istraživanja u području genetike i, kao što je bilo očekivano, otkriveno je da nacije ne postoje, odnosno da ne postoji genetski čista nacija. Nedavno je na tu temu objavljen zanimljiv video koji pokazuje mlade ljude različitih rasa i nacionalnosti koji gaje određene predrasude, pa čak i prikrivenu mržnju prema određenoj naciji. Nakon što su dali svoj uzorak DNK, otkrilo je da djevojka koja pripada kurdskoj zajednici ima među precima Turke, Britanac je dijelom Nijemac, crnci imaju europskih gena, Latinoamerikanci tko zna već kojih, i tako dalje. Uglavnom ne postoji "čista nacija" i ne postoji "čista rasa", što je točno, kao što su dokazala istraživanja koja je prije nekoliko godina proveo tim u kojem je sudjelovao naš političar i prof. Dragan Primorac. Naime, prema uzrocima DNK se otkrilo da jedan dio onih koji se smatraju Hrvatima ima slavenski haplotip, dio ih ima keltski, potom ilirski, i tako dalje. Isto su pokazala ispitivanja koja su provedena među drugim nacijama. To da priroda ne poznaje "nacije" i nije neka novost. Kompletna paradigma genetike je u potpunoj suprotnosti sa paradigmom "nacija". Svi ljudi su kombinacija različitih grupa gena i ne može se govoriti o čistoj naciji, dok se o rasama, u određenom smislu, ipak može govoriti, barem kako je znanost do sada tvrdila, ako se u međuvremenu nije što promijenilo.
No, ovdje se vraćamo na ključnu stvar i globalizaciju koja se promiče pod krinkom prirodnog internacionalizma, koji ne poznaje nacije, uskoro vjerojatno ni rase.
Po prvi put se o kozmopolitizmu govorilo prije oko 2 400 godina. Kant je vidio čovječanstvo ujedinjeno kroz povijest, Lenjin je govorio o ujedinjenju svijeta kroz dokidanje podjela među narodima, Karl Marx je izmislio umjetni nadnacionalni entitet – proletarijat, koji će osloboditi porobljene mase, a Voltaire sanjao ujedinjenu Europu. Svi navedeni mislioci i revolucionari, svako na svoj način, netko doslovno, kao na primjer Lenjin, sanjali su bolji svijet, sigurno ne ovakav kakvog nam nameće globalistička elita.
Ljudi općenito imaju tendenciju da sanjaju o nekom idealnom svijetu. Ali sanjari ponekad ne razmišljaju o posljedicama. Svaka ideologija gradi model svijeta u kojemu su njeni ciljevi ostvarivi, ne obazirući se na stvarnost, koja često zna biti neugodna. U provedbi svojih planova, globalistička elita danas postaje sve agresivnija, a sve više je slijepa na posljedice.
Spominjući na početku razna istraživanja, ona su služila i služe u primicanju multikulturalizma, jednog od
od ključnih instrumenata ideologije globalizma, koji služi za ujedinjenje populacija i ukidanje granica. Naizgled vrlo human cilj, ako uzmemo u obzir da su nacije i granice ionako izmišljene od ljudi za ljude i povijesna su kategorija koja danas jeste, a sutra već ne mora biti, jednako kao i države.
No, nije baš sve tako bezazleno i humano u ovom planu. Naime, riječ je o demontaži nacionalnih identiteta, koja se jednim dijelom provodi i kroz miješanje naroda, kulturnim relativizmom, ukidanjem društvenih standarda i osudom bilo kakvog protivljenja ovom procesu. Sve koji se usude tvrditi suprotno se proglašava "radikalnim desničarima" i "fašistima", posebno u Europi i Sjedinjenim Državama. No, može li, na primjer, njemačku putovnicu posjedovati svaki građanin Zemlje u bilo kojem kutku svijeta? Naravno da ne može.
2010. godine je njemački političar iz redova Socijaldemokratske stranke Thilo Sarrazin objavio knjigu "Njemačka - Samouništenje", koja ga je stajala mjesta u upravi Bundesbanke, ali je barem označio početak široke javne rasprave o multikulturalnosti.
Knjiga je tiskana u malom tiražu, a govori o razočaravajućim rezultatima imigracijske politike u Njemačkoj. Onda su Merkel, Sarkozy i Cameron progovorili o neuspjehu multikulturalizma u Europi, ali da će se klatno ipak vratiti unatrag
Međutim, analogija s klatnom je vrlo opasna. Ona daje lažni dojam da svjedočimo procesu u kojem će se, ako nešto pođe po zlu, sustav moći prilagoditi.
Sada je jasno da je to bio pokušaj uspavljivanja i smirivanja javnog mnijenja. U međuvremenu se klatno tako snažno zanjihalo, da se sada postavlja pitanje ima li povratka natrag ili ćemo u novu stvarnost - nekontrolirani kaos?
Shvativši ekstremnu nevoljkost u većine ljudi da se promijene i odreknu tradicije, ili svoje "konzervativnosti", globalistička elita je počela ideološki kamuflirati sve svoje korake kroz navodnu "ekonomsku korist". Dakle, sve je počelo s jednostavnom željom za udobniji životom i više novca.
"Multikulturalnost" nam daje jeftinu radnu snagu i puni upražnjena mjesta koja se nude u, blago rečeno, " manje atraktivnim zanimanjima" ako što je posao s otpadom, teškim poslovima u izgradnji cesta i druge infrastrukture, građevinarstvu i slično.
Međutim, ovo je objašnjenje osmišljeno za laike, dok je za sekularne humaniste to bio važan korak prema svijetu bez granica. Bilo kako bilo, presudan čimbenik je postala kratkoročna ekonomska korist.
Uz nesporne pozitivne stvari, kao što je upoznavanje i zbližavanje pripadnika različitih naroda i rasa, iako se to zbog getoizacije doseljenika rijetko događa, poslodavci su sebi ostvarili dodatni profit, a potrošači su dobili proizvode po pristupačnijim cijenama.
S druge strane je došlo do dodatnog opterećenja na javnu infrastrukturu, škole, bolnice i druge javne ustanove, što se pokriva iz proračuna. Stvorene su i razne interesne skupine, te razne komisije i odbori na upravljanje migracijom, organizacije za zaštitu prava migranata, itd. Međutim, kako se ispostavilo, osim financijske komponente, koja podrazumijeva priljev jeftine radne snage, došlo je do transformacije kultura. Zemlje su se počele transformirati i mijenjati društvenu atmosferu, ali ne uvijek u smjeru koji bi odgovarao autohtonom stanovništvu.
Stoga je sljedeći korak bio objasniti kako je masovna imigracija potrebna i kao uvoz radne snage, ali i zbog starenja stanovništva, zbog čega nastaju teškoće s isplatama mirovina. Ovaj je argument vrlo kontroverzan, jer je postotak kvalificirane radne snage među imigrantima iz zemalja Trećeg svijeta vrlo nizak, mnogi od njih su nepismeni i govore na njihovom materinjem jeziku. Osim toga, oni također stare i dolaze u dob za odlazak u mirovine. I na kraju, podaci o drugoj ili trećoj generaciji doseljenika u Europi govore kako ni njihova djeca ili unuci nemaju razini obrazovanja i stručne kvalifikacije kao lokalno stanovništvo. Osim toga, razina njihovih ambicija je puno veće od one njihovih roditelja, koji su bili sretni da dobiju bilo kakav posao s kojim će moći prehraniti obitelj. Na kraju, vrlo mali broj imigranata je ostvario svoje snove u Europi.
Onda su se u određenom trenutku javili zagovornici imigracije iz Sjedinjenih Država. Uostalom, Amerika je zemlja imigranata i vidjeli smo kako se razvijala. Dakle, Amerika se pokazala kao primjer da imigracija općenito ima pozitivan rezultat.
To je istina, ali samo djelomično, jer treba razumjeti prirodu američke imigracije. U prošlosti, doseljenici u Americi nisu imali nikakvih socijalnih primanja i morali se osloniti na vlastite snage. Oko trećine ih se vratilo natrag u domovinu. Osim toga, svi su bili prisiljeni postati dio i asimilirati se u "jedinstvenu američku kulturu". Na kraju, većina tih doseljenika je bila iz europskih zemalja, pa su u kulturi Sjedinjenih Država ujedno bili blizu svojim vrijednostima.
Danas govorimo o posve različitoj imigraciji. Uglavnom iz Afrike i Bliskog istoka, odakle dolazi veliki broj ljudi s vrlo niskim stupnjem obrazovanja, koji se ne mogu samostalno integrirati u društvo, niti obavljati gospodarske djelatnosti. Nemali broj ide isključivo za primanjima, besplatnim stanovanjem i liječenjem. Međutim, oni se neće asimilirati, a mnogi od njih otvoreno priznaju da su donijeli svoje vrijednosti u novu zemlju u kojoj su primljeni i da će ih zadržati.
U pravilu, što je greška svih zapadnih vlada proteklih desetljeća, oni žive u svojim etničkim područjima, getima u koja ne zalazi čak ni policija.
Za održavanje javne infrastrukture i isplate socijalnih naknada, lokalno stanovništvo je prisiljeno plaćati sve veće i veće poreze, a mnogi, s razlogom ili ne, sve više strahuju za vlastitu sigurnost.
Naime, ovdje treba pojasniti neke stvari i ako se uzmu podaci Ministarstva unutarnjih poslova raznih europskih zemalja i podaci Uprave za zatvorski sustav, negdje imamo podataka koji razbijaju stereotipe o strancima, a negdje katastrofalne posljedice koje se sustavno prešućuju.
U zemlji poput Italije, na primjer, koja ima jake lokalne skupine organiziranog kriminala, ukupni udio stranaca u zatvorskoj populaciji je činio 12%. Osim toga, stranci su uglavnom služili kazne za manja djela općeg kriminaliteta, dok su optužnice talijanske "kriminalne elite" bile debele i po nekoliko tisuća stranica. No, ovdje govorimo o pripadnicima sicilijanske Cosa Nostre, napuljske Cammore i drugih kriminalnih organizacija. Ali, čak i u takvom omjeru, stranci ni u općem kriminalitetu brojčano nisu "nadmašili" autohtono talijansko stanovništvo.
No, u Švedskoj, koja se uvelike razlikuje od Italije ili nekih regija u Europi, kao na primjer od Korzike ili Grčke, u proteklih 40 godina je broj silovanja porastao 15 puta. Obzirom na relativno mali broj migranata u ukupnom udjelu stanovništva, stranci u Švedskoj čine gotovo polovicu zatvorske populacije.
Fenomen kojeg globalistička elita ne voli spominjati je i stopa nataliteta među strancima, koja je puno veća nego među Europljanima. London i Pariz prolaze pravo baby-boom razdoblje, ali većina ove djece će biti Englezi i Francuzi samo u dokumentima.
Problem je u tome što se ljude koji dolaze u jednu određenu kulturu često ne shvaća, nikoga ne zanima dubina i srž problema i svi su fokusirani na izvanjsko,… na kuhinju, nošnje, ples, glazbu, zabavu i jezik.
Stvari kao što su koncept osobnog kontakta, izrazi lica, geste, ton glasa, vizualni kontakt, način izražavanja emocija, rituali udvaranja, odnosi između muškaraca i žena, tradicija odgajanja djece, koncept prijateljstva, koncept društvenih normi, stavovi prema starijima, odnos tih stranaca prema drugim strancima, i tako dalje - jednostavno nitko ne razumije.
Također se često brkaju pojmovi "multinacionalnog" i "multikulturalnog". Društvo može biti i multinacionalno i uspješno, ali je to moguće dok god se ljudi pridržavaju zajedničkih pravila ponašanja, ako govore isti jezik i imaju zajednički identitet, jednostavno rečeno, ako žive unutar dominantne kulture.
No, može doći do toga da se dvije ili više kultura na istom teritoriju često suprotstavljaju jedna drugoj, ili čak isključuju jedna drugu. To je kao da u istom gradu imate ceste s različitim pravilima vožnje.
Uz takav pristup, život postaje mnogo složeniji. Ljudi više nisu sigurni kako se ponašati i kako procijeniti djelovanje i ponašanje drugih ljudi, a sve veća opća društvena anksioznost se pretvara u netoleranciju. Smanjuje se broj društvenih kontakata i ljudi sve manje sudjeluju u društvenom životu. Pada razina povjerenja, uključujući i među predstavnicima iste kulture i nacionalnosti. Instinktivno, okolina se počinje uzimati kao neprijateljska i opasna, što su pokazala brojna istraživanja na tu temu.
No, čak i uzmemo sam pojam "tolerancije", on je, kao što je nedavno rekao sirijski predsjednik Bashar Al-Assad, pogrešan. Naime, tolerancija je kada nešto prihvaćamo protiv svoje volje, a potrebno je težiti suživotu u kojem se zajednice integriraju jedna s drugom, a da se pri tom ne odriču svojih tradicionalnih vrijednosti, kultura i običaja. Europa nikada nije vodila računa o tome i integracija je rijedak slučaj. Zapada Europa je stvorila, sustav segregacije, odnosno getoizacije i na drugoj strani - asimilacije, tako da su "integrirani" pojedinci zapravo "asimilirani".
Imigracija uvelike transformira i politički diskurs. Nacionalne manjine ne glasaju za određenu političku platformu. One glasaju za svoje etničke interese. Latinoamerikanci i Afroamerikanci su gotovo monolitni u podršci Demokratskoj stranci, jer im demokrate obećavaju više pogodnosti i povlastica, te lakšu dodjelu državljanstva. Situacija je slična i u Europi i imigranti najvećim dijelom podržavaju lijevo-liberalnu opciju.
No, to je taktički savez, jer kada manjine ojačaju, one vrlo brzo mogu promijeniti političku agendu u drugom smjeru. Na primjer, vraćanje Kalifornije, Teksasa, Arizone, Novog Meksika i Nevade Meksiku je cilj utjecajne organizacije "La Raza".
U Europi imamo primjer zahtjeva za uspostavom šerijatskog zakona, kao na primjer u Belgiji, gdje su u nekim gradovima proglašene šerijatske zone, a u Bruxellesu su dva muslimanska političara osvojila lokalne izbore obećavajući da će provoditi šerijatski zakon. Lhoucine Aït Jeddig i Redouane Ahrouch su osvojili zastupnička mjesta u dvije većinski muslimanske općine u Bruxellesu, Molenbeek-Saint-Jean i Anderlecht, a rekli su da će nastaviti političku borbu za islamizaciju Belgije.
No, ono što je nepojmljivo, najkonzervativniji dio društva, koji traži uspostavu šerijata u Europi, podržava većina progresivnih i sekularnih stranaka. Tako da na kraju svjedočimo činjenici da ideologija multikulturalizma polarizira, ali i deformira društvo. Na primjer, u Švedskoj u školama djeca pjevaju pjesmu "Moja zemlja je vaša zemlja, sretni smo je dijeliti s vama", a kanadski premijer daje izjavu kako nema kanadske kulture. Neki njemački ljevičarski političari gotovo slave pad nataliteta i zamjenu stanovništva u vlastitoj zemlji, a ima i suludih izjava da će tako biti "manje od potomaka nacista", što je rekao političar iz Berlina Gregor Gysi. Neki francuski političari kažu da mlade treba siliti na miješane brakove i odustati od vlastitog identiteta, a sve koji se suprotstavljaju prisilnom nametanju multikulturalnosti se proglašava fašistima, rasistima, ksenofobima i tako ih se izlaže javnom linču, što ponekad završi fizičkim napadima.
Njemačku političarku i ljevičarku Sahru Wagenknecht, samozvani "antifašistički aktivist" je napao samo jer je u raspravi o izbjeglicama rekla "kako Njemačka ne može primiti sve te ljude", prenosi Daily Mail. S druge strane, njezin kolega iz stranke Die Linke, Gregor Gysi, rekao je neka dođu, jer će tako biti "manje potomaka nacista", odnosno autohtonih Nijemaca.
Ono što globalistička elita ne vidi, ili ne želi vidjeti, jest da nezadovoljstvo stanovništva i dalje raste. Kada je dosegla kritična točka, Europljanima se počela plasirati priča kako treba pomoći izbjeglicama, prije svega onima iz Sirije, koje bježe od strašnog rata i "Assadovog režima". Negdje u isto vrijeme i za propagandnu svrhu je poslužila fotografija malog Aylana Kurdija, dječaka koji se utopio u pokušaju da iz Turske dođe do Grčke, što je izazvalo val empatije u Europi. No, nitko nije htio napisati da je obitelj dječaka tri godine živjela u Turskoj i da nisu bježali od rata. Zanimljiva je činjenica da je među izbjeglicama samo četvrtina Sirijaca, a najviše ih dolazi iz Afrike ili Afganistana i Iraka. Još više iznenađuje da je među izbjeglicama i ekonomskim migrantima 70% većinom vojno sposobnih muškaraca.
Tehnički, oni nisu izbjeglice, jer nisu zatražili azil u prvoj zemlji u koju su ušli. Oni idu po cijeloj Europi samo kako bi došli do Njemačke ili Švedske.
Na kraju, odgovor na sva pitanja je dao Brexit, kada je, unatoč velikim naporima medija, iako s malom razlikom, pobijedila opcija napuštanja EU.
Danas sličan izbor imaju američki birači, koji biraju između Donalda Trumpa i Hillary Clinton.
U europskim zemljama je primjetan uspon desničarskih stranaka, a razlog za to je strah stanovništva zbog suludih politika europskih lidera, koji su u ovoj situaciji potpuno izgubili kompas.
No, sat otkucava, a svake godine je situacija sve ozbiljnija, a ništa se ne čini da se riješe strukturni problemi oko prihvata određenog broja ljudi, kontrole njihovog ulaska, ali prije svega rješavanja problema u njihovim vlastitim domovinama, tako da nemaju razloga razmišljati o odlasku u Europu.
Ako se ovako nastavi, bit će sve više imigranata, a sve manje autohtonog europskog stanovništva. Brojne studije govore da nešto više od milijun ljudi, koliko ih je došlo samo 2015. godine, ne može ugroziti pola milijarde Europljana. To bi bilo točno kada bi zaista bilo "pola milijuna Europljana", ali autohtonog stanovništva nema toliko. Osim toga, veliki dio pod utjecajem neoliberalnih propagandista nimalo ne drži do tradicije i spremni su na zamjenu stanovništva, ali i na zamjenu kulture.
Globalistička elita u ovom procesu se koristi starom taktikom "podijeli pa vladaj", koja se pokazala vrlo učinkovitom čak i u prošlom stoljeću, kada su europski kolonizatori manjinu koristili da kontroliraju populaciju na osvojenim teritorijima.
Još jedan paradoks je da seksualni zločini uopće nisu izazvali val ljutnje među zapadnim feministicama, koja su inače toliko zabrinute i vode borbu protiv "kulture seksualnog nasilja".
Novogodišnja noć u Kölnu nije naišla na osudu feministica, a ako muškarac i žena imaju spolni odnos nakon par čaša vina, izražavaju žaljenje nad ženom koja muškarca može optužiti za silovanje, jer se ona sama nije mogla kontrolirati i nije mogla dati pristanak za odnos.
Kada je Norveška objavila statističke podatke u visokom broju silovanja počinjenih od strane neidentificiranih imigranata, začudo, tu činjenicu feministice nisu htjele primijetiti.
Spomenuli smo seksualno zlostavljane tisuća žena tijekom dočeka Nove godine u Kölnu, ali i drugim europskim gradovima. No, britanska književnica J.K. Rowling i druge vođe javnog mnijenja su odjednom počeli govoriti "o muškarcima općenito". Kada je u Rotherhamu lokalna pakistanska zajednica seksualno iskorištavala više od 1 400 djece, feministice su opet smirivale strasti. Nakon nedavnog slučaja u Švedskoj, zemlji feminizma, gdje je nekoliko imigranta silovalo ženu u invalidskim kolicima, švedske žene su organizirale skup potpore useljenicima i protiv nepravednih optužbi za seksualne zločine.
Ovdje jasno treba reći da cilj ovakvog "feminizma" uopće nisu jednaka prava i briga za dobrobit žena. Njihov cilj je uništenje "patrijarhata", imaginarnog sustava muške zavjere porobljavanja žena. Negiranje vlastite kulture je njihov središnji cilj, pa ako se u njegovom ostvarenju kao "ovnom" mogu koristiti imigrantima, one će to učiniti.
Njihovi interesi se podudaraju sa samozvanim "sekularnim humanistima". U tom procesu se želi nametnuti mišljenje da se svi ratovi u svijetu vode zbog kulturnih i etničkih razlika, stoga je recept za mir u svijetu neprepoznatljiva mješavina kultura i etničkih skupina, što otvara put stvaranju jedne globalne "nacije" i "kulture", posljedično i globalne vladajuće strukture. Ne zaboravimo "remek djelo" napisano u tu svrhu - "Sukob civilizacija" Samuela Huntingtona.
Naravno, ovo izgleda teško u početku, ali na kraju će se sve riješiti i tada dolazi razdoblje univerzalnog blagostanja i prosperiteta. Osim toga, sve su ratove, navodno, uvijek počinjali muškarci, a ako zamijenimo uloge, dakle, ne ako postanemo ravnopravni, kao što bi trebalo biti, neće biti nikoga tko bi pokrenuo ratove. Naravno da je ovo besramna laž i uvijek će postojati ljudsko biće koje želi biti jače od drugog, isto tako i žena, a Hillary Clinton je ogledni primjer.
Što se tiče "jačeg i slabijeg spola", to su posebno omraženi termini među globalističkom elitom i feministicama. Naravno, odlučeno je da ih treba ukinuti, ali iz razloga što je prirodna funkcija "jačeg spola" da brani svoju zemlju i svoju kulturu, a muškarci su i skloniji reagirati na opasnosti koje vide u provedbi ove politike.
Zapadni čovjek je na dobrom putu da pronađe neku bezvremensku kulturu, stoga živi u iluziji da će svi imigranti jednom postati Europljani. No, zapadna kultura uopće ne prati što se događalo i događa u ostatku svijeta od prije 40-50 godina do danas i da to uzme kao mjerilo.
Proteklih desetljeća je trajalo "pozapadnjačenje svijeta" i kroz modu, filmove i glazbu se osvojio čak i islamski svijet. Ali danas islamski svijet ide u suprotnom smjeru. Azijske zemlje također ne žure da prihvate zapadne vrijednosti. Istina, one su izabrale ekonomsku slobodu, tehnološki napredak, zapadni način uređenja gradova i infrastrukture. Međutim, ne žele odustati od borbe za jednakost i socijalnu pravdu, posebice ne žele odbaciti vlastite kulture i identitete, ukidanje socijalnih standarda i prioritet dati individualnim slobodama – apstraktnom pojmu koji je postao sveta krava Zapada.
Postoje i iznenađujući primjeri među američkim vazalima, poput premijera Japana Shinzoa Abea koji je na Općoj skupštini Ujedinjenih naroda rekao da Japan neće prihvatiti izbjeglice, jer je njegova zemlja puna unutarnjih problema koje prije treba riješiti. Japanci, unatoč svim problemima s natalitetom, starenju stanovništva i krizom u gospodarstvu, gotovo da nemaju imigrante.
Kada govorimo o pitanju rješavanja gospodarskih problema uz pomoć radnika imigranata, treba razumjeti da "ekonomija" uvijek planira za relativno kratko razdoblje. Gledajući svijet kroz prizmu financijskih rezultata, dugoročne posljedice za mnoge zemlje mogu biti puno skuplje. UN procjenjuje da će do 2030. godine Švedska biti na listi zemalja Trećeg svijeta, a bila je jedna od najprosperitetnijih zemalja na svijetu (2010–2030 UN projections of Very High HDIs).
Dakle, prvo su nam rekli da nam dolazi jeftina radna snaga, korisna za sve. Zatim su nas lagali o starenju populacije, kao da doseljenici ne stare zajedno s nama. Zatim se prepričavaju bajke o otvorenom svijetu bez granica i na kraju se apelira na pomoć koju smo dužni pružiti izbjeglicama. Ali, to je sve punilo stranice mass-medija i bilo sadržaj programa vodećih medijskih kuća, bez da se ikada spomenuo glavni cilj, a to je demontaža nacionalnih identiteta i država, pretvaranje zasebnih etničkih skupina i kultura u homogenu svjetsku populaciju, krdo individualnih potrošača bez korijena, kulture, povijesti i tradicije.
I za kraj, ovo nije pamflet protiv imigranata, protiv ljudi, posebice ne protiv muslimana. Uz sve najbolje namjere, za razliku od današnjih, čak su stari zagovornici internacionalizma zaboravili da je priroda neumoljiva i da može doći do prirodne selekcije kultura i civilizacija. Stoga treba pažljivo razmotriti sve aspekte ovog fenomena, jer ćemo u suprotnom slučaju kao izumrla vrsta dobiti utješnu "Darwinovu nagradu".
AMSI
Usporedo s procesom globalizacije su krenula znanstvena istraživanja u području genetike i, kao što je bilo očekivano, otkriveno je da nacije ne postoje, odnosno da ne postoji genetski čista nacija. Nedavno je na tu temu objavljen zanimljiv video koji pokazuje mlade ljude različitih rasa i nacionalnosti koji gaje određene predrasude, pa čak i prikrivenu mržnju prema određenoj naciji. Nakon što su dali svoj uzorak DNK, otkrilo je da djevojka koja pripada kurdskoj zajednici ima među precima Turke, Britanac je dijelom Nijemac, crnci imaju europskih gena, Latinoamerikanci tko zna već kojih, i tako dalje. Uglavnom ne postoji "čista nacija" i ne postoji "čista rasa", što je točno, kao što su dokazala istraživanja koja je prije nekoliko godina proveo tim u kojem je sudjelovao naš političar i prof. Dragan Primorac. Naime, prema uzrocima DNK se otkrilo da jedan dio onih koji se smatraju Hrvatima ima slavenski haplotip, dio ih ima keltski, potom ilirski, i tako dalje. Isto su pokazala ispitivanja koja su provedena među drugim nacijama. To da priroda ne poznaje "nacije" i nije neka novost. Kompletna paradigma genetike je u potpunoj suprotnosti sa paradigmom "nacija". Svi ljudi su kombinacija različitih grupa gena i ne može se govoriti o čistoj naciji, dok se o rasama, u određenom smislu, ipak može govoriti, barem kako je znanost do sada tvrdila, ako se u međuvremenu nije što promijenilo.
No, ovdje se vraćamo na ključnu stvar i globalizaciju koja se promiče pod krinkom prirodnog internacionalizma, koji ne poznaje nacije, uskoro vjerojatno ni rase.
Po prvi put se o kozmopolitizmu govorilo prije oko 2 400 godina. Kant je vidio čovječanstvo ujedinjeno kroz povijest, Lenjin je govorio o ujedinjenju svijeta kroz dokidanje podjela među narodima, Karl Marx je izmislio umjetni nadnacionalni entitet – proletarijat, koji će osloboditi porobljene mase, a Voltaire sanjao ujedinjenu Europu. Svi navedeni mislioci i revolucionari, svako na svoj način, netko doslovno, kao na primjer Lenjin, sanjali su bolji svijet, sigurno ne ovakav kakvog nam nameće globalistička elita.
Ljudi općenito imaju tendenciju da sanjaju o nekom idealnom svijetu. Ali sanjari ponekad ne razmišljaju o posljedicama. Svaka ideologija gradi model svijeta u kojemu su njeni ciljevi ostvarivi, ne obazirući se na stvarnost, koja često zna biti neugodna. U provedbi svojih planova, globalistička elita danas postaje sve agresivnija, a sve više je slijepa na posljedice.
Spominjući na početku razna istraživanja, ona su služila i služe u primicanju multikulturalizma, jednog od
od ključnih instrumenata ideologije globalizma, koji služi za ujedinjenje populacija i ukidanje granica. Naizgled vrlo human cilj, ako uzmemo u obzir da su nacije i granice ionako izmišljene od ljudi za ljude i povijesna su kategorija koja danas jeste, a sutra već ne mora biti, jednako kao i države.
No, nije baš sve tako bezazleno i humano u ovom planu. Naime, riječ je o demontaži nacionalnih identiteta, koja se jednim dijelom provodi i kroz miješanje naroda, kulturnim relativizmom, ukidanjem društvenih standarda i osudom bilo kakvog protivljenja ovom procesu. Sve koji se usude tvrditi suprotno se proglašava "radikalnim desničarima" i "fašistima", posebno u Europi i Sjedinjenim Državama. No, može li, na primjer, njemačku putovnicu posjedovati svaki građanin Zemlje u bilo kojem kutku svijeta? Naravno da ne može.
2010. godine je njemački političar iz redova Socijaldemokratske stranke Thilo Sarrazin objavio knjigu "Njemačka - Samouništenje", koja ga je stajala mjesta u upravi Bundesbanke, ali je barem označio početak široke javne rasprave o multikulturalnosti.
Knjiga je tiskana u malom tiražu, a govori o razočaravajućim rezultatima imigracijske politike u Njemačkoj. Onda su Merkel, Sarkozy i Cameron progovorili o neuspjehu multikulturalizma u Europi, ali da će se klatno ipak vratiti unatrag
Međutim, analogija s klatnom je vrlo opasna. Ona daje lažni dojam da svjedočimo procesu u kojem će se, ako nešto pođe po zlu, sustav moći prilagoditi.
Sada je jasno da je to bio pokušaj uspavljivanja i smirivanja javnog mnijenja. U međuvremenu se klatno tako snažno zanjihalo, da se sada postavlja pitanje ima li povratka natrag ili ćemo u novu stvarnost - nekontrolirani kaos?
Shvativši ekstremnu nevoljkost u većine ljudi da se promijene i odreknu tradicije, ili svoje "konzervativnosti", globalistička elita je počela ideološki kamuflirati sve svoje korake kroz navodnu "ekonomsku korist". Dakle, sve je počelo s jednostavnom željom za udobniji životom i više novca.
"Multikulturalnost" nam daje jeftinu radnu snagu i puni upražnjena mjesta koja se nude u, blago rečeno, " manje atraktivnim zanimanjima" ako što je posao s otpadom, teškim poslovima u izgradnji cesta i druge infrastrukture, građevinarstvu i slično.
Međutim, ovo je objašnjenje osmišljeno za laike, dok je za sekularne humaniste to bio važan korak prema svijetu bez granica. Bilo kako bilo, presudan čimbenik je postala kratkoročna ekonomska korist.
Uz nesporne pozitivne stvari, kao što je upoznavanje i zbližavanje pripadnika različitih naroda i rasa, iako se to zbog getoizacije doseljenika rijetko događa, poslodavci su sebi ostvarili dodatni profit, a potrošači su dobili proizvode po pristupačnijim cijenama.
S druge strane je došlo do dodatnog opterećenja na javnu infrastrukturu, škole, bolnice i druge javne ustanove, što se pokriva iz proračuna. Stvorene su i razne interesne skupine, te razne komisije i odbori na upravljanje migracijom, organizacije za zaštitu prava migranata, itd. Međutim, kako se ispostavilo, osim financijske komponente, koja podrazumijeva priljev jeftine radne snage, došlo je do transformacije kultura. Zemlje su se počele transformirati i mijenjati društvenu atmosferu, ali ne uvijek u smjeru koji bi odgovarao autohtonom stanovništvu.
Stoga je sljedeći korak bio objasniti kako je masovna imigracija potrebna i kao uvoz radne snage, ali i zbog starenja stanovništva, zbog čega nastaju teškoće s isplatama mirovina. Ovaj je argument vrlo kontroverzan, jer je postotak kvalificirane radne snage među imigrantima iz zemalja Trećeg svijeta vrlo nizak, mnogi od njih su nepismeni i govore na njihovom materinjem jeziku. Osim toga, oni također stare i dolaze u dob za odlazak u mirovine. I na kraju, podaci o drugoj ili trećoj generaciji doseljenika u Europi govore kako ni njihova djeca ili unuci nemaju razini obrazovanja i stručne kvalifikacije kao lokalno stanovništvo. Osim toga, razina njihovih ambicija je puno veće od one njihovih roditelja, koji su bili sretni da dobiju bilo kakav posao s kojim će moći prehraniti obitelj. Na kraju, vrlo mali broj imigranata je ostvario svoje snove u Europi.
Onda su se u određenom trenutku javili zagovornici imigracije iz Sjedinjenih Država. Uostalom, Amerika je zemlja imigranata i vidjeli smo kako se razvijala. Dakle, Amerika se pokazala kao primjer da imigracija općenito ima pozitivan rezultat.
To je istina, ali samo djelomično, jer treba razumjeti prirodu američke imigracije. U prošlosti, doseljenici u Americi nisu imali nikakvih socijalnih primanja i morali se osloniti na vlastite snage. Oko trećine ih se vratilo natrag u domovinu. Osim toga, svi su bili prisiljeni postati dio i asimilirati se u "jedinstvenu američku kulturu". Na kraju, većina tih doseljenika je bila iz europskih zemalja, pa su u kulturi Sjedinjenih Država ujedno bili blizu svojim vrijednostima.
Danas govorimo o posve različitoj imigraciji. Uglavnom iz Afrike i Bliskog istoka, odakle dolazi veliki broj ljudi s vrlo niskim stupnjem obrazovanja, koji se ne mogu samostalno integrirati u društvo, niti obavljati gospodarske djelatnosti. Nemali broj ide isključivo za primanjima, besplatnim stanovanjem i liječenjem. Međutim, oni se neće asimilirati, a mnogi od njih otvoreno priznaju da su donijeli svoje vrijednosti u novu zemlju u kojoj su primljeni i da će ih zadržati.
U pravilu, što je greška svih zapadnih vlada proteklih desetljeća, oni žive u svojim etničkim područjima, getima u koja ne zalazi čak ni policija.
Za održavanje javne infrastrukture i isplate socijalnih naknada, lokalno stanovništvo je prisiljeno plaćati sve veće i veće poreze, a mnogi, s razlogom ili ne, sve više strahuju za vlastitu sigurnost.
Naime, ovdje treba pojasniti neke stvari i ako se uzmu podaci Ministarstva unutarnjih poslova raznih europskih zemalja i podaci Uprave za zatvorski sustav, negdje imamo podataka koji razbijaju stereotipe o strancima, a negdje katastrofalne posljedice koje se sustavno prešućuju.
U zemlji poput Italije, na primjer, koja ima jake lokalne skupine organiziranog kriminala, ukupni udio stranaca u zatvorskoj populaciji je činio 12%. Osim toga, stranci su uglavnom služili kazne za manja djela općeg kriminaliteta, dok su optužnice talijanske "kriminalne elite" bile debele i po nekoliko tisuća stranica. No, ovdje govorimo o pripadnicima sicilijanske Cosa Nostre, napuljske Cammore i drugih kriminalnih organizacija. Ali, čak i u takvom omjeru, stranci ni u općem kriminalitetu brojčano nisu "nadmašili" autohtono talijansko stanovništvo.
No, u Švedskoj, koja se uvelike razlikuje od Italije ili nekih regija u Europi, kao na primjer od Korzike ili Grčke, u proteklih 40 godina je broj silovanja porastao 15 puta. Obzirom na relativno mali broj migranata u ukupnom udjelu stanovništva, stranci u Švedskoj čine gotovo polovicu zatvorske populacije.
Fenomen kojeg globalistička elita ne voli spominjati je i stopa nataliteta među strancima, koja je puno veća nego među Europljanima. London i Pariz prolaze pravo baby-boom razdoblje, ali većina ove djece će biti Englezi i Francuzi samo u dokumentima.
Problem je u tome što se ljude koji dolaze u jednu određenu kulturu često ne shvaća, nikoga ne zanima dubina i srž problema i svi su fokusirani na izvanjsko,… na kuhinju, nošnje, ples, glazbu, zabavu i jezik.
Stvari kao što su koncept osobnog kontakta, izrazi lica, geste, ton glasa, vizualni kontakt, način izražavanja emocija, rituali udvaranja, odnosi između muškaraca i žena, tradicija odgajanja djece, koncept prijateljstva, koncept društvenih normi, stavovi prema starijima, odnos tih stranaca prema drugim strancima, i tako dalje - jednostavno nitko ne razumije.
Također se često brkaju pojmovi "multinacionalnog" i "multikulturalnog". Društvo može biti i multinacionalno i uspješno, ali je to moguće dok god se ljudi pridržavaju zajedničkih pravila ponašanja, ako govore isti jezik i imaju zajednički identitet, jednostavno rečeno, ako žive unutar dominantne kulture.
No, može doći do toga da se dvije ili više kultura na istom teritoriju često suprotstavljaju jedna drugoj, ili čak isključuju jedna drugu. To je kao da u istom gradu imate ceste s različitim pravilima vožnje.
Uz takav pristup, život postaje mnogo složeniji. Ljudi više nisu sigurni kako se ponašati i kako procijeniti djelovanje i ponašanje drugih ljudi, a sve veća opća društvena anksioznost se pretvara u netoleranciju. Smanjuje se broj društvenih kontakata i ljudi sve manje sudjeluju u društvenom životu. Pada razina povjerenja, uključujući i među predstavnicima iste kulture i nacionalnosti. Instinktivno, okolina se počinje uzimati kao neprijateljska i opasna, što su pokazala brojna istraživanja na tu temu.
No, čak i uzmemo sam pojam "tolerancije", on je, kao što je nedavno rekao sirijski predsjednik Bashar Al-Assad, pogrešan. Naime, tolerancija je kada nešto prihvaćamo protiv svoje volje, a potrebno je težiti suživotu u kojem se zajednice integriraju jedna s drugom, a da se pri tom ne odriču svojih tradicionalnih vrijednosti, kultura i običaja. Europa nikada nije vodila računa o tome i integracija je rijedak slučaj. Zapada Europa je stvorila, sustav segregacije, odnosno getoizacije i na drugoj strani - asimilacije, tako da su "integrirani" pojedinci zapravo "asimilirani".
Imigracija uvelike transformira i politički diskurs. Nacionalne manjine ne glasaju za određenu političku platformu. One glasaju za svoje etničke interese. Latinoamerikanci i Afroamerikanci su gotovo monolitni u podršci Demokratskoj stranci, jer im demokrate obećavaju više pogodnosti i povlastica, te lakšu dodjelu državljanstva. Situacija je slična i u Europi i imigranti najvećim dijelom podržavaju lijevo-liberalnu opciju.
No, to je taktički savez, jer kada manjine ojačaju, one vrlo brzo mogu promijeniti političku agendu u drugom smjeru. Na primjer, vraćanje Kalifornije, Teksasa, Arizone, Novog Meksika i Nevade Meksiku je cilj utjecajne organizacije "La Raza".
U Europi imamo primjer zahtjeva za uspostavom šerijatskog zakona, kao na primjer u Belgiji, gdje su u nekim gradovima proglašene šerijatske zone, a u Bruxellesu su dva muslimanska političara osvojila lokalne izbore obećavajući da će provoditi šerijatski zakon. Lhoucine Aït Jeddig i Redouane Ahrouch su osvojili zastupnička mjesta u dvije većinski muslimanske općine u Bruxellesu, Molenbeek-Saint-Jean i Anderlecht, a rekli su da će nastaviti političku borbu za islamizaciju Belgije.
No, ono što je nepojmljivo, najkonzervativniji dio društva, koji traži uspostavu šerijata u Europi, podržava većina progresivnih i sekularnih stranaka. Tako da na kraju svjedočimo činjenici da ideologija multikulturalizma polarizira, ali i deformira društvo. Na primjer, u Švedskoj u školama djeca pjevaju pjesmu "Moja zemlja je vaša zemlja, sretni smo je dijeliti s vama", a kanadski premijer daje izjavu kako nema kanadske kulture. Neki njemački ljevičarski političari gotovo slave pad nataliteta i zamjenu stanovništva u vlastitoj zemlji, a ima i suludih izjava da će tako biti "manje od potomaka nacista", što je rekao političar iz Berlina Gregor Gysi. Neki francuski političari kažu da mlade treba siliti na miješane brakove i odustati od vlastitog identiteta, a sve koji se suprotstavljaju prisilnom nametanju multikulturalnosti se proglašava fašistima, rasistima, ksenofobima i tako ih se izlaže javnom linču, što ponekad završi fizičkim napadima.
Njemačku političarku i ljevičarku Sahru Wagenknecht, samozvani "antifašistički aktivist" je napao samo jer je u raspravi o izbjeglicama rekla "kako Njemačka ne može primiti sve te ljude", prenosi Daily Mail. S druge strane, njezin kolega iz stranke Die Linke, Gregor Gysi, rekao je neka dođu, jer će tako biti "manje potomaka nacista", odnosno autohtonih Nijemaca.
Ono što globalistička elita ne vidi, ili ne želi vidjeti, jest da nezadovoljstvo stanovništva i dalje raste. Kada je dosegla kritična točka, Europljanima se počela plasirati priča kako treba pomoći izbjeglicama, prije svega onima iz Sirije, koje bježe od strašnog rata i "Assadovog režima". Negdje u isto vrijeme i za propagandnu svrhu je poslužila fotografija malog Aylana Kurdija, dječaka koji se utopio u pokušaju da iz Turske dođe do Grčke, što je izazvalo val empatije u Europi. No, nitko nije htio napisati da je obitelj dječaka tri godine živjela u Turskoj i da nisu bježali od rata. Zanimljiva je činjenica da je među izbjeglicama samo četvrtina Sirijaca, a najviše ih dolazi iz Afrike ili Afganistana i Iraka. Još više iznenađuje da je među izbjeglicama i ekonomskim migrantima 70% većinom vojno sposobnih muškaraca.
Tehnički, oni nisu izbjeglice, jer nisu zatražili azil u prvoj zemlji u koju su ušli. Oni idu po cijeloj Europi samo kako bi došli do Njemačke ili Švedske.
Na kraju, odgovor na sva pitanja je dao Brexit, kada je, unatoč velikim naporima medija, iako s malom razlikom, pobijedila opcija napuštanja EU.
Danas sličan izbor imaju američki birači, koji biraju između Donalda Trumpa i Hillary Clinton.
U europskim zemljama je primjetan uspon desničarskih stranaka, a razlog za to je strah stanovništva zbog suludih politika europskih lidera, koji su u ovoj situaciji potpuno izgubili kompas.
No, sat otkucava, a svake godine je situacija sve ozbiljnija, a ništa se ne čini da se riješe strukturni problemi oko prihvata određenog broja ljudi, kontrole njihovog ulaska, ali prije svega rješavanja problema u njihovim vlastitim domovinama, tako da nemaju razloga razmišljati o odlasku u Europu.
Ako se ovako nastavi, bit će sve više imigranata, a sve manje autohtonog europskog stanovništva. Brojne studije govore da nešto više od milijun ljudi, koliko ih je došlo samo 2015. godine, ne može ugroziti pola milijarde Europljana. To bi bilo točno kada bi zaista bilo "pola milijuna Europljana", ali autohtonog stanovništva nema toliko. Osim toga, veliki dio pod utjecajem neoliberalnih propagandista nimalo ne drži do tradicije i spremni su na zamjenu stanovništva, ali i na zamjenu kulture.
Globalistička elita u ovom procesu se koristi starom taktikom "podijeli pa vladaj", koja se pokazala vrlo učinkovitom čak i u prošlom stoljeću, kada su europski kolonizatori manjinu koristili da kontroliraju populaciju na osvojenim teritorijima.
Još jedan paradoks je da seksualni zločini uopće nisu izazvali val ljutnje među zapadnim feministicama, koja su inače toliko zabrinute i vode borbu protiv "kulture seksualnog nasilja".
Novogodišnja noć u Kölnu nije naišla na osudu feministica, a ako muškarac i žena imaju spolni odnos nakon par čaša vina, izražavaju žaljenje nad ženom koja muškarca može optužiti za silovanje, jer se ona sama nije mogla kontrolirati i nije mogla dati pristanak za odnos.
Kada je Norveška objavila statističke podatke u visokom broju silovanja počinjenih od strane neidentificiranih imigranata, začudo, tu činjenicu feministice nisu htjele primijetiti.
Spomenuli smo seksualno zlostavljane tisuća žena tijekom dočeka Nove godine u Kölnu, ali i drugim europskim gradovima. No, britanska književnica J.K. Rowling i druge vođe javnog mnijenja su odjednom počeli govoriti "o muškarcima općenito". Kada je u Rotherhamu lokalna pakistanska zajednica seksualno iskorištavala više od 1 400 djece, feministice su opet smirivale strasti. Nakon nedavnog slučaja u Švedskoj, zemlji feminizma, gdje je nekoliko imigranta silovalo ženu u invalidskim kolicima, švedske žene su organizirale skup potpore useljenicima i protiv nepravednih optužbi za seksualne zločine.
Ovdje jasno treba reći da cilj ovakvog "feminizma" uopće nisu jednaka prava i briga za dobrobit žena. Njihov cilj je uništenje "patrijarhata", imaginarnog sustava muške zavjere porobljavanja žena. Negiranje vlastite kulture je njihov središnji cilj, pa ako se u njegovom ostvarenju kao "ovnom" mogu koristiti imigrantima, one će to učiniti.
Njihovi interesi se podudaraju sa samozvanim "sekularnim humanistima". U tom procesu se želi nametnuti mišljenje da se svi ratovi u svijetu vode zbog kulturnih i etničkih razlika, stoga je recept za mir u svijetu neprepoznatljiva mješavina kultura i etničkih skupina, što otvara put stvaranju jedne globalne "nacije" i "kulture", posljedično i globalne vladajuće strukture. Ne zaboravimo "remek djelo" napisano u tu svrhu - "Sukob civilizacija" Samuela Huntingtona.
Naravno, ovo izgleda teško u početku, ali na kraju će se sve riješiti i tada dolazi razdoblje univerzalnog blagostanja i prosperiteta. Osim toga, sve su ratove, navodno, uvijek počinjali muškarci, a ako zamijenimo uloge, dakle, ne ako postanemo ravnopravni, kao što bi trebalo biti, neće biti nikoga tko bi pokrenuo ratove. Naravno da je ovo besramna laž i uvijek će postojati ljudsko biće koje želi biti jače od drugog, isto tako i žena, a Hillary Clinton je ogledni primjer.
Što se tiče "jačeg i slabijeg spola", to su posebno omraženi termini među globalističkom elitom i feministicama. Naravno, odlučeno je da ih treba ukinuti, ali iz razloga što je prirodna funkcija "jačeg spola" da brani svoju zemlju i svoju kulturu, a muškarci su i skloniji reagirati na opasnosti koje vide u provedbi ove politike.
Zapadni čovjek je na dobrom putu da pronađe neku bezvremensku kulturu, stoga živi u iluziji da će svi imigranti jednom postati Europljani. No, zapadna kultura uopće ne prati što se događalo i događa u ostatku svijeta od prije 40-50 godina do danas i da to uzme kao mjerilo.
Proteklih desetljeća je trajalo "pozapadnjačenje svijeta" i kroz modu, filmove i glazbu se osvojio čak i islamski svijet. Ali danas islamski svijet ide u suprotnom smjeru. Azijske zemlje također ne žure da prihvate zapadne vrijednosti. Istina, one su izabrale ekonomsku slobodu, tehnološki napredak, zapadni način uređenja gradova i infrastrukture. Međutim, ne žele odustati od borbe za jednakost i socijalnu pravdu, posebice ne žele odbaciti vlastite kulture i identitete, ukidanje socijalnih standarda i prioritet dati individualnim slobodama – apstraktnom pojmu koji je postao sveta krava Zapada.
Postoje i iznenađujući primjeri među američkim vazalima, poput premijera Japana Shinzoa Abea koji je na Općoj skupštini Ujedinjenih naroda rekao da Japan neće prihvatiti izbjeglice, jer je njegova zemlja puna unutarnjih problema koje prije treba riješiti. Japanci, unatoč svim problemima s natalitetom, starenju stanovništva i krizom u gospodarstvu, gotovo da nemaju imigrante.
Kada govorimo o pitanju rješavanja gospodarskih problema uz pomoć radnika imigranata, treba razumjeti da "ekonomija" uvijek planira za relativno kratko razdoblje. Gledajući svijet kroz prizmu financijskih rezultata, dugoročne posljedice za mnoge zemlje mogu biti puno skuplje. UN procjenjuje da će do 2030. godine Švedska biti na listi zemalja Trećeg svijeta, a bila je jedna od najprosperitetnijih zemalja na svijetu (2010–2030 UN projections of Very High HDIs).
Dakle, prvo su nam rekli da nam dolazi jeftina radna snaga, korisna za sve. Zatim su nas lagali o starenju populacije, kao da doseljenici ne stare zajedno s nama. Zatim se prepričavaju bajke o otvorenom svijetu bez granica i na kraju se apelira na pomoć koju smo dužni pružiti izbjeglicama. Ali, to je sve punilo stranice mass-medija i bilo sadržaj programa vodećih medijskih kuća, bez da se ikada spomenuo glavni cilj, a to je demontaža nacionalnih identiteta i država, pretvaranje zasebnih etničkih skupina i kultura u homogenu svjetsku populaciju, krdo individualnih potrošača bez korijena, kulture, povijesti i tradicije.
I za kraj, ovo nije pamflet protiv imigranata, protiv ljudi, posebice ne protiv muslimana. Uz sve najbolje namjere, za razliku od današnjih, čak su stari zagovornici internacionalizma zaboravili da je priroda neumoljiva i da može doći do prirodne selekcije kultura i civilizacija. Stoga treba pažljivo razmotriti sve aspekte ovog fenomena, jer ćemo u suprotnom slučaju kao izumrla vrsta dobiti utješnu "Darwinovu nagradu".
AMSI
