Oblikovno, značenjski i odnosom prema publici, ‘S one strane’ izvanredno je hrabar i riskantan film, ali su, srećom, Zrinko Ogresta, Mate Matišić, briljantni snimatelj Branko Linta te sjajni glumci u svakom trenutku na vrhuncima svojih mogućnosti, isporučujući jedan od najboljih filmova u hrvatskoj povijesti
Velik je put prevalio Zrinko Ogresta od prvog filma ‘Krhotine’, gdje je trauma jedne porodice bila u službi kolektivističkih vrijednosti, simbolizirajući traumu jedne nacije (hrvatske), do ‘S one strane’, gdje su traume izazvane kolektivnim (nacionalnim) djelovanjem duboko pogodile individualne ljude i obitelji. A opet, te dvije krajnje točke dosadašnjeg autorova opusa povezuju velika stilska svježina i značajna međunarodna priznanja.
‘Krhotine’ su bile nominirane za Europsku filmsku nagradu u kategoriji najboljeg debija, a ‘S one strane’ je nagradom na od jednom od tri najveća svjetska festivala (Berlinale), makar to bilo i u pobočnom programu (Panorama), vjerojatno najveći Ogrestin uspjeh. No ozbiljnijim, ideologijom neopterećenim pratiteljima hrvatskih filmskih zbivanja već je prilično dugo jasno da je Zrinko Ogresta autor s kvalitativno najkonzistentnijim opusom u nacionalnoj kinematografiji od državne samostalnosti što, uostalom, potvrđuju i međunarodna priznanja drugim njegovim filmovima: ‘Crvena prašina’ bila je uvrštena u program venecijanske Mostre, ‘Tu’ je u Karlovym Varyma dobio Specijalnu nagradu žirija, a ‘Iza stakla’ na istom je prestižnom festivalu bio izabran u glavni natjecateljski program. Pritom je zanimljivo da prošli autorov rad ‘Projekcije’, hrabar i u svjetskim razmjerima rijedak eksperiment s građenjem filma gotovo ultimativno subjektivnim kadrovima, nije naišao ni na kakav odjek u inozemstvu.
’S one strane’ donosi prvu Ogrestinu suradnju s vodećim hrvatskim dramatičarom i scenaristom Matom Matišićem, autorom koji se ne ustručava zagrepsti bolna mjesta tzv. nacionalnog identiteta (tenzičan i traumatičan odnos Hrvata i Srba, dubiozna uloga Katoličke crkve u hrvatskom društvu), i ta suradnja pokazala se iznimno plodonosnom. ‘S one strane’, naime, najkompleksniji je i najprovokativniji film Ogrestina opusa. Riječ je o snažnom propitivanju, s jedne strane, ljudske usamljenosti i čežnje koja iz nje proizlazi, s druge patoloških skrenuća motiviranih osobnom traumom, ideopolitičkim rešetkama i onog urođenog mraka skrivenog valjda u svakome od nas. Odnos Žarka (Lazar Ristovski) prema Vesni (Ksenija Marinković) nesumnjivo je sadistički, što znači da ga je nemoguće svesti na puku ideološku zaslijepljenost (osveta zločincu tako da se sveti njegovom bližnjem, i to nekoć bližnjem), odnosno u njegovoj psihopatologiji mora postojati, makar možda bila i (duboko) potisnuta, erotska komponenta.
Vesna je pak u nesvjesno mazohističkoj poziciji, zavedena, zajedno s gledateljima, narativom o obnovi nekadašnje ljubavi, koji bi sam po sebi već bio dovoljno intrigantan, no sadistička pozicija autora, intenzivno sugerirana u ‘Projekcijama’, ovdje dobiva pun zamah te šokantnim, potpuno neočekivanim i nepredvidivim obratom, dostojnim najboljih takvih trenutaka iz svjetske kinematografije, obično u žanru trilera čije diskretne elemente i Ogrestin film sadrži, istovremeno obara s nogu i Vesnu i publiku. Ili drugačije rečeno, Žarko nije samo sadistički protagonist, on je i maska za sadizam samih autora koji gledateljima totalno izmiču tlo pod nogama najgrublje im uskraćujući slatki grijeh užitka u obnovi zabranjene ljubavi Hrvatice i srpskog ratnog zločinca, da bi na poziciju potonjeg postavili lik idealiziran u vladajućoj domoljubnoj ideologiji, čime sve postaje još šokantnije.
Oblikovno, značenjski i odnosom prema publici, ‘S one strane’ izvanredno je hrabar i riskantan film, ali su, srećom, Zrinko Ogresta, Mate Matišić, briljantni snimatelj Branko Linta te sjajni glumci Ksenija Marinković i Lazar Ristovski u svakom trenutku na vrhuncima svojih mogućnosti, isporučujući jedan od najboljih filmova u hrvatskoj povijesti.
portalnovosti
