Knjigu „Manjinaš“ Jerka Zovaka1, u izdanju Novog brodskog lista, ugledao sam i prolistao ponovo nakon dvadeset godina, na buvljaku, živahnom apendiksu slavonskobrodske tržnice kamo redovito odlazim u namjeri da se neprimjećen utopim u gomili radoznalaca. Dobro očuvana, suha i čitava, knjiga se nalazila u kartonskoj kutiji s drugim knjigama koje su čekale svog kupca. Cijena: prava sitnica od pet kuna. A ako bi se kupile tri knjige, na primjer, „Manjinaš“, Horkićeva zbirka pripovjedaka „Nizvodno Ivani“, isto u izdanju NBL-a, i odabrana djela Vjekoslava Klaića, u izdanju "Brodske riječi", cijena bi iznosila samo deset kuna. Je li netko kupio samo „Manjinaša“ ili se upustio u kombiniranu kupovinu po svom ukusu, za deset kuna, nisam saznao.
Zovakova prva knjiga zbirka je njegovih jakih kolumni koje je, pod labavim uredničkim nadzorom Miroslava Jurića Mireca, objavljivao u pokojnom, nikad prežaljenom Novom brodskom listu, nezavisnom gradskom dvotjedniku, možda najboljim lokalnim novin(ars)kim proizvodom XX stoljeća. Sjećam se kao danas kada je Zovak, u Cesarčevoj ulici, gdje je tada bilo smješteno uredništvo NBL-a, ponudio 1 000 DEM-ova da mu knjigu netko priredi kako Bog zapovijeda. Stribor Uzelac Schwendeman odmah je prihvatio novac i zadaću. Napisao je i predgovor. Ne sjećam se da je knjiga imala promociju, kao u "Valinoru" prva knjiga Božidara Krajnovića „Pliva patka preko Save", za koju sam napisao proslov.
Prostački i prizemni umovi koji cijene predmete i po tome gdje su smješteni odnosno u kakvom se nalaze okruženju, mogli bi pomisliti da je „Manjinaš“ doživio sramotno poniženje, jer je pronađen i, po njima, odbačen na buvljak. Ja smatram upravo suprotno, da se radi o vrhunskom priznanju knjizi. Naći se u društvu velikana pisane riječi, biti izložen na bilo kom mjestu, za kupovinu, pa i na buvljaku, kako bi knjigu netko tko traži primjerak za svoju biblioteku, pronašao, veliki je kompliment. Površan duh mogao bi biti neugodno iznenađen činjenicom da takve knjige imaju samo rastuću vrijednost. Zovakova knjiga odzvanjala je iz kartonske kutije kao materijalizirani duh orisavanja neugodne prošlosti u kojoj su se samo rijetki usudili reći i pisati onako kako su na nju gledali, kao na deformaciju. Knjiga „Manjinaš“ dio je neizdeformirane fizionomije ondašnjeg vremena neslobode i ugnjetavanja. Moram dodati, izlažući se opasnosti osude onih koji pokušaje kritike vremena ponosa i slave, žestoko osuđuju, da je ta zbirka kolumni pripadala nekoj paralelnoj epohi buđenja iz noćne nacionalističke more. U ponekom tekstu Zovak je uspio uhvatiti vječno u prolaznom, a u ponekom, uhvatio je odjek svijeta koji će samo prividno nestati, jer će ostaviti svoje gene koji se, nažalost, repliciraju u organizmu hrvatske države do dana današnjega. Bez obzira što se onda s pojedinim Zovakovovim stavovima nisam slagao, a ni danas, knjigu vidim kao ukoričenu energiju slobode promišljanja stvarnosti i nepristajanja na diktat nacikolektivizma. Knjiga svjedoči da je "sloboda lajanja" neiskorjenjiva, ali rijetka. U Brodu i onda i sada. Zato mi je bilo drago što sam ju ponovo vidio u opticaju.
Zovakova prva knjiga zbirka je njegovih jakih kolumni koje je, pod labavim uredničkim nadzorom Miroslava Jurića Mireca, objavljivao u pokojnom, nikad prežaljenom Novom brodskom listu, nezavisnom gradskom dvotjedniku, možda najboljim lokalnim novin(ars)kim proizvodom XX stoljeća. Sjećam se kao danas kada je Zovak, u Cesarčevoj ulici, gdje je tada bilo smješteno uredništvo NBL-a, ponudio 1 000 DEM-ova da mu knjigu netko priredi kako Bog zapovijeda. Stribor Uzelac Schwendeman odmah je prihvatio novac i zadaću. Napisao je i predgovor. Ne sjećam se da je knjiga imala promociju, kao u "Valinoru" prva knjiga Božidara Krajnovića „Pliva patka preko Save", za koju sam napisao proslov.
Prostački i prizemni umovi koji cijene predmete i po tome gdje su smješteni odnosno u kakvom se nalaze okruženju, mogli bi pomisliti da je „Manjinaš“ doživio sramotno poniženje, jer je pronađen i, po njima, odbačen na buvljak. Ja smatram upravo suprotno, da se radi o vrhunskom priznanju knjizi. Naći se u društvu velikana pisane riječi, biti izložen na bilo kom mjestu, za kupovinu, pa i na buvljaku, kako bi knjigu netko tko traži primjerak za svoju biblioteku, pronašao, veliki je kompliment. Površan duh mogao bi biti neugodno iznenađen činjenicom da takve knjige imaju samo rastuću vrijednost. Zovakova knjiga odzvanjala je iz kartonske kutije kao materijalizirani duh orisavanja neugodne prošlosti u kojoj su se samo rijetki usudili reći i pisati onako kako su na nju gledali, kao na deformaciju. Knjiga „Manjinaš“ dio je neizdeformirane fizionomije ondašnjeg vremena neslobode i ugnjetavanja. Moram dodati, izlažući se opasnosti osude onih koji pokušaje kritike vremena ponosa i slave, žestoko osuđuju, da je ta zbirka kolumni pripadala nekoj paralelnoj epohi buđenja iz noćne nacionalističke more. U ponekom tekstu Zovak je uspio uhvatiti vječno u prolaznom, a u ponekom, uhvatio je odjek svijeta koji će samo prividno nestati, jer će ostaviti svoje gene koji se, nažalost, repliciraju u organizmu hrvatske države do dana današnjega. Bez obzira što se onda s pojedinim Zovakovovim stavovima nisam slagao, a ni danas, knjigu vidim kao ukoričenu energiju slobode promišljanja stvarnosti i nepristajanja na diktat nacikolektivizma. Knjiga svjedoči da je "sloboda lajanja" neiskorjenjiva, ali rijetka. U Brodu i onda i sada. Zato mi je bilo drago što sam ju ponovo vidio u opticaju.
- Jerko Zovak urednik je news portala sbplus
