Aleksandar Vučić je vuk, ali vuk koji je sebe napravio potrebnim svijetu, Evropi i Americi. Tomislav Karamarko, naprotiv, nije potreban nikome osim za daljnje izvlačenje bankarskih i drugih profita. U Srbiju barem jednom godišnje dođe velika inozemna investicija, pa iako nisu sve dobre, a neke su i jako loše, to je bolje od Hrvatske gdje ne dođe ništa. Ako je Vučić vuk, Karamarko je ovca, ovca za šišanje.
U noći izborne pobjede Aleksandar Vučić pohvalio se da mu je među prvima čestitala Angela Merkel, ali se potužio da mu iz Zagreba nije stiglo ništa. Zatim mu je hrvatska čestitka ipak stigla, ali novi-stari srbijanski premijer vjerojatno se i dalje mršti. On je, kako sam reče, prvi, hej prvi, čestitao Tomislavu Karamarku nakon zimošnje pobjede na parlamentarnim izborima (iako je bila upravo sirotinjska u odnosu na njegovu). I time je poslije hladnih i zategnutih odnosa s Milanovićevom vladom poslao fluorescentno jasnu poruku.
Sada su i u Srbiji i u Hrvatskoj na vlasti desne stranke, pa srbijansko-hrvatski odnosi, nakon što su se oslobodili lijevoliberalnog balasta, napokon mogu procvjetati. Ali, avaj, ništa od toga. Nova vlada u Zagrebu, koja nakon prvih stotinu dana slovi kao nešto najnesposobnije i najtraljavije što je dosad viđeno, pokazala se naprotiv vrlo poduzetnom i vještom u kvarenju odnosa s Beogradom. Koristeći praktično pravo veta koje imaju članice Evropske unije, blokirala je pristupne pregovore Srbije s EU, što je izazvalo bijes ne samo u Beogradu, nego i u Bruxellesu.
Razlog? Prava sitnica, hrvatska blokada smatra se potpuno neutemeljenom i deplasiranom. I to ne samo zato što univerzalnu jurisdikciju srbijanskih sudova ("mali Haag") poznaje i dio članica EU, nego i zato što zahtjev da Srbija primjeni hrvatski model fiksne kvote u zastupljenosti nacionalnih manjina u parlamentu odudara i od evropske prakse. Ne primjenjuje ga ni ogromna većina članica EU. Ali, ni to nije sve. Još je važnije što se drži da se Vučićevu vladu ovim neopravdano ucjenjuje, a nju se smatra prozapadnom, prvenstveno zbog fleksibilnog odnosa prema osamostaljenju Kosova.
Vučić je jednostavno pametniji nacionalist od Karamarka. Štoviše, toliko pametniji da se Karamarkom služi malone kao osobnim zaštitnim kišobranom. (Foto: Koča Sulejmanović, Epa/Hina)
Zbog toga je Vučić omiljen otprilike kao svojedobno Ivo Sanader, nakon što je odlučio uhvatiti se u koštac s proustaškim desničarenjem u HDU-u. A kada su zatim i srbijanski državni čelnici izjavili da žele isto napraviti u svom dvorištu, i čak se deklarirali kao "srpski Sanader", izgledalo je da su zapadni planovi na Balkanu pred punim ostvarenjem. I to, ponavljam, po scenariju koji izvorno došao s hrvatske strane. Ali, onda se sve urušilo baš tu. Nakon što je Sanader zbog lopovluka počinio političko samoubojstvo i na mjesto šefa HDZ-a došao Karamarko, počela je nesnosna radikalizacija i provincijalizacija Hrvatske.
To je sigurno kumovalo i trijumfu Vučića na nedavnim izborima u Srbiji i Vojvodini, a pukao je prekrasan pogled na sve razlike među njima dvojicom. Dok Vučić odbija imati ikakvu koaliciju s radikalnom srbijanskom desnicom (Šešelj, Dveri) pa ipak je, ili baš zato, ovako premoćno pobijedio, Karamarko je ušao u savez i s najcrnjom, granično ustaškom desnicom, pa ipak je, ili baš zato, prošao ovako očajno na izborima. Ovo ne znači da je Vučić prestao biti nacionalista, jer čak i za svog sina Danila izjavljuje da to jeste, ali on je jednostavno pametniji nacionalista od Karamarka. Štoviše, toliko pametniji da se Karamarkom služi malone kao osobnim zaštitnim kišobranom.
Dobro se to vidjelo prilikom ovogodišnje komemeracije žrtava Jasenovca, što je Vučić popratio teškim i mučnim riječima, iz kojih je čak proizlazilo da je Hrvatska samo drugo ime za masovnu srpsku grobnicu. Ali, nitko mu to nije predbacio, sve je prošlo u sjeni činjenice da se dekriminalizacija i rehabilitacija ustaštva u Hrvatskoj digla do nikada više i skandaloznije razine. Pogotovo jer u najgorim iskazima te rehabilitacije Jasenovac gotovo da je dobio prizvuk pravedne, zaslužene kazne, dok Vučić poziva mlade u Srbiji da srpske jasenovačke žrtve ne budu iskorištene za ikakvu osvetu. Ovo opet ne znači, kao i u slučaju nacionalizma, da dvije strane nemaju dodirnih točaka.
Dok Vučić odbija imati ikakvu koaliciju s radikalnom srbijanskom desnicom, pa ipak je, ili baš zato, premoćno pobijedio na izborima, Karamarko je ušao u savez i s najcrnjom, granično ustaškom desnicom, pa ipak je, ili baš zato, na njima prošao ovako očajno. (Foto: Damir Senčar, Hina)
O da, imaju ih itekako, a glavna je da i jedna i druga prešućuju antifašizam kao jedini koji je jasenovačkim žrtvama mogao dati moralnu i civilizacijsku satisfakciju. Ali i ovdje vidimo već uhodanu hrvatsko-srpsku spregu i onaj isti kišobran koji Karamarko magarećom upornošću stalno iznova otvara nad Vučićevom glavom. U Srbiji je provedena sudska rehabilitacija Draže MIhailovića, a u toku je i ona za notornog kvislinškog zlotvora Milana Nedića, za što je sigurno odgovorna i aktualna srbijanska vlast. Ali, ona se barem formalno drži po strani, a pomaže joj bratski i činjenica što se rehabilitacija NDH u Hrvatskoj događaj na direktni poticaj iz vrhova vlasti.
Osim toga, ovdje kod nas vodi se i rabijatna kampanja i haranga protiv antifašizma i antifašista, štoviše to čini i jednu od glavnih, zapravo i Jasenovac gotovo da je dobio prizvuk pravedne, zaslužene kazne, dok Vučić poziva mlade u Srbiji da srpske jasenovačke žrtve ne budu iskorištene za ikakvu osvetu glavnu svjetonazorsku okosnicu državne politike. Zbog troga ona i jeste ovako pasatistički uskogrudna i palanačka. U Srbiji toga nema, antifašizam se devalvira izjednačavanjem s četništvom, ali ga se ne izvrgava ruglu i linču kao u Hrvatskoj, a u novije vrijeme uspostavlja se i neka vrsta pomirljive koegzistencije s njim. Zato su nekim beogradskim ulicama vraćena imena po kultnim partizanskim komandatima, a na godišnjicu oslobođenja Beograda pozvani su samo predstavnici NOB-a, ne i Mihailovićevih i drugih četnika.
Sve ovo, jasno, nije samo za kućnu upotrebu, nego i za međunarodnu, zapadnu. Ondje, rekosmo, Vučić vrlo dobro stoji, što doduše treba objasniti i bojaznošću da Srbija ne pobjegne pod rusku kabanicu, ali ne toliko da ne bi ostalo prostora i za ovdje spomenute osobne komparativne prednosti. Vučić je, nesumnjivo, autokratski profiliran političar, što se možda najbolje vidi na medijskoj sceni, gdje je glancanje njegovog lika i djela vrlo, vrlo poželjna osobina. Ali, vidi vraga, Srbija je na svjetskoj rang listi medijskih sloboda dobrih četiri mjesta ispred Hrvatske, znači ispred Hasanbegovića, Kovačića i sličnih stvorova.
I tu opet vidiš razliku koja se može i ovako zoološki opisati. Vučić je vuk, dakle nešto ćudljivo i zazorno, ali vuk koji je sebe napravio potrebnim svijetu, Evropi i Americi. Karamarko, naprotiv, nije potreban nikome osim za daljnje izvlačenje bankarskih i drugih profita iz zemlje. U Srbiju barem jednom godišnje dođe velika inozemna investicija, pa iako nisu sve dobre, a neke su i jako loše, to je bolje od Hrvatske gdje ne dođe ništa. Ako je Vučić vuk, Karamarko je ovca, ovca za šišanje.
h-alter
