W. Engdahl: Grčka krivnja, lukavstvo Syrize i kako je izdan grčki narod

U ovoj tužnoj i vrlo opasnoj kombinaciji razvoja događaja u Grčkoj i ključnih zahtjeva Trojke postaje jasno da do svega nikada ne došlo da Grci tijekom dužničke krize nisu osjećali krivnju. Kao posljedica njihovog osjećaja krivnje, jer je kriza počela u listopadu 2009. godine, situacija se brzo pretvarala u ljudske tragedije u kojoj je većina ljudi sada vjerojatno suočeni s uništenjem.

U prethodnom članku je William Engdahl tvrdio da je bivši grčki ministar financija Yanis Varoufakis bio trojanski konj oligarha, kako unutar tako i izvan Grčke, koji je svjesno vodio grčki narod u propast, a usput mu davao nadu u umanjenje ili otpis duga.

Dana 5. svibnja su Grci na posebnom referendumu glasali hoće li prihvatiti daljnje mjere štednje Trojke kao uvjet za ostanak u eurozoni ili reći "Ne". Oko 61% glasača je glasno reklo "Ne" štednji i mjerama Trojke.

Tsipras i Varoufakis su se također izjasnili za "Ne" i lagali biračima da će im to dati snagu da u Bruxellesu i Berlinu izvuku bolje uvjete u pregovorima.

Umjesto toga, 9. srpnja Tsipras najavljuje kako je podnio novi prijedlog koji je, kako se kasnije pokazalo, bio gotovo identičan onome Trojke kojeg su grčki birači žestoko odbacili. To je izdaja i još gore. Nakon 6. srpnja i ostavke Varoufakisa odmah nakon glasovanja, Tsipras imenuje novog ministra financija, Euclida Tsakalotosa.

Tsakalotos je obrazovani "marksistički" ekonomist s Oxforda, prijatelj drugog člana "marksističkog" kafića, Yanisa Varoufakisa, ali i potomak bogate oligarhijske zemljoposjedničke grčke vojne obitelji. Kao takav, teško je povjerovati da će voditi križarski rat protiv Trojke, MMF-a i protiv njihovog sustava dužničkog ropstva.

Sada se saznaje da su Tsipras i ministar financija Tsakalotos izradili kapitulacijsku ponudu novih mjera štednje na savjet starijih francuskih birokrata koje je Tsiprasu osobno poslao francuski predsjednik Hollande. Po svakoj definiciji se vlada Syrize obvezala na podmuklost ili izdaju grčkog narodu i prodali su povjerenje koje su dobili na referendumu.

Postaje sve jasnije da je cijela grčka kriza od 2009. orkestrirana u detalje izvana i unutar Grčke. To je jedino bilo moguće, jer su grčki narod uvjeravali još od 2009. da je bio kriv i da mora biti kažnjen plaćanjem bankarima. Iz istog razloga su vjerovali da su krivi oni koji su glasali niz vlada nakon Papandreoua i da ih treba kazniti jednom mjerom štednje za drugom. Ista krivnja ih je dovela do toga da žele ostati unutar eurozone, unatoč svim razornim patnjama.

Krivnja i "Veliki raskol"

Krivnja je užasan osjećaj. U osoba to može dovesti do groznih posljedica. Često je osjećaj krivnje posve beskoristan jer rješava ništa, ali čini našu situaciju samo još gorom i navodi pojedinca da laže sam sebe i druge i to u glupom pokušaju da sakrijemo činjenicu da se zbog nečega smatramo krivim. Želimo opravdati našu krivnju ozbiljnim uzrocima, čak i ako ih ne prepoznajemo. Prekršili smo neki moralni kodeks našeg društva i to nitko ne smije znati, pa smo zato lagali. Obično se osjećamo sramotno zbog naših osjećaja krivnje.

Svaka velika svjetska religija njeguje osjećaj krivnje među svojim vjernicima, ali nitko stručnije od Rimokatoličke crkve s dogmom inspiriranom svetim Augustinom, koja inzistira smo svi rođeni u grijehu kojega smo dobili i prije nego što smo udahnuli prvi dah. To je takozvana "doktrina izvornog grijeha".

Nije nevažno u grčkoj krizi povijesna činjenica da je kršćanska crkva koja je nastala u Bizantu prije 1700 godina  doživjela traumatski raskol oko 1054. poslije Krista, poznat u crkvenoj povijesti kao "Veliki raskol". U središtu teološkog raskola Istočne pravoslavne crkve odbijaju prihvatiti rimokatolički "Nauk o istočnom grijehu". Pravoslavni vjernici odbijaju vjerovati da su rođeni krivi samo zbog grijeha svojih predaka.

Okrutna ironija grčke današnje situacije je da, unatoč tom kulturnom naslijeđu i baštini grčke kulture, danas Grci osjećaju kolektivnu krivnju da su učinili nešto vrlo, vrlo loše i na neki način zaslužuju ono što ih je zadesilo. Grke se prisililo da se više ne osjećaju dobro, nego loše i da su sami krivi za uzrok ove teške krize kojoj je Europa izložena 2009.

Osjećaj krivnje u osobe može dovesti do groznih posljedica. Njemački narod to vrlo dobro zna. Pobjedničke savezničke snage su 1919. njemačku vladu prisilile da potpiše sramotni članak 231. Ugovora iz Versaillesa u kojem preuzima krivnju za rat.

Tamo su Nijemcu izjavili: "...Njemačka prihvaća svoju i svojih saveznika za izazivanje svih gubitaka i štete koju su pobjedničke savezničke i pridružene vlade i njihovi državljani pretrpjeli zbog posljedica nametnutog rata i agresije Njemačke i njezinih saveznika."

Time se prisililo Njemačku da jedina prihvati krivnju za Prvi svjetski rat, a kasnije se Berlin prisiljavalo da prihvati diktat, plaća razne kazne i ratne reparacije pobjedničkim savezničkim zemljama, odnosno Sjedinjenim Državama, Velikoj Britaniji, Francuskoj i Italiji. Tako je krenuo niz događaja koji su izravno doveli do Trećeg Reicha i drugog brutalnog poraza Njemačke 1945.

Švicarski psihoanalitičar C.G. Jung je napisao u eseju iz 1945. rekao kako je njemački narod osjećao kolektivnu krivnju za zločine počinjene od strane svojih sunarodnjaka (Kollektivschuld).

Jung je rekao: "Bit će jedan od najvažnijih zadataka terapije dovesti Nijemce do toga da prepoznaju ovu krivnju."

Nakon rata su britanske i američke okupacijske snage propagandnom kampanjom promovirale sramotu i krivnju Nijemaca, koja je uključivala plakate s prikazom koncentracijskih logora sa sloganima poput "Ova okrutnost je tvoja krivica!" (Diese Schandtaten: Eure Schuld).

Izvorni Grčki "grijeh"

Vratimo se na grčki debakl, ako se u smislu grčkog debakla može govoriti o neplaćenom dugu i neizdrživoj štednji. Korijeni sežu u laži grčke vlade kojima se služila još 2000. da se ušulja u šarmantni unutarnji krug koji se zove eurozona.

Goldman Sachs je bio aktivan partner u laži da je Grčka ispunila uvjete iz Maastrichta od gornje granice od 3% deficita proračuna u BDP-u i 60% ukupnog javnog duga u BDP-u. Grčka vlada je to učinila pomoću složenog  valutnog trika kojeg su im predložili financijski znanstvenici Goldman Sachsa. Da bi ušla u eurozonu, grčka vlada je od Bruxellesa skrivala 1,6 milijardi vojne kupnje.

Normalno je povjerovati da su socijaldemokratska vlada Costasa Simitisa i PASOK, kada je Grčka ušla u euro, zadržala ovu prljavu tajnu i to zajedno s dužnosnicima Europske središnje banke i Eurostata, službenom Agencijom za statistiku EU.

Bizarno, ali tek u listopadu 2009. godine , PASOK odlučuje otkriti tajnu za koju su znali još od 2000. Premijer George Papandreou je tada priopćio da je "otkrio" kako godišnji deficit Grčke nije bio 3%, nego 12,7%. To je već vijest sama po sebi, ali ne mora biti uzrok eksplozije duga koji je uslijedio.

Učinak izjave Papandreoua je bio takav da je Grčka odmah pala u recesiju, što je dijelom bila i posljedica globalne financijske krize koja je počela u rujnu 2008. godine. Kada je Papandreou to izjavio, grčka nezaposlenost je već bila na 10%, a rejting agencije iz New Yorka su kreditni rejting suverenog duga Grčke spustile na BBB +, najniži od bilo koje zemlje eurozone.

Osoba koja je savjetovala Papandreoua da na duboku recesiju odgovori s teškim mjerama štednje je bio Yanis Varoufakis, ministar financija u vladi Syrize, koji je obavio tako čudesan posao da je Grčku ostavio u neredu.

Papandreou je slijedio Varoufakisov "savjet" i nametnuo drakonske mjere štednje koje su uzrokovale nacionalnu krizu. Vlada je smanjila potrošnju, podigla poreze, zamrznula zapošljavanje, podigla dob za odlazak u mirovinu i smanjila plaće u javnom sektoru za 10%. Zemlju su potresali štrajkovi protiv tih mjera.

Tada se pažljivo gradi mit da su milijarde financijskih kredita koje su Grčkoj poslane iz EU, Europske središnje banke i MMF-a otišle izravno grčkom narodu koji je, kako mass-mediji beskrajno naglašavaju, imao odveć velikodušan državni mirovinski sustav i narod koji odbija platiti poreze. Naravno da je to uzrokovalo bijes običnih ljudi u njemačkim i pubovima diljem Europske unije.

Postoji samo jedna stvar koja nije u redu s ovom slikom. Naime, sve je laž. Kriza je prenapuhana i to zajedno s napadima hedge-fondova na grčko tržište obveznica i eurom pod vodstvom mega-špekulanta George Sorosa u veljači 2010. godine. Tada se podižu kamatne stope na obveznice grčke vlade u nebo, a od Trojke se podižu zajmovi i krediti u iznosu od nekih 240 milijardi eura.

Pravo pitanje na koje ne žele odgovoriti u mainstream mediji u Europi je što se dogodilo s tim novcem? Grčki ekonomist Yanis Mouzakis sa Sveučilišta u Ateni je izračunao da je od 240 milijardi eura 83 milijarde otišlo na otplatu starog održivog duga čili su vjerovnici bili uglavnom francuske i njemačke banke.

Još 41 milijarda je potrošena na otplatu kamata na postojeće državne obveznice koje se nalaze u stranim bankama u EU i drugim bankama. Još 48 milijardi eura je otišlo na spašavanje privatnih grčkih banaka, uglavnom u vlasništvu grčkih oligarha koji ne plaćaju porez u Grčkoj. Potom je 35 milijardi potrošeno na "šišanje" kredita Trojke kojima se financirao dug iz 2012. To ukupno iznosi 207 milijardi eura, od ukupno 240 milijardi koliko je Grčka dobila do danas.

To je 86% od ukupnog novca, kojim su se najviše spašavale francuske i njemačke banke koje su nagomilale grčki dug znajući da će, kad mjehur pukne, oni biti "prevelike da bi propale". Europska središnja banka i Europska unije će biti prisiljene pomoći im i to je ono što se i dogodilo.

Samo 27 milijardi od 240 milijardi eura je završilo u grčkom državnom proračunu ili ulaganjima u infrastrukturu. Međutim, za cjelokupan iznos ovog kredita je grčka vlada na sebe preuzela obvezu vraćanja duga nepromišljenih banaka, uključujući i one grčke.

Krivnja

Sve u svemu, Grčkoj i grčkom narodu se lagalo, pljačkalo ga se, varalo, a sada su ga izdali i SYRIZA i premijer Tsipras, za kojega su se svi nadali da će se boriti za opstanak svog naroda. Od početka 2010. su Grci prošli kroz ono što je Holger Schmieding iz Berenberg banke opisao kao "najteži program štednje nametnut bilo kojoj zapadnoj naciji u miru".

Nijedna vlada ne bi mogla napraviti ono  što su Papandreou i Varoufakis najavili nakon veljače 2010. da Grci se sami nisu osjećali krivima zbog financijske prijevare. Oni su bili i nisu bili krivi za financijske prijevare, osim moguće prakse smanjivanja poreza čime su imitirali varanje oligarha, ali medijska baražna vatra koja se po grčkom narodu sasula od strane korporativnih i od svih medija u inozemstvu ih je očito uvjerila da su "griješili i da snose krivnju".

Treba napomenuti da su u svakoj većoj religiji riječi "grijeh" i "dug" iste. Slučajnost? Ja ne mislim tako. Iza tih "dugova" (Schulden na njemačkom) su vjerovnici koji zahtijevaju meso "grešnika". Vratite se u krv umrljanu istinsku povijest Velikih križarskih ratova, od ratova objavljenih od strane papa u Rimu do početku zauzimanja Carigrad i okolice od Pravoslavne crkve nakon Velikog raskola iz 1054. Godine.

1146. Sv. Bernard iz je Clairvauxa napisao pismo vitezovima templarima, najmoćnijem i najbogatijem vojnom redu u doba srednjovjekovnih kršćanskih križarskih ratova, protiv "muslimanskih nevjernika". Bernard je templarima poručio "da je kršćanin koji ubije nevjernika u Svetom ratu siguran u svoje otkupljenje, sigurniji nego da je i sam ubijen".

Karizmatični francuski opat Bernard od Clairvauxa je mobilizirao desetke tisuća siromašnih, nepismenih seljaka iz južne Njemačke i Francuske. Njegova izreka je bila: "Brzo smiriti gnjev neba, a onda brzo okajati svoje grijehe pobjede nad nevjernicima, a neka oslobođenje svetih mjesta bude nagrada vašeg pokajanja. Raspet bio tko ne umrlja mač svoj krvlju."

Bernard je utjerao strah u kosti seljaka i uvjerio ih da je jedini mogući način da se iskupe za svoje grijehe i zato što su uopće rođeni bio masakrirati nevjernike. Usput su u korist Rima od bizantskog cara Manuela I Komnenosa trebali zauzeti Bizant. Danas ulogu križarskih kraljeva, Louisa VII od Francuske i Konrada III od Njemačke, igraju predsjednik Hollande i njegov lukavi ministar financija  Sapin, te kancelarka Merkel i njezin ministar financija tvrdog srca Schäuble.

Krivnja i njegovanje osjećaja krivnje u osobe ili čitavih nacija je jedan od najubojitijih načina crkava i loših političkih lidera u manipuliranju svojim narodima. Krivnja se pretvara u iracionalan strah od kazne. Grčki narod će doista biti kažnjen za grijehe, iako je nevin.

Nijedan francuski bankar, ni bankar Goldman Sachsa ili ravnateljica Međunarodnog monetarnog fonda  Lagarde neće otići u zatvor zbog njihovih uloga u krizi. Mario Draghi, bivši bankar Goldman Sachsa, tretira se kao heroj kada je u sadašnjoj fazi grčke krize 11. veljače najavio da će prestati prihvaćati grčke državne obveznice,a posljedica toga je bila da su Varoufakis i Tsipras odlučili izdati svoj narod.

Izdaja je to što je Tsipras rekao "Da" Trojki četiri dana nakon što su Grci jasno rekli "Ne" i da nema više mjera štednje.

Grke su prije svega njihovi političari i oligarsi namamili u Europsku uniju, a onda u euro. Grčki narod je općenito, kako ja sudim, i dalje velikoj mjeri divan topao i miran. Oni su društveni i znaju uživati ​​u onome što je dobro u životu -dobroj hrani s dobrim društvom i dobroj glazbi i plesu. Ta dobrota je uništena od strane ljudi koji su ih izdali.

Kroz očito dugo planirani rad izdaje grčkog naroda od strane grčkih oligarha i njihovih političkih prirepaka kao što su Varoufakis, Tsipras, a sada oligarh i ministar financija Euclid Tsakalotos, do vanjskih interesa Trojke, grčki narod čeka sljedeći ciklus krivnje, koji će se kretati od straha od kazne do rastuće želje za osvetom nad onima za koje vjeruju da su im sve to učinili. Bože sačuvaj ako je to faza koja sada dolazi. Bez obzira na cilj, osveta je uvijek autodestruktivna. Samo shvativši da na njima nema nikakve, nego da se radi o kriminalnim radnjama kojima se uništava grčki narod, Grci će naći unutarnju snagu da riješe krizu. Alternativa je ubojstvo i samoubojstvo, a toga smo već imali dovoljno.

F. William Engdahl: Greek Guilt and Syriza Perfidy

altermainstreaminfo