Za početak se vratimo u povijest i podsjetimo na nacistički “Generalplan Ost”, odnosno “Glavni plan Istok”. To je bio plan tadašnje njemačke vlade genocida i etničkog čišćenja na velikoj skali, te kolonizacije srednje i istočne Europe Nijemcima. Trebalo je uzeti teritorije koje je Njemačka okupirala tijekom Drugog svjetskog rata. Plan je djelomično realiziran za vrijeme rata, što je rezultiralo velikim brojem mrtvih, ali se nije mogao provesti u potpunosti jer je u velikim vojnim operacijama nacistička Njemačka pretrpjela vojni poraz. Plan je podrazumijevao porobljavanje, protjerivanje i masovno ubijanje većine slavenskih naroda u Europi, zajedno s planiranim uništenjem naroda koje su “arijevski” nacisti smatrali “rasno inferiornima”.
Operativne smjernice programa se temelje na politici “Lebensrauma”, koju su osmislili Adolf Hitler i Nacistička stranka, a glavna zadaća je bila provedba ideje njemačkog ekspanzionizma “Drang nach Osten”. Kao takav, plan je za cilj imao stvoriti Novi poredak u Europi.
“Glavni plan Istok” je bio u tijeku i postoje četiri poznate verzije, koje su se razvijale protekom vremena. Nakon invazije Poljske se raspravljao o originalnom nacrtu “Glavnog plana Istok” i sredinom 1940. godine je u tijeku bio transfer nacističkog i sovjetskog stanovništva. Druga verzija GPO je izrađena u travnju 1942. godine. Treća verzija službeno datirana iz lipnja 1942. Konačni “Glavni plan Istok” povjerenik Reicha za konsolidaciju njemačke nacije izrađuje 29. listopada 1942. Međutim, nakon njemačkog poraza i Staljingradu, planirana kolonizacija na Istoku je obustavljena, a od plana se postupno odustalo.
Ako analiziramo Hitlerov “Generalplan Ost” i što se događalo nakon raspada Sovjetskog Saveza, pronaći ćemo mnoge dodirne točke i zajedničke detalje NATO pakta i Wehrmachta.
Nova verzija ponavlja Hitlerovu strategiju, obzirom da je “Generalplan Ost” imao za cilj prvo porobiti, a zatim uništiti narode Sovjetskog Saveza, a posebno tamo gdje je živjela slavenska i židovska populacija. Osim toga, na istoku Europe se ratovalo na posve drugi način nego su to nacisti radili u zapadnim zemljama.
Sovjetski Savez je morao pretrpjeti “totalno uništenje” uporabom “okrutnog nasilja”. Predloženo je da se “ideološke veze” ruskog naroda potpuno pokidaju. Posebna naredba je lišila odgovornosti vojnike i časnike za bilo kakve zločine na okupiranom području. Naloženo je da se puca u svakoga u koga se poželi, bez istrage i suđenja.
Ovo pravilo je vrijedilo za sukobe u Pridnjestrovlju, Čečeniji, Južnoj Osetiji, Donbasu i tako dalje. Sjedinjene Države, EU i NATO, kada su u pitanju narodi istoka koji nisu pokoreni, nasilje nad njima uopće ne smatraju nikakvim zločinima protiv čovječnosti.
Nakon raspada Sovjetskog Saveza, NATO pakt, poput novog Wehrmachta, počinje porobljavati istočnu Europu i baltičke države. Uništena je Čehoslovačka, a Moldavija, kao nekada Besarabija, trebala bi biti integrirana u Rumunjsku. Čak je i bivša Jugoslavija podijeljena otprilike kao što se dogodilo u Drugom svjetskom ratu.
“Glavni plan Istok” je za stanovništvo Sovjetskog saveza imao dvije opcije. Prva je predlagala u progonstvo u Sibir, gdje nije bilo sredstava za preživljavanje, a druga je da narodi Sovjetskog Saveza postanu robovi “arijevskih gospodara” iz zapadnog dijela Europe, što je na lokalnoj razini karakteristika moderne Ukrajine, iako i ona sama spada u područje predviđeno za okupaciju.
Nacisti su u svojoj okrutnosti bili nevjerojatno iskreni i otvoreno su govorili kako “inferiorne rase”, Slaveni, Židovi i Romi, nemaju pravo na “životni prostor” i ne treba ih biti u tolikom broju.
Karakteristično je da su se čak i u Rusiji među liberalima vode takve rasprave i govorilo kako je “Rusija zemlja genetskog otpada”, što je bila tema intervjua Ksenije Sobčak kojeg je 10. rujna 2010. dala za Eho Moskve.
“Glavni plan Istok” je predviđao širenje Trećeg Reicha do Urala. Sve baltičke države su postale “provincija Carstva”, baš kao i Krimu, područje Volge i Bakua. 31. srpnja 1940. najviši vrh Wehrmachta je održao sastanak na kojem je Hitler rekao: “Ukrajina, Bjelorusija i baltičke države idu nama.”
Sjeverozapadne regije Sovjetskog saveza su trebale biti predane Finskoj, ali da se ova zemlja dovoljno uključi u njemačke vojne planove. 25. svibnja 1940. Himmler je svom neposrednom nadređenom predstavio “neka razmatranja” i ukazao na potrebu da ni u kojem slučaju ne “ujedinjuje narode istočnih regija”, već da ih se podijeli u što je više moguće malih skupina.
To u politici nije ništa novo i pretpostavljalo se da će na tim novim tvorevinama nastati nacije. Nije slučajno da u Ukrajini politiku Zapada vode ljudi u rodoslovlju imaju pretke koji su nekoć surađivali s njemačkim okupacijskim vlastima. Ovo nije slučajno i riječ je o političkom kontinuitetu.
Međutim, “Glavni plan Istok” nije predviđao samo uništenje, nego i pljačku. Točnije, pljačka je bila taktička zadaća, a uništenje strateška. Baltički narodi su prema nacističkom planu bili pogodni za germanizaciju, jer su to narodi “koji su već usvojili europsku kulturu”.
Nakon raspada Sovjetskog Saveza su baltičke zemlje uključene u Europsku uniju. No, stari “Glavni plan Istok” je predviđao likvidaciju poljske nacije, ali ne fizički, nego preseljenjem i “tihim nestankom”.
Neka se Poljaci ne zavaravaju, jer u suvremenoj Europskoj uniji nisu posebno omiljeni. Isti plan predviđa uništenje 65% Ukrajinaca, a suvremena Ukrajina ide prema tim pokazateljima. Bjelorusi su trebali izgubiti 75% svoje populacije, a 25% bi ih bilo germanizirano. Za Čehe su brojke 50% – 50%.
Naime Česi “su ipak i dalje napredni”, iako NATO još uvijek ima previše problema na istoku. Prva faza u je bila podjela Čehoslovačke, koja je uspješno provedena odmah nakon raspada Sovjetskog Saveza.
Za Rusiju plan predviđa Rusiji ukupno uništenje, osim malog dijela koji ima “očita nordijska obilježja”. Za tu skupinu je predloženo da bude germanizirana.
Za početak, zadatak je bio podijeliti Ruse kao narod, pod bilo kojim izgovorima i bilo kojim sredstvima. Na primjer, “Glavni plan Istok” je zahtijevao izolaciju “Sibiraca” od “Rusa”, što se nikada nije prestalo provoditi, pokušavajući unijeti razdor između istočnih naroda Ruske Federacije i europskog dijela zemlje.
Njemačka kolonizacija je od Sovjetskog Saveza preuzela teritorij na kojem je u to vrijeme bilo oko 45 milijuna ljudi. 31 milijun stanovnika, njih oko 69%, po “rasnim pokazateljima” se smatralo nepoželjnima i nakon vojnog poraza Sovjetskog saveza su trebali biti protjerani u Sibir. Sljedećih 20 do 30 godina je planirano slanje još 4 milijuna ljudi.
Istočni prostori su trebali postati isto što i Indija za Veliku Britaniju. Sada se to čini pod krinkom “stranih investitora”, liberala koji stvaraju posebne ekonomske uvjete.
U tom smislu se ne smije podcjenjivati tečaj rublje i kupovna moć u ruskom “tržišnom gospodarstvu”. Dio ekonomista vjeruje da je tečaj ruske valute u odnosu na američki dolar podcijenjen za 3 do 5 puta. Zahvaljujući ovom triku se u Rusiji iste stvari ponekad mogu kupiti jeftinije nego u “razvijenom Zapadu”.
Hitler je govorio o kolonizaciji i sada je taj politički proces vrlo aktivan u Ukrajini, gdje se nacionalno biće ubrzano mijenja. Stanovništvo se ili protjeruje, pod političkim i ekonomskim izgovorima, ili je prisiljeno mrziti Rusiju. U odnosu na narode Ruske Federacije i njima povijesno bliske narode se u drugom pokušaju provodi “Glavni plan Istok” nacističke Njemačke, a aktiviran je tijekom “perestrojke” i početkom procesa raspada Sovjetskog Saveza.
Oni koji radosno dočekuju osloboditelje ne razumiju da je u ovom projektu je populacija suvišna. Potrebni su samo resursi, zbog toga će globalistička elita, čije je vojno krilo NATO pakt, biti još žešća, a liberalizam, kao ideologija, obzirom da je nacizam službeno apsolutno neprihvatljiv, potpuno zadovoljava zahtjeve ove zadaće.
logično
Operativne smjernice programa se temelje na politici “Lebensrauma”, koju su osmislili Adolf Hitler i Nacistička stranka, a glavna zadaća je bila provedba ideje njemačkog ekspanzionizma “Drang nach Osten”. Kao takav, plan je za cilj imao stvoriti Novi poredak u Europi.
“Glavni plan Istok” je bio u tijeku i postoje četiri poznate verzije, koje su se razvijale protekom vremena. Nakon invazije Poljske se raspravljao o originalnom nacrtu “Glavnog plana Istok” i sredinom 1940. godine je u tijeku bio transfer nacističkog i sovjetskog stanovništva. Druga verzija GPO je izrađena u travnju 1942. godine. Treća verzija službeno datirana iz lipnja 1942. Konačni “Glavni plan Istok” povjerenik Reicha za konsolidaciju njemačke nacije izrađuje 29. listopada 1942. Međutim, nakon njemačkog poraza i Staljingradu, planirana kolonizacija na Istoku je obustavljena, a od plana se postupno odustalo.
Ako analiziramo Hitlerov “Generalplan Ost” i što se događalo nakon raspada Sovjetskog Saveza, pronaći ćemo mnoge dodirne točke i zajedničke detalje NATO pakta i Wehrmachta.
Nova verzija ponavlja Hitlerovu strategiju, obzirom da je “Generalplan Ost” imao za cilj prvo porobiti, a zatim uništiti narode Sovjetskog Saveza, a posebno tamo gdje je živjela slavenska i židovska populacija. Osim toga, na istoku Europe se ratovalo na posve drugi način nego su to nacisti radili u zapadnim zemljama.
Sovjetski Savez je morao pretrpjeti “totalno uništenje” uporabom “okrutnog nasilja”. Predloženo je da se “ideološke veze” ruskog naroda potpuno pokidaju. Posebna naredba je lišila odgovornosti vojnike i časnike za bilo kakve zločine na okupiranom području. Naloženo je da se puca u svakoga u koga se poželi, bez istrage i suđenja.
Ovo pravilo je vrijedilo za sukobe u Pridnjestrovlju, Čečeniji, Južnoj Osetiji, Donbasu i tako dalje. Sjedinjene Države, EU i NATO, kada su u pitanju narodi istoka koji nisu pokoreni, nasilje nad njima uopće ne smatraju nikakvim zločinima protiv čovječnosti.
Nakon raspada Sovjetskog Saveza, NATO pakt, poput novog Wehrmachta, počinje porobljavati istočnu Europu i baltičke države. Uništena je Čehoslovačka, a Moldavija, kao nekada Besarabija, trebala bi biti integrirana u Rumunjsku. Čak je i bivša Jugoslavija podijeljena otprilike kao što se dogodilo u Drugom svjetskom ratu.
“Glavni plan Istok” je za stanovništvo Sovjetskog saveza imao dvije opcije. Prva je predlagala u progonstvo u Sibir, gdje nije bilo sredstava za preživljavanje, a druga je da narodi Sovjetskog Saveza postanu robovi “arijevskih gospodara” iz zapadnog dijela Europe, što je na lokalnoj razini karakteristika moderne Ukrajine, iako i ona sama spada u područje predviđeno za okupaciju.
Nacisti su u svojoj okrutnosti bili nevjerojatno iskreni i otvoreno su govorili kako “inferiorne rase”, Slaveni, Židovi i Romi, nemaju pravo na “životni prostor” i ne treba ih biti u tolikom broju.
Karakteristično je da su se čak i u Rusiji među liberalima vode takve rasprave i govorilo kako je “Rusija zemlja genetskog otpada”, što je bila tema intervjua Ksenije Sobčak kojeg je 10. rujna 2010. dala za Eho Moskve.
“Glavni plan Istok” je predviđao širenje Trećeg Reicha do Urala. Sve baltičke države su postale “provincija Carstva”, baš kao i Krimu, područje Volge i Bakua. 31. srpnja 1940. najviši vrh Wehrmachta je održao sastanak na kojem je Hitler rekao: “Ukrajina, Bjelorusija i baltičke države idu nama.”
Sjeverozapadne regije Sovjetskog saveza su trebale biti predane Finskoj, ali da se ova zemlja dovoljno uključi u njemačke vojne planove. 25. svibnja 1940. Himmler je svom neposrednom nadređenom predstavio “neka razmatranja” i ukazao na potrebu da ni u kojem slučaju ne “ujedinjuje narode istočnih regija”, već da ih se podijeli u što je više moguće malih skupina.
FOTO: Zemlje članice NATO pakta i godine njihovog pridruživanja savezu
To u politici nije ništa novo i pretpostavljalo se da će na tim novim tvorevinama nastati nacije. Nije slučajno da u Ukrajini politiku Zapada vode ljudi u rodoslovlju imaju pretke koji su nekoć surađivali s njemačkim okupacijskim vlastima. Ovo nije slučajno i riječ je o političkom kontinuitetu.
Međutim, “Glavni plan Istok” nije predviđao samo uništenje, nego i pljačku. Točnije, pljačka je bila taktička zadaća, a uništenje strateška. Baltički narodi su prema nacističkom planu bili pogodni za germanizaciju, jer su to narodi “koji su već usvojili europsku kulturu”.
Nakon raspada Sovjetskog Saveza su baltičke zemlje uključene u Europsku uniju. No, stari “Glavni plan Istok” je predviđao likvidaciju poljske nacije, ali ne fizički, nego preseljenjem i “tihim nestankom”.
Neka se Poljaci ne zavaravaju, jer u suvremenoj Europskoj uniji nisu posebno omiljeni. Isti plan predviđa uništenje 65% Ukrajinaca, a suvremena Ukrajina ide prema tim pokazateljima. Bjelorusi su trebali izgubiti 75% svoje populacije, a 25% bi ih bilo germanizirano. Za Čehe su brojke 50% – 50%.
Naime Česi “su ipak i dalje napredni”, iako NATO još uvijek ima previše problema na istoku. Prva faza u je bila podjela Čehoslovačke, koja je uspješno provedena odmah nakon raspada Sovjetskog Saveza.
Za Rusiju plan predviđa Rusiji ukupno uništenje, osim malog dijela koji ima “očita nordijska obilježja”. Za tu skupinu je predloženo da bude germanizirana.
Za početak, zadatak je bio podijeliti Ruse kao narod, pod bilo kojim izgovorima i bilo kojim sredstvima. Na primjer, “Glavni plan Istok” je zahtijevao izolaciju “Sibiraca” od “Rusa”, što se nikada nije prestalo provoditi, pokušavajući unijeti razdor između istočnih naroda Ruske Federacije i europskog dijela zemlje.
FOTO: Zarobljene nacističke zastave, Moskva
Njemačka kolonizacija je od Sovjetskog Saveza preuzela teritorij na kojem je u to vrijeme bilo oko 45 milijuna ljudi. 31 milijun stanovnika, njih oko 69%, po “rasnim pokazateljima” se smatralo nepoželjnima i nakon vojnog poraza Sovjetskog saveza su trebali biti protjerani u Sibir. Sljedećih 20 do 30 godina je planirano slanje još 4 milijuna ljudi.
Istočni prostori su trebali postati isto što i Indija za Veliku Britaniju. Sada se to čini pod krinkom “stranih investitora”, liberala koji stvaraju posebne ekonomske uvjete.
U tom smislu se ne smije podcjenjivati tečaj rublje i kupovna moć u ruskom “tržišnom gospodarstvu”. Dio ekonomista vjeruje da je tečaj ruske valute u odnosu na američki dolar podcijenjen za 3 do 5 puta. Zahvaljujući ovom triku se u Rusiji iste stvari ponekad mogu kupiti jeftinije nego u “razvijenom Zapadu”.
Hitler je govorio o kolonizaciji i sada je taj politički proces vrlo aktivan u Ukrajini, gdje se nacionalno biće ubrzano mijenja. Stanovništvo se ili protjeruje, pod političkim i ekonomskim izgovorima, ili je prisiljeno mrziti Rusiju. U odnosu na narode Ruske Federacije i njima povijesno bliske narode se u drugom pokušaju provodi “Glavni plan Istok” nacističke Njemačke, a aktiviran je tijekom “perestrojke” i početkom procesa raspada Sovjetskog Saveza.
Oni koji radosno dočekuju osloboditelje ne razumiju da je u ovom projektu je populacija suvišna. Potrebni su samo resursi, zbog toga će globalistička elita, čije je vojno krilo NATO pakt, biti još žešća, a liberalizam, kao ideologija, obzirom da je nacizam službeno apsolutno neprihvatljiv, potpuno zadovoljava zahtjeve ove zadaće.
logično
