oto: Antifašistički vjesnik
„Sasvim je izvjesno da će doći do koalicije na desnici koja će poduprijeti moju kandidaturu za gradonačelnika Zagreba“, kazao je nekidan Marku Špoljaru iz Jutarnjeg lista uvjerljivi luzer prošlih predsjedničkih izbora u RH Tomislav Jonjić, koji je nedavno na grobu tzv. Oca Domovine Ante Starčevića u zagrebačkim Šestinama bio osnovao svoju političku stranku Nezavisna lista Tomislava Jonjića – Jedino Hrvatska. „Najvjerojatnije će to biti Hrvatski suverenisti, DOMiNO i Blok za Hrvatsku Zlatka Hasanbegovića. Osim njih, razgovaram s još nekoliko manjih stranaka koje bi također trebale podržati moju gradonačelničku kandidaturu.“
Neki su mediji u povodu toga objavili kako „u Zagrebu niče nova desna fronta na političkoj sceni“ kao da je uistinu neka velika stvar to što su se predizborno skompali radikalno tzv. desni marginalci Tomislav Jonjić i Zlatko Hasanbegović, bivši HDZ-ov ministar kulture i saborski zastupnik. Hasanbegović se polit-karijerno 2019. godine u stranci Neovisni za Hrvatsku bio burno razišao i s ideološkom istomišljenicom Brunom Esih, koja je u Zadru bez njega održala stranački sabor.
„Cilj tog bezumlja i samoubilačkog poteza je stvoriti dvovlašće i dovesti do situacije da o našoj političkoj sudbini odlučuje Plenkovićevo ministarstvo uprave“, objavio je tada Hasanbegović i izdao priopćenje koje je supotpisao i član stranačkog predsjedništva Tomislav Jonjić. „O našoj političkoj sudbini nije niti će ikad odlučivati Plenkovićevo ministarstvo uprave. O njoj će isključivo odlučivati Bog i Hrvati.“ Za Boga nije potvrđeno, ali Hrvati jesu odlučili da Neovisni za Hrvatsku, je li, nisu bili, nisu niti će biti relevantna politička opcija. Esih i Hasanbegovića su navodno posvađali Miroslav Škoro (gubitnik predsjedničkih ali i izbora za gradonačelnika Zagreba, pa osnivač Domovinskog pokreta) i HDZ-ova predsjednica RH Kolinda Grabar-Kitarović.
Ispit za biračku volju
Jamačno će istu sudbinu fasovati i Hasanbegović-Jonjićeva koalicija zbog žarke predizborne Jonjićeve želje postati baš gradonačelnikom Zagreba, s Hasanbegovićem na dogradonačelničkom fotelju. Prepotentni se „veliki Hrvat“, je li, nije dobro proveo na predsjedničkim izborima – Hrvati nisu željeli njega ni HDZ-ova „favorita“ Dragana Primorca, nego „komunjaru“ Zorana Milanovića, sic transit – pa zašto bi pola godine kasnije Zagreb želio Jonjića za gradonačelnika i Hasanbegovića za dogradonačelnika, a ne opet Tomislava Tomaševića ili nekoga od buljuka ostalih kandidata?
À propos, Hasanbegović se bio „proslavio“ i time da je rujna 2017. godine – opet zbog politikantskih interesa – potporom u Skupštini grada Zagreba ucijenio gradonačelnika Milana Bandića (bivšeg SDP-ova izgnanika) na promjenu imena najljepšega u nacionalnoj metropoli Trga maršala Tita u Trg Republike Hrvatske. Nije mu smetalo, ali ni Bandiću, sve do nedavno Tomaševiću, to što četiri ulice u kvartu Črnomercu nose imena ustaša!? Borba za gradonačelničko mjesto u metropoli bit će žestoka.
Međutim, kako desetljećima ovdje stoje stvari, radikalna tzv. desnica nema šanse vladati gradom, pa halabuka o nekakvoj „novoj desnoj fronti na političkoj sceni“ može značiti tek pokušaj dizanja bure u čaši boze. Na političkoj sceni i u Zagrebu, urbanoj sredini tradicionalno nesklonoj crnom radikalizmu, ima i vidljivijih „hrvatskih domoljuba“ od Jonjića i tih što će ga podržati na gradonačelničkim izborima, pa – nemaju ozbiljne šanse.
A Jonjić i Hasanbegović imaju priliku procijeniti svoje izborne izglede podsjećanjem na broj glasova što ih je Tomislav Jonjić osvojio u Zagrebu kao kandidat za predsjednički fotelj u bivšoj Titovoj vili Zagorje na Pantovčaku, pa… „Za dom (ne)spreman“ juriš na hrvatsku metropolu? No pasaran, kazala bi Isidora Dolores Ibárruri Gómez. „Purgeri“, je li, ne bi da im takvi kao Jonjić, Hasanbegović i istomišljenici im mjere krvna zrnca, važu to tko jest/nije „pravi Hrvat, katolik i domoljub“, propituju „gdje si bio 1991.“, itsl. u „državi koja je država hrvatskog naroda, a svi ostali su u njoj gosti“ (Ruža Tomašić na predizbornom skupu u Slatini)…
Ako nedavni predsjednički CRO izbori mogu biti nekakav vjerodostojan pokazatelj – cijela je tzv. Samostalna, Neovisna i Suverena jedna izborna jedinica, a glasa se poimence za jednog među desetak kandidata sa svim njegovim/njezinim ljudskim, stručnim i polit-ideološkim karakteristikama – Milanovićevo, više no plebiscitarno osvajanje drugog mandata zaredom sugerira činjenicu da srca biračkog naroda tročetvrtinski snažnije kucaju u polit-ideološkom ritmu koji ne preferira tzv. desnicu. Na parlamentarnim izborima još kako-tako prolazi tzv. desni centar (HDZ), ali kao relativni pobjednik bez mogućnost samostalnog upravljanja zemljom, prisiljen na koaliranje. Tzv. radikalna/ekstremna/ultrakonzervativna desnica se pak redovito provede kao bosa po trnju i ni izdaleka nema šansu vladati.
Bez obzira na tu i tamo „domoljubne“ koalicije „pravih“ hrvatskih stranaka i ideologija, liderski egoizmi među tzv. desnom rakovom djecom te otpor većinske biračke svijesti svaki put ostavlja „za dom (ne)spremne“ na autsajderskoj margini. Unatoč megafonskoj buci u javnom prostoru tipa mali ptić, veliki krič. „Hrvatski narod“ i njegova „dobrobit“, „domoljublje“, „vjera u Boga i hrvatska sloga“ ne silaze im s usana ni danju ni noću, a birači ih uporno neće pa neće.
Na nacionalnoj razini se znalo dogoditi, npr. HDZ-u, da predizborno-interesno šuruje s proustaškim opcijama tako da na prolazno mjesto izborne liste za parlament ili europarlament zasjedne kandidatkinja tipa Ruže Tomašić („ni danas se ne odričem ustaškog pokreta“, sic transit), odnosno da poslijeizborno uđe u tzv. neprincipijelnu koaliciju s radikalno protusrpskim/proustaškim Domovinskim pokretom. Zbog te je koalicije došlo do raskola u toj stranci, predizborno najžešćoj HDZ-ovoj protivnici, koja je čak prijavila DORH-u Andreja Plenkovića za navodnu veleizdaju, sic transit – a jedan od njezinih prvaka Mario Radić je odveo dio članstva i osnovao stranku Dom i nacionalno okupljanje (DOMiNO).
Na lokalnim pak i regionalnim izborima, kakvi slijede i koncem svibnja 2025., interesno se sklapaju čak i nezamislive koalicije, npr. krajnje tzv. lijevih i desnih ideoloških opcija, stranačkih i nestranačkih kandidata, pa sastavljaju ali ubrzo i raspadaju lokalne vladajuće strukture. Politički analitičari to znaju komentirati tzv. naravi demokracije iako je više no bjelodano da su politikanti svih dobi i obaju rodova spremni zbog vlasti prodati i vlastitu mater za (ne)moralni kikiriki. Naime, politika je u Bijednoj Našoj već od praskozorja 1990-ih godina najunosnija profesija.
Biti županom, gradonačelnikom, općinskim načelnikom ili tek vijećnikom u lokalnoj/regionalnoj samoupravi vrijedno je i besramno se preodijevati svake četiri godine u kaput nove, bilo koje polit-ideološke boje, pa i one „neovisne“, lagati na hvatove, obećavati vile u kule biračima, naslikavati se na mjestima i u društvima kamo nakon izbora više nikad neće doći… Gotovo je nevjerojatno koliko je predizbornih kameleona i „domoljubnih“ stranačkih opcija, propalih bivših političara… u jurišu na pozicije vlasti na svim nišama upravljačke piramide. Treba imati dobar želudac pa se, je li, ne izrigati od gađenja kad vidiš kako se u interesnom klinču grle i ljube vragovi i anđeli, koji su štono jučer vadili crijeva jedni drugima.
I naravno da Jonjićev radikalno tzv. desni upad u utrku za gradonačelnika Zagreba ne samo nije nikakva ozbiljnija prijetnja Tomislavu Tomaševiću programom koji je uvjerljivo (pet posto potpore, sic transit) propao već u prvom krugu predsjedničkih CRO izbora nego ni Zagreb nije grad, gdje je proustaštvo dobrodošla ideologija. Barem još troje-četvero kandidata što atakiraju na Tomaševićev fotelj, a groze se povijesnog crnila, također će imati bolje tzv. prolazno vrijeme od Jonjića i Hasanbegovića.
(Ne)hrvatski Zagreb?
„Uz snažnu simboliku“, kazao je Tomislav Jonjić u povodu osnivanja svoje političke opcije koju se u nekim medijima pretenciozno uzdiže kao novu/probitačnu političku frontu u Zagrebu, “krenuli smo s ostvarenjem političkog programa najavljenog mojom prošlogodišnjom predsjedničkom kandidaturom, a koji se temelji na starčevićanskim nacionalnim idealima u sklopu katoličkog etičkog i društvenog nauka.“ U jurišu svojom listom na Skupštinu grada Zagreba i mjesto gradonačelnika metropole u kojoj živi svaki četvrti građanin RH sasvim će pouzdano izazvati birački otpor svih s makar dva zrna soli u glavi.
Koje/čije simpatije mogu izazvati obećanja kako će, bude li izabran, „moj Zagreb biti hrvatski Zagreb (sada je turski, inuitski, norveški, meksički…, sic transit, op. a.), prije svega i iznad svega“, „ukinut ću woke mahniranje i dovesti Thompsona“ ili „obnovit ću ustaško groblje na Mirogoju“…? Taj Jonjić – još 1990-ih član proustaškog HSP-a – može prodavati tu nakaznu vrst ucrnjenih kompleksa u oboru istomišljenika okupljenih oko lokalnoga Z1 tv-formata „Bujice“ pravomoćno osuđenoga narkomana i kokainskog dilera Velimira Bujanca, ali Hrvatska i pogotovo Zagreb uvjerljivo većinski ne padaju na proustaški zov novih mržnji bez pokrića, podjela, etničkih čišćenja, genocida, Jasenovaca…
No pasaran, rekla bi Isidora Dolores Ibárruri Gómez alias La Pasionaria, koja se u Španjolskomu građanskom ratu i tim sloganom „Neće proći!“ borila protiv nacifašističkog crnila Generalísima Franca (caudillo Frncisco Paulino Hermenegildo Teódulo Franco y Bahamonde Salgado Pardo), je li, marionete nacifašističkih gazda 1941. – 1945. i tzv. NDH i ustaša Ante Pavelića. Daleko im kuća, Zagrepčani i RH na padaju na takve toksične sentimente kojima dio tzv. desnoga političkog spektra minira tzv. CRO demokraciju, a ostatak tzv. desnice, uključivo HDZ, kukavički šuti s figom u džepu. Svibanjska bitka za Zagreb bit će nepoštedna, predizborna već uvelike traje, puca se iz najtežih oružja, pa, što bi kazali jarani, kom’ pita, kom’ tepsija.
