Kad ne bi bilo neprijatelja, izdajnika, onih koji mrze Hrvatsku, pa čime bismo se uopće bavili, što bismo radili?
Hrvatskim javnim prostorom, hrvatskom politikom dominiraju ratna retorika, prijetnje 'neprijateljima' i različiti oblici govora mržnje, zakonska diskriminacija ljudi i podjela na privilegirane branitelje-veterane i one druge koji to nisu, ili nisu imali sreću da se 'upišu' među 505 tisuća branitelja. Hrvatska se dijeli na povlaštene građane i njihove obitelji prvog reda i nepovlaštene građane i njihove obitelji drugog reda. Sve se to događa čak 26 ili pak 22 godine nakon okončanja rata što je nevjerojatno dugo razdoblje za takvu reanimaciju i slavljenje novije hrvatske (opet ratne) prošlosti da se jedino može zaključiti da se to događa zato jer je u pitanju budućnost zemlje.
Ako ne znate što ćete s budućnošću, onda ste nostalgični i vraćate se u navodno slavnu i pobjedničku prošlost. Ovdje različite strukture, generalske, veteranske, političke i stranačke i nazovi povjesničarske i kulturnjačke odmah skaču na sve što bi i na najmanji mogući način možda moglo zasjeniti i dovesti u pitanje slavnu ratnu pobjedu i fingirano ili stvarno, svejedno, najtvrđe moguće hrvatstvo. O tome je u Hrvatskoj dijagnoza sve teža.
Kad bi ovo društvo stvarno imalo želju da ide naprijed, da surađuje sa susjedima, da pokuša pravično pa i samokritički rasuđivati, trebalo bi biti relaksirano u vezi definicija Domovinskog rata, definicija branitelja. Ne bi smjelo prozivati navodne zločince uvijek ne-hrvatske nacionalnosti, nalaziti neprijatelje, veleizdajnike i sumnjivce koje će uputiti na sretan put odavde, da odu iz ove zemlje.
Treba smiriti loptu, pokušati živjeti u sadašnjosti ali tako da se najpametnije i najkooperativnije moguće kreira budućnost u kojoj će se živjeti bolje nego danas, u kojoj će biti veće ljudske slobode i u kojoj će Hrvatska biti zemlja iz koje ne samo da neće mnogi i mnogi odlaziti, nego u koju će neki stranci čak i doći da bi ovdje ostali živjeti i raditi.
Evo nekoliko najnovijih primjera o tome kako smo mi Hrvati najispravniji ljudi na svijetu a za druge se to ne može reći, dapače - neki su četnici a to je za nas Hrvate puno gore nego biti ustaša.
Nakon sastanka Generalskog zbora o skorim presudama protiv hrvatske 'šestorice' na Haaškom sudu, general Vladimir Šeks prokomentirao je da su Stipe Mesić i Ivo Josipović odgovorni što se sudski proces u Haagu odvijao na način da se Hrvatska optuži za agresiju na Bosnu i Hercegovinu. Pitanje odgovornosti za ratne zločine za Šeksa je očito stvar lobiranja za tzv. nacionalne interese a ne pitanje neovisnog sudskog otkrivanja istine i odgovornosti za počinjena nedjela.
Što se sve više i više udaljavamo od rata, čini se da Srbi u očima Hrvata postaju za taj rat sve veći i veći krivci. Jer u predloženom Zakonu o hrvatskim braniteljima bi po novom trebalo stajati da je oružanu agresiju na Hrvatsku 90-ih godina uz Srbiju, Crnu Goru i JNA izvršio i „veliki broj pripadnika srpske nacionalne manjine u Hrvatskoj“. Srpskom predsjedniku Vučiću se ta definicija ne sviđa, ali Šeks kaže da neće nama četnik Vučić propisivati zakone.
E sad, kad smo već kod toga da je veliki broj hrvatskih Srba potpomogao agresiju na Hrvatsku, onda je baš jako čudno što su Damir Krstičević i mnogi drugi skočili kao opareni na tezu srpskog političara Dragana Vulina o tome da je u Hrvatskoj bio građanski rat.
Ali, ako na drugoj strani bio veliki broj Srba, naših, hrvatskih građana, pa kako onda negirati tu tezu o (djelomičnom) građanskom ratu u Hrvatskoj? Pa jedna grupa hrvatskih državljana se sukobila s drugom grupom državljana. To se lako da izvesti iz te nove bezgrješne definicije rata iz 90-ih.
Ili kad Dragan Vulin kaže da u svakom građanskom ratu postoji onoliko istina koliko u ratu ima strana. Na to hrvatski ministar Damir Krstičević replicira da je „za nas u Hrvatskoj samo jedna istina i da u Hrvatskoj nije bio građanski rat“. Pa jest, ali to je „za nas u Hrvatskoj“. Pa to je baš ono što Vulin kaže - da je to hrvatska istina. A Srbi imaju svoju. I nije stvar u prisilnom uvjeravanju nego međusobnom prevladavanju takvih konflikata.
Važna je rekoncilijacija i pomirba, ako se želi gledati naprijed i da ako se hoće da budućnost bude drukčija i bolja. Ali, u hrvatsko-srpskom slučaju očito niti jedna strana ne želi smirivanje tenzija. Kad ne bi bilo neprijatelja, izdajnika, onih koji mrze Hrvatsku, pa čime bismo se uopće bavili, što bismo radili?
Mogli bismo reći - Hrvatska je više za rat nego za rad i za dom spremna.
novilist
