Zašto je bitno raspravljati o ustašama i partizanima?

Poruke koje, među ostalima, odašilju pojedini wunder-poduzetnici, reperi/ce, filmski redatelji i drugi, decidirano poprimaju karakter nagovora na konstruktivni zaborav, pri čemu ispada da je upravo taj diskurzivni suvišak javne rasprave o periodu Drugog svjetskog rata ono što koči silnice progresa, koje su u njihovoj koncepciji postavljene u šine inovatorsko-investicijskog neksusa pod imperativom rasta BDP-a, uz naglasak na tržišnoj valorizaciji kulture te samoidentifikaciji kroz kotiranje vlastitog ljudskog kapitala na globalnim burzama rada.

Nezadovoljni vakuumom koji počiva na prešućivanju povijesnih činjenica u naletu jačanja revizionističke hegemonije, a time i na kolektivnoj amneziji u suočenju sa zahtjevom kontekstualizacije uloge sukobljenih strana te nespremni da ga, tobože zrelo, ispunimo ideološkim sadržajem prokapitalističkog centra, odlučili smo ovoj problematici pokušati udahnuti novi život. Priupitali smo nekoliko osoba, koje su se u svojem aktivističkom, medijskom, povjesničarskom i teoretičarskom radu već bavile temom, za doprinos debati o smislenosti rasprave o ustašama i partizanima, imajući na umu da antifašizam kao vrijednost i aktualni poklič pri politizaciji civilnodruštvene, kulturne, aktivističke i sindikalne scene nema šansu za opstanak ukoliko se nastave zanemarivati klasni odnosi i politički sadržaji koji leže u temeljima antifašističke borbe.

Danijel Švraka: Bitno je raspravljati o povijesti općenito pa tako i o razdoblju Drugog svjetskog rata. No, da bismo uistinu shvatili zašto, potrebno je najprije definirati određene pojmove koji se široj javnosti možda čine zbunjujućima ili suvišnima. Povijest nije isto što i historija, osim tek možda u najširem kolokvijalnom smislu. Stručna terminologija s dobrim razlogom održava razliku između objektivne prošle stvarnosti (povijesti) te pokušaja njene rekonstrukcije ili interpretacije (historije). Bez obzira na potencijalne pozitivne faktore poput relativno kratkog vremenskog odmaka, velikog broja intervjuiranih svjedoka, visoku plauzibilnost njihovih iskaza, obilnu količinu materijalnih dokaza te, općenito, kvalitetno provedeno istraživanje, uvijek će postojati određeni nesklad između onoga što se dogodilo i priče o tom događaju ili periodu koju smo iz dostupnih izvora uspjeli složiti. Ta se priča može mijenjati ili obogaćivati, prateći razvoj novih metoda i tehnika koje s vremenom postaju dostupnije. No, još je češći slučaj da teme iz moderne povijesti, uslijed varirajuće političke klime i interesa,

Fašizam 20. stoljeća, sa svim svojim nacionalnim varijantama, historijski se pojavio kao odgovor na jednu od najvećih kriza u povijesti kapitalizma te kao antipod jedinom istinskom neprijatelju kapitalizma i fašizma – međunarodnom komunističkom pokretu

u javnosti gube svoj didaktički te usvajaju izrazito propagandistički karakter. Tako dojučerašnji krvnici i gubitnici najednom postaju žrtve i heroji. Opasnost pri ovakvim divljim fluktuacijama masovne percepcije trebala bi biti očita – od poricanja zločina preko apologije kriminalnog sustava („NDH – izraz težnji hrvatskog naroda“) do djelomične ili potpune ideološke rehabilitacije leži tek nekoliko stepenica.

Nije dovoljno raspravu „o ustašama i partizanima“, a ustvari o ulozi i naravi države te o njenoj klasnoj strukturi i vlasničkim međuodnosima, ograničiti na znanstvene simpozije i sveučilišne kružoke. Tema je i dalje društveno relevantna, a ostat će takva sve dok živimo u kapitalizmu. Naime, fašizam 20. stoljeća, sa svim svojim nacionalnim varijantama, historijski se pojavio kao odgovor na jednu od najvećih kriza u povijesti kapitalizma te kao antipod jedinom istinskom neprijatelju kapitalizma i fašizma – međunarodnom komunističkom pokretu. Možda zato zbunjuje činjenica da fašizam 21. stoljeća u većini zemalja svijeta još uvijek tek sramežljivo najavljuje svoju prisutnost, iako postoji potencijal da se iskoristi trenutna neorganiziranost ljevice. Možemo samo nagađati je li mu zaista potreban snažan antagonist u svrhu nadvladavanja vlastite političke marginalnosti (kao što je to bio slučaj 1930-ih) ili će nam, ex post facto, postati jasno da se povijest ne ponavlja nekim imaginarnim automatizmom, nego prati vlastite unutarnje mehanizme, često prikrivene slojevima proturječnih, ambivalentnih te, na prvi pogled, beznačajnih slijedova događaja. Drugim riječima, iako trenutno ne postoje uvjeti za realizaciju nečega poput kompletne rehabilitacije fašizma, ignoriranjem i negiranjem ove mogućnosti samo dodatno pridonosimo njihovom uspostavljanju.

Marko Kostanić: Prvi razlog uočljiv je u naravi same sintagme koja se nalazi u pitanju i koja se uvriježila u javnoj komunikaciji – ustaše i partizani. Ona sugerira da su početne pozicije tih pokreta ravnopravne politički i vrijednosno, što je potpuno neprihvatljivo. No, njihovo „metodološko“ niveliranje nije ishod samo revizionističkih tumačenja Drugog svjetskog rata, ono je svoju društvenu legitimaciju dobilo četrdeset godina kasnije – krizom i raspadom jugoslavenskog socijalističkog projekta. Tako da to pitanje ne povlači samo interpretacijske napore u raspravi o Narodnooslobodilačkom pokretu, već iziskuje i stvaranje koherentne lijeve interpretacije raspada Jugoslavije i ratova koji su uslijedili. Izostanak suvisle lijeve perspektive sagledavanja tog perioda jedan je od razloga

Produktivna intervencija u diskusiju o partizanima i ustašama trebala bi se zasnivati na uvođenju tzv. vrijednosnih ili svjetonazorskih pitanja u ekonomsku sferu, i to tako da koreliraju sa suprotstavljenim interesima unutar ekonomije – onima rada i kapitala

dominacije nacionalističke i liberalne paradigme čiji smo taoci i u aktualnim tzv. kulturnim ratovima.

Protivnici rasprave o ustašama i partizanima, trenutno utjelovljeni u političkim ambicijama MOST-a i navodnoj tihoj većini koja samo želi živjeti bolje, tvrde da se njome odmiče fokus s realnih problema – ekonomije. Međutim, ono što im promiče jest da upravo zbog načina na koji se ta rasprava trenutno vodi dolazi do stvaranja ideološkog okvira za priču u kojoj se zapravo bavimo ekonomijom, ali se njome bavimo s onu stranu podjela i interesa. Fantazija o politički i ideološki neutralnom te stručnom rješenju ekonomskih problema u priličnoj se mjeri zasniva na navodno uzaludnim i napornim raspravama o ideologiji, postavljenima s onu stranu pitanja materijalnih interesa, i u okvir već spomenutog prepucavanja između nacionalističke i liberalne paradigme. Zato bi se produktivna intervencija u diskusiju o partizanima i ustašama trebala zasnivati na uvođenju tzv. vrijednosnih ili svjetonazorskih pitanja u ekonomsku sferu, i to tako da koreliraju sa suprotstavljenim interesima unutar ekonomije – onima rada i kapitala. Ako ništa, onda zbog proste činjenice da je iza partizana i Komunističke partije (čiju ulogu liberalna strana u tzv. kulturnim ratovima sustavno prešućuje i tako doprinosi revizionizmu) prvenstveno stajala ideja transformacije ekonomskih odnosa. Bez toga smo unaprijed osuđeni na poraz. Ne vidim zašto bi stav o slobodnom planiranju zajednice istospolnih parova u većoj mjeri bio svjetonazorsko pitanje nego što je to stav o demokratskom planiranju ekonomije.

Milena Ostojić: Naoko trezvena distanca spram takvih povijesnih rasprava i poziv na „okretanje prema budućnosti“ ovjerava (svakako i ideološku) bezalternativnost aktualnog „postideološkog“ stanja ili brisanog prostora u kojem postoji konsenzus oko neoliberalnih reformi i politika mjera štednje,

Cinična ekvidistanca u odnosu na oba pokreta, implicirana već u samom pitanju, ukazuje na uspjeh revizionističke mašinerije – bilo da je riječ o liberalnom narativu o dva ekstrema i dva totalitarizma ili njegovu naličju, utjelovljenom u ideologiji „nacionalne pomirbe“ ili „zajedništva“

bez obzira na njihove socijalne učinke (uz iznimku tek eto „sindikata kao najvećih kočničara reformi“, kako ih bez pardona titulira središnji dnevnik).

Cinična ekvidistanca u odnosu na oba pokreta, implicirana već u samom pitanju, ukazuje na uspjeh revizionističke mašinerije – bilo da je riječ o liberalnom narativu o dva ekstrema i dva totalitarizma ili njegovu naličju, utjelovljenom u ideologiji „nacionalne pomirbe“ ili „zajedništva“, u kojoj se unutar nacije kao navodno supstancijalne kategorije pokušavaju pomiriti tobože tek različiti svjetonazori.

Čini mi se da treba, i to više nego ikad, „misliti partizanstvo“ i njegovo nasljeđe društvene emancipacije i ekonomske demokratizacije, pa i nadnacionalne i nadidentitetske solidarnosti. Rasprava „o partizanima i ustašama“ istovremeno je borba za progresivno nasljeđe već izborenih prava, kao i za politizaciju tog povijesnog imaginarija.

Luka Matić: Rasprava o ustašama i partizanima nije samo bitna, već je to jedina bitna rasprava. Naime, niti jedna druga rasprava, kao i niti jedan društveni sukob prisutan u Hrvatskoj, ne otvara mogućnost da se raspravlja ujedno i o sudbini svakog pojedinca, sudbini društva, ali i o sudbini cijelog svijeta. Isto tako, rasprava o ustašama i partizanima nije rasprava o daljoj prošlosti, u smislu krivih i nevinih žrtava, ili bližoj prošlosti, u smislu historijskog revizionizma. U tom smislu, ona je prije svega rasprava o sadašnjoj borbi i željenoj budućnosti.

Za razliku od drugih rasprava koje vodimo – najčešće u obranu javnih dobara ili u vezi ljudskih prava – ova tema svojim historijskim opsegom omogućuje obuhvat čitavog spektra društvenih, političkih i ekonomskih tema i to iz perspektive borbe za ukidanje sistema klasne dominacije. I upravo je potonje najvažnije nasljeđe partizanske borbe i temelj na kojemu je danas moguće graditi socijalističku perspektivu.

Povrh toga, Narodnooslobodilačka borba bila je dio epohalnog sukoba koji je obilježio prošlo stoljeće, a koji je Enzo Traverso u knjizi Fire and Blood nazvao evropskim građanskim ratom. On smatra da je taj rat između ostalog bio konstituiran sukobom obespravljenog radništva i seljaštva protiv dotadašnjih oligarhija i njihovih elita. Pobjeda revolucije promijenila je i one države Evrope u kojima nisu uspostavljeni socijalistički režimi – donijela je opće pravo glasa, javno zdravstvo i školstvo i sustav socijalne zaštite.

Međutim, kako Traverso uočava, propast realnog socijalizma oživjela je sukob završen 1945. godine, ali ovaj puta sa stranom reakcije kao vodećom. Na razini svakodnevice, mi smo to oživljavanje sukoba osjetili prvo kao krvavi rat potpirivan međuetničkom mržnjom, zatim kao gubitak radnih mjesta uslijed deindustrijalizacije, da bi kasnije na red došlo otežavanje pristupa javnim servisima – od uvođenja školarina na javna sveučilišta do vrhunca u najavi famoznog „nadstandarda“ u zdravstvu.

U međuvremenu, obećanje nacionalističke elite o samostalnosti i samobitnosti, kao i u svojoj prethodnoj inkarnaciji tijekom razdoblja takozvane NDH, nije donijelo ništa drugo osim gubljenja strateških resursa i industrija te moći političkog odlučivanja i samoodređenja, koji ovaj put nisu izručeni naoružanom okupatoru već kapitalu.

Vratiti se u spomenutim okolnostima partizanskoj tradiciji stoga znači napustiti neplodni teren rasprave o „temeljnim vrijednostima“. Nasuprot tome, naša je zadaća raspravu o partizanima i ustašama vratiti bitnome: ideji da tamo gdje postoji sistem klasne dominacije ne vrijede ljudska prava te da je drugačiji svijet moguć – na nama je da ga izborimo.