Uostalom, jasno je: da je Milanovićeva struja kandidirala Sinišu Hajdaša Dončića, on bi bio uvjerljivi kandidat te struje za predsjednika. Po svim karakteristikama bio bi prirodni Milanovićev nasljednik, njegov je profil sličan, vodio je velik resor u Vladi, i on je najprepoznatljivi izdanak te struje,
U hiperinflaciji kandidata za predsjednika stranke, SDP ipak u ove unutarstranačke izbore ulazi bez izrazitog favorita. Među osam imena našlo se svega: starog, novog, zaboravljenog, umjetno generiranog... Nijedno ime ne garantira zvjezdani uspjeh i pred SDP-om je razdoblje u kojem će se voditi vrlo oštra i konkretna predizborna kampanja. Otvorit će se sve teme.
Milanovićevo trošenje ljudi prelomilo se ovoga puta na Ranku Ostojiću, koji je jutro nakon izbora osvanuo kao zvijezda dana, no u međuvremenu se njegova kandidatura ispuhala, što je šteta, i svega je nekoliko prominentnijih SDP-ovaca javno stalo iza njega. Šanse se sada daju Orsatu Miljeniću kao pripadniku iste postmilanovićevske struje i čovjeku iza kojeg je stala većina stranačkog establishmenta, a na kraju neslužbeno i sam Milanović. Kolektivna psihoza trenutno vlada na Ibleru. Svi Orsata vide kao prijestolonasljednika, a on je u biti umjetno isfabriciran kandidat do kojega se došlo dedukcijom, profiliranjem slike o tome kako bi novi predsjednik SDP-a trebao izgledati. Orsat se uklapa odlično u tu sliku: obrazovan je, govori jezike, iza sebe ima uspješnu karijeru u struci, umjeren je i elokventan čovjek i, doista, teoretski ga se može zamisliti kao premijera. SDP naime bira čovjeka za 2020. godinu. No, član je stranke tek od početka ove godine, što ga uvelike dezavuira u kandidaturi pred očima tradicionalnih SDP-ovih članova, a takvih je većina. Teško je reći koliko im se ovakvo instant-rješenje može svidjeti. Uz to, Miljenić ima i veliki problem što kampanju stalno mora voditi defanzivno – mora se braniti za lex Perković (za koji se, uzgred rečeno, prilično loše pravi nevješt), potom za ovršni zakon, a i kao pripadnik odvjetničkog lobija pitanje je kako »sjeda« socijaldemokratima. Ako im smeta što se Picula ne želi odreći briselske plaće brojane u tisućama eura, zašto bi im se više svidio odvjetnik koji vjerojatno mjesečno u svojoj branši može zarađivati još i više?
Bila to demagogija ili ne, licemjerje ili ne, prosječan član SDP-a na čelu stranke sigurno želi vidjeti čovjeka stvaranog po slici sebe, a ne elite i establishmenta koji jede zlatnom žlicom. Takvih SDP-ovaca je u Rijeci, na primjer, sigurno većina. Na koncu, Orsat nema ni naročitu osobnu karizmu – doista će morati obići jako puno članova da bi se uživo uočio njegov šarm. Utoliko, sigurno nije prirodni nasljednik Zorana Milanovića i njegove iskričavosti.
Uostalom, jasno je: da je Milanovićeva struja kandidirala Sinišu Hajdaša Dončića, on bi bio uvjerljivi kandidat te struje za predsjednika. Po svim karakteristikama bio bi prirodni Milanovićev nasljednik, njegov je profil sličan, vodio je velik resor u Vladi, i on je najprepoznatljivi izdanak te struje, gledajući i stogo politički, ali i osobno. No, to se nije dogodilo, i to je razlogom pojave hiperinflacije kandidatura iz istog krila.
S druge strane, da Tonino Picula zna što želi – biti šef SDP-a ili šef države – ostao bi ozbiljni protukandidat. Ovako, on je danas »Tonino bez zemlje«, to jest bez baze, koju mu je odnio Davor Bernardić kao najizrazitiji kandidat opozicijske struje, s jakom pozadinom stranačkog terena te Zlatkom Komadinom iza sebe. Neki misle da bi Bernardić matematički mogao u drugi krug ući s najviše glasova, no ne i pobijediti zbog manjkova koje ima. Ali to je samo dokaz teze da će ova kampanja u SDP-u biti vrlo napeta te će ishod ovisiti o tri stvari: odazivu birača (pri čemu će Milanovićevi biti demotivirani), samoj retorici (jedan gaf može biti koban, kao nedavno na izborima za Sabor), ali i matematici, a najviše o odnosu snaga u Zagrebu i Rijeci. Osobnosti kandidata ovoga puta su u drugom planu, pobijedit će puke brojke.
novilist
