Zašto su Kinezi pobijedili na natječaju za gradnju pelješkog mosta?

Hrvatske auto ceste su uglavnom izgradile hrvatske građevinske tvrtke, bilo kao nositelji posla pojedinih dionica, bilo kao podizvođači radova, što samo po sebi govori o sposobnostima domaćeg građevinskog sektora. U godinama izgradnje mreže hrvatskih auto cesta svjedočili smo visokim stopama gospodarskog rasta i to je trajalo sve dok ondašnji premijer nije u jednom trenutku uzviknuo, suočen s posljedicama takvog gospodarskog rasta: “Mi smo u banani!”.

Ta izjava je kasnije poslužila mnogima za izrugivanje s državom, uglavnom od onih koji su i tad brali vrhnje isključivo od činjenice postojanja države (danas se samonazivaju uhljebima).

Hrvatska nije ni tad bila banana država zbog političkog sustava ili nekakvih diktatorskih ovlasti premijera ili predsjednika, kao što to nije ni danas. Ali se našla u ‘banani’ zbog privremenog gospodarskog rasta koji nije bio temeljen na proizvodnji i izvozu, već na potrošnji i uvozu.

Posljedice tog i takvog rasta plaćamo i danas, dok ministar financija po svijetu traži sredstva za refinanciranje kreditnih obaveza HAC-a, investitora u auto ceste i dužnika u milijardama eura, uglavnom prema stranim kreditorima.

Rast temeljen na stranoj akumulaciji je kratkog daha i to je ono o čemu govori godinama dr. Slavko Kulić, a malo tko želi razumjeti. Njegov osvrt o današnjem trenutku je isti kao i njegovi osvrti prije nekoliko godina i to samo zato što se politika aktualne Vlade ni za dlaku nije pomakla od politike Vlade Ive Sanadera.

„ Aktualna vlast stalno se hvali rastom BDP-a od 2,9 posto, premda rast BDP-a nije pokazatelj ni pojedinačnog ni društvenog napretka, a pogotovo nije rezultat političke učinkovitosti. Rast BDP-a nije, naime, postignut novostvorenim vrijednostima, odnosno investicijama, već je rezultat povećanje potrošnje. A rast potrošnje ne donosi ništa, osim novog duga. Zbog toga nam predstoji rasprodaja nacionalnog bogatstva ili ponovno zaduživanje. Mi imamo sustav vladavine na dug, a to zaduživanje nema nikakvog legitimiteta. To zaduživanje hrvatskih građana, bez da ih je itko o tom zaduživanju išta pitao, najspornija je stvar u Republici Hrvatskoj. No, nitko na to ne reagira. Ni vlast, ni znanost, ni hrvatski intelektualci. Zato i nestajemo u procesu tranzicije i s tom činjenicom moramo se ozbiljno suočiti”, objašnjava dr. Slavko Kulić.

Ono na što dr. Kulić aludira jest četvrti stup vlasti bez kojeg ostala tri stupa ne mogu postojati kao neovisni i suvereni. Dakako, riječ je o monetarnoj vlasti koja je preduvjet za suverenu zakonodavnu, izvršnu i sudsku vlast. Monetarne vlasti nemamo pa smo osuđeni na cikličke krize iz kojih izlazimo uvijek s nižom razinom suvereniteta (tko želi više o tomu znati neka prouči Nostradurusove radove u kojima se nalaze matematički i logički prikazi današnjeg monetarnog sustava: https://sites.google.com/site/financijskisustav/najava-novih-investicija-kao-izlaz-iz-krize).

Iz te činjenice koju ne možemo mijenjati bez jasne i otvorene prijetnje međunarodnom izolacijom (poput Venezuele, Bjelorusije, Sjeverne Koreje) moramo izvući najviše što se može. Što podrazumijeva jeftiniju državu, niže poreze i veće poduzetničke slobode. Kao i investicije u industrije kojima ćemo supstituirati uvoz i povećati izvoz.

Da se dio strane akumulacije kojom smo financirali izgradnju auto cesta iskoristio za pokretanje proizvodnje u domaćoj industriji, da se nisu posuđivali euri za sve ono što možemo i moramo plaćati u kunama, danas bi situacija u državi bila bitno drugačija. Gospodarski rast bi se i tad temeljio na proizvodnji, na novostvorenim vrijednostima. Trebalo nam je šest godina tavorenja u gospodarskom padu i stagnaciji na nižoj razini, dodatno posezanje države u novac mirovinskih fondova za Milanovićeve Vlade, dizanje stope PDV-a u dva navrata, pad BDP-a i plaća, gubitak od 150.000 radnih mjesta u realnom sektoru, iseljavanje preko 200.000 ljudi da bismo kako-tako došli k sebi.

Da su hrvatske vlasti imale svijesti i znanja o razlozima zbog kojih smo dospjeli u ‘bananu’ ne bi domaće građevinske tvrtke koje su izgradile auto ceste dospjele u predstečajne nagodbe i stečajeve, već bi imale financijskih sposobnosti za izvođenje radova u inozemstvu. Tim putem je svojevremeno trebala (i mogla) poći splitska tvrtka Konstruktor, koja je dobila posao međunarodnom natječaju za izgradnju auto ceste Bar-Boljare u Crnoj Gori. Posao jest dobila, ali ne i garancije domaćih banaka. Rezultat – Bar-Boljare gradi kineska tvrtka. Konstruktor nije krenuo u Crnu Goru, ali zato jest u stečaj.

http://autoput.me/kinezi-grade-autoput/
https://www.slobodnaevropa.org/a/autoput_bar_boljare/1973652.html

Ne tako davno, recimo 2001., imali smo tvrtke koje su mogle izgraditi apsolutno sve što se može zamisliti, čemu može posvjedočiti izgrađena infrastruktura diljem zemlje – kaže bivši ministar graditeljstva Radimir Čačić, koji je postavio model izgradnje auto cesta u Hrvatskoj (što je kasnije HDZ uspio ‘unaprijediti’ udvostručivanjem cijene po kilometru, kasnije su izronili Remorkeri, dvostruka bojanja tunela i pravomoćna optužnica protiv ministra Kalmete).

Raznorazni razlozi doveli su do sloma graditeljstva, ali je u svakom slučaju u posljednjih petnaest godina izostala ikakva ozbiljna politika države u tom sektoru. I sada se natječaj za pelješki most moglo postaviti tako da naše tvrtke dođu u obzir – dodaje Čačić.

http://slobodnadalmacija.hr/novosti/biznis/clanak/id/507188/objavljene-ponude-za-izgradnju-peljeskog-mosta-kinezi-srusili-cijenu-radova-za-cak-500-milijuna-kuna-evo-tko-je-jos-u-igri-za-najveci-graevinski-projekt-u-hrvatskoj

Hrvatske tvrtke nisu došle dakako u obzir jer se nisu ni javile na natječaj. Kinezi se jesu javili.

Kinezi nisu dobili posao samo u Crnoj Gori. Na međunarodnom natječaju su dobili i posao izgradnje Pelješkog mosta. Kineska tvrtka China Road and Bridge Corporation ponudom u iznosu od 2.081.608.270,72 kuna bez PDV-a proglašena je ‘ekonomski najisplativijom’. Njihova ponuda bila je za skoro 500 milijuna kuna niža od onih Astaldija i Ictasa (talijansko turski konzorcij), te Strabaga (austrijsko-ruska kompanija), koji je ispao najskuplji s ponuđenih 2,6 milijardi kuna (kao da su imali insajderske informacije o tomu koliko novca EU planira dati za gradnju pa im je ponuda upravo u tom iznosu).

Ne bude li u sljedećih desetak dana, koliko je još ostalo žalbenog roka,  Strabagovih pritužbi na sam natječaj (bolje rečeno – ne uspije li Strabag u ovom dodatnom terminu ‘uvjeriti’  prave ljude u EU kako treba poništiti natječaj), kineski CRBC će krenuti u gradnju Pelješkog mosta.

Ono što nas može ipak koliko-toliko veseliti jest činjenica da se ovog puta za financiranje gradnje Pelješkog mosta nećemo morati zadužiti. Odlukom Europske Komisije od 7. lipnja 2017. Hrvatskoj je dodijeljeno 357 milijuna EUR iz sredstava kohezijske politike za gradnju mosta.

Relativno malen dio tog novca će ostati u Hrvatskoj u tvrtkama Skladgradnja i Brodosplit koje će vjerojatno biti partneri Kinezima u gradnji mosta.

Zbog ovakvog raspleta natječaja za most, osim Bakira Izetbegovića koji je mjesecima neuspješno lobirao u EU za uskratu novca Hrvatskoj ‘dok se ne riješi granični spor između Hrvatske i BiH’, razloga za nezadovoljstvo imaju i u europskim građevinskim tvrtkama. Kinezi ne dolaze više u Europu samo sa svojom robom, dolaze i s građevinskom mehanizacijom što će svakako u budućnosti predstavljati izazov za europske građevinske tvrtke.