Turbulentna su vremena u kojima živimo. Hrvatskim političkim prostorima opet su, nakon tek nešto više od pola godine, zapuhali neki deprimirajući liberalni vjetrovi, pa neprijatelji našega naroda i naše državnosti, koriste povoljne prilike ne bi li ponovno izašli na javnu scenu. Da je tome uistinu tako, zorno svjedoči i jedan njihov skup, koji je, premda najavljen kao književna promocija, očito trebao biti i mnogo više od rutinskog književnog događaja, kakvom u našem glavnom gradu možemo nazočiti skoro svakoga dana. I uistinu, postao je svojevrsna demonstracija njihove snage i otvoreni poziv na okupljanje njihovih istomišljenika.
Najave skupa mogle su se pronaći po ljevičarskim portalima, mnogo prije zakaznog datuma, pa stoga ne čudi popriličan odziv. Knjigu koja je pritom bila promovirana napisao je franjevac Drago Bojić, član provincije Bosne Srebrene, koji kako se moglo čuti službuje u franjevačkom samostanu u Jajcu, a naslov joj je "Zlato i tamjan". Ovaj naslov, kao i habitus autora mogu zavarati, no nakon što smo pročitali imena predstavljača knjige - a radilo se o poznatim novinarima Viktoru Ivančiću, Draganu Markovini i Ladislavu Tomičiću - kao i popratnu bilješku, shvatili smo da se na promociji neće raspravljati o najznačajnijim teološkim aspektima poklonstva Mudraca s Istoka pred novorođenim Sinom Božjim, već da "zlato i tamjan" aludiraju na tobožnju pohlepu i uopće pokvarenost službenika naše Crkve, koji, navodno, usprkos porukama Evanđelja, brinu jedino vlastite brige, zanemarujući svoju pastvu kao i opće dobro cijeloga društva - o čemu dakako niti može niti smije biti govora. Dublji uvid u fra Bojićevu djelatnost, koji se može steći pregledom nekolicine naših ekstremnocrvenih (!) portala, potvrdio je, nažalost, naše sumnje kako se ovdje radi o još jednom zabludjelom svećeniku, koji je za račun sitnih privilegija i pohvala javnosti indoktrinirane ljevičarskom propagandom, okrenuo leđa svojoj Crkvi i svome narodu, sukladno najboljim tradicijama svećeničke apostazije u Hrvata, poput slučajeva don Ivana Grubišića, pokojnih fra Luke Markešića, don Branka Sbutege ili don Luke Vincetića, kao i slučaja kontroverzne "Kršćanske sadašnjosti" sa svojim poznatim trojcem (Bajsić, Šagi-Bunić, Turčinović), a koji svoje korijene vuče još od posljeratnog "Svećeničkog udruženja" na čelu sa monsinjorom Svetozarom Rittigom, kojim je komunistička vlast spretno manipulirala nastojeći odvojiti Crkvu u Hrvata od Vatikana, što joj srećom nije uspjelo. Ovdje treba napomenuti kako je i inače u fra Bojićevoj provinciji Bosni Srebrenoj oduvijek postojala tendencija otvorene kolaboracije s neprijateljima svih boja, od turskih osvajača, pa sve do jugokomunističkih zatornika Crkve i hrvatstva kojih se, kako vidimo, nismo otarasili sve do dana današnjeg. Također bi trebalo upozoriti i na stanovitu mlitavost najvišeg vodstva naše Crkve, koja je možda jednim dijelom i uzrok ovakvim pojavama, gdje bismo posebno ukazali na neuvjerljiv nastup i djelovanje nekih naših biskupa, poput dubrovačkog biskupa Uzinića ili riječkog nadbiskupa Devčića, koji nimalo ne slijede svjetli primjer gorljivosti sisačkog biskupa Vlade Košića ili danas umirovljenih biskupa Ivasa i Bogovića, nego običavaju neprestano ponavljati jedne-te-iste pripovijesti o ljubavi, toleranciji, solidarnosti, pravu na različitost itd., itd., koje su našem narodu potpuno nerazumljive.
Imajući sve ovo u vidu, nije bilo teško zaključiti da će vijest o održavanju promocije o kojoj je ovdje riječ privući znatan broj hrvatskih neprijatelja, te da će se na skupu moći čuti i vidjeti što danas, u novonastalim okolnostima, misli i kako diše jugokomunistička i udbomasonska Hrvatska. To je, na koncu, i bio motiv koji nas je ponukao da se prošlog ponedjeljka otputimo u Knjižnicu Bogdana Ogrizovića u Preradovićevoj ulici u Zagrebu gdje je kontroverzni skup bio održan. I možemo konstatirati kako se nimalo nismo prevarili u svojim predviđanjima.
Uistinu, ovdje se radilo o događanju kojemu je prisustvovao sam cvijet hrvatskog jugokomunizma i udbomasonstva, mnoga od onih imena kojima svaki pošteni Hrvat-katolik straši svoju djecu. Našao se tu i njihov doajen, grozomorni Budimir Lončar, kojemu je izgleda sam Nečastivi podario tako dug i krepak život. Prisutna je bila i zloglasna Vesna Tešerlič, koja je sve do početka predstavljanja knjige, palucajući jezikom, iz prikrajka odmjeravala novopridošle svojim zmijskim pogledom, pokušavajući valjda identificirati uhode. Da li se koji puta za trenutak preobrazila u reptila, to neka čitatelj sam pogodi. Pristigla je i "kao od mermera izvajana" yujezikoslovka Snježana Kordić, kao i tajanstveni ruski obavještajac Tomislav Jakić, najvjerojatnije visoko rangirani oficir KGB-a. Na promociji su se, dakako, pojavili i najavljeni predstavljači knjige - dugogodišnji korifej antihrvatstva Viktor Ivančić te Dragan Markovina, koji kod prvospomenutog i njegovih drugara feralovaca izgleda šegrtuje, učeći se kako nastaviti njihovu prljavu rabotu nakon što majstori odu u penziju (Tomičić je stigao sa zakašnjenjem, nakon što je promocija već započela).
U društvu ove dvojice zapazili smo čovjeka srednjeg stasa, ispijena lica, poduže razbarušene kose i razdrljene košulje, koji je neposredno prije početka tribine s Ivančićem stao raspravljati tako žustro da smo u prvi mah pomislili kako se radi o izgladnjelom novinaru propalog "Feral Tribunea" kojemu Ivančić godinama nije isplaćivao plaću. No ispostavilo se kako se radi upravo o autoru knjige koja je trebala biti predstavljena - franjevcu Bojiću. Kad smo to saznali, našli smo se - čak i usprkos poznavanju Bojićeve reputacije - za prvi tren u šoku, da bismo se potom duboko zamislili nad užasnim posljedicama zaključaka Drugog vatikanskog koncila po život Crkve u Hrvata. Zamislite samo kako to izgleda kad se redovnik - franjevac, umjesto u habitu i sandalama ili ako ništa onda barem u crnoj ili sivoj košulji dugih rukava i s kolarom ispod podbratka, pojavljuje u javnosti kao potpuno svjetovna osoba i još odjeven prilično nemarno. Ovaj kontrast učinio nam se tim naglašenijim jer se na predstavljanju zatekao i jedan pravoslavni sveštenik, vjerojatno iz obližnjeg Preobraženskog hrama, prikladno odjeven u dugu svećenićku mantiju i uredno podšišan. Kakve li sreće za braću pravoslavce što njihova Crkva nikada nije poduzimala pogubne doktrinarne eskapade kao ova naša!
Uglavnom, da ne duljimo, predstavljanje fra Bojićeve knjige proteklo je onako kako se to moglo i očekivati. Moderator je bio stanoviti Amer Bahtijar iz Mostara, koji se publici obraćao potpuno nepoznatim jezikom - radilo se valjda o nekom od govora američkih Indijanaca, koji razumije jedino Kordićka i nitko drugi u Hrvatskoj. Par uvodnih rečenica izrekli su voditeljica Knjižnice, gdja. Kovačević i spomenuti Bahtijar, da bi potom - najprije Markovina, zatim tek pristigli Tomičić, a na koncu i Ivančić - hvaleći ne toliko Bojićevu knjigu koliko njegovu apostaziju, pred publiku istresli hrpu odvratnih i potpuno apsurdnih invektiva na račun Crkve, Države, Hrvatskog naroda i Prvog hrvatskog predsjednika, kakve se i inače mogu pročitati u njihovim člancima, kojima hrvatski javni prostor zagađuju već godinama. Autor ovoga teksta nije, dakako, niti obraćao pozornost na njihovo laprdanje - pažnju mu je privukla tek Ivančićeva ironična primjedba kako bismo 2027. godine u zagrebačkom HNK svi skupa mogli proslaviti desetu godišnjicu zabrane pobačaja u Hrvatskoj. E pa iz Ivančićevih usta - u Božje uši!
Na kraju tribine nije bio predviđeno vrijeme za pitanja iz publike upućena autoru i predstavljačima, nego su se prisutni odmah okupili oko družbe na bini i seniora iz prvih redova - očekujući valjda instrukcije za dalje akcije usmjerene protiv hrvatskog naroda i hrvatske države. Tako, nažalost, nismo bili u prilici fra Bojiću postaviti pitanja koja su nam tijekom predstavljanja pala na pamet. Recimo - Nije li dokaz demokratičnosti i pluralizma mišljenja koji vladaju unutar Crkve u Hrvata (koje on u svom djelu toliko osporava, a o čemu je bilo dosta riječi i na samom ovom skupu) već i činjenica da ga, i nakon njegove knjige, i nakon brojnih njegovih javnih istupa, a i inače nakon njegovog pristupanja jugokomunističkim i udbomasonskim krugovima, njegovi redovnički poglavari i subraća još uvijek trpe u svojoj zajednici? Ili recimo pitanje - Razmišlja li ikada o sudbini svoje duše na Drugom Svijetu?
No trebali bismo biti optimistični, možda za ovoga zabludjelog fratra ipak ima nade. Na pamet nam ovdje pada slučaj sv. Ivana od Križa, španjolskog karmelićanina iz 16. stoljeća, isprva možda i Bojiću sličnog redovničkog heretika - k tomu još i sumnjivih (maurskih) korijena - koji je zahvaljujući gorljivoj brizi i poduzetnosti svojih redovničkih poglavara, kao i aktivnosti Svete Inkvizicije, ipak bio vraćen na pravi put te je na koncu čak postao velik svetac Katoličke Crkve i značajan crkveni naučitelj. Nadajmo se da će se u slučaju fra Bojića stvari odvijati sličnim tokovima. Nažalost, što se tiče Ivančića i Markovine, a vjerojatno i Tomičića, tu, sudeći po onome što govore i pišu, pomoći nema. Oni se zasigurno ne bi obratili Bogu i Hrvatstvu čak ni u slučaju kad bi Miroslav Krleža glavom bio poslan na Zemlju, recimo u redakciju Pupovčevog tjednika "Novosti", da bi ovoj družini iz prve ruke posvjedočio kakve sve strahote očekuju svakog poklonika ljevičarske hereze nakon što napusti ovaj svijet.
Zaključujući naš tekst iskazat ćemo ipak svoju kršćansku brigu za izgubljene duše, pozivajući rečene nesretnike da se zabrinu nad svojom prekogrobnom sudbinom - da recimo zamisle kako će se osjećati kada jednom, nakon Posljednjeg Suda, našavši se u Paklu, usred strašnih muka, ugledaju Velimira Bujanca i Tihomira Dujmovića kako sjede u krilu Abrahamovu. I kad im bude uskraćeno čak i malo vode na dlanu ne bi li, barem za trenutak, rashladili svoje pogane jezičine.
Najave skupa mogle su se pronaći po ljevičarskim portalima, mnogo prije zakaznog datuma, pa stoga ne čudi popriličan odziv. Knjigu koja je pritom bila promovirana napisao je franjevac Drago Bojić, član provincije Bosne Srebrene, koji kako se moglo čuti službuje u franjevačkom samostanu u Jajcu, a naslov joj je "Zlato i tamjan". Ovaj naslov, kao i habitus autora mogu zavarati, no nakon što smo pročitali imena predstavljača knjige - a radilo se o poznatim novinarima Viktoru Ivančiću, Draganu Markovini i Ladislavu Tomičiću - kao i popratnu bilješku, shvatili smo da se na promociji neće raspravljati o najznačajnijim teološkim aspektima poklonstva Mudraca s Istoka pred novorođenim Sinom Božjim, već da "zlato i tamjan" aludiraju na tobožnju pohlepu i uopće pokvarenost službenika naše Crkve, koji, navodno, usprkos porukama Evanđelja, brinu jedino vlastite brige, zanemarujući svoju pastvu kao i opće dobro cijeloga društva - o čemu dakako niti može niti smije biti govora. Dublji uvid u fra Bojićevu djelatnost, koji se može steći pregledom nekolicine naših ekstremnocrvenih (!) portala, potvrdio je, nažalost, naše sumnje kako se ovdje radi o još jednom zabludjelom svećeniku, koji je za račun sitnih privilegija i pohvala javnosti indoktrinirane ljevičarskom propagandom, okrenuo leđa svojoj Crkvi i svome narodu, sukladno najboljim tradicijama svećeničke apostazije u Hrvata, poput slučajeva don Ivana Grubišića, pokojnih fra Luke Markešića, don Branka Sbutege ili don Luke Vincetića, kao i slučaja kontroverzne "Kršćanske sadašnjosti" sa svojim poznatim trojcem (Bajsić, Šagi-Bunić, Turčinović), a koji svoje korijene vuče još od posljeratnog "Svećeničkog udruženja" na čelu sa monsinjorom Svetozarom Rittigom, kojim je komunistička vlast spretno manipulirala nastojeći odvojiti Crkvu u Hrvata od Vatikana, što joj srećom nije uspjelo. Ovdje treba napomenuti kako je i inače u fra Bojićevoj provinciji Bosni Srebrenoj oduvijek postojala tendencija otvorene kolaboracije s neprijateljima svih boja, od turskih osvajača, pa sve do jugokomunističkih zatornika Crkve i hrvatstva kojih se, kako vidimo, nismo otarasili sve do dana današnjeg. Također bi trebalo upozoriti i na stanovitu mlitavost najvišeg vodstva naše Crkve, koja je možda jednim dijelom i uzrok ovakvim pojavama, gdje bismo posebno ukazali na neuvjerljiv nastup i djelovanje nekih naših biskupa, poput dubrovačkog biskupa Uzinića ili riječkog nadbiskupa Devčića, koji nimalo ne slijede svjetli primjer gorljivosti sisačkog biskupa Vlade Košića ili danas umirovljenih biskupa Ivasa i Bogovića, nego običavaju neprestano ponavljati jedne-te-iste pripovijesti o ljubavi, toleranciji, solidarnosti, pravu na različitost itd., itd., koje su našem narodu potpuno nerazumljive.
Imajući sve ovo u vidu, nije bilo teško zaključiti da će vijest o održavanju promocije o kojoj je ovdje riječ privući znatan broj hrvatskih neprijatelja, te da će se na skupu moći čuti i vidjeti što danas, u novonastalim okolnostima, misli i kako diše jugokomunistička i udbomasonska Hrvatska. To je, na koncu, i bio motiv koji nas je ponukao da se prošlog ponedjeljka otputimo u Knjižnicu Bogdana Ogrizovića u Preradovićevoj ulici u Zagrebu gdje je kontroverzni skup bio održan. I možemo konstatirati kako se nimalo nismo prevarili u svojim predviđanjima.
Uistinu, ovdje se radilo o događanju kojemu je prisustvovao sam cvijet hrvatskog jugokomunizma i udbomasonstva, mnoga od onih imena kojima svaki pošteni Hrvat-katolik straši svoju djecu. Našao se tu i njihov doajen, grozomorni Budimir Lončar, kojemu je izgleda sam Nečastivi podario tako dug i krepak život. Prisutna je bila i zloglasna Vesna Tešerlič, koja je sve do početka predstavljanja knjige, palucajući jezikom, iz prikrajka odmjeravala novopridošle svojim zmijskim pogledom, pokušavajući valjda identificirati uhode. Da li se koji puta za trenutak preobrazila u reptila, to neka čitatelj sam pogodi. Pristigla je i "kao od mermera izvajana" yujezikoslovka Snježana Kordić, kao i tajanstveni ruski obavještajac Tomislav Jakić, najvjerojatnije visoko rangirani oficir KGB-a. Na promociji su se, dakako, pojavili i najavljeni predstavljači knjige - dugogodišnji korifej antihrvatstva Viktor Ivančić te Dragan Markovina, koji kod prvospomenutog i njegovih drugara feralovaca izgleda šegrtuje, učeći se kako nastaviti njihovu prljavu rabotu nakon što majstori odu u penziju (Tomičić je stigao sa zakašnjenjem, nakon što je promocija već započela).
U društvu ove dvojice zapazili smo čovjeka srednjeg stasa, ispijena lica, poduže razbarušene kose i razdrljene košulje, koji je neposredno prije početka tribine s Ivančićem stao raspravljati tako žustro da smo u prvi mah pomislili kako se radi o izgladnjelom novinaru propalog "Feral Tribunea" kojemu Ivančić godinama nije isplaćivao plaću. No ispostavilo se kako se radi upravo o autoru knjige koja je trebala biti predstavljena - franjevcu Bojiću. Kad smo to saznali, našli smo se - čak i usprkos poznavanju Bojićeve reputacije - za prvi tren u šoku, da bismo se potom duboko zamislili nad užasnim posljedicama zaključaka Drugog vatikanskog koncila po život Crkve u Hrvata. Zamislite samo kako to izgleda kad se redovnik - franjevac, umjesto u habitu i sandalama ili ako ništa onda barem u crnoj ili sivoj košulji dugih rukava i s kolarom ispod podbratka, pojavljuje u javnosti kao potpuno svjetovna osoba i još odjeven prilično nemarno. Ovaj kontrast učinio nam se tim naglašenijim jer se na predstavljanju zatekao i jedan pravoslavni sveštenik, vjerojatno iz obližnjeg Preobraženskog hrama, prikladno odjeven u dugu svećenićku mantiju i uredno podšišan. Kakve li sreće za braću pravoslavce što njihova Crkva nikada nije poduzimala pogubne doktrinarne eskapade kao ova naša!
Uglavnom, da ne duljimo, predstavljanje fra Bojićeve knjige proteklo je onako kako se to moglo i očekivati. Moderator je bio stanoviti Amer Bahtijar iz Mostara, koji se publici obraćao potpuno nepoznatim jezikom - radilo se valjda o nekom od govora američkih Indijanaca, koji razumije jedino Kordićka i nitko drugi u Hrvatskoj. Par uvodnih rečenica izrekli su voditeljica Knjižnice, gdja. Kovačević i spomenuti Bahtijar, da bi potom - najprije Markovina, zatim tek pristigli Tomičić, a na koncu i Ivančić - hvaleći ne toliko Bojićevu knjigu koliko njegovu apostaziju, pred publiku istresli hrpu odvratnih i potpuno apsurdnih invektiva na račun Crkve, Države, Hrvatskog naroda i Prvog hrvatskog predsjednika, kakve se i inače mogu pročitati u njihovim člancima, kojima hrvatski javni prostor zagađuju već godinama. Autor ovoga teksta nije, dakako, niti obraćao pozornost na njihovo laprdanje - pažnju mu je privukla tek Ivančićeva ironična primjedba kako bismo 2027. godine u zagrebačkom HNK svi skupa mogli proslaviti desetu godišnjicu zabrane pobačaja u Hrvatskoj. E pa iz Ivančićevih usta - u Božje uši!
Na kraju tribine nije bio predviđeno vrijeme za pitanja iz publike upućena autoru i predstavljačima, nego su se prisutni odmah okupili oko družbe na bini i seniora iz prvih redova - očekujući valjda instrukcije za dalje akcije usmjerene protiv hrvatskog naroda i hrvatske države. Tako, nažalost, nismo bili u prilici fra Bojiću postaviti pitanja koja su nam tijekom predstavljanja pala na pamet. Recimo - Nije li dokaz demokratičnosti i pluralizma mišljenja koji vladaju unutar Crkve u Hrvata (koje on u svom djelu toliko osporava, a o čemu je bilo dosta riječi i na samom ovom skupu) već i činjenica da ga, i nakon njegove knjige, i nakon brojnih njegovih javnih istupa, a i inače nakon njegovog pristupanja jugokomunističkim i udbomasonskim krugovima, njegovi redovnički poglavari i subraća još uvijek trpe u svojoj zajednici? Ili recimo pitanje - Razmišlja li ikada o sudbini svoje duše na Drugom Svijetu?
No trebali bismo biti optimistični, možda za ovoga zabludjelog fratra ipak ima nade. Na pamet nam ovdje pada slučaj sv. Ivana od Križa, španjolskog karmelićanina iz 16. stoljeća, isprva možda i Bojiću sličnog redovničkog heretika - k tomu još i sumnjivih (maurskih) korijena - koji je zahvaljujući gorljivoj brizi i poduzetnosti svojih redovničkih poglavara, kao i aktivnosti Svete Inkvizicije, ipak bio vraćen na pravi put te je na koncu čak postao velik svetac Katoličke Crkve i značajan crkveni naučitelj. Nadajmo se da će se u slučaju fra Bojića stvari odvijati sličnim tokovima. Nažalost, što se tiče Ivančića i Markovine, a vjerojatno i Tomičića, tu, sudeći po onome što govore i pišu, pomoći nema. Oni se zasigurno ne bi obratili Bogu i Hrvatstvu čak ni u slučaju kad bi Miroslav Krleža glavom bio poslan na Zemlju, recimo u redakciju Pupovčevog tjednika "Novosti", da bi ovoj družini iz prve ruke posvjedočio kakve sve strahote očekuju svakog poklonika ljevičarske hereze nakon što napusti ovaj svijet.
Zaključujući naš tekst iskazat ćemo ipak svoju kršćansku brigu za izgubljene duše, pozivajući rečene nesretnike da se zabrinu nad svojom prekogrobnom sudbinom - da recimo zamisle kako će se osjećati kada jednom, nakon Posljednjeg Suda, našavši se u Paklu, usred strašnih muka, ugledaju Velimira Bujanca i Tihomira Dujmovića kako sjede u krilu Abrahamovu. I kad im bude uskraćeno čak i malo vode na dlanu ne bi li, barem za trenutak, rashladili svoje pogane jezičine.
