Činjenica da Hrvatska još uvijek živi od prodaje naslijeđenog obiteljskog srebra govori da se jugoslavenske strukture, točnije hrvatske strukture u Jugoslaviji, nisu bavile isključivo progonom Hrvata, kako nam se to već više od dvadeset godina iz dana u dan dokazuje. O tome se u javnosti također šuti, jer strah urednika i autora da bi mogli biti etiketirani kao jugonostalgičari očigledno je jači od njihove želje da turobnu stvarnost analiziraju na temelju evidentnih činjenica
Da se prije nekoliko godina našao novinar koji bi u novinama ili na javnoj televiziji napisao ili rekao da je Ivica Todorić toliko dužan da bi mu vjerovnici mogli ispuniti Ciboninu dvoranu, taj bi bio cenzuriran, pao bi u nemilost uredništva ili bi dobio otkaz.
Poželjan stav glasio je da je Ivica Todorić »dobri tajkun« i spasitelj hrvatskoga gospodarstva jer, sjećate li se ovog argumenta, on je ipak nešto izgradio, nije sve uništio, pokrao novac i utajio porez, kako su to učinili brojni tajkuni što su u hrvatsko gospodarstvo ispali iz HDZ-ovog šinjela pa iza sebe ostavili spaljenu zemlju.
Kako i čijim je novcem Todorić gradio, to je danas (valjda) svima jasno. U vrijeme dok je bio u poziciji moći, hrvatski mediji Todoriću su jeli iz ruke, zobajući njegove reklamne kampanje kao što kokoške zobaju iščeprkano zrnevlje na bunjištu.
Avaj, što je više na stranicama tradicionalnih medija bilo Todorićevih oglasa, to su im čitatelji i čitateljice manje vjerovali. Što se više Todorićevih reklama emitiralo prije Dnevnika, to je Dnevnik bio nevjerodostojniji.
Iznimke su bile rijetke, a najmoćniji među njima bio je portal Index, elektronski medij u ekspanziji, čiji je vlasnik Matija Babić bio dovoljno inteligentan da shvati moć novih medija, odnosno da, u odnosu na Todorićevo carstvo, pozicionira svoj portal na onu stranu medijskog spektra koja je bila gotovo u potpunosti ispražnjena. Na koncu se ispostavilo da je imao pravo.
Pristupom koji nije podrazumijevao snishodljivost, Babić je komercijalnim medijima pokazao da se može preživjeti i uzdignute glave, da garancija opstanka nije isključivo podilaženje moćnima.
Tradicionalnim medijima, koji su o Todoriću radije šutjeli, nego govorili i pisali, pomoć je davala država, jer njihova čitanost bila je proporcionalna njihovoj hrabrosti i spremnosti da se bodu s rogatima.
U potpunosti je to razumljivo, jer kimati glavom može svako i stručna pomoć profesionalnih analitičara nikom nije potrebna da ga nauči kako se savija kičma pred jačima.
Novinari i novinarke takozvanih tradicionalnih medija koji su iskakali iz snishodljive sheme za to su redovito bili kažnjavani na različite načine. Utoliko im treba odati priznanje, jer staviti vlastitu egzistenciju na kocku zarad javnog interesa - to zaslužuje poštovanje.
A to što su bili u pravu danas im nitko neće honorirati. Naprotiv, oni su zauvijek označeni kao crne novinarske ovce i malo tko će pod njih dobiti poziv takozvanih ozbiljnih redakcija, u kojima se prije svega cijeni elastična kičma.
Bilo bi dobro kad bi nakon svega mogli reći da je medijska industrija Hrvatske naučila nešto iz slučaja Todorić. Na žalost, rezultati tog mučnog školovanja još uvijek nisu na vidiku.
Da je drugačije, netko bi premijera Andreja Plenkovića, koji se ovih dana hvali da je HDZ-ova Vlada uspjela riješiti najveći gospodarski problem od neovisnosti naovamo, podsjetio da je za taj isti problem najodgovornija upravo njegova stranka.
Jer poslovni poduhvat Ivice Todorića bio je udruženi zločinački poduhvat državne politike i najvećeg hrvatskog tajkuna, u kojem je glavnu riječ uglavnom vodila Hrvatska demokratska zajednica, a u onom kratkom razdoblju kad HDZ nije bio na vlasti, ruku su tajkunu pružali socijaldemokrati.
Na koncu nisi znao tko tu koga drži za testise, Todorić politiku ili politika Todorića. Kad su Todorićevi dugovi postali neodrživi, tikva je pukla na dva dijela i došao je red da se karte ponovno podijele.
U tom dijeljenju sve adute dobili su najmoćniji vjerovnici, strane banke, dok je Hrvatska dobila dvojke i trojke, s kojima, evo, nastavlja partiju kao da se ništa nije dogodilo.
Dakako, ta partija unaprijed je izgubljena, jer u Hrvatskoj više ništa nije hrvatsko. Sve što je ova država naslijedila iz navodno mračnog razdoblja socijalizma stavljeno je na bubanj.
Činjenica da Hrvatska još uvijek živi od prodaje naslijeđenog obiteljskog srebra govori da se jugoslavenske strukture, točnije hrvatske strukture u Jugoslaviji, nisu bavile isključivo progonom Hrvata, kako nam se to već više od dvadeset godina iz dana u dan dokazuje.
O tome se u javnosti također šuti, jer strah urednika i autora da bi mogli biti etiketirani kao jugonostalgičari očigledno je jači od njihove želje da turobnu stvarnost analiziraju na temelju evidentnih činjenica.
Taj strah i zatvaranje očiju pred podacima koji govore da je Hrvatska od samostalnosti naovamo temeljito opljačkana, zahvaljujući vladajućim politikama, tajkunima Todorićevog tipa i gorima od njega (o da, bilo je i takvih!) govore samo o manjku povjerenja koje hrvatsko društvo ima u hrvatsku državu.
Taj strah uvukao se u gotovo svaku poru društva pa se danas uglavnom bavimo prešućivanjem neugodne realnosti, dok u isto vrijeme državu snažimo mašući zastavama, izmišljajući mitove i legende, konzumirajući uspjehe hrvatskih sportskih timova kao svoje vlastite, slaveći hrvatski mrak.
novilist
