Već sam odavno rekao kako velike sile ne razvijaju nuklearno oružje iz hira ili kao hobi, kao kada skupljamo marke ili značke pa se hvalimo tko ima ljepše ili tko ih ima više – već isključivo iz razloga njegove moguće primjene ako i kada jednom dođe do takve potrebe. Također sam rekao da se upravo nuklearno oružje među velikim igračima nakon Drugog svjetskog rata pokazalo kao najbolje sredstvo sprječavanja da se velike sile više nikada međusobno ne „počerupaju“, kada, osim njih, u pravilu još teže stradavaju i mnogi manji narodi i zemlje
Prošli je tjedan stupanj opasnosti na ljestvici globalnog geopolitičkog sukoba ključnih svjetskih sila na dosad rijetko viđenu razinu podigao masovni iranski raketni napad na Izrael. Izvršio ga je iranski Korpus straže islamske revolucije – IRGC (kraće: Iranska revolucionarna garda), posebna ustrojstvena komponenta iranskih oružanih snaga uz iransku vojsku – odgovorna samo vrhovnom vođi ajatolahu Aliju Hameneiju. Drugim riječima, u spomenutom napadu na Izrael čak nije niti sudjelovala iranska vojska, već ona snaga koju SAD i Izrael smatraju terorističkom organizacijom, a koja, uzgred, ustrojava i nadzire i sve proiranske posredničke (proxy) skupine diljem regije – od Iraka, Sirije i Libanona, do Jemena – formirajući šijitsku dugu, ili osovinu otpora prema Izraelu i američkim interesima u bliskoistočnoj regiji.
U iranskom, dosad neviđenom napadu na Izrael, lansirano je, prema iranskim izvorima 200, a prema izraelskim 180 raketa. Radi se o balističkim projektilima, pri čemu iranski mediji navode da su u napadima korištene i hiperzvučne rakete tj. one, koje, zanimljivo, u svom vojnom arsenalu još uvijek nemaju ni Sjedinjene Države (na tome tek intenzivno rade) ni Izrael, a od prije nekoliko godina provjereno ih posjeduju Kina i Rusija (za Kinu se smatra da ih ima najviše). Drugim riječima, razvoj i proizvodnja iranskih hiperzvučnih raketa (ako je ovo drugo istina, a što osporavaju SAD i Izrael) nedvojbeno je veliki tehnološki uspjeh iranske vojne industrije, koja je, za one koji to još ne znaju, vrlo snažna i samodostatna (za razliku od svih arapskih zemalja, uključujući i one najbogatije) u svim segmentima proizvodnje naoružanja, osim kada je riječ o suvremenim zrakoplovima, što je pak posljedica oštrih međunarodnih sankcija koje su protiv te zemlje bile uvedene nakon islamske revolucije 1979. godine.
Što se tiče samog napada, Teheran je u njemu koristio i raketu Fattah, koju je kao hiperzvučnu prezentirao 2023. godine. Tom je prigodom zapovjednik zračnih snaga Iranske revolucionarne garde Amir Hadžizade izjavio kako je taj projektil sposoban vršiti napade na udaljenost do 1400 kilometara (dostatno za gađanje čitavog teritorija Izraela) i da je „praktički neuhvatljiv za neprijateljsku protuzračnu obranu“.
Skinuli aureolu neprobojnosti „Željezne kupole“
Pa iako je izraelski vojni vrh, a osobno i premijer Benjamin Netanyahu, odmah nakon završetka iranskog napada tvrdio kako je njihova protuzračna obrana uništila sve lansirane iranske projektile – u to je malo tko u svijetu povjerovao s obzirom na masu video zapisa koji su ukazivali na suprotno. Naknadno je izraelski vojni vrh, svjestan realnosti i neugodnih snimki koje su brzinom munje preplavile svijet preko društvenih mreža, ipak objavio kako je njegov sustav PZO (poznatiji kao „Željezna kupola“ na koju se Izraelci toliko ponose), koji se sastoji od tro-ešalonske obrane plus američki sustavi Patriot, oborio 80 posto iranskih raketa. Drugim riječima, 20 posto ih je ipak pogodilo cilj i prema službenim izraelskim izvorima.
Dakle, od njih 200-tinjak, mete je pogodilo 40-ak projektila što je ipak velik broj kada je u pitanju procjena učinkovitosti sustava PZO (jer što bi npr., taj broj učinkovitosti po Izrael, ili bilo koju drugu zemlju značio da su projektili koji su se uspješno probili umjesto konvencionalnih nosili nuklearne bojeve glave? Naravno – ništa, jer bi sve bilo pretvoreno u radioaktivni prah i pepeo).
Drugim riječima – gotova je priča o neprobojnosti „Željezne kupole“. Je li ona postala šuplja zbog navodnog iranskog korištenja hiperzvučnih projektila (za takvo oružje u svijetu još ne postoji adekvatna PRO), ili je to pak bila posljedica istrošenosti proturaketnog streljiva u dosadašnjem tijeku izraelskih vojnih operacija protiv libanonskog Hezbollaha i u Pojasu Gaze, kao i prvog – puno više demonstrativnog nego ozbiljnog iranskog raketnog napada na Izrael u travnju ove godine nakon izraelskog raketiranja iranskog konzulata u Damasku i koji je bio pažljivo tempiran u dogovoru Teherana s međunarodnom zajednicom kako ne bi došlo do neželjene eskalacije – ostaje tek za vidjeti. Ali je činjenica da su američke proturakete, koje Izrael najviše i koristi, vrlo skupe, a osim toga, američke zalihe istih ubrzano se smanjuju i zbog nužnosti isporuka Ukrajini za zaštitu od ruskih zračnih napada.
Ovo drugo potvrđuje i britanski The Telegraph u svom tekstu od 2. listopada pod naslovom „How Iran may have breached the world’s best air defences“ (Kako je Iran možda slomio najbolju svjetsku protuzračnu obranu), gdje navodi da je iranski napad u travnju „koštao Izrael i njegove saveznike oko 1,5 milijardi dolara kako bi odbili taj napad“ (koji je, kako sam gore rekao bio samo demonstrativni i za koji su svi znali da će se dogoditi – i po pitanju vremena i načina izvedbe, op.ZM.). „Problem je još i u tome što je količina proturaketa ograničena. Napori Zapada za pružanje pomoći Ukrajini … doveli su do rashoda značajnih resursa“. – I Izrael i Ukrajina značajno ovise o američkim proturaketama – zaključuje britanski medij.
Lukavi udar Teherana samo po vojnim ciljevima
Ono na što bih želio posebno obratiti pozornost je da je Teheran u svom prošlotjednom napadu postupio vrlo mudro, gađajući isključivo izraelske vojne ciljeve (prije svega zračne luke, uključujući i mjesta baziranja zrakoplova 5. generacije F-35), čime je izbjegao velike civilne žrtve i razaranja civilne infrastrukture. Osim što je time demonstrirao visoku preciznost svojih projektila koji koriste satelitsku navigaciju, otupio je i oštricu brutalnog izraelskog vojnog odgovora za kojeg bi ovaj tada rekao kako na njega ima puno pravo.
Ovako, u vrijeme pisanja ovog teksta, još uvijek čekamo na izraelski vojni odgovor Iranu do kojeg jednostavno mora doći, jer je u pitaju „veliki šamar“ kojeg je izraelski državni vrh primio od Teherana. Osim što im je skinuta aureola neprobojnosti „Željezne kupole“ – (što je samo bio mit koji se prije svega temeljio na jednostavnom zakonu geografije tj. činjenici da je Izrael površinom vrlo mala zemlja koja suvremenim protuzračnim sredstvima može pokriti svu svoju površinu za razliku od velikih i vojno puno moćnijih država (poput SAD-a, Rusije ili Kine), koje sustave PZO koriste isključivo za zaštitu velikih i važnih gradova, i strateških vojnih i industrijskih objekata i infrastrukture) – iranski uspješni napad zapalio je, osim iranske, i arapsku i tursku „ulicu“ (dakle sunite) koja slavi iranske napade kao Božju osvetu zbog izraelskih zločina u Palestini – prije svega Pojasu Gaze.
Izrael bi mogao udariti po iranskim rafinerijama
Dakle, Izrael će sigurno udariti. Koliko bolno, ovisit će o tome kakav će stav o svemu donijeti Bidenova administracija koja itekako mora voditi računa o nadolazećim američkim predsjedničkim izborima. Hoće li biti spremna aktivno vojno stati uz Izrael u slučaju početka njegovog otvorenog rata s Iranom, ili će pak morati upozoriti Netanyahua da ne ide predaleko? Jer ono što Joeu Bidenu, Kamali Harris i demokratima općenito sada najmanje treba je da u SAD počnu stizati ljesovi sa stotinama američkih vojnika, a što bi se nedvojbeno dogodilo u slučaju da SAD zajedno s Izraelom vojno udari po Iranu. Naime, američke vojne baze razmještene su diljem Bliskog istoka, a najviše u neposrednoj blizini samog Irana. Od sjedišta američke V. flote u Bahreinu (Perzijski zaljev), preko najveće zračne baze Al Udeid u Katru, baza u Saudijskoj Arabiji, Iraku i Siriji. Uopće nisu zaštićene prevelikom protuzračnom obranom što bi mnogi očekivali, s obzirom kako je Washington uvijek smatrao iranske napade na njih malo ili nimalo vjerojatnim. Osim toga, ranjivost je upravo najbolje demonstrirala i izraelska „Željezna kupola“, uz činjenicu da je Izrael i znatno više udaljen od Irana od spomenutih američkih baza, poglavito onih u zemljama Perzijskog zaljeva.
Zbog svega toga Izrael će morati kalkulirati s intenzitetom odgovora Iranu, a što će ovisiti o stavu Washingtona. Ukoliko ovaj bude oprezniji, izraelski odgovor bit će suzdržaniji. U suprotnom, ako odluka Bidenove administracije bude da Izrael može slobodno „skinuti nogu s kočnice“, taj bi njegov odgovor mogao biti razoran s obzirom da će tada iza leđa imati američki ratni stroj.
Trenutačno se najviše kalkulira da bi Izrael mogao izvesti napade na iranska energetska postrojenja, prije svega ona naftna – za što američka administracija navodno nema ništa protiv.
Međutim, protiv će sigurno imati Teheran, koji eventualne takve izraelske napade nipošto neće smatrati ne samo demonstrativnima, već i onima koji nisu proporcionalni njegovom raketnom napadu na Izrael te ih višestruko nadilaze. Uostalom, iako Teheran ovih dana izjavljuje kako ne želi rat, jasno daje do znanja kako zbog toga ne namjerava pognuti glavu i pristati na poraz. Iranski vrhovni vođa Ali Hamenei upozorio je na hebrejskom jeziku da će u slučaju izraelskog vojnog odgovora uslijediti još razorniji iranski napadi.
Jednostavna geopolitička jednadžba
Dakle, imamo vrlo jednostavnu jednadžbu zbrajanja 2 + 2 iz koje nije teško zaključiti da može rezultirati jedino pokrenutom spiralom iransko-izraelskih vojnih odgovora i protuodgovora koji će brzo dovesti do njihovog potpunog sraza. Do rata, kojeg onda ne bi mogle izbjeći niti Sjedinjene Države i u kojeg bi se morale uključiti htjele to ili ne. Osim u slučaju da „otpišu“ Izrael iz svojih globalnih geopolitičkih računica, što iz sadašnje perspektive zvuči nestvarno.
Iran bi u tom slučaju, kada bi izraelskom napadu priključio i SAD, zatvorio Hormuški tjesnac i pokrenuo snažni raketni odgovor po spomenutim američkim bazama i brodovima u regiji, a u to bi uključio i sve svoje tamošnje posredničke (proxy) snage. Iako je ukupna američka vojna moć neusporediva s iranskom, Iran je u strateškoj i logističkoj prednosti, jer je, za razliku od SAD-a, geografski smješten u ovoj regiji.
Naravno, sve ovo pod uvjetom da ni SAD ni Izrael ne bi koristili nuklearno oružje. Vjerojatnost za tako nešto je ipak krajnje mala, gotovo teoretska, s obzirom da bi to „otvorilo Pandorinu kutiju“ uporabe nuklearnog oružja i svim drugim nuklearnim silama za rješavanje njihovih sigurnosnih problema. Drugim riječima, čitav bi svijet brzo utonuo u kaos iz kojeg više ne bi bilo izlaza.
Sve što Netanyahu radi, u dosluhu je s američkim središtima moći
Pritom su potpuno pogrešne teze brojnih domaćih i svjetskih analitičara, koje se medijski nameću već mjesecima i prema kojima Benjamin Netanyahu zbog svoje puke želje za ostankom na vlasti (a što mu navodno osiguravaju jedino novi i novi ratovi), čini sve da zarati Sjedinjene Države s Iranom iako se one tome opiru.
Štoviše, Izrael, sve ovo što već godinu dana radi u svom susjedstvu čini isključivo u dosluhu s američkim središtima moći i uz njihovu dozvolu. Neovisno o vrlo snažnom i krajnje utjecajnom židovskom lobiju u SAD-u na sve pore tamošnjeg života (od visoke politike, medija, visokoobrazovnih institucija i td.) – pravo središte moći i odlučivanja isključivo je u američkim rukama i Amerikanci ga nikada i nikome ne namjeravaju predati, pa čak i ako sada naizgled sviraju po izraelskim notama.
Nikada se iz usta Bidenove administracije nije čula niti jedan jedina riječ osude izraelskih postupaka prema Palestincima zadnjih godinu dana; nikada nije prošla niti jedna po Izrael osuđujuća rezolucija u Vijeću sigurnosti UN-a zbog američkoga veta, ili bi pak pri glasanju u Općoj skupštini UN-a u takvim slučajevima američka ruka redovito bila protiv, čak i onda kada bi SAD u tom svom protivljenju ostao usamljen – uz Izrael i pokoju egzotičnu pacifičku državicu za koje mnogi nikada nisu ni čuli. I sve to uz neprestane pozive Bijele kuće izraelskoj vladi da prihvati ovu ili onu mirovnu inicijativu, ili ovaj ili onaj američki mirovni plan, što bi Izrael redovito odbacivao ili samo prešutno u vojnom smislu nastavio raditi sve kao i do tada.
Nova američka strategija za obračun s Kinom i Rusijom
Zašto to tvrdim? Samo zbog jednog, ali ključnog razloga koji se zapravo već potvrđuje u praksi. Naime, Washington je još unatrag prošlog desetljeća (sve je počelo s Trumpovom administracijom) donio odluku o povlačenju američkih vojnika iz svih ratova u svijetu, a vođenje istih ubuduće je prepustio svojim pouzdanim partnerima i saveznicima diljem svijeta iza kojih će, naravno – on stajati punom snagom – političkom, diplomatskom i logističkom. Drugim riječima, Washington više ne želi voditi po sebe skupe i po američku javnost neugodne ratove, s poginulim američkim vojnicima diljem svjetskih bespuća koje prosječni Amerikanac ne zna pronaći ni na geografskoj karti i za koje smatra da nemaju nikakve veze sa stvarnim američkim nacionalnim interesima. Washington se zato okrenuo stvaranju svojih „proxy“ snaga u vidu čitavih država – i njih namjerava koristiti u svojoj započetoj mega-borbi, neviđenom geopolitičkom sukobu titana s Rusijom i Kinom istodobno.
Ta se strategija počela u praksi ostvarivati početkom ukrajinskog rata gdje je ključni američki proxy sama Ukrajina, a sve više će to biti (ukoliko se taj rat produži u nedogled) i europske zemlje iz sastava NATO saveza. Naravno, o duljini tog rata ipak će se nešto pitati i Moskvu, a ta će duljina zapravo najviše ovisiti o njenoj spremnosti da krene na opasnu eskalaciju, prije svega u odnosu na SAD kao središte donošenja odluka, a koji ipak uvijek primarno gleda sebe – što je i posve logično i opravdano.
Što se tiče obračuna s Kinom, SAD tamo već stvara svoje „proxije“- prije svega od Filipina, ali u toj su igri još i Japan i Južna Koreja i – naravno – Tajvan. Redom zemlje koje imaju teritorijalne (pomorske) sporove s Kinom. Drugi red američki azijskih „proksija“ su Vijetnam i Indija, ali one ipak imaju svoje specifične interese i sa simpatijama gledaju na izgradnju multipolarnog svijeta iza kojeg primarno stoje Kina i Rusija kao najmoćnije zemlje oko kojih se može homogenizirati Globalni jug. Preciznije njegov veći dio, jer će onaj drugi i dalje radije plesati uz američku glazbu u pozadini, bojeći se, u suprotnom, ostati bez ičega.
Stoltenbeg opako griješi: nije blef, već doktrina
Da bi europske zemlje vrlo lako mogle postati američki „proxy“ za vojni obračun s Rusijom (to su već sada ali samo politički i logistički, po pitanju slanja vojne potpore Ukrajini), svjedoče i riječi sada već bivšeg glavnog tajnika NATO saveza Jensa Stoltenberga. On je 26. rujna (tada je bio posljednji dan glavni tajnik) izjavio kako riječi ruskog predsjednika Vladimira Putina – koje se odnose na to da će Rusija smatrati SAD i NATO savez neposrednim sudionicima ukrajinskog rata ukoliko Kijevu daju dozvolu za korištenje zapadnih dalekometnih raketa za napade u dubinu ruskog matičnog teritorija – treba smatrati samo retorikom (info: PBS News). „To je retorika kojoj je svrha uplašiti nas i Ukrajinu, da je mi ne podržavamo,“ – rekao je Stoltenberg. … Navodnu moguću uporabu nuklearnog oružja „Moskva i Putin koriste od početka rata“ da bi nakon svakog ključnog momenta zapad odvratili od pomoći Ukrajini. „Oni nisu uspjeli, bez obzira na sve prijetnje koje su počele još od početka 2022. godine prije invazije,“ – izjavio je sada već bivši glavni tajnik Sjevernoatlantske organizacije.
Gotovo identične stavove o Putinovom novom blefu iznio je nekoliko dana kasnije i njegov nasljednik – Nizozemac Mark Rutte.
Ovdje bih dodao kako su, za razliku od njih dvojice, na zapadu ipak mnogi zabrinuti, ili barem s većom dozom ozbiljnosti od njih shvaćaju Putinove riječi (koje su, naglašavam, njegovo prvo osobno upozorenje od početka rata što će uslijediti ako zapad da Kijevu navedenu dozvolu i ovaj počne s napadima). Međutim, ima i onih drugih koji su i dalje nonšalantni, bezbrižni i sve svode na retoriku tj. smatraju kako iza „ruskog zastrašivanja“ ne stoji ništa stvarno i ozbiljno, već isključivo ruska nemoć. U tome redovito prednjače politički dužnosnici istočnih članica EU-a, poput Poljske ili baltičkih država.
Tako je poljski predsjednik Andrzej Duda, gotovo istodobno kada i Stoltenberg, pred TV kamerom izjavio slijedeće: „Vladimir Putin i njegovi podređeni dobro znaju da će onaj koji prvi primjeni nuklearno oružje biti proklet. Oni to znaju i zato ga do sada nisu primijenili. Oni nikada ne bi mogli izbjeći odgovornosti ako primjene nuklearno oružje, čak i malog intenziteta. Nikada! Svijet im nikada neće oprostiti!“
Duda sigurno ima pravo u tome da Putin ne želi primijeniti nuklearno oružje (naravno, ukoliko to ne bi po Rusiju bilo krajnje nužno), ali sigurno ne iz razloga što bi bio proklet, a još manje, jer bi navodno bio prvi koji je to učinio. Duda je, naime, očito „zaboravio“ da su to još puno prije, dva puta učinile Sjedinjene Države u Japanu, tijekom kolovoza 1945. godine, pa svejedno oko toga nitko u svijetu nije digao i ne diže graju.
A zašto i bi? Već sam odavno rekao u jednoj od svojih prethodnih analiza, kako velike sile ne razvijaju svoje nuklearno oružje iz hira ili kao hobi, kao kada skupljamo marke ili značke pa se hvalimo tko ima ljepše ili tko ih ima više – već isključivo iz razloga njegove moguće primjene ako, i kada jednom dođe do takve potrebe. Također sam rekao, nikako ne kao blasfemiju iako tako može izgledati, da se upravo nuklearno oružje među velikim igračima nakon Drugog svjetskog rata pokazalo kao najbolji jamac tj. sredstvo sprječavanja da se velike sile više nikada međusobno ne „počerupaju“ (o tome najbolje svjedoči čuvena Kubanska kriza s početka 60-ih godina XX. stoljeća, a sada sve više i ova ukrajinska), kada, osim njih, u pravilu, još teže stradavaju i mnogi drugi narodi i zemlje.
Prosudba
Dakle, presedan za eventualni ruski nuklearni napad već dugo postoji, iako nikakav presedan za nuklearne supersile u tom smislu nije ni nužan u uvjetima ako se neka od njih osjeti egzistencijalno ugroženom. A taj osjet (njegov stupanj, odnosno uvjete za njegovu pojavu) ne može im diktirati nitko izvana, već je on sadržan u njihovim nacionalnim doktrinama.
I zato se u ovome što govori Stoltenberg nalazi jedna ključna i opasna greška: ovog se puta u ruskom upozorenju nikako NE RADI O RETORICI, već isključivo DOKTRINI!
Doktrina je ta koja propisuje što i kada se mora poduzeti, a ne ni Vladimir Putin, ni Joe Biden, ili netko deseti. Uostalom, doktrine tome i služe. Nepoštivanje vlastitih doktrina od strane čelnika država je nezamislivo. Ono bi degradiralo ne samo njihovu svrhu, već i ozbiljnost same države, a političke karijere takvih državnika brzo bi doživjele krah.
Doktrine nisu pravno-obvezujući dokument, već isključivo upozoravajući po suparnike do koje crte smiju ići a da ne izazovu razoran i destruktivan vojni odgovor suprotne strane. To im je glavna svrha, a ona sporedna (ali ne i nevažna) je da čelnicima nuklearnih država daje odriješene ruke da vojna sredstva masovnog uništenja primjene bez potrebe usuglašavanja s bilo kim, tj. da ne čekaju dobivanje dozvola od parlamenata ili drugih nadležnih tijela što uzima previše vremena.
Dakle, zbog svega ovoga, oni koji su morali čuti i pravilno razumjeti Putinove riječi to su sigurno i učinili. Jer profesionalci koji se time bave dobro znaju da se doktrine moraju poštivati tj. da ih se državni vrh mora pridržavati. One se jedino mogu nadopunjavati ili mijenjati u skladu s procedurom, ali se njihov aktualno važeći sadržaj nit može niti smije ignorirati od strane vrhovnog zapovjednika oružanih snaga. U pravilu (kada je riječ o dvjema nuklearnim supersilama), predsjednika – koji je ustavom prvi zadužen za zaštitu nacionalne sigurnosti zemlje.
Zato ne mogu vjerovati da glavni tajnik NATO saveza (pa čak ni poljski predsjednik Duda, što je ipak manje važno) to ne zna. Da ne razumije što su nuklearne doktrine i koja im je svrha. Ali vjerujem da to ipak zna, ali da želi zapadnu javnost uvjeriti kako se NATO ne boji Putinovih prijetnji, da ih odbacuje, i da se sve i dalje nalazi pod punom kontrolom. Pretpostavljam kako se pritom ipak rukovodi jasnom potvrdom iz Washingtona da do američkog davanja navedene dozvole Kijevu neće doći (te odluke još uvijek formalno nema) pa time neće biti niti bilo kakve potrebe za opasnom ruskom vojnom eskalacijom po zapadnim ciljevima koja bi onda nositelje vlasti u SAD-u i NATO-u dovelo u situaciju da moraju donijeti odluku treba li i na koji način odgovoriti na po ugled tako neugodnu, a po egzistenciju krajnje opasnu situaciju.
Sve bi drugo bio nečuveni Rutteov i Stoltenbergov hazard, neovisno što je potonji otišao na novu dužnost – u izvjesnu norvešku bankarsku instituciju. Jer ako ga već ne bi bilo briga za obične ljude, trebao bi znati kako ni on na novom radnom mjestu ne bi pronašao sigurno utočište u slučaju nuklearne oluje.
Dakle, smatram kako ovoga puta ne blefira Putin, već Stolternberg i Rutte. Tim više što Bidenova politika pružanja pomoći Ukrajini „dokle to bude potrebno“ nije nikakva strategija. Radi se o politici kojom se želi što više iscrpiti Rusiju, pri čemu se nipošto dovesti u poziciju da Amerika zarati s Rusijom. Jedini (ali vrlo ozbiljan) problem je što je Biden Ameriku preduboko uvukao u ukrajinsko blato a da bi se iz njega neokaljano mogla izvući. To će morati učiniti slijedeća garnitura u Bijeloj kući, koja god bila – iako, realno, za sada ne vidim mogućnosti kako se to može postići bez ozbiljnih ustupaka Moskvi (ali to opet znači ostati uprljan, jer je igra otišla predaleko i nije ju se htjelo završiti kada se to moglo postići puno bezbolnije i po obostrani ugled i po samu Ukrajinu i njen narod).
Oglasio se zagonetno i Macron
Uostalom, francuski predsjednik Emmanuel Macron je 2. listopada, na Globalnom dijalogu u Berlinu izjavio da bez obzira tko pobijedi na američkim izborima i koja administracija bude u Bijeloj kući od iduće godine, Europa po SAD više neće biti njegov glavni prioritet. „Glavni prioritet SAD-a je SAD, i to je posve razumljivo i pravedno, drugi mu je prioritet Kina, a ostalo ovisi o trenutku. Po ukrajinskom pitanju oni su (Amerikanci) vrlo odani partneri. Hoće li tako biti i dalje, ne znam,“ – kazao je zagonetno francuski predsjednik.
Zapravo, smatram da je zaboravio na Izrael kao „treći prioritet“. Ali je barem ukazao na ono što sam nedavno i sam napisao u svojoj analizi pod naslovom „Meter: Tko god osvojio Bijelu kuću, Europljani moraju znati da SAD smišlja scenarije za povlačenje“ (https://www.geopolitika.news/razgovori/toptema/meter-tko-god-osvojio-bijelu-kucu-europljani-moraju-znati-da-sad-smislja-scenarije-za-povlacenje/).
Drugim riječima, SAD će se nastojati pod svaku cijenu povući od neposrednog vojnog sukoba s Rusijom kao nuklearnom velesilom, ali će od Europe i njenih ključnih političkih elita (poput spomenutog Ruttea i mnogih drugih koje su same instalirale) itekako tražiti da postane Američki „proxy“ za obračun s Moskvom – kakav god on bio. Kao što to sada čini Izrael za američke (i naravno svoje) interese na Bliskom istoku, a uskoro i neki drugi u Indopacifičkoj regiji u odnosu na Kinu.
I to je sva istina. Kao što je istina da je najbolja zaštita od takvih strategija i politika upravo nuklearno oružje. Jadan je onaj koji ga danas nema, a to je golema većina svijeta. Pitajmo, primjerice, Izrael, što on o tome misli i bili ga se odrekao u ime nekih Nobelovih nagrada za mir?
