Kineski i ruski analitičari ovu američku odluku smatraju agresivnim potezom koji eksponencijalno povećava rizik od izbijanja rata. Američke rakete bit će u mogućnosti gađati vitalne dijelove kineskog priobalja, poglavito ako budu razmještene na jugozapadne japanske otoke nedaleko od Tajvana, što SAD i najavljuje kao mogućnost
Nastavljaju se brze i dramatične globalne geopolitičke promjene. Era unipolarnosti ili hegemonije Sjedinjenih Država definitivno je završila, a na njenim razvalinama kroji se novi međunarodni poredak temeljen na multipolarosti. Glavno je pitanje kako će se taj nezaustavljivi proces (kojeg kao takvog već priznaju svi važni svjetski čimbenici) dalje razvijati, jer multipolarnost sa sobom definitivno nosi i nestabilnost, barem u svojoj početnoj fazi dok se ne uspostave nova pravila igre.
Dakle, ili će se on kretati u okvirima relativne snošljivosti ključnih suprotstavljenih silnica, ili pak u krvavim, posredničkim vojnim obračunima regionalnog, ili onim međusobnim – globalnog karaktera, što bi zapravo bio Treći svjetski rat koji bi vrlo brzo prerastao u nuklearni sukob. Jer povijest je često pokazala, da kada dominantna sila pada pred naletom nove, koja je u ekspanziji – ona čini sve što može da taj pad spriječi. To bi redovito bivalo Sizifov posao (velika carstva su redovito slabila i propadala usprkos uloženim naporima), a znalo je imati dramatične i krvave posljedice po sve čimbenike koji su u takvim „igrama preotimanja prijestolja“ sudjelovali.
Jedan od regionalnih i posredničkih vojnih obračuna već je u tijeku – onaj u Ukrajini, u kojem se, za sada, posredno sukobljavaju združeni Zapad i Rusija, a potencijalnih žarišta sličnog karaktera još je diljem svijeta: od Bliskog istoka do Indopacifičke regije, a ne treba isključiti niti šire sukobe u Africi i Latinskoj Americi kao uvijek geopolitički trusnim regijama (kontinentima).
Američki ključni stratezi u posljednja tri desetljeća negdje su učinili krucijalnu i dalekosežnu „grešku u koracima“. Planirali su, opijeni svojom velikom hladnoratovskom pobjedom nad svojim najvećim neprijateljem u povijesti – Sovjetskim Savezom, 21. stoljeće pretvoriti u stoljeće Amerike tj. njene globalne dominacije punog spektra, što, povijesno gledano, nije uspjelo niti jednoj sili odnosno carstvu ma koliko moćno bilo. Najbliže tome bilo je golemo Britansko Carstvo, ali i ono daleko od potpune kontrole tadašnjega svijeta koji je jednostavno bio (i ostao) prevelik i previše različit za upravljanje iz jednog središta.
Međutim, „opijenim“ američkim stratezima ispod radara je prošao neslućeni i „drski“ uspon Kine, kao i potpuno neočekivana renesansa prethodno dotučene i grogirane Rusije iz 90-ih godina prošloga stoljeća i njeno, također „drsko“ otimanje kontroli od strane zapadnih političkih i financijskih krugova s dolaskom Putinove ere početkom novog tisućljeća.
Kina je, „preko noći“ i povijesno nezabilježeno i fascinantno – gotovo nestvarno, od zaostale ruralne zemlje bicikala i parnih lokomotiva u svega 30-ak godina postala globalna ekonomska velesila i uz SAD predvodnica visokotehnološkog razvoja (u mnogim segmentima istog već je i u vodećoj ulozi), dok je Rusija, znatno sporijom razvojnom dinamikom od kineske (zbog lagodnog oslanjanja na prihode od svog rudnog, prije svega energetskog bogatstva) ali upornom vanjskopolitičkom i vojnom projekcijom moći (rusko-gruzijski rat 2008.,vojna intervencija u Siriji 2015., pripajanje Krima i pomoć proruskim separatistima u Donbasu 2014/2015., kao i ubrzanom modernizacijom svog nuklearnog arsenala na razinu od preko 90 posto – daleko ispred SAD-a kome modernizacija tek predstoji) uspjela vratiti barem približnu slavu iz doba Ruskog Carstva ili SSSR-a kada se te zemlje o svemu moralo pitati što se globalnih geopolitičkih procesa tiče. Dakle, povijesno gledano, vrlo brzo se od skoro propale zemlje, kojoj je prijetila daljnja dezintegracija, uspjela ponovo pozicionirati u jednog od ključnih globalnih geopolitičkih čimbenika – kao nova stara sila.
Sadašnja Rusija nema ama baš nikakve sličnosti s onom iz sovjetske ere u bilo kojem pogledu, što je suprotno još uvijek često prisutnom takvom narativu na zapadu koji je podjednako posljedica geopolitičke prirode, kao i predrasuda i neznanja. Tako službeni Zapad Rusiju i dalje svrstava u diktature i neprijatelje demokracije, u istom redu s Kinom, Sjevernom Korejom i Iranom – što je pak u službi čiste geopolitike i ničega drugog. Krimen Rusije isključivo je njena želja za samostalnom politikom, a njena invazija na Ukrajinu bila je samo povod za konačni obračun Zapada s njom (iako ga mnogi na zapadu niti tada nisu taj obračun željeli ali je Washington te entuzijaste ubrzo „postavio na mjesto“ za koje misli da im pripada)
Rastu nervoza i bijes
Kako god bilo, od realizacije projekta Amerike 21. stoljeća za sada nema ništa, a već se polako približavamo završetku njegove prve trećine. Iz tog razloga u Washingtonu već duže raste nervoza, koju sve više zamjenjuju ljutnja i bijes – ali ne prema svojim arhitektima promašenih strategija (što bi bilo logično), već prema svima onima u svijetu koji im se ne žele pokoriti, a takvih je svakim danom sve više (s isključenjem združenog Zapada, ali koji se i sam suočava sa sve većim problemima ekonomske prirode – najviše Europska unija i Japan).
Ljutnja i bijes ustvari znače nemoć ostvarenja planiranih želja Washingtona na po sebe najmanje bolan način (niti jedna velika strategija ne može se ostvariti bez teškoća i bez znoja), koji se u pravilu kod SAD-a temelji na politici „mrkve i batine“, gdje ovo drugo znači prijetnje ili uvođenje sankcija, političke nemire i revolucije pa sve do otvorenih vojnih intervencija kad su u pitanju nepoćudne zemlje i režimi koji realno ne mogu pružiti značajniji otpor najmoćnijoj sili svijeta. Dakle, SAD-u u tom smislu sada ostaju na raspolaganju tri opcije:
– i dalje ustrajavati na dosadašnjoj strategiji u nadi da će ona s vremenom ipak dovesti do željenog cilja američke globalne dominacije punog spektra;
– odustati od iste i okrenuti se uspostavi suradnje s „ostatkom svijeta“ ali sada već po novim pravilima igre i uz uvažavanje i interesa suprotne strane;
– i zadnje, krenuti i po sebe bolnim i neizvjesnim putom „na sve ili ništa“ – hazardnu igru visokog rizika, prepunu sigurnosnih izazova i opasnosti s krajnje neizvjesnim rezultatom u kojem bi čak i u slučaju pobjede cijena mogla biti previsoka i za same Sjedinjene Države.
Da stvari u Washingtonu u geopolitičkom smislu ne idu dobro i prema planu svjedoči i tekst američkog Bloomberga od 9. rujna autora Andreasa Klutha pod naslovom „SAD će napustiti Europu. Ali kada i kako?“
U njemu, između ostalog autor kaže i slijedeće: „Prošao je onaj kratki unipolarni trenutak kada je Amerika bila hipersila i mogla se pretvarati da nadzire sve regije svijeta. U današnjem kontekstu stalne proračunske krize (dolazi još jedna) i sve višeg duga, Washington će morati donijeti odluke. One će se razlikovati ovisno o sljedećem predsjedniku.“
Dakle, o Donaldu Trumpu ili Kamali Harris. Pritom je Bloombergov autor uvjeren kako će i u jednom i u drugom slučaju Sjedinjene Države napustiti Europu ali će im pristup i metode biti drukčiji (s Trumpom će to biti brže), jer će se morati potpuno posvetiti Kini, odnosno Aziji i Indopacifiku gdje može doći do velikog rata i gdje se sigurnosno stanje ubrzano pogoršava.
Kina na nišanu američkih raketa
Nastavno na potonje, podsjećam kako je pravu lavinu kritika od strane Kine i Rusije izazvala nedavna odluka Washingtona da u Japanu instalira lansere za prethodno sporazumima s Rusijom zabranjene američke rakete srednjeg i kratkog dometa, a vrlo vjerojatno i na Filipinima. Kako američka strategija „preventivnog udara“ od početka ovog stoljeća nigdje nije iščezla, namjera Washingtona da ovaj potez protumači kao obrambeni – s ciljem sprječavanja agresivnih kineskih poteza prema svojim susjedima i američkim partnerima, u Pekingu i u Moskvi nije naišla na razumijevanje i oni na to gledaju posve drukčije.
Obje prijestolnice upozoravaju kako je riječ o klasičnom ofenzivnom a ne obrambenom oružju. Preciznije, radi se o modularnom lanseru Typhon sposobnom za lansiranje višenamjenskih raketa SM-6 (kopnene rakete koje se mogu koristiti i kao protubrodski projektili) dometa 500 kilometara koje zapravo imaju ulogu balističkih krstarećih raketa kratkog dometa, kao i krstarećih raketa Tomahawk dometa 1600 kilometara. Obje rakete, naime, mogu nositi termonuklearnu bojevu glavu W80.
Odluku o raspoređivanju ovih lansera u Japanu 4. rujna objavila je američka ministrica vojske Christine Wormuth, dodavši kako je cilj američke vojske „raspoređivanje što više borbenih sposobnosti u Indopacifičkoj regiji i „jačanje odvraćanja u regiji“.
Kineski i ruski analitičari ovu američku odluku smatraju agresivnim potezom koji eksponencijalno povećava rizik od izbijanja rata. Američke rakete bit će u mogućnosti gađati vitalne dijelove kineskog priobalja, poglavito ako budu razmještene na jugozapadne japanske otoke nedaleko od Tajvana, što SAD i najavljuje kao mogućnost.
Zanimljivo je kako Sjedinjene Države iste rakete namjeravaju instalirati i u Europi, prije svega u Njemačkoj, što je objavljeno još proljetos i što je potaknulo ruski državni vrh da najavi ubrzanu obnovu proizvodnje svojih raketa kratkog i srednjeg dometa koje je novouspostavljena ruska država nakon raspada SSSR-a najvećim dijelom uništila sukladno prethodnom sporazumu sa SAD-om (Washington je svoje rakete iz Europe povukao u SAD i izvršio njihovu modernizaciju, a moguće je u perspektivi očekivati i njihovu hiperzvučnu inačicu i raspoređivanje na europskom i na azijskom tlu).
Rusi sad smatraju kako Sjedinjene Države Kini pripremaju „zmajevu zamku“ na Tajvanu, isto kao što su Rusiji pripremili „medvjeđu zamku“ u Ukrajini. Zamke – koje ni jedna ni druga zemlja ne mogu izbjeći a bez da se odreknu svojih nacionalnih interesa (Kina i svoga suvereniteta, jer Tajvan smatra dijelom svog državnog teritorija) i svoje strateške sigurnosti.
Velike rusko-kineske vojne vježbe na obje Zemljine hemisfere
Sve ovo izaziva veliku zabrinutost Rusije i Kine, ali ona ne ide u smjeru da dvije zemlje objave svoju kapitulaciju odnosno odustajanje od nacionalnih strategija – prije svega uspostave multipolarnog svijeta (inače razloga za gore navedenu nervozu i bijes u Washingtonu ne bi niti bilo). Posve suprotno! Moskva i Peking zbijaju redove u više smjerova: na bilateralnoj razini na političko-diplomatskom, gospodarskom i vojnom polju, kao i na ključnim protuzapadnim multinacionalnim platformama BRISC i Šangajska organizacija za suradnju – SCO.
O tome svjedoče i dva važna događaja prošloga tjedna.
Rusija je 10, rujna, pokrenula velike šestodnevne pomorske i zračne vježbe koje se protežu preko obje hemisfere i uključuju sudjelovanje Kine. Riječ je o vježbi “Ocean-24” koja obuhvaća Tihi i Arktički ocean, Sredozemno, Kaspijsko i Baltičko more i uključuje više od 400 ratnih brodova, podmornica i pomoćnih plovila, više od 120 zrakoplova i helikoptera i više od 90.000 vojnika.
Ruski predsjednik Vladimir Putin rekao je svojim vojnim dužnosnicima da su ove vježbe najveće te vrste u posljednja tri desetljeća i da u njima sudjeluju kineski ratni brodovi i zrakoplovi, što je potvrdila i Kina rekavši da će mornarice dviju zemalja zajedno krstariti Pacifikom. Njihovi brodovi i zrakoplovi sada zajednički patroliraju Ohotskim i Japanskim morem.
Putin je u svom govoru ministru obrane i drugim vojnim dužnosnicima optužio Sjedinjene Države da “pokušavaju održati svoju globalnu vojnu i političku dominaciju pod svaku cijenu”, nastojeći “nanijeti strateški poraz” Rusiji u njezinom ratu s Ukrajinom i “slomiti uspostavljenu sigurnosnu arhitekturu i ravnotežu snaga u Azijsko-pacifičkoj regiji.”
“Pod izlikom suprotstavljanja navodno postojećoj ruskoj prijetnji i obuzdavanja Narodne Republike Kine, Sjedinjene Države i njihovi sateliti povećavaju svoju vojnu prisutnost u blizini zapadnih granica Rusije, na Arktiku i u Azijsko-pacifičkoj regiji”, rekao je Putin, naglašavajući kako “ruska vojska mora biti spremna na svaki razvoj situacije”.
Kako navodi američka agencija AP, Rusija i Kina, zajedno s drugim kritičarima SAD-a poput Irana, uskladile su svoju vanjsku politiku s izazovom i potencijalnim preokretom liberalno- demokratskog poretka predvođenog Zapadom. Zajedničkim vježbama Rusija je tražila kinesku pomoć u postizanju svog dugo željenog cilja da postane pacifička sila, dok je Moskva poduprla kineske teritorijalne zahtjeve u Južnom kineskom moru i drugdje.
Ovdje bih dodao kako Rusija još puno mora raditi na koordinaciji svojih široko raspršenih flota, kao i njih s onim savezničkim – prije svega kineskom flotom. Jer vježbe sličnoga tipa, kao navedene ruske, Amerikanci godišnje obave i desetak, a njihovo često premještanje moćnih udarnih grupa predvođenih nosačima zrakoplova predstavljaju istinski razlog za zabrinutost i Rusije i Kine.
BRICS-ovi veliki planovi
Što se tiče drugog elementa jačanja rusko-kineske suradnje, on se ogleda u 11. i 12. rujna održanom sastanku visokih predstavnika zemalja BRICS-a zaduženih za sigurnosna pitanja u ruskom Sankt Peterburgu. Događaju je predsjedao tajnik ruskog Vijeća sigurnosti Sergej Šojgu, a nazočili su mu predstavnici Rusije koja ove godine predsjeda BRICS-om, Kine, Brazila, Indije, Južne Afrike, kao i Egipta, Ujedinjenih Arapskih Emirata, Irana i Etiopije.
Na skupu se razgovaralo o parametrima budućeg svjetskog poretka, potpori multipolarnosti i pravu na odabir vlastitog puta razvoja, reformi globalnog sustava političkog, financijskog i gospodarskog upravljanja. Sudionici sastanka razgovarali su o zajedničkim naporima za prevladavanje “poretka temeljenog na pravilima” koji je nametnuo Zapad, a posebno su zainteresirani za dijalog sa zemljama globalnog Juga koje nastoje voditi samostalnu politiku utemeljenu na državnom suverenitetu.
Jedan od najuglednijih gostiju sastanka u Sankt Peterburgu bio je kineski ministar vanjskih poslova Wang Yi. Kinesko ministarstvo vanjskih poslova dan uoči njegovog dolaska u Rusiju objavilo je kako je kazao da će učiniti sve što je nužno da predstojeći summit na vrhu BRICS-a koji će se od 22. do 24. listopada održati u ruskom Kazanju bude uspješan. Na njemu bi se trebale usvojiti neke vrlo važne odluke, čak i povijesnog karaktera, poput one o uspostavi jedinstvenog platnog sustava za članice BRICS-a, a koji bi mogle koristiti i druge zemlje izvan tog kluba u svrhu zaobilaženja američkih sankcija i dolara kao sredstva plaćanja. Što se pak tiče Yievog govora u Sankt Peterburgu, rekao je da zemlje članice BRICS-a moraju ojačati multilateralnu koordinaciju u borbi protiv terorizma i kibernetičkog kriminala kako bi osigurale zajedničku sigurnost.
Zemlje BRICS-a, prema Wang Yiju, trebale bi težiti poboljšanju globalnog sustava upravljanja i osigurati da on postane pravedniji i učinkovitiji. Istaknuo je važnost zajedničkog rada na osiguravanju sigurnosti podataka i tehnologija umjetne inteligencije, i da treba „ojačati glas i utjecaj zemalja BRICS-a te braniti zajedničke interese”, naglasivši važnost očuvanja solidarnosti između zainteresiranih država. “Moramo u potpunosti iskoristiti pozitivan učinak modela BRICS+, ujediniti širi krug zemalja u duhu zajedništva”, te se „suprotstaviti dvostrukim standardima i politizaciji relevantnih pitanja” – zaključio je Yi.
Ruska „kulturna revolucija“
Rusija – vjerojatno dugoročno odsječena od zapada i njegovog civilizacijskog kruga nakon invazije na Ukrajinu (uslijedila je, da o neviđenim sankcijama i ne govorimo, promptna zabrana ili progon gotovo svega što je vezano uz Rusiju, Ruse i njihovu kulturu uključujući i sport – što je povijesno neviđen fenomen s obzirom da su ratove u prošlosti pokretale i mnoge druge države bez sličnih dramatičnih posljedica) – odlučila je, osim na vojnom polju izazov zapadu baciti i u sferi ideologije, odnosno kulture.
Svjesna svoje neočekivane civilizacijske izoliranosti tj. nasilnog protjerivanja iz zapadnog civilizacijskog kruga gdje, objektivno, kao većinski kršćanska zemlja pripada (barem njen europski dio koji je i daleko najgušće naseljen) Rusija je bila primorana na jačanje svog identiteta i pozicioniranja sebe kao vlastite civilizacije, sa svim svojim specifičnostima i obilježjima. Hoće li taj veliki i ambiciozni politički i kulturni projekt na kraju zaživjeti (prije svega u redovima ruske inteligencije) ostaje tek za vidjeti, ali na njemu se intenzivno radi na svim razinama i u svim segmentima ruskog društva: od politike, preko obrazovanja, kulture, medija i td.
Ruski državni vrh u tom smislu dominantno propagira rusku kršćansku tradiciju i pravoslavlje, ali čak i islam kao temelj svog identiteta, opstojnosti i zajedništva, dok paralelno oštro kritizira zapad za odbacivanje tih istih vrijednosti koje je do ne tako davno i sam promovirao – nazivajući sadašnje ideološko-kulturne procese na zapadu kao „novo poganstvo“, „sotonizam“ itd., dok politiku zapadnih elita sve više uspoređuje s nacizmom i fašizmom, a u najblažem slučaju kao onu koja čini kobne greške koje je činio i Sovjetski Savez uoči svog raspada kada je ljudima propisivao što ne smiju raditi, govoriti, čitati, dok im je zauzvrat nudio vlastite dogme koje se ne smiju propitivati odnosno dovoditi u pitanje.
Ruski političari i mediji u tom kontekstu posebno apostrofiraju rodnu ideologiju koja je na zapadu poprimila neslućene razmjere, laicima možda najbolje vidljive pri svečanosti otvaranja Olimpijskih igara u Parizu i kontroverznih nastupa pojedinih sportaša koji su svojim biološkim (prirodnim) spolom često manipulirali u svrhu postizanja što boljih rezultata kroz nadmetanja najčešće s pripadnicama nježnijeg spola.
U sklopu svoje kulturološke borbe protiv zapada možemo (i moramo) promatrati i nedavnu Putinovu uredbu kojom se pozivaju građani zapadnih zemalja na slobodno preseljenje u Rusiju skupa sa svojim obiteljima ukoliko se ne slažu ili trpe posljedice zbog svog protivljenja rodnim ideologijama i programu seksualnog odgoja koje se nudi njihovoj djeci još od najranijih dana odnosno u dječjim vrtićima, i koja od 10. godine u nekim zemljama mogu samostalno, bez ikakvih pitanja roditelja, službeno odrediti spol koji žele imati, uključno i onaj famozni koji se naziva „ono“.
S tim ciljem ruska nadležna tijela upravo rade spisak zapadnih zemalja u kojima se, prema njihovom mišljenju krše vjerska i druga prava povezana s nametanjem rodne ideologije kao obligatorne.
Ruska „nobelova nagrada“
Još jedan primjer ruskog kulturnog rata ili revolucije protiv zapada i njegovih vrijednosti je i prošlog tjedna u moskovskom Boljšoj teatru održana prva dodjela ruske međunarodne nagrade za mir pod nazivom „Tolstojeva nagrada“ – supstitut čuvenoj norveškoj Nobelovoj nagradi. Kad smo već kod toga, dodijeljena je organizaciji Afrička unija uz obrazloženje da se AU aktivno zalagala za završetak svih sukoba na afričkom kontinentu i zbog zauzimanja neutralnog stava po pitanju svih globalnih geopolitičkih sukoba (uključujući naravno i onaj po Moskvu najvažniji – ukrajinski, što je vjerojatno i presudilo).
Ali i tu nije kraj. Rusija (a očito i sama Kina) svjesna je kineske ograničenosti da svoju kulturu i tradiciju (vezanu uz svoj civilizacijski krug) nametne zemljama Globalnog juga kao svojevrsnu nit-vodilju, kako je to zapadu već ranije nametnuo SAD sa svojom pop- kulturom, a sada nekim drugim inačicama tipa woke i td. Kinu od ostatka svijeta razdvaja prije svega poseban i mnogima teško savladljiv jezik, a još više pismo, dok su njene političke i ideološke osobitosti temeljene na komunizmu i njegovim prvacima poput Marxa, Engelsa, Lenjina i Mao Tsetunga mnogima i pravo svetogrđe. Globalni Jug, kakav god bio, šarolik, raznolik, siromašan ili bogatiji, primarno je vezan ili uz kršćansku, ili islamsku vjeru i tradiciju (s isključenjem Indije, koja je, poput Kine, zasebna velika civilizacija, ili još nekih zemalja s vlastitim kulturnim i tradicijskim nasljeđem).
U tom smislu Rusija se, kao većinski kršćanska ali i zemlja s brojnim muslimanskim življem sada Globalnom jugu aktivno nameće kao svojevrsni kulturni predvodnik (Kina to čini u političkoj i ekonomskoj sferi), ali predvodnik koji „uvažava i čuva svačije posebnosti“ a svoje nikome ne nameće – kako to tumači Moskva. S tim ciljem prošli je tjedan otvoren jednotjedni 10. međunarodni Kulturni forum u Sankt Peterburgu na kojem sudjeluju predstavnici iz više od 80 zemalja – naravno – s isključenjem onih zapadnih.
Sve ovo označuje još jednu duboku razdjelnicu između Rusije i Zapada, ali i veliku borbu za dušu i srce „ostatka svijeta“ izvan tzv. zlatne milijarde. Kako sada stvari stoje, čini se kako tu borbu Sjedinjene Države sve više gube. SAD je sve više opterećen svojim unutarnjim dubiozama i političkim i ideološkim podjelama gdje se predstojeći predsjednički izbori doživljavaju kao apokaliptični po obje dominantne stranke ukoliko njihovi kandidati budu poraženi. Zato su u SAD-u uistinu mogući svi scenariji, a zemlja po metodama vladavine sve više počinje podsjećati na Sovjetski Savez u vrijeme prije raspada, kad su dogme gušile slobode ljudi, a neistomišljenici završavali na marginama društva – izopćeni iz političkog, javnog i medijskog prostora. Ako nisu unutar mainstream nema te!
Što će biti s Europom?
To je pitanje koje se pak nas najviše i tiče. Pravi odgovor ne zna još nitko – ali prognoze većine svjetskih analitičara nisu optimistične. EU se susreće sa sve većim ekonomskim i socijalnim teškoćama, migrantska problematika produbljuje dubioze, a k tomu je čvrsto uhvaćena u ukrajinsku zamku – prvotno namijenjenu „ruskom medvjedu“. Zamka je to za izlaz iz koje još nitko nema recepturu.
Da je stanje po tom pitanu loše po EU (štoviše, ukrajinski rat je i glavni uzrok mnogih sadašnjih europskih problema) svjedoči i iznenadna mirovna inicijativa njemačkog kancelara Olafa Scholza o nužnosti završetka rata i pokretanja dijaloga s Rusijom po tom pitanju. Ali malo će tko „šepavog kancelara“, kojemu se trese stolica nakon nedavnog izbornog kraha u dvije istočnonjemačke regije u kojima je slavio ekstremno desni AfD, a slično mu se piše i na skorim izborima u Brandenburgu – slušati kada je riječ o ukrajinskom ratu.
Hoće li se europske zemlje i ovoga puta zaplesti u zamku svojih parcijalnih interesa i svoga golemog ega, hoće li nastaviti slijepo slušati i novog američkog vođu koji će (ili koja će) od iduće godine sjediti u Bijeloj kući i koji će ih nedvojbeno nastaviti strašiti ruskom prijetnjom, ili će pak pokušati izgraditi neku novu EU ali ovog puta po mjeri njenih naroda a ne elita koje ih vode u propast? Ovo su ključna pitanja na koja ćemo vrlo brzo dobiti odgovore.
Do sada se „europsko jedinstvo“ pokušavalo graditi centralizacijom svega i svačega po mjeri briselske središnjice, tj. nametanjem vlastitih politika, stavova, ideologija kao nužno obligatornih za sve, a da obične građane o svemu tome nitko ništa nije pitao.
Parlamentarni izbori u zemljama članicama briselskim elitama bili su dostatan alibi tj. dokaz ispravnosti njihovih politika, jer su na njima najčešće pobjeđivale proeuropske opcije (ne baš uvijek i ne baš svugdje u ravnopravnim natjecanjima s nacionalno orijentiranom oporbom koju se prečesto svrstavalo u kategoriju krajnje desnice, ekstremista, populista, rasista, Putinovih ekspozitura i sl. a da velika većina njih s tim nabrojanim nema baš ništa zajedničko).
Međutim, ta formula sveopće centralizacije nije dala željenih rezultata i nije dovela do jačanja međusobne kohezije. Upravo suprotno! Jer nametanje zajedništva krutom silom i ideološkim matricama takvu zajednicu čini nestabilnom i krhkom, a u konačnici dovodi i do njenog raspada. Nerijetko i bolnog, čega smo najbolje svjedoci i mi na ovim nesretnim balkanskim prostorima
