- Trumpovi trgovinski ratovi nisu samo njegova pusta želja, već i želja dobrog dijela američke „duboke države“ koja shvaća kako će, ukoliko do realizacije ovog strateškog (rekao bih očajničkog) plana očuvanja Amerike kao globalnog lidera ne dođe – sve biti uzalud. Kina će, u protivnom, već od sredine 21. stoljeća postati vodeća ne samo ekonomska već i vojna i tehnološka velesila.
Ako netko još uvijek vjeruje da je Donald Trump izabran na čelo Sjedinjenih Država samo zato što je sam to žarko želio iz nekakvih osvetničkih pobuda prema njegovu prethodniku Joeu Bidenu i svemu onom što mu je ovaj radio tijekom svog mandata u Bijeloj kući, i što je u to uspio uvjeriti većinu američkog biračkog tijela a bez da pritom imao nužnu pomoć dijela moćne unutarnje sile poznate kao „duboka država“ – nakon ovoga što je Trump učinio sigurno će biti razuvjeren.
Ono što je učinio bila je definitivno top tema ne samo prošloga tjedna, već možda i čitave godine 2025. u svijetu! Uveo je američke globalne carine za 180-ak država i teritorija (pojedine zone na Antarktiku na koje suverenitet polaže Australija) koje su iz temelja potresle svijet i konačno u praksi potvrdile smrt globalnog liberalizma i povratak protekcionizmu i sili kao argumentu za nametanje svojih interesa. Sili – kao svojevrsnom dokazu „ispravnosti“ i „dobrohotnosti“ američkih namjera u odnosu na one tuđe, koje su – naravno – „neispravne“ i „štetne“ pa ih onda ovi drugi ili moraju mijenjati ili korigirati sukladno „pravednim“ američkim interesima, ili će, u suprotnom – biti izvrgnuti otvorenoj i beskompromisnoj borbi sa Sjedinjenim Državama u svim mogućim segmentima.
Iako mnogi ovakav Trumpov brutalni pristup rješavanju ekonomskih i drugih problema i retoriku koju pritom koristi (poput one prošlotjedne na svečanoj večeri Američkog republikanskog nacionalnog vijeća, kada je u svom uvodnom govoru nazočnima rekao kako ga sada, nakon uvođenja carina zovu vođe mnogih država i „ljube ga straga“, što je idiotski apsurd jer bi ga, umjesto da ih je pozdravio i ohrabrio, mnogi nakon takvog javnog vrijeđanja mogli odbiti jer nitko ne želi stati prvi u red ispred (ili bolje reći iza Trumpa) da mu se poslije smiju) nazivaju kaubojskim, osobno bih ih radije smjestio u kategoriju one čuvene američke: „dečki, ništa osobno – samo biznis!“. Jer tu se i ne radi o ničem drugom doli biznisu.
U glavnoj ulozi Trump i Kina
U glavnoj ulozi ovog dramatičnog scenarija je, naravno, osim Trumpa – Kina! Sve ovo što je Trump pokrenuo kao svojevrsnu američku i globalnu revoluciju, gotovo od prvog dana svog mandata do sada motivirano je Kinom i usmjereno jedino protiv Kine. A u tome Trump ima punu potporu ne samo obiju dominantnih stranaka – Republikanske i Demokratske (tu se mogu razlikovati samo metode borbe) već i ključnih američkih silnica – uključujući (i prije svega) onih financijskih, koji vladaju najvećim dijelom američkog kapitala odnosno bogatstva.
Naravno, i neke od njihovih istaknutih predstavnika, poput čelnika BlackRocka Laryja Finka, pa i samog Elona Muska – kao Trumpovog bliskog suradnika, navedena carinska politika koju je Trump pokrenuo primorala je na više ili manje (ne)posredne kritike s obzirom na potop i američkih a ne samo azijskih i europskih burzi koje je pokrenula od dana objave. A taj je potop uistinu golem – u SAD-u je navodno pomeo nevjerojatnih 36 trilijuna dolara – i nekako se morao zaustaviti htio to Trump ili ne.
Tako Melissa Lawford – dopisnica britanskog The Telegrapha iz SAD-a, 9. travnja zgodno kaže slijedeće: „Donald Trump šokirao je Wall Street svojim iznenađujuće jakim želucem za pad burze koji su njegove carine ubrzale. Ali iako brisanje 10 bilijuna dolara (7,8 bilijuna funti) s globalnih cijena dionica u nekoliko dana očito nije uzdrmalo američkog predsjednika, on nije bio dorastao sveopćem tržišnom Armagedonu.“
Je li dorastao ili nije, pokušat ću odgovoriti malo kasnije u tekstu, jer ništa nije onako jednostavno ili „crno-bijelo“ kakvim se naizgled čini. Postoji i tu, kao i u svemu drugom, bezbroj „sivih zona“ koje nije lako prepoznati iako se upravo tamo najčešće nalaze i glavni motivi i odgovori na ključna pitanja.
Američko-kineski carinski ping-pong
Kina je jedina od Trumpovim carinama napadnutih zemalja svijeta (a to su zapravo sve zemlje osim Rusije, Bjelorusije i Sjeverne Koreje s kojima, kako je to Trump obrazložio, SAD ionako ne trguje; podsjetio bih i kako je protiv Rusije do sada zapad uveo preko nevjerojatnih 28 tisuća gospodarskih i financijskih sankcija što je daleko najviše u odnosu na bilo koju zemlju u povijesti pa svejedno ne daju željene rezultate) prihvatila izazov i Trumpovu „bačenu rukavicu“.
Kako je Peking i prije spomenutih carina obećao, nije popustio pod pritiscima i pod njima ne namjerava početi trgovinske pregovore s Washingtonom. Tako je odgovorio najprije identičnim uvođenjem 34 postotnih carina na američke proizvode (o ostalim mjerama kasnije u tekstu). Nakon toga Trump je već idućeg dana uveo nove dodatne carine protiv Kine od 50 posto što je ukupno s ranije uvedenima predstavljalo čak 104 posto. Nato je Kina odmah odgovorila uvođenjem, ovoga puta ipak ne recipročnim, ali ionako vrlo velikim 84 postotnim carinama protiv SAD-a.
Trump je potom, pod sve većim pritiskom američkog krupnog biznisa ali i sve većeg bunta građana koji prosvjeduju po ulicama stotina američkih gradova, na 90 dana stopirao visoke carine koje je uveo za sve zemlje i vratio ih na svoju ranije uvedenu osnovicu 10 posto za sve zemlje (što je istog trenutka oporavilo burze i vratile ih na početne postavke prije carina ali je golema šteta već učinjena), ali je zato Kini odmah povećao carine na čak 125 posto! Peking nakon ovog više nije dizao carine očito smatrajući i prethodnih 84 posto dovoljnih da zaštiti kineske interese. Istodobno je devalvirao valutu juan na najnižu razinu još od 2007. što bi trebalo kompenzirati učinak Trumpovih carina, ali mora biti oprezan jer bi nekontrolirana devalvacija mogla potaknuti bijeg kapitala iz zemlje i štošta drugog na globalnoj razini.
Ovdje želim naglasiti kako i u SAD-u i u Kini postoje višemjesečne zalihe proizvoda one druge strane (na koje se primjenjuju stare carinske tarife) pa se stvarni učinak novih carina neće osjetiti možda još par mjeseci. Ali što će biti nakon toga?
Igra „kukavice“ ili „tko će prvi trepnuti“
Ali kako se god dalje razvijala međusobna razmjena ili „rat carinama“, već je sada jasno kako su dvije zemlje, odnosno njihove vođe Donald Trump i Xi Jinping, zaigrale opasnu igru „kukavice“ ili „tko će prvi trepnuti“ – kada dva automobila jure velikom brzinom jedan prema drugom, a vozači žele dokazati tko je hrabriji i mentalno jači (iako su oboje u biti za psihijatriju) – čekajući da onaj drugi u posljednji trenutak skrene s ceste ustranu i tako izbjegne siguran sudar s fatalnim ishodom.
Pa iako se čini da je Trump „prvi trepnuo“ navedenim stopiranjem carina „ostatku svijeta“ (desecima zemalja, prije svega onima u Aziji, prijetile su carine i veće od 50 posto poput Vijetnama, Indonezije, …), činjenica je, dakle, da to nije učinio prema Kini. Štoviše, protiv nje je još, kako je ranije navedeno – i povećao carinsku stopu.
O čemu se ovdje zapravo radi? Prije odgovora podsjećam da su obje mega-zemlje toliko ovisne o proizvodima one druge da se nekakav kompromis privremeno mora pronaći ukoliko se ne žele pretrpjeti golemi gubici, a možda i spriječiti gnjev nezadovoljnih građana – prije svega u SAD-u.
Carinski rat za Trumpa ima kratkoročni i dugoročni cilj. Onaj prvi je omekšati Kinu zastrašivanjem, a onda, nakon što sjedne za pregovarački stol s pozicije sile, utvrditi nova pravila igre – znatno korisnija po SAD nego što je to bio slučaj proteklih desetljeća kada je Kina puno bolje iskoristila liberalnu globalizaciju (iako ju je sam zapad pokrenuo, kao uostalom i sve prije što se globalne ekonomije tiče).
Trump u ovoj prvoj fazi mora kroz sporazum s Kinom osigurati da police američkih supermarketa ne ostanu poluprazne (što bi se definitivno dogodilo u slučaju naglog trgovinskog rata i izazvalo rast inflacije), dok Amerika ponovo ne stvori preduvjete za brzu re-industrijalizaciju tj. ne pokrene svoju proizvodnju nakon koje više neće ovisiti o Kini, ni o bilo kome drugom.
Slijevanje novog velikog novca nakon uvedenih carina diljem svijeta u američku blagajnu (a Trump već govori o 2 milijarde dolara dnevno koji stižu) trebalo bi Trumpu, prema njegovom mišljenju to omogućiti: rehabilitirati američku proizvodnju i ponovo dovesti strane investicije u SAD (što se već tri godine i događa kada je riječ o Europi čije su mnoge visokotehnološke tvrtke ili već prebacile ili namjeravaju prebaciti dio ili čitavo svoje poslovanje odnosno proizvodnju u SAD s obzirom na europske visoke cijene energije, velike poreza i sve veću sigurnosnu nestabilnost na Starom kontinentu što im smanjuje globalnu konkurentnost i mrači razvojnu perspektivu).
I konačno – dugoročni Trumpov cilj: kad Amerika industrijski ojača i postane samodostatna, Trump želi pokrenuti klasični trgovinski rat s tom zemljom u koji želi upregnuti i što veći dio svijeta na američku stranu – natjeravši ih da ne kupuju kineske proizvode. Taj trgovinski rat za cilj ima potpuno oslabiti Kinu isključivši je iz globalne trgovine, čime bi je oslabio i usporio razvoj njenih oružanih snaga i visoke tehnologije, nakon čega bi je Sjedinjene Države jednom zauvijek mogle pokoriti bilo nametanjem svojih pravila igre, bilo kroz klasično vojno rješenje. Tj. definirao bi Sjedinjene Države kao globalnog lidera u čitavom 21. stoljeću!
Rizičan Trumpov plan, jer sve ovisi o Kini
Iako sve navedeno, gledano s pozicije američkih interesa koji se žele postići Trumpovom trgovinskom politikom djeluje logično, pitanje je ima li Trump za osiguranje konačne pobjede u carinskom ratu dovoljno duboko razrađen plan?
Za sada je to teško reći, jer sve što radi djeluje vrlo konfuzno, stihijski, šokantno. Ali šok-politika je legitimno oružje kojeg Trump voli koristiti iako ga on nije izmislio. U takvoj se politici suparnici najčešće ne uspijevaju brzo snaći, a vrijeme je često ključni čimbenik. Uz to im se, kao nuspojava, javlja i po racionalno razmišljanje opasni i kočeći element straha zbog čega su spremni pristajati na ono na što inače nikada ne bi.
Međutim, ovdje je ipak jedno drugo ključno pitanje – što će se dogoditi ako se Kina ne uplaši i ne odluči pokoriti i Trumpa (da se poslužim njegovim rječnikom) „ne poljubi straga“ kao neke druge zemlje koje su već spremne pregovarati o trgovinskom sporazumu sa SAD-om i kupovati više američkih proizvoda (npr. EU bi, barem tako traži Washington – morala kupovati još više američkog plina, navodno čak do oko 300 milijardi dolara godišnje što bi bilo jako skupo a SAD bi učinilo monopolistom na europskom tržištu u tom strateškom sektoru – energetici, morala bi kupovati više automobila, poljoprivrednih proizvoda, oružja).
Kina je odgovorila bolno, a to je tek upozorenje
S druge strane čini se da se Kina već odlučila na „borbu do kraja“ – o čemu je prošli tjedan, otvoreno, upravo tim riječima izvijestilo tamošnje ministarstvo trgovine. Time je možda spasila svijet koji je bio deprimiran – ovisno kako će se prema ovome sada postaviti Trump, a imat će o čemu razmisliti. Evo i zašto:
Kina je već pokazala odlučnost: krajnje je usložnila položaj šest velikih američkih tvrtki u Kini koje se bave izvozom kineskih proizvoda nužnih SAD-u – između ostalog i u visokotehnološkim komponentama. Još je 20-ak američkih tvrtki u Kini postalo žrtvom protumjera Pekinga, što je za Washington puno bolnije od povećanja kineskih carina. U Kini posluju i američke mega tvrtke poput Apple-a i Microsofta, kao i Tesla Elona Muska. Sve one, kao i moćni General Electric sada oštro kritiziraju Trumpov carinski rat protiv Kine. A rekao bih da je ovo bilo zapravo samo kinesko upozorenje što sve može uslijediti i koliko to bolno može biti po same Sjedinjene Države.
I ne samo to! Ako je Trump očekivao da će njegov pokušaj strašenja Kineza visokim carinama dovesti do raskola unutar te zemlje polučio je posve suprotan učinak. Iako je Peking posljednjih nekoliko godina činio i brojne ekonomske greške što je dovelo i do velikog pada nekretninskog sektora što je i usporilo tradicionalni golemi rast kineskog BDP-a, kineski državni vrh ovaj Trumpov nasrtaj na Kinu već vrlo aktivno medijski koristi za prebacivanje krivnje za svoje greške na Sjedinjene Države. To je sada dovelo do potpune homogenizacije Kineza uz svog vođu Xi Jinpinga, nešto slično i kao prema Mao Tsetungu sredinom prošlog stoljeća usprkos velikim greškama koje je on do tada učinio u ekonomskom smislu za samu zemlju. Kao što sam rekao, Kinezi su ponosan narod, koji snažno pamti vrlo ružnu ulogu zapada u pokušaju uništenja Kine u drugoj polovici 19. stoljeća kroz tzv. Opijumske ratove.
I konačno, a možda i najvažnije – Kina Trumpov udar doživljava ne kao carinski ili trgovinski rat, već kao američki udar na kineske strateške nacionalne interese tj. stavlja ga u kontekst geopolitičkog sukoba. U tom smislu Peking već gleda dodatno prema Moskvi s ciljem još daljnjeg produbljavanja strateškog partnerstva u svim sferama, pa će biti zanimljivo pratiti skori Xijev dolazak u Moskvu na ruski Dan pobjede – 9. svibnja. Možda bi za Trumpa, reći ću to pol u šali, pol u zbilji – bilo najbolje da i sam tada dođe u Moskvu i spasi što se spasiti može, jer ovo što je pokrenuo za SAD ne izgleda ni malo dobro.
Trump ima samo dvije opcije
Dakle, ako spremnost na potpuni i dugoročni otpor Kine bude i konačna, a sve se čini da će tako i biti, Trump će zapravo imati samo dvije mogućnosti: ili će morati revidirati tj. smanjiti uvedene carine protiv Pekinga s ciljem stvaranja preduvjeta za početak konstruktivnog dijaloga – tada već u slabijoj poziciji jer se povukao, i gdje bi morao pristajati na obostrano korisne uvjete što Peking odavno traži uz dodatni element međusobnog uvažavanja; ili će pak morati krenuti u potpuni, ali više ne carinski – već krajnje rizični trgovinski rat.
Dakle rat, u kojem će biti zabranjena bilo kakva trgovina između dviju država – i u kojem Trump, kako je gore rečeno, još uvijek nema u rukama oružje koje bi mu jamčilo pobjedu, dok bi poraz u tom ratu bio katastrofalan po američke ekonomske interese i ukupni utjecaj te zemlje u svijetu. Puno više čak i od onog neugodnog kojeg bi predstavljao ukrajinski vojni poraz od Rusije u njihovom trogodišnjem ratu u koji je Washington uložio itekako puno i novca i oružja, a u igru stavio i svoj globalni geopolitički utjecaj.
Prazne police supermarketa i očaj običnih ljudi
Nekako, u svom ovom ludilu koje je zahvatilo svijet, u ovom trenutku lakše mogu zamisliti Kinu bez američkih proizvoda, dok mi je puno teže zamisliti Ameriku bez onih kineskih (nikako tu ne mislim samo na proizvode poput jeftinih tenisica i odjeće, jer Kina već odavno opskrbljuje SAD i veliki dio svijeta tehnološkim pa čak i visokotehnološkim proizvodima ili barem nužnim komponentama za njihovu proizvodnju).
Ali Trumpovi carinski ratovi nisu samo njegova pusta želja, već i želja dobrog dijela američke „duboke države“ koja shvaća kako će, ukoliko do realizacije ovog strateškog (rekao bih očajničkog) plana očuvanja Amerike kao globalnog lidera ne dođe – sve biti uzalud.
Kina će, u protivnom, već od sredine 21. stoljeća postati vodeća ne samo ekonomska već i vojna i tehnološka velesila.
li Trump pričuvni plan?
Zato ne isključujem (iako nisam uvjeren) da Trump možda ipak ima razrađen plan za Kinu i u slučaju njenog odbijanja pokoravanja. Jer teško je vjerovati da on, ili barem njegov savjetnički tim za borbu protiv Kine nisu mogli biti toliko dalekovidni da ne bi uzeli u obzir i takvu mogućnost. Tj. da nisu mogli pretpostaviti kako Peking jednostavno i nije mogao odgovoriti drukčije nego što je odgovorio – tj. reći da prihvaća borbu do kraja.
Jer osim što je to kineski državni vrh javno obećao još ranije, kineski politički ustroj ne dozvoljava olako ne ispunjavanje obećanja kako se to često čini u zapadnom demokratskom višestranačju, gdje se pred izbore obično obećavaju brda i doline, a kad se dođe na vlast vodi se neka posve druga politika.
Također, osjećaj ponosa kod kineskog naroda je puno izraženiji – a poglavito se to vidi kada je riječ o sukobu sa Sjedinjenim Državama po bilo kom pitanju – u rasponu od ideologije pa do recimo to tako Tajvana – i to se također sigurno trebalo znati u Washingtonu.
Unošenje razdora
Jedan od Trumpovih planova, za koji sam siguran da postoji unutar ovih carinskih ratova, je unošenje razdora u globalne formate koji nisu pod nadzorom SAD-a – bilo da je riječ o BRICS-u ili Šangajskoj organizaciji (SCO) gdje glavnu ulogu imaju Kina i Rusija; ili pak o Europskoj uniji kao zajednici 27 država.
Uočava se kako nikakve zajedničke reakcije kluba država BRICS još uvijek nema, kao ni SCO, i da zemlje članice odgovaraju na Trumpov izazov svaka za sebe, dok EU ipak nešto pokušava prijetiti iako se i tu vidi kako je to više za domaću uporabu i da Bruxelles jednostavno izgara od želje da ne zarati s Trumpom i u trgovinskoj sferi i da jedva čeka pregovore o međusobnoj trgovini.
Jer i u slučaju EU-a se već tjednima vidi Trumpovo potpuno ignoriranje istoga (ne želi primati njihove visoke dužnosnike (prvu diplomatkinju EU-a Kaju Kallas nedavno je brutalno zaobišao državni tajnik Marco Rubio tijekom njene posjete Washingtonu), dok će Trump zato rado primiti u odvojene posjete britanskog premijera Keira Stormera ili pak francuskog predsjednika Emmanuela Macrona pa čak i mađarskog premijera Viktora Orbana.)
Na problem „razvodnjavanja“ europskog jedinstva prošli je tjedan upozorio i europski segment medija POLITICO, osvrnuvši se na najavljeni posjet 17. travnja talijanske premijerke Giorgie Meloni Trumpu kojeg već kritiziraju pojedinci u Parizu i Berlinu, poput francuskog šefa diplomacije koji smatra da je to štetan potez koji Trumpu odašilje opasne signale.
Međutim, iz Rima su vrlo brzo stigle reakcije na ovu i slične pritužbe, koje se ogledaju u postavljanju pitanja, a kako to nikoga od njih nije bilo briga za europsko jedinstvo kada su u posjet Trumpu samostalno odlazili Macron a nakon njega i Starmer? Ali to nije isto – misle u Parizu, Berlinu i Londonu, očito želeći marginalizirati ukupni politički utjecaj Italije, ali i obezvrijediti činjenicu da se ipak radi o trećoj ekonomskoj sili po snazi unutar EU-a, iza Njemačke i Francuske, i da Italija i s te pozicije itekako ima pravo osjećati zabrinutost i za svoje gospodarske interese u potpuno poremećenom globalnom trgovinskom sustavu.
Osim toga, nije nikakva tajna kako od svih čelnika ključnih europskih država upravo Giorgia Meloni s Trumpom ima najbolje odnose pa zašto ih onda ne bi imala pravo pokušati iskoristiti za dobrobit Italije a možda i šire – Europske unije u cjelini. Iako joj podmetanjem nogu već u startu sigurno za ovo drugo ne daju previše poticaja.
Strateški pomorski putovi
Sjedinjene Države paralelno s pripremom za trgovinski rat s Kinom i kao neposredna nadopuna za isti, imaju plan i za ovladavanje odnosno stavljanje pod kontrolu ključnih pomorskih tjesnaca na strateškim pomorskim putovima kroz koja se odvija glavnina međunarodne trgovine. U tom kontekstu odvija se i sadašnja američka borba s Kinom za Panamski kanal, koju, kako se sada čini, SAD definitivno dobiva (o tome više malo kasnije). Također, u taj se kontekst stavlja i sadašnje nastojanje Trumpove administracije za stavljanje Grenlanda pod američku kontrolu, što je pak neposredno vezno uz borbu triju velesila (SAD, Rusija, Kina) za Arktik odnosno kontrolu nad Sjevernim morskim putom i golemim prirodnim resursima koji se kriju u toj regiji a koji postaju sve dostupniji s promjenom klime odnosno bržim otapanjem leda.
Sada de facto SAD dovoljno snažno kontrolira Sueski kanal koji povezuje Sredozemno i Crveno more (iako je u formalnom vlasništvu Egipta, Washington i Kairo ključni su vojni partneri kada je riječ o odnosima SAD-a s bilo kojom arapskom državom). Ali ne kontroliraju i tjesnac Bab El-Mandeb koji predstavlja prirodni ulaz u Crveno more s južne strane odnosno iz Indijskog oceana (Arapsko more) i bez kojeg ni Sueski kanal nema preveliku važnost, što se najbolje vidi u zadnjih godinu i pol dana otkako se vrše napadi jemenskih Hutista iz proiranske šijitske stranke Ansar Allah na trgovačke ali i vojne brodove Izraela i zapadnih zemalja koje ga podupiru u ratu protiv Palestinaca u Pojasu Gaze. Zbog th je napada Egipat pretrpio goleme financijske gubitke zbog preusmjeravanja plovidbe trgovačkih brodova puno duljom rutom oko zapadne i južne obale Afrike dalje u Aziju i obratno.
SAD kontrolira i strateški prevažan Malajski prolaz – tjesnac između Malezije i Tajlanda koji povezuje Andamansko s Južnokineskim i Japanskim morem – i kroz koji se odvija veliki dio ukupne svjetske pomorske trgovine uključujući i glavninu trgovinske razmjene Kine i zapadnog svijeta.
Dana 8. travnja američki ministar obrane Pate Hegseth došao je u Panamu povodom zajedničke američko-panamske vojne vježbe. Istom je prilikom u svom prigodnom govoru oštro napao Kinu i zahvalio se panamskoj vlasti što je odustala od sudjelovanja u kineskoj inicijativi Jedan pojas jedan put (poznata i kao Put svile), ali još više što je spoznala, kako kaže, svu opasnost kineskog utjecaja na zemlju i kontrolu nad Panamskim kanalom kojeg „ona nije gradila, već je to učinila Amerika“. Podsjećam da je honkonška privatna tvrtka vlasnik koncesije panamske vlade za dvije luke – na izlazu i ulasku u Panamski kanal. Tu će koncesiju sada vjerojatno vrlo brzo dobiti američka mega-kompanija BlackRock s obzirom da je Hegseth u spomenutom govoru izjavio kako je panamska vlada u prethodnom ugovoru s honkonškom tvrtkom „pronašla nepravilnosti“.
Ako bi Sjedinjene Države u određenom trenutku svojom pomorskom flotom zatvorile sve navedene pomorske prolaze za kineske trgovačke brodove to bi predstavljalo smrt za kinesku trgovinu – uključujući i za uvoz nafte u Kinu s područja Bliskog istoka. Za tako nešto Sjedinjene Države imaju dovoljno razvijenu i rastegnutu flotu, dok je ona kineska, iako brojčano već i veća i novija od američke pa čak povremeno prisutna i u svim dijelovima svijeta – ipak još puno više regionalno orijentirana s obzirom na nepostojanje tako kvalitetnog opskrbnog lanca (i po pitanju goriva i naoružanja) za dugoročni boravak brodova diljem svjetskih oceana i njihovu borbenu spremnost, a kako to imaju Amerikanci. Kina zapravo ima samo jednu pomorsku bazu u inozemstvu – onu u Džibutiju na istoku Afrike, državi koja je smještena na zapadnoj strani gore navedenog strateškog tjesnaca Bab El-Mandeba, nedaleko od američke pomorske baze koja je također tamo smještena.
Bilijun dolara za obranu je ipak bilijun, kako ga god američki suparnici tumačili!
Pentagon misli još ozbiljnije, pa je tako prošli tjedan Pete Hegseth boravio i u posjetu Japanu gdje je ponovio važnost te zemlje u zajedničkom vojnom suprotstavljanju Kini i namjerama SAD-a da ojača svoju vojnu nazočnost u toj regiji, između ostalog i s ciljem sprječavanja kineske invazije na Tajvan.
Osim toga, prošli je tjedan Trump najavio rekordni vojni proračun SAD za iduću godinu – od čak jedan bilijun dolara! Iako se prije svega u Rusiji znaju „tješiti“ kada se govori o golemim američkim izdvajanjima za obranu i kada njihovi vojni analitičari redom govore da se to ne odnosi samo na ulaganja u oružje jer SAD moraju uzdržavati više od 800 vojnih baza diljem svijeta i svoje vojne kontingente u mnogim zemljama, kao i to da je proizvodnje oružja u SAD- kudikamo skuplja nego u Rusiji ili Kini – rekao bih da je bilijun ipak bilijun i da taj broj mora izazivati nelagodu kod američkih suparnika kako ga god oni tumačili. I ne samo nelagodu, jer ovdje se ne radi o osjećajima, već i nužnost za promjenu čitavih strategija po pitanju ubrzanja naoružanja i modernizacije vlastitih oružanih snaga. A sve to zahtjeva novac i iscrpljuje gospodarstvo – htjelo se to ili ne.
Ali ako se želi ostati u igri i ostati vojna velesila i globalni igrač to je nužno i na to će vjerojatno sada igrati Trump. Receptura utrke u naoružanju u kojoj se iscrpio i ključni američki suparnik u drugoj polovici XX. stoljeća SSSR ovdje je vjerojatno za njega motivirajuća iako, to se mora naglasiti, ni Americi ne cvjetaju ruže u ekonomskom smislu.
Industrija je doslovno devastirana, praktički funkcionira jedno jedino brodogradilište za proizvodnju ratnih brodova za razliku od mnoštva kineskih koji su prekrcani narudžbama i koji suvremene brodove gotovo štancaju na godišnjoj razini, dok po broju ledolomaca (što je presudno za arktičke ambicije) SAD dramatično zaostaje za Rusijom s najviše pet svojih ledolomaca od kojih svi nisu niti ispravni, naprema ruskih između 60 i 70 i to većinom suvremenih i na atomski pogon.
Osim toga SAD zaostaju za Kinom i Rusijom i po pitanju hiperzvučnog oružja, a od ove potonje i onog strateškog nuklearnog, ne toliko po pitanju broja koliko u smislu moderniziranosti. I o tome već otvoreno govore američki vojni stručnjaci, uključujući i one u Pentagonu.
Ali ponovit ću – bilijun je bilijun! Za toliki se novac puno toga može napraviti ukoliko bude pravilno usmjeren i iskorišten.
Europa mora biti oprezna, jer joj prijeti velika opasnost
I konačno za sam kraj, vijest koja nije dobra ni za Europu.
Američki Senat je prošloga tjedna potvrdio imenovanje Eldbrigea Colbyja za zamjenika šefa Pentagona za politička pitanja. To je važan potez, ne zato što se radi o unuku čuvenog bivšeg direktora CIA-e Williama Colbiya, već zato što je on jedan od najvećih zagovornika povlačenja američkih snaga iz Europe. On ih želi preorijentirati odnosno koncentrirati, skupa sa svim drugim raspoloživim američkim snagama u Indopacifik – za borbu protiv Kine.
Ta je preorijentacija iz Europe na Daleki istok već počela prošlotjednom odlukom o mogućem povlačenju čak 10 tisuća američkih vojnika iz istočne Europe – prije svega Poljske i Rumunjske. Jasna je to poruka i Europskoj uniji i NATO savezu u cjelini, da će se Europljani uskoro sami morati brinuti o svojoj sigurnosti. Ali i o pomoći Ukrajini iz koje se SAD definitivno povlače (mislim na nastavak vojne pomoći) u korist one usmjerene za borbu s Kinom.
I tu će Europa morati biti krajnje oprezna kada je kada je riječ o nastavku pružanja pomoći Kijevu (a očito je da to želi), da ne uđe preduboko u tu opasnu „igru“, kako je zapravo ušao i SAD u vrijeme Bidena i od čega Trump svoju zemlju sada elegantno izvlači kao da ničega nije bilo. Europi odnosno NATO-u u suprotnom prijeti mogućnost izravnog rata s Rusijom na tlu Ukrajine koji bi se definitivno proširio na čitav kontinent, a SAD bi u tom slučaju vjerojatno ostao po strani – neovisno o savezničkim obvezama i td.
Štoviše, nisam uvjeren da SAD-u takav hipotetski razorni sukob na Starom kontinentu ne bi i odgovarao. Barem kada je riječ o sadašnjoj administraciji. Rusiju bi posve iscrpio, a Europska unija bi prestala postojati ne samo kao američki trgovinski konkurent.
Ali valjda europski mudraci o tome vode računa, makar se iz perspektive zahuktale ratničke retorike tako i ne činilo.
