Trgovinski rat s Kinom nije Trumpov cilj, već sredstvo za neizbježni vojni sukob dvaju divova
- Pentagon uvijek radi procjene „prihvatljive štete“ za SAD. Ona se ranije procjenjivala na 2 milijuna poginulih Amerikanaca i na oko 20% američke infrastrukture kao maksimalno prihvatljivu za pokretanje rata.
- Nije isključeno da se Trump i odluči za neku od izravnih vojnih opcija protiv Kine. Jedna od njih može biti pomorska blokada prolaza kineskih trgovačkih brodova u strateškim morskim tjesnacima koji bi Kinu trgovinski opasno izolirali i koju ona ne bi bila u stanju deblokirati odnosno vojno razriješiti u svoju korist.
- Računica je krajnje jednostavna: ili dogovor ili rat do istrebljenja. Stvaranje saveza dvojice je isključeno, jer se svi se boje postati onaj treći.
Američki predsjednik Donald Trump uveo je sveukupne carine (zapravo nove poreze) od 145 posto na uvoz kineskih proizvoda (govori se kako slijede i one veće od 200 posto) – što je zapravo objava trgovinskog rata toj zemlji, jer trgovanje pri tako visokim carinama i nije moguće što znaju ekonomisti i sa završenom srednjom školom. Pritom je, uslijed naglog i povijesno rijetko viđenog pada američkih burzi i pokrenutog bunta građana na ulicama brojnih američkih gradova ubrzo dopustio privremenu odgodu primjene carina na pojedine kineske visokotehnološke proizvoda poput pametnih telefona i prijenosnih računala. Neovisno o svemu Trump uporno ponavlja kako je sada „lopta na kineskoj strani“ što se tiče pokretanja međusobnih trgovinskih pregovora.
Frapantno zapravo zvuče podaci, poput onih, da se 80-ak posto mikrovalnih pećnica koje se prodaju u SAD-u proizvode u Kini, ili da svi tosteri na američkom tržištu dolaze iz Kine, a da više gotovo i nema američkog proizvođača istih. Ili pak da su moderna i kvalitetna odjela proizvedena u Kini od strane njihovih dizajnera učinila ono što je do prije koju godinu bilo nezamislivo – zauzela mjesta u najuglednijim njujorškim trgovinama za bogate klijente – skupa s poznatim zapadnim robnim brendovima. Ali uz jednu veliku razliku – dok brendirana odijela čuvenih zapadnih modnih dizajnera koštaju i 8 000 dolara, ona ista takva, ali kineska – koštaju svega 2 000 dolara.
S visokotehnološkim kineskim proizvodima poput vrlo kvalitetnih a puno jeftinijih električnih automobila, spomenutih smartfona, laptopova i td. stvari stoje slično kao i u ovoj upravo opisanoj, ali su za razliku od markiranih odijela široko potrošna roba – pa ne čudi spomenuta Trumpova odgoda primjene carina na neke od njih.
Zgodan eksperiment
Oko svega ovoga mogao bih ponuditi zgodan primjer, da lakše zamislimo kako stvari u svijetu zapravo stoje. I mi u Hrvatskoj i u Europi trebamo se samo malo okrenuti oko sebe i pogledati što u našim domovima imamo od stvari. Bez ikakve sumnje svatko će od nas pronaći dovoljan broj predmeta kineske proizvodnje. A američke? Vrlo teško!
I to su jednostavni pokazatelji koji najbolje ukazuju koliko će po Trumpa biti težak njegov pokrenuti carinski rat, kada je čak i bivši američki predsjednik Richard Nixon ukazivao na oprez s primjenom carina – govoreći kako ih se nikada ne smije primjenjivati prema zemlji koja je slične veličine odnosno ekonomske snage onoj američkoj.
Sada i tim više, jer kineski čelnik Xi Jinping nije dugo čekao s oštrim odgovorom američkom vođi, iako ga je prethodno u više navrata pozivao na obostrano korisno dogovorno rješenje svih problema koje opterećuju američko-kinesku trgovinsku suradnju (nakon navedenih Trumpovih poteza sada su kineski uvjeti za početak pregovora postali još samo teži po američku stranu, jer sada sadrže i nužno američko određivanje o Tajvanu, prestanak oštrih protukineskih izjava od strane bilo kojih američkih državnih dužnosnika i potrebu međusobnog uvažavanja – dakle sve ono gdje je nemoguće zamisliti Trumpa i njegov tim da bi to poštivali).
Što je poduzeo Peking?
Tako je nakon spomenute de facto objave trgovinskog rata od strane SAD-a uveo 125-postotne carine na uvoz svih američkih proizvoda, ali, za razliku od Trumpa, nije snizio carine za bilo koju vrstu američkih proizvoda nakon što je ovaj to učinio za kineske.
Osim toga, Peking je poduzeo i niz drugih, po SAD bolnih poteza: ograničio je ili potpuno zabranio izvoz kineskih pojedinih rijetkih zemnih metala ključnih i za visokotehnološke obrambene proizvode (Kina raspolaže s čak 90 posto prerađenih rijetkih zemljinih elemenata na globalnoj razini, dakle ne njihove ukupne količine, već prerade istih!), ograničava uvoz američkog ukapljenog plina (LNG), prije par dana zabranio je kineskim zračnim prijevoznicima kupnju američkih zrakoplova Boeing i komponenti za njihov remont (info Bloomberg, 15. travnja), a upravo je Kina bila najveći kupac tih zrakoplova na svijetu – prije svega onih najvećih i najskupljih – za interkontinentalne letove. Pritom je svojim zračnim prijevoznicima država osigurala potporu i zamjenu, ali, što nije rečeno ali se itekako može pretpostaviti – mogla bi pokrenuti kinesku kupnju zrakoplova najvećeg globalnog suparnika Boeinga – francuske tvrtke Airbus.
Kina posebno udara na američki poljoprivredni sektor – tradicionalno izvozno orijentiran najviše upravo na Kinu. Još je od 2023. g. Kina počela uvoziti više soje, govedine, kukuruza i piletine iz Brazila nego iz SAD-a, pri čemu se uvoz istih iz SAD-a dramatično smanjuje (info Financial Times), da bi prije par dana Peking potpuno zabranio i uvoz američke piletine – zbog pojave salmonele u SAD-u! Kina već godinama višestruko povećava uvoz i ruske soje i piletine i općenito diverzificira kako uvoz tako i izvoz svih strateško važnih proizvoda.
Iz ovih i drugih mjera Pekinga, a poglavito s obzirom na njegovu brzinu odgovora za razliku od one iz Trumpovog prvog mandata (2017. do 2021.) kada se Peking nije snalazio – razvidno je kako se Kina za scenarij novog carinskog, a zapravo već trgovinskog rata sa SAD-om dugo pripremala. Zapravo, Trump joj je za tu pripremu i dugo prije američkih izbora itekako davao povoda kroz svoje najave svega ovoga što upravo sada i čini.
Podjela svijeta na Kinu i „ostatak svijeta“
Ono što se sa sigurnošću može reći je to da je Trump svojom novom carinskom politikom u posljednja dva tjedna svjesno izvršio podjelu svijeta – na Kinu, i na „ostatak svijeta“.
S ovim posljednjim, kojeg je smišljeno najprije ustrašio uvođenjem visokih carina da bi mu se za dva dana „smilovao“ i ostavio mu kao upozorenje tri mjeseca carina od svega 10 posto, pokušat će se dogovoriti bilateralnim sporazumima s najvažnijim zemljama (navodno u redu za dogovore s Trumpom stoji već 70-tak država) koji bi, onda, potpuno ograničili trgovinske odnose „ostatka svijeta“ s Kinom koja bi tako ostala trgovinski u velikoj mjeri izolirana tj. ne bi imala kome izvoziti svoje proizvode. U toj je računici problem „jedino“ to što se ne zna tko bi te kineske proizvode diljem svijeta sada trebao zamijeniti i čime?
Takve zemlje jednostavno nema, jer da je ima, ne bi kineska trgovina bila u tolikoj mjeri globalno zastupljena. Dok ih zamijene američki proizvodi (za što treba gotovo od nule pokrenuti američku industrijsku proizvodnju, prije svega vraćanjem globalnih tvrtki u SAD) od nečega svijet ipak mora živjeti.
„Na ispravnoj strani povijesti“
S druge strane Peking polazi od činjenice, kako kaže – da je Kina sada na ispravnom putu povijesti i da velika većina svjetskih zemalja, ne samo ona iz skupine BRICS koje su najvažnije, podržava Kinu u carinskom sukobu s Trumpom. Hoće li to tako biti i nakon bilateralnih razgovora svjetskih država sa SAD-om (uključujućih i nekih iz BRICS-a poput Indije i ne samo nje) trebat će vidjeti do sredine ljeta do kad bi ti pregovori trebali trajati, jer ništa se više ne može sa sigurnošću predviđati.
Osobno baš nisam uvjeren da će se američki partneri, prije svega u EU, a da ne govorim o Japanu i Južnoj Koreji, usuditi u pokrenutom američkom trgovinskom ratu priključiti Kini makar ona i bila „na ispravnoj strani povijesti“, i da će i dalje htjeti razvijati svoju trgovinu s njom (između ostalog prodavati joj i europske zrakoplove Airbus u zamjenu za Boeing ma koliko to unosno zvučalo i bilo ako bi se realiziralo).
A američka diplomacija već sada čini sve da to se takvo što onemogući, pa tako upravo upozorava i Orbanovu Mađarsku da smanji svoje impresije Kinom jer je ta zemlja „najveći američki i strateški neprijatelj njenih saveznika“ (info Bloomberg, 15. travnja). U uvjetima dok se Europa priprema za rat s Rusijom, kao gotovo „neizbježnom“, ignoriranje američkih zahtjeva za zajedničku borbu protiv Kine djelovalo bi kao samoubilački potez. Ali ponavljam, nezahvalno je više bilo što prognozirati.
Namjerno se preuveličava opasnost od globalnog trgovinskog kolapsa
Ovdje je vrlo važno spomenuti, a što se često prešućuje dok se važnost pridaje navodnom potpunom globalnom kolapsu ukoliko dođe do prekida gospodarskih i trgovinskih odnosa između SAD-a i Kine – kako njihovi trgovinski odnosi, bez obzira na veličinu od oko 600 milijardi dolara prošle godine i koja posljednjih godina ubrzano pada, nisu presudni za globalno funkcioniranje tržišta. Tako je SAD-u sada Meksiko a ne Kina najveći trgovinski partner, dok je Kini skupina zemalja Jugoistočne Azije – ASEAN – postala najveći trgovinski partner preskočivši EU i SAD.
Naime, američko-kineska trgovinska razmjena čini svega 2% ukupne međunarodne trgovine. Nije malo, ali niti dovoljno za globalne katastrofične scenarije. Osim toga Kina jer značajno diverzificirala svoj izvoz. I dok je on još do ne tako davno u SAD-e iznosio visokih 25% ukupnog kineskog izvoza, sada je to svedeno na manje od 15% (što je tek oko 5% ukupnog kineskog BDP-a i nikako ne može biti kritično, a još manje katastrofično u slučaju prekida međusobne trgovine).
Stoga se s pravom postavlja pitanje što u stvarnosti stoji iza Trumpovog pokrenutog protukineskog trgovinskog rata? Postoji li u svemu tome neki širi strateški plan, jer sve ovo što se sada događa djeluje više kaotično nego dobro promišljeno? Međutim, i stvaranje kaosa – i domaćeg i globalnog – itekako može biti legitiman dio osmišljenih politika i strategija u ostvarenju konačnih ciljeva. Je li to i u ovom slučaju tako još je teško reći, jer je prošlo premalo vremena. Ali da je veliki nemir u svijetu posijan to je činjenica.
Priprema za klasični rat u punom je jeku
Kao što je i činjenica da se dvije mega-države i najveće ekonomije svijeta ozbiljno pripremaju za život jedna bez druge. Ali paralelno s tom pripremom i započetim trgovinskom ratom pripremaju se i za nešto puno ozbiljnije i opasnije – za međusobni vojni obračun koji već dugo izgleda neizbježan, barem kako godinama upozoravaju zapadni, prije svega baš američki analitičari (iako, naravno, nešto što izgleda kao sigurno na kraju tako ne mora i biti tj. ne mora se dogoditi).
Ali kako god bilo, ni Sjedinjene Države ni Kina po tom pitanju egzistencijalnog karaktera sigurno nisu i ne mogu biti indiferentne odnosno isključiti ga kao mogućnost. Nadati se da ga neće biti i trebati je želja, ali pripremati se za njega je nužnost.
Zanimljivo je kako američki analitičari već više desetljeća govore o takvom vojnom sukobu, pri čemu navode kako Pentagon uvijek radi procjene „prihvatljive štete“ za SAD. Ona se ranije procjenjivala na 2 milijuna poginulih Amerikanaca i na oko 20% američke infrastrukture kao maksimalno prihvatljivu za pokretanje rata. U tom su smislu koristili simulacije rata – što se i dalje čini, ubacujući uvijek nove parametre.
Naravno da i Kina vodi računa o svom čimbeniku „prihvatljive štete“. Iako se o veličini istih javno ne govori, jasno je da su ti brojevi kudikamo viši od američkih s obzirom i na veličinu broja stanovnika ali i razvijenost same infrastrukture koja je sada uvjerljivo veća i suvremenija u Kini (i ona prometna, poput mostova, tunela, nadvožnjaka, i ona industrijska). Sve to Pentagon sigurno vidi i zna, ali konačnu odluku o pokretanju ratova kao i uvijek na kraju donosi politika, a sva istraživanja, procjene, obavještajna upozorenja i sl. za nju su prije svega samo servis. I to je tako svugdje.
Admiral Samuel Paparo, zapovjednik američkog Indo-pacifičkog zapovjedništva, na nedavnom saslušanju u Odboru za obranu američkog Senata izjavio je kako bi rat u zapadnom Pacifiku razbio globalna gospodarstva i izložio bi se opasnosti od širenja nuklearnog sukoba. Na pitanje zašto bi Amerikanci trebali brinuti o budućnosti Tajvana, Paparo je rekao da bi zatvaranje plovnog puta koji ga odvaja od Kine, jednog od glavnih svjetskih trgovinskih kanala, moglo biti razornije od Velike depresije 1930-ih na globalnoj razini. To bi također razotkrilo ovisnost Sjedinjenih Država o Taipeiju za proizvodnju poluvodiča, ključnu za modernizaciju i rast domaćeg gospodarstva. Kineske agresivne vojne akcije prema samoupravnom otoku porasle su za 300 posto. Kako je ranije istaknuo, to “nisu vježbe nego probe” za moguće nasilno preuzimanje.
Stvaraju saveznike
Dakle, ne samo što dvije mega države međusobni rat neće isključiti, već se za njega i ozbiljno pripremaju.
SAD ubrzao grade političke pretpostavke za jačanje savezničkih odnosa sa svojim ključnim indopacifičkim partnerima, poput formata AUKUS i QUAD (da bi ih potpuno pridobile za američke ciljeve u borbi s Kinom, ulogu itekako imaju i gore spomenute Trumpove carine „ostatku svijeta“ pa tako i njima), „discipliniraju“ Europu (EU+NATO članice) i traže od nje da se naoruža i preuzme odgovornost za svoju sigurnost ali i da održava visoku sigurnosnu napetost s Rusijom kako bi Amerikanci mogli prebaciti sve svoje ključne resurse u Indopacifičku regiju i „kinesko dvorište“ (prije svega zona oko Tajvana i Južno i Istočno kinesko more), dok se Rusija ne bi mogla previše baviti drugim globalnim regijama jer bi joj prijetila sve militariziranija i ratnički agresivnija Europa.
Istodobno Trump želi postići određeni dogovor s Vladimirom Putinom o normalizaciji američko-ruskih odnosa kako bi ga pokušao što više udaljiti od Kine, pri čemu bi najviše mogla stradati Ukrajina – ali to nije tema ove analize.
Osim toga Washington ubrzano želi staviti pod nadzor sve globalne strateške morske prolaze kroz koje se odvija glavnina međunarodne trgovine (Sueski kanal, Panamski kanal, Malajski prolaz, tu spada i pokušaj uspostave kontrole nad Grenlandom radi borbe za Sjeverni morski put i arktičku zonu uopće).
Čija je vojna snaga respektabilnija?
Odgovor na ovo pitanje naizgled je jednostavno – ali isključivo ako ga promatrano kroz činjenicu da su Sjedinjene Države, uz Rusiju, jedina globalna nuklearna velesila tj. imaju snagu odvraćanja odnosno potpunog uništenja svih svojih neprijatelja u slučaju ratova koji im predstavljaju egzistencijalnu ugrozu.
Međutim, ono što stručnu ali i širu javnost u kontekstu mogućeg mega-obračuna vojnog karaktera između SAD-a i Kine više zanima jest konvencionalni obrambeni potencijal kojim dvije zemlje raspolažu, jer se podrazumijeva kako je uporaba nuklearnog oružja isključena osim u spomenutom slučaju (iznimka su bili jedino američki nuklearni napadi na japanske gradove Hirošimu i Nagasaki pri samom završetku Drugog svjetskog rata i dok je onaj na tlu Europe bio završio već tri mjeseca ranije).
Još preciznije, prije svega ih zanima kineski vojni potencijal koji je uvijek i tajanstveniji odnosno netransparentniji s obzirom na prirodu kineske vlasti karakterističnu za višetisućljetnu povijest te zemlje koja nikada ne želi posve otkrivati svoje karte protivnicima.
Zbog toga ću se u odgovoru na ovo pitanje poslužiti nekim od najrelevantnijih izvora koji mogu pobliže (i oni sigurno ne potpuno) oslikati stvarno stanje današnje Kineske narodnooslobodilačke vojske (PLA).
Najprije bih podsjetio na ono što se smatra kao neupitno – da kineska vojska za američkom zaostaje po pitanju nuklearne trijade, prije svega one strateške, te u zrakoplovnim snagama. Do ne tako davna premoć američke vojske po pitanju pomorske flote u međuvremenu je iščezla, pa je tako ukupni broj kineskih ratnih brodova sada postao veći od američkih čime je kineska flota postala najveća na svijetu. I ne samo to, činjenicom da se novi brodovi u Kini proizvode puno brže nego oni u SAD-u znači da je kineska flota novija i modernija od američke. Američka pomorska flota je veća od kineske sada još samo po tonaži – zahvaljujući prije svega zbog većeg broja nosača zrakoplova – njih 11 u odnosu na kineska tri. Ali ta se razlika ubrzano smanjuje.
Ondje pak gdje kineska vojska ima neupitnu prednost naravno su kopnene vojne snage koje broje više od 2 milijuna aktivnih vojnika, više od 510 tisuća pričuvnih i 500 tisuća pripadnika paravojnih postrojbi – i u tom smislu predstavljaju najveću svjetsku silu.
“Kina brzo gradi snažnu, smrtonosnu silu, sa sposobnostima koje obuhvaćaju kopnene, zračne, pomorske, svemirske i informacijske domene, osmišljene kako bi omogućile Kini da nametne svoju volju u regiji, ali i šire”, rekao je krajem prošle godine Dan Taylor, viši vojno-obavještajni analitičar pri američkoj Obrambenoj obavještajnoj agenciji – DIA, sigurno dobro znajući o čemu govori.
Međutim, ovdje bih dodao kako to isto čine i američke snage i to na globalnoj razini, pa iz tog kuta gledano to nije ništa neuobičajeno a kamoli nelegitimno.
Kina uvodi ‘destruktivnu’ balističku raketu koja bi mogla ograničiti američke nosače zrakoplova
Ondje gdje bi interesi SAD-a mogli biti i jesu ugroženi jačanjem i modernizacijom kineske vojske su šira zona oko Tajvana, poglavito nakon nedavne najnovijeg kineskog protubrodskog oružja, projektila KD-21, koji je već navodno ušao u službu kineske vojske. Lansira se iz zraka (ALBM), a prvi je put predstavljen na Zhuhai Air Showu u studenom 2022.. Sada je viđen na bombarderu H-6K Zračnih snaga PLA (PLAAF) tijekom kineskih vojnih vježbi u Tajvanskom tjesnacu prije nekoliko tjedana.
Projektil je navodno raspoređen na nedavno završenim dvodnevnim vježbama ‘Strait Thunder 2025A’ u Tajvanskom tjesnacu – svojevrsnom „kažnjavanju“ Tajvana zbog njegovih secesionističkih poteza.
Kineski vojni stručnjaci smatraju da bi Tajvan bio nemoćan protiv ovog projektila koji je zapravo hiperzvučni, jer nema sustav protuzračne obrane koji bi mogao presresti.
KD-21 je značajan dodatak za PLA jer joj može ojačati strategiju protiv pristupa/uskraćivanja područja (A2/AD), poglavito u sukobu sa Sjedinjenim Državama, i to u kombinaciji s drugim “ubojicama nosača zrakoplova”, kao što su zemaljske balističke rakete DF-21D i DF-26B.
Indijski specijalizirani mediji koji se bave obrambenom problematikom i posebno su fokusirani na Kinu kao Indiji suparničku regionalnu silu smatraju kako je raspoređivanje projektila u vježbama oko Tajvana pokazalo da je istočno zapovjedništvo PLA vrlo blizu stvarne borbe, a da su trupe koje sudjeluju spremne za borbu u bilo kojem trenutku. Također odašilju i jasnu poruku SAD-u, i to neposredno nakon nedavnog posjeta američkog ministra obrane Petea Hegsetha Japanu i Filipinima.
On je tijekom posjeta Japanu rekao: “Amerika je predana održavanju snažnog, spremnog i vjerodostojnog odvraćanja u Indo-Pacifiku, uključujući preko Tajvanskog tjesnaca.” A kineske vježbe koje su odmah potom uslijedile i raspoređivanje projektila KD-21 izravan su izazov toj njegovoj tvrdnji.
Bitka za zrakoplov šeste generacije
Također se zahuktava i još jedna važna američko-kineska bitka: ona za zrakoplov šeste generacije. Trump je prošlog mjeseca donio odluku o daljnjem razvoju zrakoplova šeste generacije F-47, kao „prvog te vrste“ u svijetu i kojemu „ništa na svijetu nije ni blizu“. U ožujku je ugovor za njegov razvoj dao golemoj američkoj tvrtki Boeing.
Istodobno Kinezi povećavaju broj testiranja svojih budućih zrakoplova 6. generacije J-36 i J-50 na kojima Kina radi već nekoliko godina i s prototipima kojih je već izvela nekoliko testnih letova.
U prosincu 2024. njihova dva prototipa letjela su i iznenadila svijet. J-36 navodno razvija tvrtka Chengdu Aircraft Corporation (CAC), dok J-50 razvija Shenyang Aircraft Corporation (SAC).
Zapravo, od Trumpove tvrdnje da će SAD biti prva zemlja koja će letjeti na zrakoplovu šeste generacije, došlo je do primjetnog povećanja probnih letova kineskih lovaca šeste generacije, iako je razvoj i testiranje glavnih vojnih sustava u Kini obično strogo čuvana tajna.
Tko želi saznati dodatne informacije o stanju kineske vojske i njezinim pripremama za rat sa SAD-om može to doznati u mojoj vojnopolitičkoj analizi od 8. studenog 2024. godine pod naslovom „Uvertira u WW3: Kina razradila plan uništenja američkih nosača zrakoplova; SAD praktički nemoćan“. A ja bih se sada radije posvetio završnoj riječi.
Prosudba
Temeljem svega gore navedenog slobodan sam reći kako je kineska vojska u zoni Južnog i Istočnog kineskog mora i u zoni oko Tajvana sada već postala dominantna sila u odnosu na ondje raspoređene američke snage, neovisno o broju nosača zrakoplova SAD-a tamo raspoređenih na trajnoj ili rotacijskoj osnovi.
Moćna logistika na obližnjem kineskom kopnu, dalekometne i rakete srednjeg dometa, a poglavito one hiperzvučne kojima kineska vojska definitivno raspolaže – dovoljno su ozbiljna prijetnja za američku pomorsku silu, uključujući i najvažniju američku pacifičku bazu na Guamu. Istodobno se kineski zrakoplovi u toj regiji brojem, a ne još toliko samom kvalitetom, mogu dovoljno dobro suprotstaviti tehnički superiornijim američkim zrakoplovima, poglavito u simbiozi s moćnom i široko rasprostranjenom kineskom protuzračnom obranom.
Tu, sada već poremećenu ravnotežu snaga koja je u spomenutoj regiji prešla na kinesku stranu najbolje potvrđuju upravo namjere i bivše i sadašnje američke administracije da brzo počne s prebacivanjem svojih ključnih snaga iz američkog Europskog i Afričkog zapovjedništva i s njihovim raspoređivanjem u Indopacifiku. U suprotnom, da kineska vojna nadmoć tamo ne prijeti američkim interesima – tako nešto skupo ne bi imalo smisla. Isto tako i u kontekstu ruske prijetnje na europskom tlu koja nigdje nije iščezla, čak i u slučaju završetka ukrajinskog rata, kao i s obzirom na sve veću kinesku i rusku vojnu nazočnost u Africi. Očito je, dakle, kako Trumpova administracija sve svoje ključne kapacitete sada baca u borbu s Kinom.
Ondje gdje vidim najveću američku prednost je vojna nazočnost na globalnoj razini – izvan „kineskog dvorišta“, s obzirom na visoku elastičnost i mobilnost prebacivanja američkih snaga na bilo koju točku svijeta najviše zahvaljujući globalno raspoređenim pomorskim flotama. Iako Kina sada već ima najbrojniju flotu brodova, a i u broju podmornica sve brže sustiže one američke, njezin je najveći nedostatak ne postojanje vanjskih pomorskih baza (osim jedne jedine, u Džibutiju, na istoku Afrike) i logističkih i tehničkih centara na obalama koji bi osiguravali opskrbu brodova i njihov remont prilikom izvršavanja dugotrajnih zadaća plovidbe svjetskim oceanima.
Međutim, ubrzana proizvodnja kineskih nosača zrakoplova, kao i sve agresivnije „preotimanje“ malih pacifičkih otočnih državica na svoju stranu, gotovo do u blizinu same Australije, Kini pružaju sve veće mogućnosti za kompenzaciju navedenih nedostataka, a time i bacanje sve ozbiljnijeg izazova američkim pomorskim snagama i na globalnoj razini.
Trump sve ovo sada želi ponovo preokrenuti u američku korist i to najprije pokretanjem trgovinskog rata protiv Kine i „discipliniranja ostatka svijeta“ carinskim prijetnjama.
Ali kako trgovinski rat definitivno neće biti u mogućnosti spriječiti kineski gospodarski a time i vojni razvoj (može ga donekle usporiti ), nije isključeno da se Trump s vremenom uistinu i odluči na neku od izravnih vojnih operacija protiv Kine. Jedna od njih mogla bi biti eventualna vojna blokada prolaza kineskih trgovačkih brodova u spomenutim strateškim pomorskim tjesnacima koji bi Kinu trgovinski u znatnoj mjeri izolirali i koju ona ne bi bila u stanju deblokirati odnosno vojno razriješiti u svoju korist.
Eventualni (i očekivani) kineski odgovor na takav Trumpov potez sveobuhvatnim kineskim vojnim napadom na Tajvan s ciljem rješenja tajvanskog pitanja jednom zauvijek Trump bi mogao iskoristiti za proxy rat s Kinom u koji bi onda uključio svoje lokalne saveznike i partnere. Slično kako je to učinio i njegov prethodnik Joe Biden s Ukrajinom – stavši potpuno na njenu stranu i iskoristivši rusku invaziju za nametanje povijesno neviđenih proturuskih sankcija i vojno iscrpljivanje Rusije, dok je u ratni sukob posredno (indirektno) uključio skoro čitavu Europu kroz obilato financijsko i vojno pomaganje Kijevu isporukama suvremenog zapadnog naoružanja. Sada se Sjedinjene Države iz tog visoko rizičnog sukoba elegantno povlače i sve obveze prebacuju na europske saveznike koji su potpuno nemoćni izbjeći namijenjenu joj ulogu koja ih lišava ne samo globalnog utjecaja, već i željenog gospodarskog razvoja.
Nešto slično moglo bi se dogoditi i u slučaju rata protiv Kine npr. Japanu, Južnoj Koreji i Filipinima ukoliko bi stali na stranu Tajvana. Indija se u to sigurno neće miješati – i to je već ranije jasno dala do znanja. Osim što nema nikakvih nacionalnih interesa vezanih uz Tajvan, dovoljno je vanjskopolitički neovisna i gospodarski snažna da se postavi odlučno. Osim toga, New Delhi prema potrebi (u slučaju jakih pritisaka Washingtona) lako može promijeniti politiku i zaigrati na kinesko-rusku stranu. Od tih država ionako, usprkos svemu, Indija nije toliko interesno daleko kao članica BRICS-a i Šangajske organizacije – SCO.
Sve ovo skupa ukazuje na svu složenost trenutačnog sigurnosnog stanja u dalekoistočnoj regiji ali i na visoke rizike kojima bi bili izloženi svi igrači uključeni u potencijalni američko-kineski rat u Indopacifiku. Prije svega sami SAD i Kina – kao velike i nuklearne države koje se bore za prevlast u svijetu. Ona koja je ostvari (ako je uopće bilo koja i ostvari) imat će je vrlo dugo.
Zbog toga je sve ovo i toliko opasno – jer golemi su ulozi u toj igri živaca i pokazivanja mišića. Spas bi jedino mogao biti eventualni dogovor o novoj raspodjeli zona utjecaja između triju dominantnih velesila – Amerike, Kine i Rusije – a čini mi se da se na tome, usprkos svemu zakulisno i radi. Jer pokoriti se ne namjerava onoj drugoj nijedna od tri zemlje i toga su svjesni i u Washingtonu, i u Moskvi i u Pekingu.
Izlaza su samo dva: ili dogovor, ili rat do međusobnog istrebljenja. Treće opcije, poput one o stvaranju saveza dvojice protiv trećeg jednostavno nema, jer se svi boje postati onaj treći. I nekako mi se čini da je Rusija po tom pitanju, usprkos iscrpljujućem ratu kojeg vodi, sada u najboljem položaju. Trebaju je i Amerika i Kina da ne bi potpunom otplovila u vode neprijateljskog tabora. Dogovor Amerike i Kine protiv Rusije jednostavno je nezamisliv, jer Moskva ionako nema ni ambicije ni mogućnosti za borbu za globalno prijestolje.
