Zadnjih dana čitam nevjerojatne izjave. Predsjednika vlade , kako nam je dobro a novinari su krivi za nezadovoljstvo i odlazak radnika iz Hrvatske, predsjednice, kako je slobodan protok ljudi najveća mana EU , iako je prošle godine rekla da svi mogu otići ako im se ne sviđa, a sad i pojedinci iz vinkovačkih snaga HDZ -a tvrde da su roditelji krivi što mladi napuštaju Hrvatsku.

Moram priznati da već dugo nisam vidio toliko licemjerja. Imam dovoljno godina, a što bi KUD Idioti rekli " Ja sjećam se" kako je bilo i što je sve napravljeno zadnjih 30 godina.

Dok sam bio mlad nije mi palo na pamet da idem negdje drugdje raditi, čak nisam ni u fušu htio raditi. Bilo mi je dovoljno od plaće da živim normalno, izlazim, idem na more...

Činjenica je da se krajem 80-tih po prvi puta osjećaju posljedice ekonomske krize. Zbog visoke inflacije bilo je teže izgurati mjesec. Morao si se snalaziti. Ali s mjerama tadašnjeg predsjednika savezne vlade Ante Markovića, vrlo brzo se vide rezultati, usprkos tome što mu je mjere potkopavao tadašnji predsjednik Srbije .

U Hrvatskoj, nakon demokratskih izbora , i mirne i kulturne predaje vlasti od strane Ivice Račana, upravljanje državom preuzimaju pobjednici izbora Franjo Tuđman i HDZ.

Već prvi potezi dali su do znanja da se stvara nova politička kasta, u kojoj je bio dovoljan samo jedan dan sjedenja u Saboru da možeš ići u povlaštenu mirovinu. Prosjek tih mirovina je i danas preko 9000 kn, a plaće su im tada bile veće za nekih 30 posto, za koji je vlada koalicije šest stranaka 2000. godine smanjila.

Problem je što je ta vlada ukidala i radnička prava.

Kako je išla privatizacija, svima je poznato, ali pokušati ću na osobnom primjeru pokazati. Godine 1991. radio sam u Bešavnim sudovima, Đuro Đaković, Slavonski Brod. Za stečajnog nam dolazi osoba koja u tri mjeseca postavlja posrnulu tvrtku na noge, osigurava posao i plaću za narednih minimum šest mjeseci. Neću reći da je smijenjen što nije bio u HDZu, vjerojatno bi bio smijenjen i da je pripadao toj stranci, jer tko je to vidio tako dobro raditi. Kasnije je taj stečajni osnovao svoju tvrtku, i koliko znam uspješno je prodao i otišao u mirovinu.

A mi smo dobili novog direktora..

Godine 1995. napuštam tu tvrtku, jer vidim da od toga nema kruha i odlazim prvi puta raditi izvan Broda. Danas u Bešavnim sudovima radi možda nekoliko zaposlenih. Možda...

Godine 1996. vraćam se u Đuru Đaković, Zavarene posude. Iako su prvih nekoliko godina bile teške s manjim primanjima, tada sam imao plaću 1800 kuna . Čak sam 1999-e na tri mjeseca otišao preko brodske tvrtke, već spomenute u mojim tekstovima, u Njemačku,

To mi je bila dobra lekcija da za ubuduće znam kako više neću raditi izvan Hrvatske.

Vraćam se 2000-te , a situacija ide polako nabolje i narednih 7-8 godina uživam na poslu.

Tada dolazi još jedna  HDZ ova  poslovna uspješnica, koja ostavlja trag u mom životu. Prepuštanje upravljačkih prava u INI . Zavareni gube posao, bez obzira na ugovor.

Od još jedne uspješne tvrtke, ostale su hale.

Poslovi se u Hrvatskoj očito gubili zbog politike, koja se svojski trudila da svaka slijedeča prava budu sve manja. Kako onda mladima reći - ovdje vam je dobro, ostanite tu. Čitam da se za berbu sezonskog voća nudi satnica od 17 kuna. Na moru u okolici Zadra sberači se plaćaju 30 kuna, uz osiguranu hranu i prijevoz. Ista zemlja, razlika skoro duplo.

I zato sam na kraju i ja otišao raditi u Njemačku, pa iako me srce vuče nazad kad pročitam stvari s početka priče, poželim da se ne vratim do mirovine..