JA ... Žena, majka, kćerka, sestra, supruga, radnica, baka, svekrva, punica, prijateljica,  feministica,  susjeda, kuma, nudistica, radna kolegica, ljubavnica,  volonterka,  junakinja,  vrtlarica,  planinarka, vozačica,  klizačica,  kuharica, dadilja,  slikarica, hraniteljica, rekreativka,  sakupljačica,  pacijentica,  blagajnica,  spremačica,  restauratorica,  službenica,  savjetnica,  slastičarka,  kolekcionarka,  krojačica, optimistica ..

U našem rodnom gradu, devedesetih godina prošlog stoljeća, su tisuće radnika i radnica ostali bez svojih radnih mjesta na koja se više nikada nismo vratili. Na "biro" su nas slali kao „tehnološki višak“ što je bila prva u nizu velikih laži jer se proizvodnja nije usavršila novim  tehnologijama kako bi unaprijedile proizvodnju, nego je to bio početak kraja radničkog grada Slavonskog Broda. U brodskim tvornicama su se proizvodili mostovi, čelične konstrukcije, lokomotive, tramvaji, vagoni, cisterne, protugradne raketa, plinske boce, pogoni za šećerane, ogromne posude za rafinerije, tenkovi, drvena građa, namještaj, vino, rakiju, voće, povrće .. Projektirali smo, gradili, proizvodili, montirali, ispitivali kvalitetu, poslovali u zemljama istoka, zapada i „trećeg svijeta“ i trgovali sa svima! Nismo se stidjeli zvati radnicima i radnicama, bili smo sigurni i uljuljkani u teoriju da je rad stvorio čovjeka. Tada smo polemizirali o Šuvarevoj podjeli na proizvodne i neproizvodne radnike, gdje je on i sebe svrstao u neproizvodne. Koliki je god stručnjak bio, nije se tada mogao dosjetiti podjele na radnike i djelatnike! Bilo je to vrijeme kada je bila sramota NE raditi!

Ako ste i vi jedan dio svoga radnog vijeka proveli radeći posao za koji ste se školovali, zarađivali plaću koja nam je omogućila putovanja, posjećivanje kafića, restorana ili hotela, lakše ćete  razumjeti nastavak današnje priče. Dođu tako vremena kada vaš dotadašnji rad nije potreban i u jednom trenutku životnih okolnosti postanete konobar, pomoćni kuhar ili spremačica iako se nikada niste školovali za ugostiteljska zanimanja .. ili se netko od članova vaše obitelji našao u takvoj situaciji?!

Cijeloga života odlazite na gradsku tržnicu kao kupac i životne vas okolnosti – nenadano, dovedu na drugu stranu klupe, pa stanete s one strane vage gdje su ljudi koji prodaju ili preprodaju višak svojih ili tuđih proizvoda.

Danas mali broj ljudi radi u proizvodnji, jer ne proizvodimo bog zna što, ali imamo puno trgovina i ogromnu administraciju u kojoj su zaposleni djelatnici i djelatnice. Oni djeluju unutar opisa svoga djelovanja i u službi su nas građana jer im je to za djelatnog vremena u opisu poslova. Svakodnevno svjedočimo lijepim i manje lijepim načinima djelovanja zaposlenih u poduzećima u vlasništvu grada, bolnicama, općinama, županiji, gradskom poglavarstvu, mirovinskom, centru za socijalnu skrb, zdravstvu, školama, vrtićima, .. Moram priznati, da se uz svu naobrazbu koju sam do sada stekla često osjećam vrlo tupavo, skoro retardirano kada ne shvatim od prve objašnjenje djelatnika/ce: „..kako mi sve lijepo piše“ a ja ne kužim da u članku tom i tom Zakona tog i tog lijepo piše da lokalna samouprava preuzima obaveze te i te ... „garaža je garaža ali ipak nije, pa je prvo Rješenje  za stan od 35 m2 a drugo Rješenje je za stan od 14 m2 koji nije mali stan nego je u stvari garaža - ali tu mora pisati da je stan - jer je to u stvari isto - (zamislite, stan i garaža su isto)- kada je cijena ista - 0,20 kn po kvadratu?!“ Sva pitanja u vezi potrošnje električne energije zovemo Osijek a javi nam se djelatnik u Splitu, i sve u svemu „dobro nam je sami smo si krivi!"

Želim vjerovati da su svi ti djelatnici/ce nekada, na početku svoje karijere, bili kulturni i susretljivi ali već godinama susrećem "uhljebe" i one koje je „samljeo sustav“ pa „s visoka“ gledaju (kroz)nas „neinformirane“ građane/ke šaljući nas nadmeno, glasno i nekulturno u neke druge kancelarije po potpis, u druge ustanove, na neke druge šaltere, nekim drugim djelatnicima.

Poznajem po priličan broj dovoljno obrazovanih i pristojnih ljudi koji bi – samo kada bi dobili priliku – puno ljubaznije i profesionalnije komunicirali sa građanima obavljajući poslove za građane. Mogla bih se zakleti da bih i sama s velikim strpljenjem i razumijevanjem, kulturno objašnjavala ljudima koji se saginju kroz šalter „kamo sve sa tim papirima sada trebaju ići?!" Sigurno bih ljubazno i posvećeno razgovarala sa zabrinutim umirovljenicima, zaposlenima koji pola dana izgube radi neke potvrde ili osobnog dokumenta koji bismo uz današnju tehnologiju trebali moći sami isprintati na svom računalu, ljudima koji rade izvan RH i svoje blagdane koriste za plaćanje obaveze na kuće i stanove koji stoje prazni, mladima koji su kupili ili naslijedili svoju prvu nekretninu ili sugrađanima koji su došli po objašnjenje sa „nekim papirima“ i uplatnicama na kojima piše nešto što ne razumiju.

Vlast koja ne voli i ne poštuje svoje građane zanemaruje činjenicu da je naj važnija ljudska potreba raditi (po mogućnosti u branši za koju smo se obrazova)li! Oni su jako loši i opasni ljudi ako ne razumiju koliko je našem ljudskom dostojanstvu i zdravlju važno imati svoj posao, raditi i od rada živjeti. U našem gradu postoje obrtnici koji rade uz veliki rizik i pritisak pa ipak opstaju, ali ne osjete podršku svoje lokalne vlasti koja ne prakticira (poput drugih velikih gradova) osloboditi ih komunalne naknade barem u vrijeme godišnjeg odmora kada na mjesec dana zatvaraju svoje obrte. Žene koje na nekoliko mjeseci napuštaju svoje obitelji i odlaze raditi „sezonu“ bile bi puno sretnije da posao nađu bliže. Neki ljudi – oni najsretniji, uspiju od najdražeg hobija stvoriti profesiju od koje žive.. Kako li je tek radnicima u kulturi, glumcima, glazbenicima, piscima, pjesnicima, slikarima, balerinama, pjevačima, kostimografima? Kakva li će tek njihova mirovina biti nakon što im nekulturni političari krešu budžet a hramove kulture u kojima rade puštaju da propadaju?!

Od svih svakodnevnih situacija u našem gradu, najviše me potrese kada vidim muškarce i žene, bivše radnike i radnice obuvene u dva broja veću - tuđu obuću.

Vraćajući se na početak priče, na onaj dio kada se nađemo „s druge strane šanka“, postanemo svjesni jesmo li bili dobar gost?! Jesmo li poštivali i bili pristojni prema radnicima u ugostiteljstvu koji su iza tog šanka došli sebi i svojoj djeci zaraditi kruh?!  Kada se nađemo „s druge strane vage“ shvatimo kakva smo mušterija bili?!  Kroz šalu, uz osmijeh, objasnimo zahtjevnom kupcu da mu trešnje u stvari poklanjamo a da je 10 kn/kg cijena našeg rada koji se zove "branje", troškova prijevoza i malte. Shvatimo kako je ružno kada kupci bezrazložno prevrću rajčice i odsutno kruže pokraj klupa gledajući u robu na onoj sljedećoj, ili kada njegovana dama konstatira da je preskup mladi grah a nema pojma koliko rada i vremena stoji iza te kile graha?!

".. Rad je ljubav koja biva vidljiva.

Ali, ako ne možete raditi s ljubavlju, nego samo s gađenjem, bolje je da se

ostavite rada i da sjednete uz hramska vrata i da prosite milostinju od onih što s radošću rade.  Halil Gjubran "Prorok"