Koliko su fontovi važni u ljudskom životu? Recimo, ima li ijedan računalni, grafički oblik moć pokrenuti dramaturgiju nekog scenarija, pa onda i filma? Da je tomu doista tako, potvrđuje i četvrti dugometražni igrani film Nevija Marasovića. Comic sans naziv je kino-uratka kojim se autor polako, ali sigurno etablira u miljeu hrvatske kinematografije. Nesumnjivo, pomaknuta Marasovićeva umjetnička vizura ponovno donosi zanimljiv film. Zanimljiv, jer je njegovu cjelinu teško procjenjivati prema kodovima dobrog, boljeg, odličnog ili lošeg, odnosno neuspjelog. Naime, vrag je u detaljima.
„Ja samo karam, pijem, drogiram se… ponekad nešto i dizajniram“, reći će nešto slično protagonist Comic sansa, dizajner/copyrighter Alen kroz usta Janka PopovićaVolarića, glumca kojeg Marasović već treći put angažira u svom filmu. Onaj tko je gledao Vis-à-Vis (2013) a potom i Gorana (2016), namah će se sjetiti u kakve je situacije redatelj stavljao ovog aktera. Sve je bilo blisko osebujnoj shizofreniji. A to je, prema Fredricu Jamesonu, jedna od glavnih umjetničko-kliničkih dijagnoza „postmoderne kao kulturne logike kasnog kapitalizma“. Rastrojenog glumca u metafilmu Vis-à-Vis u sljedećem će uratku doslovno razgolititi kao neurotičnog homoseksualca. Seks-simbol mnogobrojnih HR-sapunica, Volarić će tako na neki način biti svučen s pijedestala gledateljica koje u njemu prvenstveno vide spomenutu erotsku privlačnost i neodoljivost. Upravo ovime „Ja samo karam, pijem, drogiram se…“ bit će vraćen dug što ga je Marasović kao autor imao prema svom glavnom glumcu. Jer doista, Alen - Zagrepčanin viških korijena, nije tek uspješan i priznat grafički dizajner nego prije svega neodoljiv ženama u njihovom seksualnom avanturizmu. Tako će Alen, osim skorašnjih ljubavi Marine i Barbare, seksualno obraditi i mlađahnu Marinu, kći svog suradnika Lukasa (Ana Sava Mandić), te dansku turisticu Anne (Sara Hjort Ditlevsen).
Marasović ljubavni slom živaca svog protagonista ocrtava kao osjećaj na samoj granici grotesknosti. Očigledno sasvim neuravnoteženi karakter, naime, stvara si fantazmu da mu bivša djevojka (Nataša Janjić) doista nešto emotivno znači. Jednak će osjećaj u sebi nastojati pobuditi i prema Slovenki Barbari (Inti Sraj), a sve zbog toga što će mu i ona izmaknuti u brak s drugim. No, i one su voljne sudjelovati u Alenovoj shizofrenoj strasti… Voljnost žena da se podaju protagonistu kao da je obol Marasovićevog vraćanja duga Volariću glede njegove seks-karizme.
Pretjerujem naravno, ali kod filmova ovoga autora to mi se čini sasvim okej. Naime, što? Marasović u dobroj mjeri iskazuje meta-filmsku svijest i autorsku osobnost koja upravo zavodi svojim meta-referencama i asocijacijama na druge filmove. Vis-à-Vis je bio film o filmu (koji se već tamo zvao Comic sans!). U Goranu se prepoznaju reference na HR-klasike Tko pjeva zlo ne misli i Vlak u snijegu(!). (Vidi: http://www.filmovi.hr/index.php?p=article&id=2512 ) No još čitav niz kulturoloških fusnota mogli bismo pronaći u Marasovićevom opusu, uključujući i debitantski The Show must go on (2010). I upravo taj autorov moment ono je što posebice motivira pisca ovih redaka na hermeneutičku pustolovinu. Jer, što znači biti umjetnikom danas? Zasigurno ne da se bude genijem ili nekim ovjenčanim aurom, nego „(sebe)postavljanjem u kontekst kulture kao znanstveno-tehnologijskog sklopa“ (Ž. Paić). U Comic sansu pronalazimo mnoge elemente koji ukazuju na autorovo vrsno snalaženje u svim labirintima kulturnog pogona.
Nije slučajno da je protagonist Alen – dizajner. Dizajn je djelatnost koja ponajbolje utjelovljuje narav samog tog kulturnog miljea. Milje u kojem se glavni lik kreće čine blazirani samoreklameri i samozvani kreativci, nošeni laissez-faire pristupom stvarnosti. (Iskreno, piscu ovih redaka nema ništa odioznije od ovakvog okružja). Dakle, upravo se u takovom ozračju svaka ispripovijedana priča čini tek uvjetnom. Već od samog početka gledatelju će biti jasno da kod Alena ne postoji ozbiljan osjećaj… Cijeli niz detalja njegova egzaltirana ljubavnog bola tek je artističko fingiranje ljubavne strasti. Marasović priču smješta na granicu drame i komedije i to čini vrlo vješto. Svjestan je da gledatelj u najvećem broju slučajeva u kino odlazi kako bi se dobro zabavio. No nadogradnju tog bazičnog instinkta kino-konzumenta ostvaruje već spomenutim meta-referencama vezanima uz filmofilstvo. No, ne samo uz filmove koji su autoru nešto značili, nego i uz glazbu koja svojim ozračjem stvara osebujni Verfremdungseffekt (Brecht) u teksturi Comic sansa.
Srcedrapateljni šlager Miše Kovača Drugi joj raspliće kosu a ja je volim tako ima funkciju kulturološke reference, ali i vrlo učinkovitog komično-ironijskog odmaka. Nadalje, Jankove, pardon Alenove vožnje na biciklu kroz viške kalete djeluju poput ranih slapstick-komedija Bustera Keatona ili Charlieja Chaplina. Ono što bi, pak, kao osnovnu dramatsku kvalitetu filma trebali prepoznati jest arhetipski sraz Oca i Sina. Naime, protagonista je otac Bruno (Zlatko Burić) napustio tijekom rane adolescencije, tako da je ovaj već s 15 godina bio klijentom psihijatara. Bruno je dijelom boemskog umjetničkog miljea, slikar u čijem se radu prepoznaje fascinacija morem i erotskim motivima. Kak' bi o njemu rekli stariji Zagrepčanci - on je artist, ali i hohštapler i geliebter. Podsvjesna trauma sina mu Alena – koji slijedi njegovu genetsku sklonost prema likovnosti, jer je valjda grafički dizajner nešto poput slikara (?) – jest da se nikako ne želi pretvoriti u svoga oca… Ili bar nekoga nalik njemu. No, od usuda se ne može pobjeći. Zajednička erotska pikareska prema otoku Jabuci zbližit će Oca i Sina. Međutim, u slučaju Marasovićeva postava sve ovo treba shvatiti cum grano salis, tek uvjetno. Mogu li vino, žene i cigareta – plus koka i trava – biti pokretačem svekolikog muškog bonvivanstva izvan potrošenih arhetipa? U filmskom svijetu Comic sansa – svakako!
Četvrti Marasovićev cjelovečernji uradak nije me oduševio. Ipak, ne mogu reći da sam prema nekim njegovim sekvencama ostao ravnodušnim. Ponajprije, kognitivne kulturološke reference bile su mi zabavne i pametne. Nakon što sam u Goranu ostao dotaknut šlagerom Vozi me vlak v daljave, ovdje je u istom tonu bio stih Orion saksofon, Mesec kontrabas iz swinga Zemlja pleše Privšeka i Strniše. (Sjajna slovenska revijska glazba ponovno me pogodila u nerv!) Također, motiv razbijenog nosa protagonista – najizravnija asocijacija na Jacka Nicholsona iz klasika Romana Polanskog Chinatown (1974), dala mi je filmofilsku referencu na koju se već osvrće i Fr. Jameson!
Comic sans artefakt je već prepoznatljive autorske poetike. I premda nikako ne nalazim identifikacijski moment s prikazanim likovima, uspostavio sam mentalni kontakt s filmom. Pokazani srednji prst starice na umoru prema svećeniku iščitao sam i kao autorovu simboličku gestu usmjerenu prema uvriježenim vrijednostima ovdašnje, konzervativne i tradicijske sredine. Istinska ljubav ne poznaje granice (svakako ne one propisane heteroseksualne). Stoga držim, gledanje ovoga filma (podsvjesno?) dijelom je i šire mentalne higijene.
filmovi
„Ja samo karam, pijem, drogiram se… ponekad nešto i dizajniram“, reći će nešto slično protagonist Comic sansa, dizajner/copyrighter Alen kroz usta Janka PopovićaVolarića, glumca kojeg Marasović već treći put angažira u svom filmu. Onaj tko je gledao Vis-à-Vis (2013) a potom i Gorana (2016), namah će se sjetiti u kakve je situacije redatelj stavljao ovog aktera. Sve je bilo blisko osebujnoj shizofreniji. A to je, prema Fredricu Jamesonu, jedna od glavnih umjetničko-kliničkih dijagnoza „postmoderne kao kulturne logike kasnog kapitalizma“. Rastrojenog glumca u metafilmu Vis-à-Vis u sljedećem će uratku doslovno razgolititi kao neurotičnog homoseksualca. Seks-simbol mnogobrojnih HR-sapunica, Volarić će tako na neki način biti svučen s pijedestala gledateljica koje u njemu prvenstveno vide spomenutu erotsku privlačnost i neodoljivost. Upravo ovime „Ja samo karam, pijem, drogiram se…“ bit će vraćen dug što ga je Marasović kao autor imao prema svom glavnom glumcu. Jer doista, Alen - Zagrepčanin viških korijena, nije tek uspješan i priznat grafički dizajner nego prije svega neodoljiv ženama u njihovom seksualnom avanturizmu. Tako će Alen, osim skorašnjih ljubavi Marine i Barbare, seksualno obraditi i mlađahnu Marinu, kći svog suradnika Lukasa (Ana Sava Mandić), te dansku turisticu Anne (Sara Hjort Ditlevsen).
Marasović ljubavni slom živaca svog protagonista ocrtava kao osjećaj na samoj granici grotesknosti. Očigledno sasvim neuravnoteženi karakter, naime, stvara si fantazmu da mu bivša djevojka (Nataša Janjić) doista nešto emotivno znači. Jednak će osjećaj u sebi nastojati pobuditi i prema Slovenki Barbari (Inti Sraj), a sve zbog toga što će mu i ona izmaknuti u brak s drugim. No, i one su voljne sudjelovati u Alenovoj shizofrenoj strasti… Voljnost žena da se podaju protagonistu kao da je obol Marasovićevog vraćanja duga Volariću glede njegove seks-karizme.
Pretjerujem naravno, ali kod filmova ovoga autora to mi se čini sasvim okej. Naime, što? Marasović u dobroj mjeri iskazuje meta-filmsku svijest i autorsku osobnost koja upravo zavodi svojim meta-referencama i asocijacijama na druge filmove. Vis-à-Vis je bio film o filmu (koji se već tamo zvao Comic sans!). U Goranu se prepoznaju reference na HR-klasike Tko pjeva zlo ne misli i Vlak u snijegu(!). (Vidi: http://www.filmovi.hr/index.php?p=article&id=2512 ) No još čitav niz kulturoloških fusnota mogli bismo pronaći u Marasovićevom opusu, uključujući i debitantski The Show must go on (2010). I upravo taj autorov moment ono je što posebice motivira pisca ovih redaka na hermeneutičku pustolovinu. Jer, što znači biti umjetnikom danas? Zasigurno ne da se bude genijem ili nekim ovjenčanim aurom, nego „(sebe)postavljanjem u kontekst kulture kao znanstveno-tehnologijskog sklopa“ (Ž. Paić). U Comic sansu pronalazimo mnoge elemente koji ukazuju na autorovo vrsno snalaženje u svim labirintima kulturnog pogona.
Nije slučajno da je protagonist Alen – dizajner. Dizajn je djelatnost koja ponajbolje utjelovljuje narav samog tog kulturnog miljea. Milje u kojem se glavni lik kreće čine blazirani samoreklameri i samozvani kreativci, nošeni laissez-faire pristupom stvarnosti. (Iskreno, piscu ovih redaka nema ništa odioznije od ovakvog okružja). Dakle, upravo se u takovom ozračju svaka ispripovijedana priča čini tek uvjetnom. Već od samog početka gledatelju će biti jasno da kod Alena ne postoji ozbiljan osjećaj… Cijeli niz detalja njegova egzaltirana ljubavnog bola tek je artističko fingiranje ljubavne strasti. Marasović priču smješta na granicu drame i komedije i to čini vrlo vješto. Svjestan je da gledatelj u najvećem broju slučajeva u kino odlazi kako bi se dobro zabavio. No nadogradnju tog bazičnog instinkta kino-konzumenta ostvaruje već spomenutim meta-referencama vezanima uz filmofilstvo. No, ne samo uz filmove koji su autoru nešto značili, nego i uz glazbu koja svojim ozračjem stvara osebujni Verfremdungseffekt (Brecht) u teksturi Comic sansa.
Srcedrapateljni šlager Miše Kovača Drugi joj raspliće kosu a ja je volim tako ima funkciju kulturološke reference, ali i vrlo učinkovitog komično-ironijskog odmaka. Nadalje, Jankove, pardon Alenove vožnje na biciklu kroz viške kalete djeluju poput ranih slapstick-komedija Bustera Keatona ili Charlieja Chaplina. Ono što bi, pak, kao osnovnu dramatsku kvalitetu filma trebali prepoznati jest arhetipski sraz Oca i Sina. Naime, protagonista je otac Bruno (Zlatko Burić) napustio tijekom rane adolescencije, tako da je ovaj već s 15 godina bio klijentom psihijatara. Bruno je dijelom boemskog umjetničkog miljea, slikar u čijem se radu prepoznaje fascinacija morem i erotskim motivima. Kak' bi o njemu rekli stariji Zagrepčanci - on je artist, ali i hohštapler i geliebter. Podsvjesna trauma sina mu Alena – koji slijedi njegovu genetsku sklonost prema likovnosti, jer je valjda grafički dizajner nešto poput slikara (?) – jest da se nikako ne želi pretvoriti u svoga oca… Ili bar nekoga nalik njemu. No, od usuda se ne može pobjeći. Zajednička erotska pikareska prema otoku Jabuci zbližit će Oca i Sina. Međutim, u slučaju Marasovićeva postava sve ovo treba shvatiti cum grano salis, tek uvjetno. Mogu li vino, žene i cigareta – plus koka i trava – biti pokretačem svekolikog muškog bonvivanstva izvan potrošenih arhetipa? U filmskom svijetu Comic sansa – svakako!
Četvrti Marasovićev cjelovečernji uradak nije me oduševio. Ipak, ne mogu reći da sam prema nekim njegovim sekvencama ostao ravnodušnim. Ponajprije, kognitivne kulturološke reference bile su mi zabavne i pametne. Nakon što sam u Goranu ostao dotaknut šlagerom Vozi me vlak v daljave, ovdje je u istom tonu bio stih Orion saksofon, Mesec kontrabas iz swinga Zemlja pleše Privšeka i Strniše. (Sjajna slovenska revijska glazba ponovno me pogodila u nerv!) Također, motiv razbijenog nosa protagonista – najizravnija asocijacija na Jacka Nicholsona iz klasika Romana Polanskog Chinatown (1974), dala mi je filmofilsku referencu na koju se već osvrće i Fr. Jameson!
Comic sans artefakt je već prepoznatljive autorske poetike. I premda nikako ne nalazim identifikacijski moment s prikazanim likovima, uspostavio sam mentalni kontakt s filmom. Pokazani srednji prst starice na umoru prema svećeniku iščitao sam i kao autorovu simboličku gestu usmjerenu prema uvriježenim vrijednostima ovdašnje, konzervativne i tradicijske sredine. Istinska ljubav ne poznaje granice (svakako ne one propisane heteroseksualne). Stoga držim, gledanje ovoga filma (podsvjesno?) dijelom je i šire mentalne higijene.
filmovi
