Baci fotonsku bombu, goni klingonsku bandu

21. nam je stoljeće donijelo dva nova serijala u franšizi Zvjezdanih staza, i... tja, oba su radnjom kronološki smještena prije izvornog serijala. Za ozloglašeni Enterprise se još dalo kužiti zašto je napravljen – prequel na temu "Kada je Federacija bila mlada" je nešto što je franšiza prije ili kasnije naprosto morala izbaciti iz sistema – ali da smo nakon toga morali čekati punih 12 godina na novo TV-izdanje Zvjezdanih staza, samo da bi dobili još jedno popunjavanje rupa u povijesti Federacije umjesto ispisivanja njenih novih stranica?

Najlakše bi, a vjerojatno i najispravnije bilo okriviti scenariste za pomanjkanje mašte i hrabrosti, ali čovjeku isto dođe zapitati se je li uistinu nešto trulo samo u franšizi trekkerskoj – ili nam možda i kao društvu kronično fali optimizma koji bi dao zamah za Staze koje bi nastavile tamo gdje je Voyager stao i otkrivale nove čudesne svjetove i nove fascinantne negativce, a ne da se vraćamo na stara ratovanja s Klingoncima? (Pa makar i uvijek vrijedilo podsjećati nove naraštaje na velikoklingonsku agresiju, jer Federacija je vodila obrambeni, a ne kvadrantski rat i to je jedina istina, a komunjare s Qo'noSa nam ga mogu samo POPUŠITI!!!) (Čitaj i uči, Stankoviću!)

Prve Zvjezdane staze jesu nastale u doba straha od globalnog nuklearnog rata, ali i snova o osvajanju svemira ususret prvom čovjekovom letu na Mjesec. Većina narednih Staza je nastala nakon pada Berlinskog zida, u vrijeme kada je – barem na Zapadu – vladalo uvjerenje da je ljudska civilizacija uglavnom prevladala dječje bolesti i da svima slijedi mirna plovidba pučinom liberalne demokracije... Dok se danas čini kako malo tko vjeruje da ne srljamo u neku vrst katastrofe (klimatska, nuklearna, neofašistička, AI-pokalipsa...), pa ako ne možemo zamisliti bolji svijet za nas – zašto bismo to tražili od novih Zvjezdanih staza?

No opet, to što mislim da smo dobili Staze kakve zaslužujemo ne znači i da sam se nešto puno veselio Star Trek: Discoveryju, posebno u kombinaciji s višekratnim odgađanjem datuma premijere i odlaskom Bryana Fullera, tvorca briljantnog Hannibala (i, ruku na srce, osjetno manje briljantnih American Godsa), s mjesta showrunnera: sve je smrdilo na sindrom "puno baba, kilavo dite", nategnuti kompromis između studija i kreativnog tima koji će na kraju malo koga zadovoljiti. A to što je ispalo bolje od očekivanog – ne znači da nemam zamjerki. O, imam zamjerki.

Kao prvo, rat s Klingoncima: koga... boli... Qoo'ratZ?! Znamo kako će završiti, i ne saznajemo ništa posebno novo o Klingoncima. Moglo nam se, recimo, pokazati kako izgleda život klingonskih znanstvenika, probati objasniti kako je uopće moguće da civilizacija toliko manijakalno opsjednuta makljažom i samo makljažom može doći na takav stupanj tehnološkog razvoja (u Enterpriseu smo bili saznali kako Klingonci iz generacije u generaciju intelektualno propadaju i da mlade više ne zanima znanost, nego samo ratnička čast – da bi onda, nekako, pitaj Boga kako, devedeset godina kasnije raspolagali tehnologijom koja posramljuje Federaciju?)... Ali avaj, ništa od toga. Dobivamo uglavnom samo nove runde lupanja o prsa i urlika u slavu Kahlessa, uz tek pokoju mrvicu ideoloških motiva: oni žele zaštiti svoju kulturu i identitet od kvarnih utjecaja izvana, što će ga reći da su Klingonci... rasa kolumnista narod.hr-a?

No kad već kronološki ne kroči tamo gdje još nijedan Star Trek nije bio, Discovery radnji barem pristupa drugačije od dosadašnjih izdanaka, i to mi je okej – nemali broj ljudi je komentirao da je također nedavno prikazani The Orville više u trekkerskom duhu nego Discovery, ali ja ću uvijek radije gledati i polovično uspješan izdanak franšize koji pokušava bar nešto novo negoli Seth MacFarlaneoveStar Trek karaoke. Glavni noviteti u slučaju Discoveryja su više serijalizirani pristup radnji (što nije loše), fokus na junakinji koja nije kapetanica naslovnog broda (isto okej), te odmak od tona dosadašnjih serijala, što... i nije ispalo baš tako dobro?

Discovery, naime, upada u klasičnu zamku brojnih rebootova – onu da opravdava svoje postojanje ponajprije time što je sve tako napadno MRAČNIJE i OKRUTNIJE i CINIČNIJE nego u izvorniku. Počevši od apsurdno prigušene rasvjete u svakoj prostoriji na brodu (ne bi da štede na računima za struju!), preko mjestimice "relaksiranog" odnosa posade prema idealima Federacije (kapetan u jednom trenutku naruči da se posve nedužno svemirsko stvorenje muči kroz pokuse – i skoro nitko se ne buni?!), pa sve do nasilja. Obilja nasilja. Kao da su autori uočili koliko su svima bile dojmljive one epizode kad Kardasijanci muče Picarda i uzeli ih za svoju bibliju, zaboravljajući kako je to bilo šokantno jer je drastično odudaralo od ostatka serijala – i da nije uopće tako efektno kad, ono, u skoro svakoj epizodi netko muči nekog?

Discovery je ujedno i filmičniji od svojih prethodnika, što isto ima i svoje dobre, i svoje loše strane. Specijalni efekti i CGI su na zavidnoj razini (mada, opet, smještanje radnje u prvo stoljeće Federacije seriji ne ide u korist, jer se nelagodno trudi da tehnologija ne bude previše fensi futuristička pošto bi ipak, kao, trebala biti preteča kantama po kojima su prčkali Kirk i ekipa – a da istovremeno bude bar donekle fensi futuristička u odnosu na tehnologiju iz naše svakodnevice!). Prve dvije epizode čine cjelinu koja je bolja od većine filmskih izdanja Zvjezdanih staza, uzbudljivija od mnogih s Kirkom i Picardom, a da pritom nije priglupi akcić kao J. J. Abramsovirebootovi. A onda još imamo i filmične... obrate.

Ušli smo u eru kada se popularne fanovske teorije na internetu može početi tretirati kao spojlere. Već do sredine prve sezone Westworlda na Redditu su bile u tančine razrađene teorije o velikim obratima koji su se naposljetku i odigrali točno kao što je bilo predviđeno. A sredinom ove sezone Discoveryja je netko primijetio kako jednog od bitnih likova glumi neki anonimus koji izuzev te uloge nema ama baš ničeg drugog na IMDb-u, i odatle se razvila cijela jedna teorija koja se nekoliko epizoda kasnije ispostavila posve točnom... E, da bi onda epizodu kasnije uslijedio novi veliki obrat!

Obrati sami po sebi ne moraju biti loša stvar, dok god imaju još neku funkciju osim jeftinih uzbuđenja. Ali kada spomenuti drugi obrat u Discoveryju rezultira smrću jednog od glavnih likova, gledatelji na to ostaju podjednako indiferentni kao i posada broda jer... što nam je taj obrat uopće razjasnio o tom liku? Samo neke nelogičnosti u njegovom prijašnjem ponašanju, ali po cijenu da izbriše sve što smo mislili da znamo o njemu. I onda ga još takvog, kao tabulu rasu, po brzom postupku pošalje u smrt!

Obrati su poput alkohola, nešto za čime valja posegnuti kada je dobar štimung i želiš da bude još bolje – a NE kada je osrednje ili loše pa se nadaš da će umjetni stimulans popraviti stvar. Primjer dobrog obrata je onaj na kraju prve sezone The Good Place, koji nečemu što je od početka bilo odlično i glatko klizilo samo doda još jednu dimenziju... Dok mi je drugi veliki obrat Discoveryja bio pomalo nalik čitanju osrednje epizode Dylana Doga u kojoj se nižu naizgledne nelogičnosti u radnji koje tek nakon obrata poprime smisao; epizode kojoj sam pristupio s akumuliranim iskustvom čitanja loših epizoda Dylana Doga, pa prilikom čitanja najvjerojatnije neću reći "ah dobro, za ovo vjerojatno postoji neko objašnjenje, uzdam se u scenarista da zna što radi" – nego ću prije pomisliti "ajme još jedna glupa epizoda Dylana Doga, Bože mili na što ja trošim vid!"

Kod Discoveryja mi je bilo isto tako teško uzdati se da scenaristi znaju što rade, jer su toliko mahnito i rafalno nabacivali nove narativne rukavce da se više činilo kako stalno nešto isprobavaju, nego da imaju suvislu viziju što žele postići serijom. Discovery stoga nema bogznakakvu dubinu, ali barem nikada nije dosadan – kad god pomislite da je eventualno zastranio, on vam samo na to uzvrati: "Okej, dobro, a što kažete na... ovo? Ili ovo?", i u dosadašnjih četrnaest epizoda je ugurano toliko radnje da, kad se baci pogled unatrag, događaji s početka sezone djeluju kao da pripadaju pradavnoj prošlosti.

A i nije naodmet prisjetiti se da ni The Next Generation ni Deep Space Nine u prvim sezonama nisu bili baš neka sreća, da im je trebalo dosta vremena da se uhodaju, i da to uhodavanje nije bilo ni približno tako dinamično i nabrijano kao Discoveryjeva potraga za identitetom koji bi mu omogućio da iskorači iz sjene svojih prethodnika... Što mu, je li, još nije pošlo za rukom, ali potencijal je svakako tu: ima dobre likove, ima energiju, i ima žeđ za slavom. Ne znam hoće li živjeti dugo, ali mu iskreno želim da prosperira.

kulturpunkt