Dok Balkan ponovno postaje tržište za milijunske kupnje oružja, pitanje je vrijeme da se zapitamo: tko ima koristi od ovog vječnog straha i podešenih sukoba?
Hrvatska naručuje francuske Rafale, prati je Srbija koja usput razvija haubice Nora. Hrvatska najavljuje kupovinu francuskih haubica Cezar. Kosovo kupuje turske dronove, a Bosna i Hercegovina najavljuje pojačanu modernizaciju vojske.
Iza svake od tih odluka stoji isti dobavljač — Zapadne sile i njihovi vojno-industrijski kompleksi. Mediji, pak, svakodnevno sipaju ulje na vatru, pretvarajući povijesne traume u jeftin politički kapital. Zašto Balkan, umjesto da gradi mostove, ponovno kopa rovove?
Oružje kao “rješenje” za (ne)postojeće prijetnje
Svaka država na Balkanu opravdava kupnju sofisticiranog oružja istim argumentom: “zaštita nacionalnog suvereniteta”. No, kada Hrvatska, Srbija, Kosovo i BiH kupuju oružje od istih zapadnih zemalja (Francuska, Turska, SAD), postaje jasno da je “sigurnost” samo paravan.
Prava svrha je profit. Francuska, na primjer, samo u 2023. zaradila je preko 1,5 milijardi eura iz izvoza oružja u regiju. Dok se haubice i dronovi prikazuju kao simboli moći, one su zapravo dokaz ovisnosti: Balkan plaća Zapadu da bi ostao u začaranom krugu straha.
Mediji kao fabrike straha
Ključni dio ovog profita je medijska manipulacija. Mainstream portali, televizije i politički lideri svakodnevno serviraju narativ o “vječnim neprijateljima“.
Hrvatski mediji podsjećaju na Vukovar, srpski na NATO bombardiranje, bosanski na Dayton i Srebrenicu. Umjesto da promiču dijalog, mediji postaju alat za reprogramiranje društva: generacije koje nisu doživjele rat uče da mrze “drugog” prije nego što nauče kritički misliti. Strah od zamišljenog neprijatelja postaje profitabilan izvozni proizvod.
Zašto Balkan nasljeđuje ratni mentalitet?
Povijesna trauma je pretvorena u politički alat. Nakon rata 90-ih, niti jedna zemlja nije prošla kroz istinski proces pomirenja. Umjesto toga, političari koriste nacionalnu mržnju kao lijek za sve probleme: korupciju, siromaštvo, odljev mozgova.
Dok Hrvatska troši milijardu eura na Rafale, 30% mladih u njoj živi ispod granice siromaštva. Srbija ulaže u haubice, ali ima nizak standard u Europi. Balkan krvari za druge: dok lokalne elite i zapadne kompanije dijele profit, obični ljudi plaćaju cijenu kroz prazne proračune i propale socijalne službe.
Manipulacija ili nesposobnost za promjenom?
Glavno pitanje nije “tko je kriv”, već “zašto dopuštamo da se to ponavlja?“. Balkanske nacije još uvijek definiraju svoj identitet kroz ratne mitove. Škole uče djecu tko je bio heroj, a ne kako graditi zajedničku budućnost. Politika straha cvjeta jer nema alternativnih vizija: nitko ne nudi priču o prosperitetu kroz suradnju.
Kada bi Hrvatska, Srbija i BiH ulagale u zajedničke ekonomske projekte umjesto u haubice, regija bi postala snaga — no to ne odgovara onima koji upravljaju sadašnjim sistemom.
Tko je pravi neprijatelj?
Pravi neprijatelj Balkana nisu susjedi, već kombinacija pohlepnih kvazi primitivnih elita i globalnog kapitalizma koji profitiraju od podjela. Dok god se svaka kriza gleda kroz naočale nacionalne mržnje, mi smo samo pijuni u igri koju ne kontroliramo.
Balkan treba revoluciju svijesti: shvatiti da su Rafalevi, Nora i dronovi samo skupe igračke koje će nas koštati budućnosti. Mir ne donosi oružje — donosi ga hrabrost da se suočimo s prošlošću i izgradimo povjerenje. Ako to ne shvatimo, ostat ćemo robovi tuđih računa i vlastite nesposobnosti da vidimo dalje od rovova.
