Bojkot – nepovjerenje u institucije

„A heart that’s full up like a landfill

A job that slowly kills you

Bruises that won’t heal

You look so tired, unhappy

Bring down the government

They don’t, they don’t speak for us

I’ll take a quiet life

A handshake of carbon monoxide“

---

„Srce koje je ispunjeno poput deponija

Posao koji te polako ubija

Modrice koje ne zacjeljuju

Izgledaš toliko umorno, nesretno

Sruši vladu

Oni ne, oni ne govore u naše ime

Živjet ću miran život

Stisak ruke ugljičnog monoksida“

Colin Charles Greenwood. Edward John O’Brien, Jonathan Richard Guy Greenwood, Philip James Selway, Thomas Edward Yorke

Petak 24. bio je dan bojkota. Mali korak za čovjeka, no velik je za društvo. U demokraciji, onoj kojoj tepamo da je „mlada“ i „neiskusna“, „naivna“ i „nevina“, iako je s gotovo punih trideset pet zagazila u dob kada se očekuju iskustvo i mudrost, do sada smo sudjelovali u prosvjedima, vidjeli štrajkove, doživjeli referendume. No bojkota se ne sjećam. Bar ne uspješnog. Ako bojkot i može biti uspješan; teško je isticati uspješnost ičega u državi u kojoj institucije zakazuju. A dokaz da te divinizirane „institucije“ ne poduzimaju što im u nadležnosti i odgovornosti leži, upravo i jest bojkot. Jer da to čine, za bojkot ne bi bilo potrebe. A ni odaziva.

Gotovo 45 posto manje izdanih računa. Manje od polovine kumulativnog iznosa prometa u odnosu na prethodni petak. U provedbi, bojkot je uspio. To, naravno, nije konačan cilj. Pravi uspjeh bio bi postići nešto drugo. I ne mislim tu na snižavanje cijena, dostupnost pojedinih artikala. Ili neko, apstraktno, olakšavanje života građanima. Bojkot se tiče cijena, no pravi cilj jest efikasnija država. Ona koja će činiti život građana lakšim. I boljim. Građane, u stvari, i ne treba brinuti tko je „kriv“, odgovoran za to što se ljudi u hrvatskim trgovinama osjećaju prevareno, plaćaju bitno više ako usporede naše s cijenama u Sloveniji, Austriji ili Italiji. Građani ne trebaju domišljati je li stvar u euru ili inflaciji. Plaćamo li danak korupciji, nepotizmu, vezama ili protekciji. Namještenim natječajima i zloupotrijebljenoj javnoj nabavi. Građanima je, jednostavno, odgovorna država. Državnu vlast građani biraju. Ona za njih treba raditi. A ako to ne čini… Konačno, trgovci, ako su i preuzeli nečiju gramzivost i pohlepu, nesporno to su naučili od politike, države.

Bojkot koji smo vidjeli u petak, sudjelovali, jasno je politika. Dileme nema. Nije to stranačka politika, ona koja počiva na već desetljećima otrcanim frazama i istim obećanjima. O „boljem“ životu, višim plaćama i mirovinama, dostupnoj zdravstvenoj zaštiti, priuštivom stanovanju… Ne, radi se o politici odozdo, iz zajednice. „Grassroots“ politika. Akcija okupljenih pojedinaca, djelovanje iz društva, ne od institucija ili političkih elita. Upravo „protiv“ institucija i uobičajenih lica s televizijskih ekrana, njihovih besciljnih rasprava u Saboru. Bojkot je pokret izrastao iz nezadovoljstva zatečenim stanjem, onim u politici, gospodarstvu, društvu. Jest, u petak je (naizgled) bio usmjeren prema izbjegavanju kupovine zbog cijena u našim trgovinama. No to je samo povod. Pravi uzrok, neizgovoren, jest nepovjerenje da oni koji su na to trebali djelovati, riješiti to, mogu to i žele učiniti. Cilj, dakle, nisu cijene već jest šire-društveni, time politički: riješiti problem građana. Cijene su samo poticaj. Bojkot od petka, pojednostavljeno, opredmećenje je nezadovoljstva građana. Verbalizirano kao nezadovoljstvo „standardom“. No površno je promatrati to kao pitanje kupovne moći. Tema je „život u Hrvatskoj“!

Bojkot, kao i svaki aktivizam, praktički daje glas građanima. U petak ti su građani bili u ulozi potrošača. No oni su uvijek i prije svega – birači. Glasaju na izborima, biraju vlast, jednako kao što su u petak izabrali sudjelovati u bojkotu. A taj njihov izbor u petak izraz je osjećaja da ih se ne sluša. Ni ne razumije. Prethodno nisu mogli utjecati na cijene, trgovinu, kao ni na gospodarski, politički i društveni sustav. Zašto? Zato što su ih iznevjerili izabrani predstavnici. Ne jednom. Ignoriraju ih i institucije koje ničime ne opravdavaju svoju svrhu. Ne uvažavaju očekivanja onih zbog kojih postoje. Sve inspekcije, ministarstva i ministri, saborski odbori, Agencija za zaštitu tržišnog natjecanja… Kada se politika pred vlastitim narodom delegitimira, strukture izgube smisao, povjerenje u motive i djelovanje političara ne postoji, tada interes za institucionalizirani politički sustav kopni. Birači ne izlaze na izbore. Ali to ne znači da odustaju. Možda samo otkazuju „posrednicima“. I uzimaju stvar u svoje ruke. To je bojkot.

Propitivanje trgovaca i cijena od petka samo su ekspresija. Prvi korak. Bit je u funkcionalnosti demokracije, kvaliteti egzistencije, sadržaju zajednice, svrsi društva. Smisao Države. Države, s velikim D. Ta „opjevana“ Država, onaj nevaljani polu-proizvod bez garancije, Hrvatska, za sve više građana ima sve manje smisla. Jest, elite, ponajprije „državotvorne“, Hrvatsku nam prodaju pod Svetinju. Ali što građani imaju od toga? Visoke cijene. Lošu robu. Slab standard. Nekvalitetan život. Kirurge koji bježe iz bolnica. Mlade koji nas napuštaju. Nema tih rukometnih uspjeha, Rafalea, milostinje koja se umirovljenicima isplati pred izbore, porezne reforme koja zaposlenima ostavi koji euro više, koji mogu zamijeniti zdravo društvo i državu koja funkcionira na korist svojih građana. To je ono što trebamo. A nemamo!

Naše je društvo svijet medijalne mirovine od 504 eura. Prosječne od 623 eura. Četvrtina umirovljenika preživljava s prosječnih 395 eura. Kako djecu dižu zaposleni s prosječnom plaćom od 1340 eura neto? Polovina zaposlenih prima manje od 1160 eura, kako ljudi od toga žive? Kako plaćaju cijene bitno više no u susjedstvu dok zarađuju ili primaju manje? Koji je recept? Možda bi neka hrvatska Marija Antoaneta savjetovala da jedu račune i opomene. Kad nemaju za kruh.

Institucije naše države ne mogu se nositi s društvenim problemima. Ne zanima ih život građana, opterećenja pojedinaca. Oni su u budžetima i službenim vozilima, uredima i poslovnim karticama. Oni, zamislite, reguliraju cijene. I čine to jednako učinkovito kao što su posljednjih desetljeća uredili obrazovanje, pozabavili se znanošću, „sredili“ zdravstvo. Jedino što čine jest legitimiraju postojeće, ukradeno, uništeno. Guše ono malo znanja i razuma što je preostalo.

Najopasnije bolesti one su koje tinjaju, ne primijete se. Nevidljive. Mentalni problemi, karcinomi, dijabetes, tlak. Najgore su autoimune. One u kojima tijelo napada samo sebe. To je bolest našeg društva, bolest vlasti koja možda ne boli. Ali uništava. Mi danas, a to se vidi, „živimo“ bolest društva u kojem vlast uništava vlastitu državu, narod. Strašna je to društvena patologija. I sve to dok nas obasipaju glupavim objašnjenjima, jeftinim PR floskulama, zasljepljuju besprizornim populističkim narativima, idiotskim parabolama u futuru. A nitko ne vidi koliko se bolest proširila, postala otpornija.

Što će učiniti „Oni“? Zaklinjati se u inflaciju kao u globalnu pojavu, problem cijele Unije. Objašnjavat će da nije do njih. Trgovci su zli! Varaju napaćeni narod. Kao da nije dovoljno da su se opozicionari, koji nisu predložili, učinili ni zaslužili ama baš ništa, ukrcali na „vlak“ bojkota. Podržali ga kako bi ga „prisvojili“. I naši su se ministri pridružili! Ne kupuju ni oni. Zamislite, jest da nisu ništa učinili da nadziru i spriječe, ali bojkotiraju i oni! Prave se da se to na njih ne odnosi, da bojkot nije protiv njih. Akcija protiv impotentnih i nezainteresiranih političkih elita. Koje samodostatno žive na pandemoniju vlasti. Ili u „zaklonu“ opozicijskih sinekura. S nezasluženim primanjima višestruko višim od radnika i umirovljenika. Je li to moguće?

Samo, ne zaboravimo, naši su lijenčine i neznalice naši. Dabre su samo naši. I lopovi su samo naši. Ti bezveznjaci pripadaju nama. Oni su kreativni, grubi i uporni. A mi ih trpimo. Treba izdržati još malo. Jesti kruh s masti posut Divkom. Sačuvati živce, njegovati nadu. I prođe ljudski život. Ne jedan već generacija. A umjesto boljeg vremena stalno dobivamo sve goru vlast. Onu koja nas još uvjerava i kako valja biti zadovoljan, sretno cupkati, glupo se smješkati, zahvaljivati Europi što živimo od njene milostinje. Političkog novca.

Bojkot i slični oblici aktivizma odavno postoje. Iako se ponekad čini da ne mogu uspjeti – mogu. Nemam izbora nego izabrati, rekao bi Giddens. Bojkotirati lošu vlast!

nacional