Piše Emil Pavić
Ukupna dobit svih trgovačkih lanaca za 2024. iznosi oko 160 milijuna eura, koliko je otprilike i dobit dvaju najvećih telekoma, a dobit banaka koje posluju u RH je čak 2 milijarde eura, odnosno 2000 milijuna eura
Prije svega, definirat ćemo nekoliko pojmova. Što je zapravo novac? Novac je roba koja je zamjenjiva za bilo koju drugu vrstu robe i to uz pomoć širokog društvenog dogovora koji nam daje okvir kako bismo novac mogli koristiti. Novac sam po sebi nije ništa posebno u svojem materijalnom obliku, mješavina pamuka i celuloze. Međutim, njegovu snagu određuju građani, potrošači i gospodarstvo države u kojoj cirkulira. Cijena novca zove se kamata i vrlo jednostavno rečeno – ako je kamata visoka, tada novac vrijedi više, a također vrijedi i obrnuto, ako su kamate niske, novca ima mnogo i njegova je vrijednost manja.
Hrvatska je na vrhu eurozone po rastu inflacije
od gotovo 4,5% godišnje / Snimio Hrvoje Jelavić / PIXSELL
Nekoć je novac bio u plemenitim kovinama, zlatu i srebru, ali se to pokazalo nepraktičnim za razvoj ekonomije pa se napravio prijelaz na banknote, odnosno na ovjerene, papirnate izjave banaka da taj papir zapravo mijenja plemenitu kovinu, a da svaki vlasnik dolaskom u banku taj papir može zamijeniti za zlato ili srebro. Nakon više različitih ekonomskih ciklusa i uspostavom različitih monetarnih i tržišnih sustava, odbačena je ideja da je banknota zamjenjiva za plemenite kovine i krenulo se s drugačijom politikom emitiranja novca.
Važno je znati da inflaciju de facto uvijek proizvodi onaj tko ima ovlasti emitiranja novčane mase. U samoj teoriji radi balansa potrebno je kreirati takvu novčanu masu koja će odražavati razinu i vrijednost svega što se proizvede na području na kojem se novac koristi, u što ulaze svi proizvodi, ali i vrijednost isporučenih usluga. Ako imamo jednaku vrijednost isporučenog a povećavamo novčanu masu, odnosno količinu novca, dolazi do neravnoteže i onda se događa pad vrijednosti novca, smanjivanje kamata koje odražavaju tu vrijednost i na kraju povećanje cijena roba i usluga, odnosno inflacija.
Mi smo kao zemlja imali različite valute pa smo u novije doba krenuli od krune kao platežnog sredstva u Austro-Ugarskoj Monarhiji, koja je po nepovoljnim uvjetima mijenjana na dinar, pa smo zatim imali kunu u vrijeme NDH, pa opet dinar, potom HRD ili hrvatski dinar i na kraju kunu koja se mijenjala za euro koji je danas službeno sredstvo plaćanja. Građani su zbog kroničnih problema s vrijednošću valuta uvijek štedjeli u nekim drugim valutama, pa je u bivšoj državi to bila njemačka marka (DEM), a nakon uvođenja eura to postaje standard za štednju unatoč sidrenju vrijednosti hrvatske kune za euro. Građani su uvijek pokazivali odgovornost u štednji i dio slobodnih sredstava pretvarali u nekretnine jer je ta klasa imovina jedna od onih koja zadržava vrijednost novca.
Sve navedeno zapravo je uvod u današnje stanje u kojem je zbog silnih neravnoteža uzrokovanih pojavom virusa COVID-19 početkom 2020. godine cijeli svijet stao u jednom trenutku, a države su reagirale kako bi se zadržala socijalna stabilnost, zaposlenost i ekonomija na način da se ljudima isplaćuje plaća bez obzira radili oni ili ne. To je dovelo do emisije nove količine eura, ali i američkog dolara, i to je stvorilo višak likvidnosti kod građana potrošača koji su odmah, čim su se restrikcije kretanja i poslovanja ukinule, krenuli trošiti taj novac koji nije bio pokriven novostvorenom vrijednošću.
Nagli rast potražnje na jednaku ili čak manju količinu raspoloživih proizvoda ili usluga stvorio je veliki pritisak na rast cijena i počela je globalna visoka inflacija koja je u jednom trenutku i službeno bila iznad 10% godišnje. Mi smo uz ove globalne probleme imali i potrese koji su uzrokovali značaju materijalnu štetu, nakon čega smo sami, ali i uz pomoć Europske unije, osigurali sredstva za obnovu koja je zaposlila svu raspoloživu građevinsku operativu što je ponovno povećalo cijene građevinskih radova. Kao što se može zaključiti, trgovina i trgovci definitivno nisu osnovni uzrok povećanja cijena. Oni su prvi na udaru jer građani svakodnevno odlaze u trgovine gdje ih iz dana u dan dočekuju više cijene. No kako bismo ipak stali na loptu, potrebno je pogledati i sljedeće podatke.
Ukupna dobit svih trgovačkih lanaca za 2024. iznosi oko 160 milijuna eura, koliko je otprilike i dobit dvaju najvećih telekoma, a dobit banaka koje posluju u RH je čak 2 milijarde eura, odnosno 2000 milijuna eura. Dakle, dobit trgovine iznosi svega 8% dobiti banaka. Nisam vidio da građani u ovoj akciji spominju banke ili telekome. To je sasvim logično jer smo usmjereni na svakodnevnu potrošnju i obraćamo pažnju samo tamo gdje smo nekada „imali kontrolu“ nad cijenama, dakle na svakodnevnu košaricu koja je svaki dan sve skuplja. Ova je situacija potpomognuta velikim dizanjem realnih plaća u nekoliko godina te smo s prosječne plaće koja je u 2020. iznosila 1219 eura brutto, došli do 2024. kada je prosječna brutto plaća narasla na čak 1900 eura, što je povećanje od 56% u samo 4 godine. Taj je rast apsolutno podigao potražnju, povećao zaposlenost, doveo nas do A kreditnog rejtinga, ali je u konačnici podigao cijene svega. Je li jednako rasla produktivnost i učinkovitost ekonomije, doista je dvojbeno.
Primjetan je rast državne potrošnje i proračuna koji je 2020. iznosio 16,20 milijardi eura, dok je za 2024. iznosio čak 28,50 milijardi eura, što je razlika od 76% u četiri godine. Projekcija za 2025. jest 33 milijarde eura državnih prihoda, što je više nego stopostotno povećanje u navedenome kratkoročnom razdoblju. Uz rast socijalne komponente te prava i plaća u javnom sektoru to je također jedan od uzroka rasta cijena jer direktno utječe na potražnju koja onda podiže i cijene proizvoda i usluga. Ovo nije nužno loše, ali moramo otvoreno reći da se treba uspostaviti kontrola rashoda na razini države i da je potrebno razmotriti daljnja porezna rasterećenja građana i smanjivanje stope PDV-a na hranu i osnovne životne namirnice.
Stvari nisu nimalo jednostavne, ali one sada eskaliraju i inflacija ponovno raste. Sada smo na vrhu eurozone po rastu od gotovo 4,5% na godišnjoj razini. U ovom trenutku ne postoji jednostavan recept za izlaz iz krizne situacije, osim suradnje svih koji su na tržištu, uz ključnu ulogu fiskalnih i monetarnih vlasti, ali i više odgovornosti subjekata na tržištu i onih na strani ponude kao i onih na strani potražnje. Ustezanjem od potrošnje dajemo jasnu poruku kako su stvari otišle predaleko i kako je stiglo vrijeme hlađenja uzavreloga gospodarskog motora kako bismo vratili ravnotežu prihoda i cijena.
