Za tu neobičnu pojavu prvi put sam čuo prije nekoliko godina, čitajući zanimljiv esej „Knjige su opasne“ engleskog sociologa Franka Furedija, profesora na Sveučilištu Kent. Povod za njegov ogled bile su opaske kolega kako se studenti sve češće žale na traume izazvane čitanjem književnih djela: te 2016. studenti na uglednoj njujorškoj Columbiji najozbiljnije su, recimo, tražili da se uz Ovidijeve „Metamorfoze“ doda „trigger warning“, „upozorenje na okidač traume“, jer „opisi silovanja mogu izazvati osjećaj nesigurnosti i ranjivosti kod nekih studentica i studenata“.
Zvučalo je kao zajebancija, pa sam – uz dužno poštovanje prema profesoru i slavnom sveučilištu – tri puta provjerio, prije nego sam shrvan shvatio da se gospodin Furedi uopće ne zajebava. Studenti su se zaista žalili na zloglasnog rimskog repera Publija The Big Nose Ovidija i njegove eksplicitne stihove o predatoru Apolonu i brutalnom silovanju grčke bitch, pardon nimfe Daphne. „'Ne' znači 'ne'!“, pravednički su grmjeli studenti, zgroženi Ovidijevim porukama: mora li se žena pretvoriti u stablo lovora da bi izbjegla silovanje? Moraju li studentice zaista trošiti novac na psihijatre samo zato što nisu pravovremeno upozorene na seksualno zlostavljanje nimfi i muza u „Metamorfozama“?
Svakako, suvremena mladost nije prva otkrila opasnosti čitanja. Na njih se upozorava sve otkako je čovjek uopće izmislio sustav zapisivanja stvari, i nisu to uvijek radile privilegirane vjerske, političke i društvene elite, razumljivo strepeći od pismenosti običnog puka. Još su Sokrat i Seneka tvrdili da čitanje može prouzročiti moralnu konfuziju, a grčki dramatičar Menander upozoravao je kako je „naučiti ženu da čita isto što i otrovnu zmiju nahraniti s još otrova“. Profesor Furedi u svom eseju navodi kako su nakon pronalaska štamparskog stroja i ekspanzije knjige zapadni moralisti za čitanje koristili upravo riječ „otrov“ - „književni otrov“ ili „moralni otrov“, dok će dvjesto-tristo godina veliki Arthur Schopenhauer upozoravati i na najgori od svih, „intelektualni otrov“.
Osobito otrovnom pokazat će se književna forma koja će definirati zapadnu kulturu – roman. Profesor tako podsjeća kako je veliki engleski moralist i esejist Samuel Johnson još 1750. godine uočio opasnost od realističnog prikaza stvarnosti u romanima, smatrajući da je „točno prikazivanje stvarnog svijeta opasnije od nekadašnjih herojskih romansi“, jer je u izravnoj vezi sa stvarnim iskustvom mladog čitatelja. Popularnost romana u osamnaestom stoljeću izaziva stoga pravu moralnu paniku, a vrhunac će biti histerija oko Goetheovih „Patnji mladog Werthera“, zbog navodne epidemije samoubojstava fragilnih mladih čitateljskih duša.
Svih tih dvije i pol hiljade godina, od Sokrata do danas, na opasnost čitanja upozoravali su, eto, stariji i pametniji, dok su mladi i gluplji - kako je vazda i bio red - kriomice gutali „moralni otrov“. Zahtjev studenata Columbije za zaštitu od Ovidija, antičkog Eminema, bio je - barem što sam ja čuo - prvi zabilježeni slučaj da su mladi umovi sami prepoznali otrov i zatražili zaštitu starijih i pametnijih.
Kad sam tako prije nekoliko mjeseci u New Yorkeru pročitao kako su se u samoobrani od nasilja u pisanoj komunikaciji studenti bostonskog Sveučilišta Brandeis okupili u udrugu i kreirali web stranicu Suggested Language List, s popisom alternativnih prijedloga za nasilne riječi i fraze, niti sam se rezigniran iznenadio, niti sam provjeravao je li zajebancija.
Malo je u ovih posljednjih par dramatičnih desetljeća bilo očitijih znakova propasti zapadnog svijeta. Točno dvije hiljade godine nakon Ovidija, konačno smo uspješno proizveli naraštaj osviještene ustravljenosti od utjecaja riječi na njihovu lomljivu psihu. Preostalo je još samo da zaista na omote knjiga stavimo vidljiva upozorenja, baš kao na kutije cigareta, kako „čitanje ozbiljno šteti vašem zdravlju“ i kako „za pomoć pri prestanku čitanja možete nazvati besplatni telefon Ministarstva kulture“.
A onda sam prije par dana pročitao kako su na engleskom Sveučilištu Salford to zaista i napravili. „Ova djela sadrže prizore nasilja i seksualnog zlostavljanja, koji mogu biti uznemirujući za neke studente“, kaže se u upozorenju kojim se od ove godine studenti Salforda pripremaju za klasike poput „Jane Eyre“ Charlotte Bronte ili „Velikih očekivanja“ Charlesa Dickensa. Kad sam pak pročitao da je glasnogovornik sveučilišta izjavio kako „upozorenje nije 'trigger warning', nego samo 'content note'“ - „napomena o sadržaju“ – bio sam siguran da ovoga puta mora biti zajebancija: na onoj spomenutoj studentskoj stranici Suggested Language List, naime, kao opasan i nasilan termin navodi se i sam „trigger warning“. Zajebancija, nažalost, ni ovaj put nije bila: autori stranice lijepo su obrazložili kako i sama riječ „warning“ može biti uznemirujuća za osjetljivije studente, te kao alternativu sugerirali, podsjećam kako nije zajebancija, upravo - „content note“.
Mogao bih se sada ispisati stranice okrutnog zajebavanja – uzgred, prilično opasnog po duševno zdravlje nove omladine - ali uopće mi više nije do toga. Negdje smo ozbiljno pogriješili, negdje su stvari krenule ozbiljno ukrivo. Dvjesto pedeset godina nakon Samuela Johnsona odgojili smo djecu kojoj je iskustvo svijeta posve artificijelno i superficijalno, bez ikakve veze sa stvarnim životom, pa joj je ono „točno prikazivanje stvarnog svijeta“ opasnije čak i od brutalnih video-igrica, „herojskih romansi“ našeg doba: književnost je njima zaista „uznemirujuća“ i zaista „može izazvati osjećaj nesigurnosti i ranjivosti“.
Ne znam, naime, za vas, ali od „uznemiravanja“ i „izazivanja osjećaja nesigurnosti i ranjivosti“ ja kraćeg i preciznijeg opisa uloge i smisla književnosti odavno pročitao nisam. A opet, živimo u svijetu koji na pakiranja kikirikija - u prozirnoj vrećici kroz koju se vidi kikiriki, s velikim natpisom „Kikiriki“ i oznakom „100% kikiriki“ – alergične na kikiriki mora dodatno upozoriti da „proizvod sadrži kikiriki“: upozorenje da „književnost uznemirava“ za takvu je civilizaciju, kako se čini, ipak stiglo mrvu prekasno.
lupiga
