
Ovaj uvod navodim samo kao ilustraciju različitih standarda širom svijeta kod osnovnih životnih pitanja, a u svijetlu očekivane američke intervencije u Siriji. Jedna zemlja (neću reći i jedan narod, jer očito i u Americi ima sve više oponenata bolesnoj intervencionističkoj navadi) ili bolje rečeno – jedan holding (što najbolje odgovara vlasti u Americi, kao skupu korporacijskih glavešina) po tko zna koji put dopušta si zauzeti mjesto svjetskog arbitra i svjetskog policajca. Po njihovoj logici, sve ono što se ne uklapa u njihove standarde, podložno je promjeni i to nasilnoj. Za one koji nisu toliko pratili situaciju u Siriji, treba reći kako Amerika, vrlo logično, podržava sirijske pobunjenike, koji su u stvari – tko drugi nego Al-Quaeda – navodno oni koji su ih napali 11.09. U tom njihovom fašističkom iživljavanju bespogovorno ih prati NATO i mlitava, beskičmenjačka EU. Hrvatskoj, kao punopravnoj članici oba saveza, u ovom slučaju prepuštena je najprljavija uloga švercera i ilegalnog isporučitelja oružja. Mimo svojih vrlo opipljivih interesa u Siriji, Hrvatska se, kao što i je – klimavi vazal, povodi tuđim interesima te bespogovorno ispunjava sve naredbe.

Zašto bi događanja u relativno dalekoj Siriji trebala imati ikakvog utjecaja na naš mali beznačajni gradić? Kao i ostali gradovi u Hrvatskoj, a zbog njene ljigave uloge i angažmana u ovom i drugim sukobima, u budućnosti mogla bi se naći na meti frustriranih terorista. Brod kao najveći grad na vanjskoj granici EU tada postaje idealna meta. Drugo, vazalska vlast u Hrvatskoj, osim svojom katastrofalnom vanjskom politikom, još gorom gospodarskom politikom svakodnevno tjera tisuće naših sugrađana da se upute „trbuhom za kruhom“. Kako naši nezaposleni uglavnom nemaju neko vani cijenjeno formalno obrazovanje, preostaje im igrati na kartu iskusnih ratnika ili još prije iskusnih pasa rata. Odlaze tako u ta lakozapaljiva područja svijeta naši momci i djevojke, što po svojoj volji, što po odabiru kroz službene vojne i policijske kanale. Odlaze kako bi zaštitili hrvatske interese u Iraku ili Afganistanu i usput inkasirali mjesečno 25, 35 i više tisuća kuna. Odlaze i ne treba ih zato osuđivati. Odlaze u kojekakve vukojebine, kako bi poslije godinama od te zarade preživljavali. Usput, neka vam fašistoidni agresivni pobornici američke intervencionističke politike ispričaju nešto o silnim poboljšanjima u životu Libijaca i procvatu demokracije do kojih je došlo svrgavanjem diktatora Gadafija. O napretku u Egiptu možete svakodnevno slušati na vijestima. Vjerojatno pretpostavljate kakve će zdravstvene usluge i školovanje dobiti krajnje siromašni građani Sirije kada im dođu Ameri sa svojim idejama o naplaćivanju svega i svačega.

Indikativno je kako će se ta zapadna alijansa ipak odlučiti na zaštitu ljudskih prava sirijskog naroda, koji obitava na zemlji iznimno bogatoj naftom, a ne na zaštitu spomenutih ugnjetenih indijskih mladoženja, ili nekog drugog od brojnih naroda koji stenju pod diktatorskom čizmom, ali su im zemlje, na žalost, siromašne. Indikativno je kako su se cijela diplomacija i diplomatske poluge svele na par brzopoteznih inspekcija, koje će samo poslužiti kao izgovor za upotrebu sile. Pametni ljudi znaju kako se silom ništa ne rješava i kako sila rađa silu, osvetu i druge oblike neracionalnog ponašanja. Tim više čudi kako i neki naši sugrađani, koji su ne tako davno i sami osjetili što znači uporaba vojne sile, otvoreno podržavaju ovakvu agresivnu politiku i olako stavljaju prst na okidač, a da nemaju pojma o stvarnoj situaciji na terenu i mogućim posljedicama takvog djelovanja.
from sb underground