Distopija - ideja društva, općenito u pretpostavljenoj budućnosti, koju karakteriziraju negativni, antiutopijski elementi, koji variraju od ekoloških do političkih i društvenih pitanja. Distopijska društva, koja najčešće pretpostavljaju pisci fikcije, kulminirala su u velikom nizu podžanrova, te se pojam često koristi da aktualizira pitanja koja se tiču društva, okoliša, politike, religije, sociologije, duhovnosti ili tehnologije koja se može pojaviti u budućnosti. Iz tog je razloga pojam preuzeo oblik mnoštva pretpostavki kao što su onečišćenje, siromaštvo, kolaps društva ili politička represija i totalitarizam. Slavni prikazi distopijskih društava uključuju romane "1984.", o totalitarnoj super državi, "Vrli novi svijet", o eugenički oblikovanom ljudskom društvu, i "Fahrenheit 451", u kojem država spaljuje knjige iz straha od pojave neovisnog mišljenja. „Željeznu petu“, roman Jacka Londona je Erich Fromm opisao kao "najraniju modernu distopiju".
U distopijskoj fikciji je najpopularniji spektakl nasilja, a koncept je jednostavan: korumpirano društvo koristi i javno prikazuje nasilje kako bi manipuliralo masama, a posljednjih godina postaje besmrtno, primjerice, u serijalu „The Hunger Games“. No, ne radi se isključivo o fikciji, jer koncept izlaganja masa scenama nasilja, s vremena na vrijeme, podrazumijeva i nasilje koje se dešava u stvarnom svijetu. Od vremena starih Rimljana i koloseuma u kojem bi se odvijale krvave borbe gladijatora i javne egzekucije, kasnije za vrijeme francuske vladavine terora, deseci tisuća su pogubljeni, mnogi javno, a s jasnom namjerom zastrašivanja masa.
No, tek posljednjih godina, u realnom vremenu i zahvaljujući tehnologijama koje su predvidjeli pisci fikcije iz '60-tih „u ne tako dalekoj budućnosti“, promatramo nasilni spektakl koji je pretvoren u robu i emitiran izravno u naše domove.
Tako je tzv. „Islamska država“ sa svojim javnim egzekucijama, upakiranim kao „zabavni sadržaj“, postala dostupna sa svakog pametnog telefona i pretvorila spomenuti koncept u stvarnost. Dana 14. lipnja, tzv. „Islamska država“ je postigla novu prekretnicu kada je terorist prenio uživo svoje priznanje iz kuće francuskog policijskog kapetana i njegove obitelji, nakon što je ubio oboje odraslih u kući. Već neko vrijeme možemo vidjeti uživo i terorističke napade zajedno s grafičkim nasiljem u Siriji.
Kako bismo razumjeli ovaj fenomen emitiranja nasilja, možda je korisno osvrnuti se na generacije pisaca i filmaša koji su to predvidjeli, ali i gdje su pogriješili.
Jedna od najranijih vizija te vrste je priča "Sedma žrtva" autora Roberta Sheckleya, koji je zamislio igru pod nazivom "Big Hunt", kojom se nastoji kanalizirati nasilne tendencije pojedinaca pružajući im mogućnost sudjelovanja u igri u kojoj mogu slobodno ubijati.
Kasnije je snimljen i mračan satirički film „10. Žrtva“, u kojem su glumili Marcello Mastroianni i Ursula Andress.
Pretpostavimo da je Big Hunt postojao 1940. godine, Hitler bi sigurno poželio sudjelovati, pa možda ne bi bilo Drugog svjetskog rata. U filmu, igra „Big Hunt“ je, dajući nasilnom čovjeku konkurentan izlaz, učinila da ga udalji od rata. Igrači u lovu postaju slavni, progonjeni su od strane paparazza, a lik Ursule Andress obavlja svoje ubojstvo na televiziji kao dio reklame za čaj.
"Jedina stvar koju ljudi danas trebaju je spektakl," primjećuje jedan od likova iz filma.
Koncept čini veliki korak naprijed 1974. godine kada je snimljen film pod nazivom „Rollerball“, a također se temelji na kratkoj priči. Radnja filma se odvija u budućnosti, 21. stoljeće, vlade svijeta su pale i svijet vode autoritarne korporacije. Najpopularniji oblik zabave je „rollerball“, nasilni spoj između američkog nogometa i košarke, ali na koturaljkama. Iako je ovo buduće društvo odmaklo od ratova i siromaštva, "rollerball" nije samo kanaliziranje nasilnih sklonosti, već mu je svrha daleko podmuklija.
"Igra je stvorena kako bi ukazala na beskorisnost individualnih napora. Rollerball, nije igra u kojoj čovjek treba postati jak. Korporativna hijerarhija ostaje snažna zahvaljujući igri koja ima ulogu podsvjesnog ukidanja ambicija pojedinaca uz sustavno povećavanje krvavog spektakla“, objašnjava glavni lik, John Houseman.
VIDEO: Rollerball-Corporate-Society
1987. godine je snimljen film po knjizi Stephena Kinga, „The Running Man“, u kojem nasilna igra pomaže odvlačenju pozornosti ljudi od siromaštva i mizerne stvarnosti života u distopijskom društvu uništenog gospodarstva i tiranije.
Zajednička potka koja se provlači kroz sve ove filmove i knjige je da se politička stabilnost može postići kanaliziranjem ljudskog potencijala za nasilje u kontroliranim uvjetima.
Niti jedna od ovih knjiga ili filmova ne osporava činjenicu da spektakl funkcionira baš onako kako je zamišljeno. On kontrolira mase, dok sam spektakl pokušava potkopati individualist, junak priče koji odbija prihvatiti njihove uvjete. "Neka igra odradi svoj posao", kaže Houseman, lik iz „Rollerballa“. A on nije u krivu. Sustav je djelotvoran sve dok ne pukne.
Spomenimo noviji primjer serijala „The Purge“ (2013), priče koja je koncept dovela do ekstrema, a kasnije dobila epilog i u stvarnosti. Jednom godišnje, „Novi utemeljitelji“ tijekom 12 sati dopuštaju sve oblike kriminalnih radnji, pa i ubojstava. Svi koji ne žele sudjelovati u cjelodnevnoj igri se zaključavaju u svoje domove, te promatraju što se zbiva na televiziji. U priči cilj igre „čišćenja“ je smanjenje stope nezaposlenosti na 1% i doslovno, eliminacija svih oblika kriminala tijekom ostalih 364 dana u godini. No, već u prvim minutama filma postaje jasno da „čišćenje“ ne pruža svima jednake mogućnosti, jer siromašni stradavaju prvi i u najvećem broju, dok se viša bijela klasa povlači u sigurnost svojih utvrđenih i ugodnih predgradskih naselja. Film je pokušao generirati zgražanje nad pitanjem nejednakosti, ali istovremeno suptilno šalje poruku da je „čišćenje“ siromašne i populacije s društvenih margina djelotvorno, jer omogućava gotovo utopiju tijekom preostalih 364 dana u godini bez obzira na moralnu cijenu takvog „mira“.
U konačnici je film inspirirao imitatore i 2015. godine u Baltimoreu nakon što je policija ubila Afroamerikanca, u školama su počeli kružiti leci koji su pozivali na „čišćenje“ koje će započeti u lokalnom trgovačkom centru. Najavljeno je čak i točno vrijeme. Na poziv su se odazvali deseci, kako su kasnije mediji opisali, djece školske dobi, i pljačke, razbijanje i sukobi s policijom su započeli. Poruke tipa „Neka čišćenje počne!“ (Let the #purge begin) su se proširile i društvenim mrežama. 15 policajaca je povrijeđeno u nemirima, 27 ljudi uhićeno prije dolaska Nacionalne garde. U svibnju 2016. u Indianapolisu je čovjek pokrenuo val nasilja, ubio troje nedužnih prolaznika, a kasnije je objasnio kako je naprosto vršio „čišćenje“.
U 21. stoljeću naširoko emitirano nasilje više nije eksperiment, već postaje surova stvarnost. Internet nije „izmislio“ snuff filmove, ali je omogućio njihovu distribuciju. U početku su takve aktivnosti čak i online, bile osuđene na tamne kutke, a onda se dogodila Al-Qaeda.
Počinje javno prikazivanje stravičnih egzekucija u Iraku 2004. godine, iako u početku još relativno limitirane. Tek s pojavom sljednice Al-Qaede, tzv. „Islamske države“ 2012. je distopijski spektakl procvjetao, a do krajnje eskalacije dolazi tijekom 2015. godine kada grupe islamističkih ekstremista počinju s distribucijom profesionalno produciranih videa koji prikazuju smaknuća ratnih zarobljenika, civila, talaca.
Svi ti video zapisi bilježe vrstu sadržaja koju su davno predvidjeli pisci distopijskih romana.
Za razliku od ranijih video uradaka koje je objavljivala Al-Qaeda, tzv. „Islamska država“ snima video sadržaje u visokoj definiciji, s nekoliko kamera, iz različitih kuteva i editira dodajući dašak teatralnosti. Oni nisu isključivo prikazali teroristički akt, već ispričali cijelu priču koja se na kraju otkriva u svoj svojoj stravičnoj brutalnosti. Ostale video snimke prikazuju borbene aktivnosti na upečatljiv način koji prožima promatrača. Borci tzv. „Islamske države" s GoPro kamerama na kacigama koji se voze diljem Iraka i Sirije u ubilačkim pohodima u maniru „pucaj i ubij“ video igrica. I sve se to distribuira uz korištenje inovativnih online tehnika, a agresivne kampanje na društvenim medijima će se pobrinuti da te sadržaje vidite, čak i ako to ne želite.
Kada politička pozicija tijekom 2015. i 2016. počinje slabjeti i u trenutku kada mediji njihovu „robnu marku“ u obliku dekapitacija prestaju oglašavati vrištećim naslovima, teroristi se okreću paljenju žrtava u unaprijed uređenom okruženju nalik areni. Kasniji uratci prikazuju utapljanje zatvorenika i bacanje mladića homoseksualca s krova zgrade negdje na području okupiranom od strane tzv. „Islamske države“. Pojavljuju se i video snimke u kojima djeca izvršavaju egzekucije. U Afganistanu su pripadnici ogranka zloglasne islamističke divlje horde omotale zatočenicima oko vratova žicu za detonacije i eksplozijom im otkinuli glave. Primjera je mnogo i sve su krvaviji i okrutniji. Istovremeno, sve vrijeme rutinski, poput statistika na sportskim stranicama, objavljuju broj napada koje su izveli i broj žrtava koje su ubili.
Stvarnost distopijskog spektakla ne prati predviđanja futurističkog SF-a koji je u sebi nosio i sastojak samouništenja. Naime, „Islamska država“ nam obećava da nasilje neće stati dok njihovo viđenje savršenog društva ne postane stvarnost, štoviše ono je nezaobilazni dio recepta za postizanje cilja. Za razliku od fikcijskog spektakla, u stvarnosti nasilne tendencije pojedinaca i grupa promatrača nisu kanalizirane niti pročišćene kroz emocionalnu katarzu. Dapače, tzv. „Islamska država“ ima svoju publiku, pa uspijeva i unovačiti nove borce koji će s oduševljenjem provoditi šokantno brutalna djela u svojim zajednicama u drugim dijelovima svijeta.
Na prostorima pod vladavinom ISIL-a vlada tiranija, javna smaknuća su svakodnevna, blokada medija je apsolutna, a djeca se igraju na ulicama okružena leševima.
Eksperiment nije uspio, psihologija distopijskog spektakla je dokazano pogrešna. Njegove manifestacije u stvarnom svijetu su rezultirale samo tragom spaljenih, krvavih i obezglavljenih leševa.
AMSI
U distopijskoj fikciji je najpopularniji spektakl nasilja, a koncept je jednostavan: korumpirano društvo koristi i javno prikazuje nasilje kako bi manipuliralo masama, a posljednjih godina postaje besmrtno, primjerice, u serijalu „The Hunger Games“. No, ne radi se isključivo o fikciji, jer koncept izlaganja masa scenama nasilja, s vremena na vrijeme, podrazumijeva i nasilje koje se dešava u stvarnom svijetu. Od vremena starih Rimljana i koloseuma u kojem bi se odvijale krvave borbe gladijatora i javne egzekucije, kasnije za vrijeme francuske vladavine terora, deseci tisuća su pogubljeni, mnogi javno, a s jasnom namjerom zastrašivanja masa.
No, tek posljednjih godina, u realnom vremenu i zahvaljujući tehnologijama koje su predvidjeli pisci fikcije iz '60-tih „u ne tako dalekoj budućnosti“, promatramo nasilni spektakl koji je pretvoren u robu i emitiran izravno u naše domove.
Tako je tzv. „Islamska država“ sa svojim javnim egzekucijama, upakiranim kao „zabavni sadržaj“, postala dostupna sa svakog pametnog telefona i pretvorila spomenuti koncept u stvarnost. Dana 14. lipnja, tzv. „Islamska država“ je postigla novu prekretnicu kada je terorist prenio uživo svoje priznanje iz kuće francuskog policijskog kapetana i njegove obitelji, nakon što je ubio oboje odraslih u kući. Već neko vrijeme možemo vidjeti uživo i terorističke napade zajedno s grafičkim nasiljem u Siriji.
Kako bismo razumjeli ovaj fenomen emitiranja nasilja, možda je korisno osvrnuti se na generacije pisaca i filmaša koji su to predvidjeli, ali i gdje su pogriješili.
Jedna od najranijih vizija te vrste je priča "Sedma žrtva" autora Roberta Sheckleya, koji je zamislio igru pod nazivom "Big Hunt", kojom se nastoji kanalizirati nasilne tendencije pojedinaca pružajući im mogućnost sudjelovanja u igri u kojoj mogu slobodno ubijati.
Kasnije je snimljen i mračan satirički film „10. Žrtva“, u kojem su glumili Marcello Mastroianni i Ursula Andress.
Pretpostavimo da je Big Hunt postojao 1940. godine, Hitler bi sigurno poželio sudjelovati, pa možda ne bi bilo Drugog svjetskog rata. U filmu, igra „Big Hunt“ je, dajući nasilnom čovjeku konkurentan izlaz, učinila da ga udalji od rata. Igrači u lovu postaju slavni, progonjeni su od strane paparazza, a lik Ursule Andress obavlja svoje ubojstvo na televiziji kao dio reklame za čaj.
"Jedina stvar koju ljudi danas trebaju je spektakl," primjećuje jedan od likova iz filma.
Koncept čini veliki korak naprijed 1974. godine kada je snimljen film pod nazivom „Rollerball“, a također se temelji na kratkoj priči. Radnja filma se odvija u budućnosti, 21. stoljeće, vlade svijeta su pale i svijet vode autoritarne korporacije. Najpopularniji oblik zabave je „rollerball“, nasilni spoj između američkog nogometa i košarke, ali na koturaljkama. Iako je ovo buduće društvo odmaklo od ratova i siromaštva, "rollerball" nije samo kanaliziranje nasilnih sklonosti, već mu je svrha daleko podmuklija.
"Igra je stvorena kako bi ukazala na beskorisnost individualnih napora. Rollerball, nije igra u kojoj čovjek treba postati jak. Korporativna hijerarhija ostaje snažna zahvaljujući igri koja ima ulogu podsvjesnog ukidanja ambicija pojedinaca uz sustavno povećavanje krvavog spektakla“, objašnjava glavni lik, John Houseman.
VIDEO: Rollerball-Corporate-Society
1987. godine je snimljen film po knjizi Stephena Kinga, „The Running Man“, u kojem nasilna igra pomaže odvlačenju pozornosti ljudi od siromaštva i mizerne stvarnosti života u distopijskom društvu uništenog gospodarstva i tiranije.
Zajednička potka koja se provlači kroz sve ove filmove i knjige je da se politička stabilnost može postići kanaliziranjem ljudskog potencijala za nasilje u kontroliranim uvjetima.
Niti jedna od ovih knjiga ili filmova ne osporava činjenicu da spektakl funkcionira baš onako kako je zamišljeno. On kontrolira mase, dok sam spektakl pokušava potkopati individualist, junak priče koji odbija prihvatiti njihove uvjete. "Neka igra odradi svoj posao", kaže Houseman, lik iz „Rollerballa“. A on nije u krivu. Sustav je djelotvoran sve dok ne pukne.
Spomenimo noviji primjer serijala „The Purge“ (2013), priče koja je koncept dovela do ekstrema, a kasnije dobila epilog i u stvarnosti. Jednom godišnje, „Novi utemeljitelji“ tijekom 12 sati dopuštaju sve oblike kriminalnih radnji, pa i ubojstava. Svi koji ne žele sudjelovati u cjelodnevnoj igri se zaključavaju u svoje domove, te promatraju što se zbiva na televiziji. U priči cilj igre „čišćenja“ je smanjenje stope nezaposlenosti na 1% i doslovno, eliminacija svih oblika kriminala tijekom ostalih 364 dana u godini. No, već u prvim minutama filma postaje jasno da „čišćenje“ ne pruža svima jednake mogućnosti, jer siromašni stradavaju prvi i u najvećem broju, dok se viša bijela klasa povlači u sigurnost svojih utvrđenih i ugodnih predgradskih naselja. Film je pokušao generirati zgražanje nad pitanjem nejednakosti, ali istovremeno suptilno šalje poruku da je „čišćenje“ siromašne i populacije s društvenih margina djelotvorno, jer omogućava gotovo utopiju tijekom preostalih 364 dana u godini bez obzira na moralnu cijenu takvog „mira“.
U konačnici je film inspirirao imitatore i 2015. godine u Baltimoreu nakon što je policija ubila Afroamerikanca, u školama su počeli kružiti leci koji su pozivali na „čišćenje“ koje će započeti u lokalnom trgovačkom centru. Najavljeno je čak i točno vrijeme. Na poziv su se odazvali deseci, kako su kasnije mediji opisali, djece školske dobi, i pljačke, razbijanje i sukobi s policijom su započeli. Poruke tipa „Neka čišćenje počne!“ (Let the #purge begin) su se proširile i društvenim mrežama. 15 policajaca je povrijeđeno u nemirima, 27 ljudi uhićeno prije dolaska Nacionalne garde. U svibnju 2016. u Indianapolisu je čovjek pokrenuo val nasilja, ubio troje nedužnih prolaznika, a kasnije je objasnio kako je naprosto vršio „čišćenje“.
U 21. stoljeću naširoko emitirano nasilje više nije eksperiment, već postaje surova stvarnost. Internet nije „izmislio“ snuff filmove, ali je omogućio njihovu distribuciju. U početku su takve aktivnosti čak i online, bile osuđene na tamne kutke, a onda se dogodila Al-Qaeda.
Počinje javno prikazivanje stravičnih egzekucija u Iraku 2004. godine, iako u početku još relativno limitirane. Tek s pojavom sljednice Al-Qaede, tzv. „Islamske države“ 2012. je distopijski spektakl procvjetao, a do krajnje eskalacije dolazi tijekom 2015. godine kada grupe islamističkih ekstremista počinju s distribucijom profesionalno produciranih videa koji prikazuju smaknuća ratnih zarobljenika, civila, talaca.
Svi ti video zapisi bilježe vrstu sadržaja koju su davno predvidjeli pisci distopijskih romana.
Za razliku od ranijih video uradaka koje je objavljivala Al-Qaeda, tzv. „Islamska država“ snima video sadržaje u visokoj definiciji, s nekoliko kamera, iz različitih kuteva i editira dodajući dašak teatralnosti. Oni nisu isključivo prikazali teroristički akt, već ispričali cijelu priču koja se na kraju otkriva u svoj svojoj stravičnoj brutalnosti. Ostale video snimke prikazuju borbene aktivnosti na upečatljiv način koji prožima promatrača. Borci tzv. „Islamske države" s GoPro kamerama na kacigama koji se voze diljem Iraka i Sirije u ubilačkim pohodima u maniru „pucaj i ubij“ video igrica. I sve se to distribuira uz korištenje inovativnih online tehnika, a agresivne kampanje na društvenim medijima će se pobrinuti da te sadržaje vidite, čak i ako to ne želite.
Kada politička pozicija tijekom 2015. i 2016. počinje slabjeti i u trenutku kada mediji njihovu „robnu marku“ u obliku dekapitacija prestaju oglašavati vrištećim naslovima, teroristi se okreću paljenju žrtava u unaprijed uređenom okruženju nalik areni. Kasniji uratci prikazuju utapljanje zatvorenika i bacanje mladića homoseksualca s krova zgrade negdje na području okupiranom od strane tzv. „Islamske države“. Pojavljuju se i video snimke u kojima djeca izvršavaju egzekucije. U Afganistanu su pripadnici ogranka zloglasne islamističke divlje horde omotale zatočenicima oko vratova žicu za detonacije i eksplozijom im otkinuli glave. Primjera je mnogo i sve su krvaviji i okrutniji. Istovremeno, sve vrijeme rutinski, poput statistika na sportskim stranicama, objavljuju broj napada koje su izveli i broj žrtava koje su ubili.
Stvarnost distopijskog spektakla ne prati predviđanja futurističkog SF-a koji je u sebi nosio i sastojak samouništenja. Naime, „Islamska država“ nam obećava da nasilje neće stati dok njihovo viđenje savršenog društva ne postane stvarnost, štoviše ono je nezaobilazni dio recepta za postizanje cilja. Za razliku od fikcijskog spektakla, u stvarnosti nasilne tendencije pojedinaca i grupa promatrača nisu kanalizirane niti pročišćene kroz emocionalnu katarzu. Dapače, tzv. „Islamska država“ ima svoju publiku, pa uspijeva i unovačiti nove borce koji će s oduševljenjem provoditi šokantno brutalna djela u svojim zajednicama u drugim dijelovima svijeta.
Na prostorima pod vladavinom ISIL-a vlada tiranija, javna smaknuća su svakodnevna, blokada medija je apsolutna, a djeca se igraju na ulicama okružena leševima.
Eksperiment nije uspio, psihologija distopijskog spektakla je dokazano pogrešna. Njegove manifestacije u stvarnom svijetu su rezultirale samo tragom spaljenih, krvavih i obezglavljenih leševa.
AMSI
