Claudio Castellini i Walter Venturi, talijanski crtači stripova: Strip neće nestati, prilagodit će se novom vremenu

Među hrvatskim ljubiteljima devete umjetnosti najveću popularnost tradicionalno uživaju stripovi najveće talijanske izdavačke kuće Bonelli. A najpopularniji među junacima kuće Bonelli već desetljećima su neustrašivi gospodar Darkwooda Zagor, „istražitelj noćnih mora“ Dylan Dog i junak iz budućnosti Nathan Never. Stoga je posve razumljivo što je nedavni boravak u Zagrebu crtača tih junaka Claudija Castellinija i Waltera Venturija izazvao veliku pozornost ljubitelja stripa. Talijanski i hrvatski čitatelji Castellinija su najprije upoznali kroz rad na serijalu Dylan Dog, a kasnije i kroz pustolovine Nathana Nevera, kojem je bio izvorni crtač te je nacrtao i naslovne stranice prvih 60-ak nastavaka serijala. Castellini je kuću Bonelli napustio još prije tri desetljeća, da bi se prometnuo u jednog od vodećih crtača najveće američke izdavačke kuće Marvel Comics. Walter Venturi dobro je poznat i domaćim ljubiteljima serijala o Zagoru, kojeg aktivno crta već dulje od 10 godina. I on se u međuvremenu okušao u drugim serijalima, najviše na i kod nas rado čitanima Texu Willeru i Dragoneru, no Zagor mu je bio i ostao prva i najveća ljubav. Zahvaljujući suradnji s Talijanskim institutom za kulturu u Zagrebu dobili smo priliku družiti se i razgovarati s obojicom autora, koji su se predstavili kao zanimljive, duhovite i elokventne osobe.

Izvor Večernji list

Gospodine Castellini, tijekom druge polovice 1980-ih nacrtali ste nekoliko epizoda serijala Dylan Dog, da bi se početkom 1990-ih prebacili na tada novog junaka Nathana Nevera. Kako komentirate veliku popularnost junaka koje ste crtali?

C. C.: Tek posljednjih godina otkrivam koliko su u Hrvatskoj popularni junaci izdavačke kuće Bonelli, čije sam pustolovine crtao. Ti su junaci povezani s određenim razdobljem mog života koje je prošlo, zbog toga što sam prije 30-ak godina kao umjetnik krenuo nekim drugim putem i počeo raditi za američku izdavačku kuću Marvel. Tako da sam poziv za sudjelovanje na prošlogodišnjem festivalu Zagreb Comic Con doživio kao putovanje u prošlost. Što se tiče popularnosti mojih junaka, rekao bih da je tako zbog toga što su oni manje plodovi mašte, kakvi su recimo Marvelovi junaci. Dylan Dog i Nathan Never su konkretniji, i više su uronjeni u stvarnost, tako da se čitatelji mogu lakše identificirati i povezati s njima. Neki od razloga popularnosti Bonellijevih junaka u Hrvatskoj leže u činjenici da smo geografski vrlo povezani i da su naše kulture bliske, lako se razumijemo i sličnih smo temperamenata. To što su Marvelovi junaci mnogo popularniji u čitavom svijetu, iako imaju malo veze sa stvarnošću i sa svakodnevnim životom, zapravo je neka vrsta paradoksa.

Jeste li na početku svog bavljenja stripom imali neke uzore među talijanskim, europskim ili američkim crtačima?

C. C.: Kad sam tek počinjao crtati stripove, najveći uzor bio mi je slavni američki crtač John Buscema. Njegovi stripovi su mi i danas itekako važni i dragi, čak bih rekao da sam zbog njegova rada na serijalu Srebrni letač zavolio ne samo američki superherojski strip, nego i Srebrnog letača kao junaka. Hrvatskim čitateljima možda nije poznato da sam angažman u Marvelu dobio upravo zbog rada na serijalu Nathan Never. Jedan od urednika u toj izdavačkoj kući tada je bio Tom de Falco, i on mi je rekao da izaberem kojeg bih Marvelova junaka želio crtati. Odabrao sam upravo Srebrnog letača, jer je on jedan od junaka koje je John Buscema snažno obilježio svojim radom. Srebrni letač je neobičan i prilično osebujan superjunak. Za njegov uspjeh itekako su zaslužni crtači Neil Adams i John Romita Sr., njihovi stripovi su mi također bili prilično dragi u djetinjstvu i mladosti. Vjerujem da su i oni utjecali na mene kao crtača, da su me nadahnuli u radu na nekim stripovima.

Dylan Dog je junak horor-stripova koji se bori protiv vampira i zombija, a Nathan  Never živi u svijetu pustolovne fantastike, robota i paralelnih dimenzija. Koliko su vam ti junaci bili zanimljivi i kao crtaču, ali i na osobnoj razini?

C. C.: Dylan Dog je bio prvi serijal na kojem sam kontinuirano radio, od 1987. do 1993. godine. Bio sam u potpunosti uronjen u stvaranje tog stripa. To mi je razdoblje bilo izuzetno uzbudljivo i dirljivo, ne samo kao profesionalnom crtaču, nego i na osobnoj razini. Bio sam član autorske postave koja je kreirala Dylana Doga kao stripovskog junaka i koja je pokrenula serijal njegovih pustolovina. Podjednako mi je bio uzbudljiv i rad na stripu Nathan Never. Nacrtao sam prvi svezak tog serijala, kao i naslovnice za prvih 50-ak epizoda, tako da sam zapravo i grafički tvorac tog lika. Urednici u kući Bonelli ponudili su mi kreiranje novog junaka, i pritom su mu ostavili dosta slobode u radu. Na određeni način kreiranje i crtanje Nathana Nevera bilo mi je znatno zanimljivije od rada na Dylanu Dogu, jer sam mogao zadovoljiti još jednu svoju crtačku sklonost, onu prema detaljnoj anatomiji likova. Kod Dylana Doga to nije bilo moguće, jer je s jedne strane bio već definirani lik kod kojeg sam bio tek jedan od crtača, a s druge u njegovu crtežu anatomija nije toliko izražena. Dobio sam mogućnost da na Nathanu Neveru razigram svoj crtež i naglasim neke detalje koji su mi bili važni. A jedan od njih bila je i anatomija. Zbog toga i danas osjećam bliskost s Nathanom Neverom. On mi je kao junak još uvijek znatno draži, dijelom i zbog toga što je bio moje crtačko „dijete“.

Kakvim vidite trenutačno stanje na području stripa? Koliko je on danas popularan, osobito među mladima, i koliko su za njegovu popularnost zaslužne holivudske ekranizacije američkih superherojskih stripova?

C. C.: To je vrlo složena tema, i opširniji odgovor na nju podrazumijevao bi mnogo vremena i detalja. Uvjeren sam da strip neće nestati, iako se broj čitatelja stripova već dugi niz godina kontinuirano smanjuje u čitavom svijetu. Tako je u Italiji i u SAD-u, a siguran sam i u Hrvatskoj. Mislim da filmske adaptacije superherojskih stripova samom stripu ne pridonose na kvalitetan način, i svakako ne na dulje staze. Filmovi o Spider-Manu, Kapetanu Americi, Wolverineu i ostalim superjunacima u kina privlače gledatelje koji ne posjeduju znanje o stripu. Niti o konkretnim junacima koje sam naveo, niti o stripu u širem smislu, kao umjetnosti i kao mediju. To je publika koja ne zna čitati stripove, koja im ne zna prići s odgovarajućim senzibilitetom i razumijevanjem. Ti gledatelji ne posjeduju predznanje koje je potrebno da bi se pristupilo nekom stripu, osobito na razini percepcije njega kao umjetničkog djela. Takvu publiku zanima isključivo film, ona se želi zabaviti dva sata u kinu ili pred televizorom, i ne pokazuje interes za pozadinsku priču, za ono što je poslužilo kao temelj za stvaranje određenog filma.

Čak bih rekao da filmske adaptacije pustolovina stripovskih superjunaka donose više štete nego koristi. Likovi na filmu previše se razlikuju od izvornih likova u stripovima, oni su izmijenjeni i prilagođeni nekim ipak drugačijim pričama koje se želi ispripovijedati. Previše su udaljeni od originalnih likova, a jednako tako filmovi o njima pretjerano su udaljeni od izvornih stripova na kojima se temelje. Ni mlađa publika koja gleda te filmove, i kod koje su oni iznimno popularni, ne zna ništa o pozadinama tih filmova. Ona ih doživljava isključivo kao jednokratnu zabavu. Negativna posljedica takvog pristupa je i to što je strip postao ovisan o filmu, čak u tolikoj mjeri da se izgled nekih likova u stripovima danas mijenja i prilagođava izgledima glumaca koji ih tumače u filmovima ili TV-serijama. Svjedočimo svojevrsnoj inverziji: stripovi se mijenjaju i prilagođavaju filmovima koji su prema njima snimljeni. Od izvornih zamisli i koncepata koji su kreirani u stripovima sve više se odustaje, na način da ih se mijenja ovisno o željama i očekivanjima masovnije publike, a to su gledatelji filmova.

Tabla iz stripa Dylan Dog

Claudio Castellini, Srebrni letač / Izvor MoStrip

Koliko na strip utječe aktualno stanje u medijima, dok se tisak sve više povlači, a zamjenjuju ga internet i elektronska komunikacija?

C. C.: U današnje vrijeme, kao i u svim prethodnim vremenima, izuzetno je važno kako se dolazi do nekih ideja, kako se obrađuju određene teme i priče. Posljednjih godina prilično je aktualna rasprava o korištenju umjetne inteligencije na svim poljima, pa tako i u stripu. Mislim da mladi crtači često tragaju za prečicama, za jednostavnijim načinima na koje bi ostvarili određene ciljeve. Nisam protivnik uporabe modernih tehnologija, one mogu biti korisne i u stripu. Veliki sam ljubitelj računalnih igrica, i one se sjajno razvijaju već dulji niz godina. Ali tehnologija može biti samo dodatni alat, samo jedno sredstvo više kojim bi se moglo postići određeni cilj. Svaki čovjek, pa tako i umjetnik bilo koje vrste, mora vladati tehnologijom, a ne dopustiti da tehnologija zavlada njime. Vrlo se lako sklizne u zlouporabu tehnologije.

Već sam spomenuo da me anatomija itekako zanima, a internet mi danas pruža mogućnost da na mreži jednostavno pronađem određeni anatomski model koji mi je potreban. No to nije put kojim želim ići. Mom radu, odnosno crtanju što vjernije anatomije nekog tijela, mora prethoditi detaljna anatomska studija. Jednostavna rješenja i gotovi modeli itekako su štetni za umjetnost, jer ona nije samo krajnji rezultat, odnosno konačno umjetničko djelo. I proces nastanka neke umjetnosti, način na koji je autor stvara, također predstavlja umjetnost. Na umjetnika i njegovo djelo utječe i sve ono što je proživio, njegovo životno iskustvo. Korištenjem umjetne inteligencije sve se to gubi. Sve to postaje nevažno, jer se može jednostavno generirati. Nešto što je izrađeno nekim računalnim programom ili uz korištenje umjetne inteligencije može biti i pretjerano savršeno, samim time i odbojno. Stvaranje umjetničkog djela, kao i način na koji je neko djelo nastalo, doprinose autorovu samopouzdanju. Jedna od najljepših stvari jest vidjeti rezultat svoga rada koji se pretvorio u uspjelo umjetničko djelo.

Strip Nathan Never izlazi više od tri desetljeća. U njemu se od prvog broja mogu uočiti snažni utjecaji filma Istrebljivač (Blade Runner) Ridleyja Scotta i američkog superherojskog stripa. Tko je zaslužan za te utjecaje?

C. C.: Za to što strip podsjeća na film Blade Runner zaslužni su scenaristi. Oni su željeli da glavni junak ima određene sličnosti s protagonistom tog filma Rickom Deckardom. Sve ostalo je moj doprinos stripu. Ja sam odlučio da Nathan Never mora nositi poseban ogrtač koji će čitatelje asocirati na neke druge stripove o superjunacima. Taj je ogrtač više plašt nego odjevni predmet, on podsjeća na plašt koji nosi Superman. Tim plaštom želio sam sugerirati ne samo da je Nathan drugačiji junak, nego i to da su u njegovu svijetu mogući neki elementi nadrealnog. Želio sam da on u određenoj mjeri bude i romantičan lik.

Želio bih istaknuti važnost njegove frizure, ona je još jedno važno obilježje lika, što je također bila moja zamisao. Ta frizura je možda i najprepoznatljivije obilježje Nathana Nevera. Znao sam da on kao strip-junak iz svijeta budućnosti ne smije imati običnu frizuru, onakvu kakvu može imati svatko od nas. I kad su se crtači kasnije promijenili, a do danas ih je na serijalu sudjelovalo vrlo mnogo, ta frizura je ostala. Njegova kosa je dijelom tamna a dijelom svijetla. To je posljedica traume koju je doživio u prošlosti, kad je djelomično posijedio. Kroz pramenove kose koji mu padaju preko lica želio sam ukazati na to da je on pomalo tužna osoba, osamljena, možda i mračna. Ali kad bi krenuo u akciju, vjetar bi podignuo te pramenove i sve bi bilo u redu. On bi postao pravi akcijski junak. To je otprilike slično crtežu psa. Ako ga nacrtam sa spuštenim ušima, čitateljima signaliziram da je miran ili tužan. Kroz sve te detalje uspio sam vlastite umjetničke ambicije pomiriti sa zahtjevima scenarista oko toga kakva mora biti njegova osobnost.

Naslovnica stripa Nathan Never u izvedbi Castellinija

Zagor i Chico u izvedbi Waltera Venturija / Izvor MoStrip

Gospodine Venturi, vaš junak Zagor među hrvatskim čitateljima ima gotovo kultni status. Koji su, prema vašem mišljenju, razlozi tome?

W. V.: Tijekom posljednjih desetak godina često sam boravio u Zagrebu i Hrvatskoj, tako da mi je poznata popularnost Zagora među vašim čitateljima. Mislim da je razlog tome to što taj junak predstavlja svojevrsnu himnu slobodi. Zagor intenzivno radi na postizanju mira između američkih Indijanaca i doseljenika, tako da na neki način pridonosi razumijevanju među narodima. Mislim da je baš u današnjem vremenu ta poruka izuzetno važna, i da će u budućnosti biti još važnija. Zagor među mladim čitateljima razvija ljubav prema prirodi, što je također itekako bitno.

Kakvo je aktualno stanje sa stripom u Italiji? Koliko su Zagor i drugi junaci koje vi crtate čitani i popularni?

W. V.: Rekao bih da se strip u Italiji smjestio u neku vrstu rezervata, da je pronašao određeno područje na kojem može opstati i razvijati se. Baš zbog toga što je riječ o umjetnosti, siguran sam da neće nestati. Ali rezervat koji sam spomenuo sve će se više smanjivati i u njemu će biti sve manje mjesta. No s druge strane, ljubitelji stripa pa i sami autori bit će sve gorljiviji i da tako kažem „fanatičniji“. Sve će se žešće boriti za svoje polje djelovanja i za ono u čemu žele uživati kao čitatelji. Drago mi je što za razliku od Italije u Hrvatskoj i nekim drugim državama vidim dosta djece i mladih koji čitaju stripove. Rekao bih da su u Hrvatskoj najčitaniji upravo talijanski stripovi Zagor i Alan Ford. Oni imaju veliki utjecaj na popularnu kulturu uopće. Osobito sam sretan kad mladu osobu u Hrvatskoj vidim da čita Zagorovu pustolovinu koju sam baš ja nacrtao. Možda sam kod vas popularniji nego u vlastitoj domovini.

Koliko je za uspjeh nekog stripa važan dobar crtež, a koliko kvalitetna priča, odnosno scenarij?

W. V.: Mladi crtači nadahnjuju se različitim umjetničkim djelima, filmovima, knjigama ili možda nekim drugim, starijim stripovima. Na njihovo stvaralaštvo utječu i drugi mediji, televizija, danas sigurno internet. U tom smislu okolnosti se previše ne mijenjaju. Najvažnije je ispripovijedati zanimljivu i intrigantnu priču, bez obzira na to što stoji u njezinim temeljima. Kad si mlad to je jedna prednost više, jer ako ti rokovi i jesu zgusnuti, time se previše ne opterećuješ. Nadahnuće se može pronaći doslovce svugdje. Ja sam primjerice prije 10-ak godina na televiziji slučajno naletio na dokumentarni film o talijanskom arheologu Giovanniju Battisti Belzoniju. On je bio vrlo značajan arheolog, pionir na polju arheologije u Italiji. Taj dokumentarac me toliko privukao da sam smjesta dobio ideju za strip. Ona je dobila zeleno svjetlo kod mojih urednika u Bonelliju, pa sam prionuo najprije pisanju scenarija, a potom i crtanju stripa. Konačni je rezultat izdanje Veliki Belzoni koje je objavljeno prije šest godina. Današnji mladi autori stripova, scenaristi jednako kao i crtači, stalno tragaju za novim idejama i pričama. Tako smo i mi nekad radili. Ja i danas činim isto, i to se nikad neće promijeniti. Kod stripova je često važnije kako je priča ispripovijedana, koliko je ona uvjerljiva i intrigantna. Odličan crtež ne može prikriti nedostatke slabe priče, dok s druge strane slabiji crtež izgleda bolje u kombinaciji s kvalitetnom pričom. Uz solidnu priču čak i nesavršen, ili anatomski netočan crtež, može biti atraktivan.

Strip Zagor nastao je prije 64 godine. U međuvremenu se mijenjao, prilagođavao trendovima i interesima čitatelja. Kako Zagor kao junak funkcionira u današnjem vremenu?

W. V.: Zagor se tijekom vremena mijenjao, ali ne previše. Njegove temeljne postavke i generalne osobine konstantne su čitavo vrijeme. Zagor je u osnovi pustolovni strip, i to se nikad neće promijeniti. Autori se trude pronaći načine kako pridobiti današnje, nove i mlađe čitatelje. To je strip koji je nekad objavljivan isključivo u crno-bijeloj tehnici, a baš sam ja nacrtao prvu epizodu koja je u tada novoj posebnoj ediciji objavljena u boji. To je, recimo, jedan od načina na koje se stripovi mogu približiti novim čitateljima, to da se starim pričama doda boja.

No u temelju svega je pustolovina, i mislim da u svima nama ima nešto od tog pustolovnog duha. Svi mi želimo putovati u daleke krajeve i otkrivati nešto nepoznato, i to nema veze s tim jesmo li mladi ili stari. Zagor je kao stripovski junak obilježen svojom ljudskošću. On ponekad pogriješi, prizna da nije uvijek u pravu, može i zaplakati. Drugi Bonellijev junak Tex Willer nije takav. Upravo te ljudske osobine Zagora čine dodatno popularnim među čitateljima. On s jedne strane posjeduje obilježja superjunaka, ima crvenu košulju sa znakom orla, živi na otočiću u močvari. Mogli bismo reći da je donekle blizak strip-junaku Fantomu. Ali te njegove osobine nisu pretjerano naglašene. Tvorac Zagora Sergio Bonelli u ono se vrijeme nadahnuo različitim utjecajima, i sve je te utjecaje uspio vješto ugraditi u Zagorov lik i u koncept njegovih pustolovina. Taj strip nije tipični vestern, on po potrebi može biti i horor ili fantastika. Sljedeća pustolovina može se odigravati tko zna gdje, u svemiru, pod zemljom ili na moru.

matica