Damir Karakaš dobitnik je prve nagrade Fric, koju dodjeljuju tjednik Express i Barcaffe. Žiri je presudio da je njegov roman o odrastanju u Lici „Sjećanje šume“ najbolji, što je Karakašu donijelo za hrvatske književne prilike iznimno vrijednih 75 tisuća kuna, ali i dodatno učvrstilo status prvog pera godine na isteku. Tim povodom napravili smo kraći monoview za Forum.

O nagradama u književnosti?

Bio sam u brojnim finalima književnih nagrada zadnjih dvadeset godina, ali nikada nijednu nisam uspio dobiti, tako da sam već počeo gubiti nadu. Jer lijepo je kada uđeš u finale, ali kada svaki put izgubiš, osjećaš se kao gubitnik. Međutim, u zadnja dva mjeseca dobio sam dvije uistinu značajne nagrade, Kočićevo pero i sada Fric, koja ima i izdašan novčani fond, a ja živim samo od pisanja. No, nagrade me neće uljuljkati jer sam svjestan da je u ovome poslu jako opasno biti zadovoljan.

O šumi na selu?

Šuma na selu je skroz nešto drugo, recimo u šumi iznad mog sela još uvijek postoje mjesta gdje ljudska noga nikada nije kročila. Ta se šuma već spustila do prvih kuća u selu, u kojem je nekoć bilo četrdeset ljudi, a sada svega petero i velika je vjerojatnost da će za pedeset godina moje selo biti skroz prekriveno šumom.

Šuma u gradu?

Jednom sam u Parizu ušao u neku gustu šumu, lutao sam satima, sve je bilo gušće i gušće, u jednom trenutku sam pomislio da sam došao do srca prave divlje šume, onda sam ugledao nešto crveno, kad sam razmaknuo granu bio je to mekdonalds.

O Lici?

Volim Liku, volim otići tamo. Volim i te ljude, ja sam s njima odrastao, a kako je prirodna pozicija pisca da bude u nesporazumu s okolinom, kad me napadaju, pokušavam ih razumjeti.

O Zagrebu i Splitu.

Split mi je jedan od najljepših gradova na svijetu, voziti se biciklom po Marjanu, to je sjajan osjećaj. U Splitu sam inače živio u Getu, tamo ima puno Ličana, čiji su djedovi tu doselili, pa sam valjda zbog toga tamo bio jako dobro prihvaćen. A Zagreb, kao mali navijao sam za Dinamo pa sam zavolio i Zagreb. Nekad zna biti malo dosadan, ali nekad u njemu možeš baš uživati.

O pisanju?

Najbitnije mi je da ispunim svoju sudbinu pisca. Mislim da mi za to trebaju još dva romana. Puno i čitam, radim na sebi, ne može se biti pisac bez čitanja. Smiješni su mi ti neki ljudi koji žele biti pisci, a nisu ništa pročitali, pa mi onda šalju biografije, napisao sam sedam neobjavljenih romana, pet neobjavljenih zbirki priča, deset neobjavljenih drama... Pisanje je jako težak posao, tu treba puno krvi, suza i znoja, puno rada, a para je malo, i ne postoji bezveze u Lici kletva, valjda nastala zbog mene, dabogda ti dite bilo pisac.


forum.tm