Damir Urban i njegova Četvorka – Sandy Bratonja, Saša Markovski, Luka Toman i Marko Bradaschia – jedni su od headlinera ovogodišnjeg Student Day Festivala što će biti održan 27. i 28. svibnja u prostoru Ex Port Delte.
S Urbanom smo razgovarali o nastupu, razlici između festivalskih i klupskih koncerata, studentima i situaciji u Rijeci i Hrvatskoj, umjetnosti, rock’n’rollu i politici…
Jedan ste od headlinera Student Day festivala. Koja je razlika između nastupa u klupskim prostorima i festivalskim pozornicama?
– Kod nas često postoji velika razlika i između dva koncerta u sličnim koncertnim prostorima jer se uvijek trudimo da ni jedan koncert ne bude isti. Kakav će biti odnos s publikom, o čemu ćemo pričati između ili tijekom pjesama pitanje su tog trenutka i instinkta, trenutne situacije, raspoloženja i vibre. Nekad se sve pogodi, pa nas i publika, i kritika nakon takvog koncerta proglase najboljim bendom u Hrvatskoj i regiji, a ponekad se ne dogodi ta kemija i napravimo debakl koncert pa nam trebaju mjeseci da se odužimo i popravimo taj loš rezultat u gostima i stanemo ponovo na noge. U tom smo smislu rizičan bend, ali to nas i veseli, zbog toga se svaki put penjemo na binu.
Najveća razlika između festivala i kluba jest u tome što na festivalima obično sviramo nešto kraći program pa smo puno hitoidniji, a koncerti u klubu znaju potrajati i do tri sata. Na festivalu je obično teže dobiti intimniju atmosferu nego u klubu, no bili smo i na nekim festivalima gdje je atmosfera bila intimnija nego u mojoj radnoj sobi, bez obzira na tisuće ljudi u publici. S nama je sve moguće.
Što mislite o festivalu poput SDF-a?
– Student Day Festival je u početku od zabavne manifestacije koja se obraća isključivo jednom segmentu populacije postao jedan od važnijih festivala u zemlji jer je uspješno spojio i sport, i znanost, i umjetnost… Tad me Rijeka podsjeća na svoje najbolje dane. Student Day Festival uspješno veže zabavni i edukativni dio, a to je Rijeka imala u prošlim vremena – taj se pristup nudio u klubovima poput Palacha. Moram reći i da Festival odlično bira bendove, veseli me što će se na pozornici izmjenjivati i mlade snage, i stariji likovi poput nas. SDF se više ne obraća isključivo studentskoj publici, iako kreće od te pretpostavke, ali ima tu i mlađih i starijih.
Što spremate riječkoj studentskoj publici?
– Program smo složili u skladu sa samim festivalom, jedan dio će biti edukativan, probat ćemo ponuditi pjesme koje publika nije dugo čula, pa možda čak i neke drugih izvođača, a na koje smo možda malo zaboravili, a s druge strane odsvirat ćemo i veći dio svima poznatih stvari.
Dobro ste upoznati sa studentskom populacijom. Predavali ste na prvoj godini Šerbedžijinog preddiplomskog sveučilišnog studija Gluma i mediji. Mislite li da su studenti danas zaista toliko rezignirani, koliko se priča?
– Hm… Možda na studiju Gluma i mediji nisam imao najbolji uvid u cjelokupnu studentsku populaciju. Smatram da studenti takozvanih umjetničkih i kreativnih usmjerenja možda i nisu toliko rezignirani, odnosno da su na neki način svjesniji okruženja u kojem žive. Oni naime, da bi se bavili umjetničkim i kreativnim izražavanjem moraju biti senzibilni, ispitivati i probijati granice, kako svoje, tako i društva u kojem djeluju. A oni djeluju, većina ih je itekako svjesna situacije u kojoj živimo i imaju želju svijet učiniti boljim mjestom za život.
Dakle, nisu svi rezignirani?
– Ljudima se usadilo u svijest da čemu aktivističko djelovanje kad ionako ne mogu ništa promijeniti. Taj osjećaj bespomoćnosti i prihvaćanje svega što nam se nameće čini da svi vide, svi čuju, svi znaju, svi pričaju, ali zašto aktivno djelovati kad je unaprijed osuđeno na propast. U cijelome svijetu se godinama radi na stvaranju mase bespogovornih potrošača koji su korisni kapitalu i koji savijaju kičmu kako vjetar puše.
Kakvi ste vi bili u tim godinama?
– Nama je bilo normalno boriti se protiv sistema i obrazaca ponašanja koje nam je taj sustav nametao. Imali smo veliku potrebu uvijek raditi kontra. Čudi me što mladi danas ne reagiraju na ono što im vlast i njima sklone grupacije pokušavaju nametnuti, a nameće im, između ostalih tezu da su zločini partizana i ustaša jednaki, da je komunizam najveće zlo, odnosno nameće im relativizaciju svega. Čudno mi je što mladi to slijepo prihvaćaju i kolektivno padaju u neke euforije, vjerujući ljudima na vlasti bez obzira iz koje ideologije dolazili. Ili šute. Očekivao sam revolt, u moje vrijeme kad bi nam pokušali nametnuti neke »istine«, mi bi se istog trenutka informirali, iz svih mogućih izvora, a mi nismo imali internet koji danas svo to informiranje čini ipak dostupnijim. Čini se da oni prihvaćaju stvari zdravo za gotovo. Moju generaciju je naša mladost nagnala da se bunimo na svaki sistem i svaku naredbu. Uvijek kontra. Kao recimo jučerašnja reakcija Lovely Quinces. Možda je najbitnija razlika u tome što smo mi odrasli na punk glazbi, a danas se odrasta uz narodnjake. Punk je zagovarao pobunu, a narodnjaci alkohol i zabavu.
Što biste tim mladim ljudima poručili? Mnogi od njih razmišljaju kako čim prije otići iz ove zemlje.
– Te mlade koji odlaze podijelio bih na početku u dvije različite skupine. Na one koji odlaze iz ekonomskih, odnosno financijskih razloga i onih koji to čine zbog svjetonazorskih razloga. Svjesni smo da živimo u državi u kojoj mnogi nemaju i ne mogu pronaći posao, da ima onih koji svakodnevno kopaju po bajama ili žive od skupljanja boca, ima mnogo ljudi koji nemaju što jesti, a kamoli s čim plaćati račune. Ako odlaze iz ekonomskih razloga, tim mladim ljudima nemam što reći, jer im ne mogu obećati da će biti bolje, ne mogu im reći budite strpljivi, bit će uskoro bolje, jer nisam ni sam siguran u to.
A ovim drugim?
– Ako odlaze jer ne žele živjeti u ovakvoj zemlji, jer ne žele da im određeni segmenti društva nameću način na koji će živjeti i govoriti, već žele razmišljati svojom glavom, biti otvoreni prema drugačijima i drugome, ako se ne slažu s politikom koja se u našoj zemlji provodi već dugi niz godina, onda bih ih zamolio da ostanu i da pokušaju djelovati. Na njima je naša budućnost, Hrvatska je njihova zemlja, ako ju zamišljaju boljom i drugačijom nego što ona to danas jest, onda ih molim da ostanu i da svoju mladenačku energiju, želju i snove pokušaju ostvariti ovdje na način da mijenjaju i sustav, i zemlju, i vlast. Sve ima rok trajanja. Nek’ ostanu, uzmu stvari u svoje ruke i učine ovu zemlju boljom.
Jedan ste angažiranijih domaćih glazbenika. Kako vidite danas Hrvatsku?
– Upravo smo skočili pet koraka unatrag, ali ono što je još gore – nisam siguran da više nećemo ići unatrag. Sekularna smo država još samo na papiru. Čini mi se da nikome nije u interesu da se Hrvatska razvije u bogatu zemlju koja će imati s čime se pohvaliti. Mislim da se od Hrvatske radi europska kolonija koja će Europi služiti kao tranzicijska točka, mjesto iz kojeg će po potrebi crpiti jeftinu radu snagu, dok će naše energente, šume, mora, polja, otoke, rijeke i zemlju koristi puno bogatije i razvijenije zemlje. A dio tog plana je ubojstvo kulture i umjetnosti koja se upravo sustavno i isplanirano događa kod nas. Sve vodeće zemlje u Europi prepoznatljive su upravo i po svojoj umjetnosti i umjetnicima, a ne po svojim trenutnim ministrima.
Oni koji zamišljaju jednu bolju i uspješniju zemlju, koji prokazuju na nepravde, kriminal i lažno domoljublje, proglašavaju se jugonostalgičarima, udbašima, srbočetnicima i ako pokušaju ukazati na probleme i na boljke društva proglašavaju ih državnim neprijateljima. U svakom slučaju, došlo je do potpunog izvrtanja teza i pravih vrijednosti.
Je li Rijeka donekle drugačija?
– Rijeka je još uvijek drugačija. Čudno je to, jer smo ipak mali grad, no još uvijek smo otvoreni i tolerantni prema svima i svemu drugačijem. Rijeka još uvijek gura svoj film, no nije skroz imuna.
Zaraza se proširila i na naš grad. I u Rijeci viđam mlade koji veličaju NDH i Pavelića kao velikog vođu. Njima bih poručio – čitajte, informirajte se, učite jer nisam siguran da razumijete što bi za Rijeku značilo povratak u vremena NDH. Ne znam da li su ti mladi ljudi svjesni da je Rijeka u to vrijeme, zahvaljujući Paveliću i ustašama, bila dio Italije?
Može li nešto promijeniti činjenica da smo Europska prijestolnica kulture? Što nam EPK može donijeti?
– Činjenica da je Rijeka postala Europska prijestolnica kulture jest kao da smo dobili milijunski dobitak na lotu. Pametni ljudi nakon tog dobitka promjene svoj život na bolje, ne samo sebi, već i svojoj obitelji, ali i široj zajednici… Netko profitira od dobitka na lutriji, a netko zapadne u probleme, i ne zna se nositi s tim. Na nama je, pogotovo na onima koji imaju mogućnost odluke o važnim stvarima, odgovornost što i u kojem smjeru će se stvari odvijati. I što će se dogoditi nakon. Postat ćemo jedan od najvažnijih kulturnih centara Europe i svijeta. Kroz Rijeku će proći stotine važnih europskih i svjetskih umjetnika, a riječki umjetnici i kultura pokazat će se Europi i svijetu. Nadam se da će se Rijeka okrenuti svojim kreativnim snagama i ljudima koji su direktni stvaratelji umjetnosti i da će oni od EPK najvše profitirati, a da se neće sve svesti na birokraciju kulture. Vjerujem da ćemo biti jedan od onih gradova koji će imati vrlo pozitivna iskustva kao Europska prijestolnica kulture. I prije i tijekom i poslije. Veselim se tome…
Što mi svi kao građani Rijeke možemo učiniti?
– Moramo biti dobri domaćini, otvoreni, odgovorni, lijepi i pametni hahaha. Ne moramo zapravo biti ništa drugačiji, ni bolji, ni lošiji, od onoga što smo sada. Samo moramo biti onakvi kakvi smo oduvijek bili. Ne brinem za Riječane…
A kao građani Hrvatske?
– Svi smo mi dio smo istog tkiva. Samo se nadam da nas neće bojkotirati i postavljati nam nogu u našim nastojanjima i željama da se postavimo na kulturnu kartu Europe, na mjesto koje nam oduvijek pripada.
Ovih dana došlo je do okršaja između Udruge Promo koja okuplja koncertne promotore i djelatnike u glazbi te Ministarstva kulture, specifično ministra Zlatka Hasenbegovića. Vi ste također bili član tzv. »vijeća za rock glazbu« pri Ministarstvu kulture. Je li ovakva odluka ministra Hasenbegovića, odnosno raspodjela sredstava »korak unatrag« nakon lani dobivene bitke sa Šipušem?
– Nije potrebno naglašavati sve ono u čemu se ne slažem s ministrom Hasanbegovićem. Mislim da je dobar vojnik trenutne ideologije, nije slučajno ovdje, njegovo djelovanje pokazuje da vrlo sustavno i sistematski obavlja ono što mu je dato u zadatak. Malo pomalo postat ćemo nacija bez kulture i umjetnosti. Dakle, neprepoznatljivi i bez identiteta.
On bi kao ministar kulture, prvi trebao braniti kulturnjake i umjetnike, a ne sudjelovati u širenju fame kako su kulturnjaci uhljebi i kako su umjetnici i kulturni radnici nepotrebni ovom društvu. Nisu samo udruzi Promo uskraćena sredstva, ima ih još, rock’n’roll nije izuzetak od ostalih umjetnosti. Svi koji razmišljaju drugačije, koji se ne slažu s trenutnom politikom vlade i ideologije, zakinuti su pri raspodjeli sredstava, bez obzira na njihov umjetnički doseg i doprinos.
Onima koji plivaju niz vodu, sredstva su uvećana, onima koji plivaju kontra struje sredstva su smanjenja ili skroz ukinuta. Ne bih udrugu Promo i rock’n’roll izuzeo jer nisu prošli ništa lošije od ostalih.
Razmišljate li poput Aleksandra Dragaša da se izuzmete iz tog vijeća?
– I sam sam potpisnik peticije Kulturnjaci 2016 koja traži ostavku Hasanbegovića, pa smatram da se to podrazumijeva. Rad u Vijeću je volonterski, nema tu materijalne naknade, suludo je da uopće to trebam naglašavati, ali u tom vijeću sam sudjelovao isključivo iz razloga jer sam želio doprinijeti da se stvari promjene na bolje, da se pomogne i uvede red u rock glazbi. Mislili smo da je dobro i neophodno da ministarstvo podrži scenu jer nije sve komercijalno, niti isplativo, nije sva glazba, ili uopće umjetnost, tržišno isplativa i bilo bi suludo to očekivati. Takva bi nas razmišljanja dovela da istog trena izgubimo pravu umjetnost i dobijemo samo zabavu. Nažalost, trenutno se to i događa.
U jednom od naših razgovora istaknuli ste da u današnje vrijeme više nije potrebno da se glazbenici »politički aktiviraju« u korist neke stranke ili strane. S obzirom na trenutačno stanje u našoj zemlji, stojite li još kod takve tvrdnje?
– Da, i dalje mislim da nije potrebno da se glazbenici angažiraju u korist neke stranke ili strane. Naravno, ako se nečiji stav, mišljenje i razmišljanje u potpunosti podudara s programom neke stranke, ne vidim razlog da ne sudjeluju u kampanjama ili radu te stranke. No moja su iskustva loša, za mene se to pokazalo kao greška.
Mogu li umjetnost i politika uopće zajedno?
– Teško je naći dobar razlog za spoj između politike i umjetnosti. Zato mislim da je dobro da se umjetnici i kreativne snage distanciraju od političkih stranka. U isto vrijeme, potrebno je aktivno sudjelovati i svatko na svoj način pridonjeti da ova zemlja postane bolja. Nadam se da i mi svojim pjesmama i djelovanjem u zadnjih 30-ak godina činimo ovaj grad i zemlju boljim mjestom za život. Putujući po svijetu i regiji, na neki način širimo glas ove sredine. Dobar smo »izvozni proizvod«.
Postoji li itko na domaćoj političkoj sceni kojem donekle vjerujete da radi za dobro i bolju budućnost?
– U principu ne. Postoje ljudi i neke stranke koji su mi svojim programom bliski, ali nisu prešle izborni prag, tako da nemaju svoje predstavnike u saboru. Postoje stranke čiji se program slaže s mojim osobnim razmišljanjima i pogledom na svijet, no kod svih je isti problem – čak i ako zagovaraju ideologiju koja je na dobrobit svih, svojom retorikom na neki način isključuju drugu stranu i ljude koji se ne slažu s njihovim mišljenjem, što opet ne vodi nigdje i vraća nas na početak i podjelu. Treba se obratiti, biti tolerantan, razumljiv i strpljiv ne samo prema istomišljenicima već i upravo još više prema onima koji su zauzeli drugačiji stav. Nažalost, postoje i vremena kada više nema ni prostora, a ni vremena za razgovor.
Može li zapravo rock’n’roll mijenjati svijet i svijest?
– Umjetnost i rock’n’roll kao dio umjetnosti može mijenjati svijet i svijest ljudi. Ljudi koji to rade iskreno i intimno progovaraju kroz glazbu mogu mijenjati svijet. Ako ništa drugo, mogu mijenjati pojedinca, učiniti mu dan ili život ljepšim, mogu mu pokazati da nije usamljen u svojim razmišljanjima, pitanjima ili problemima, mogu mu dati dodatnu snagu za djelovanje. A mijenjajući pojednica i djelujući na njega, on dalje djeluje na svoje okruženje i efektom leptira mijenja svijet. Rock’n’roll može mijenjati svijet, možda ne brzo ali sigurno može. Vjerujem da nakon naših koncerata, publika odlazi mirnija, tolerantnija, »bolja«, ne mogu zamisliti da naša publika nakon koncerta djeluje agresivno ili da učini nekome nažao. Odlaze kao bolji ljudi. Siguran sam u to. Dobar rock’n’roll i dobra glazba mijenjaju svijet.
Radite li na novom materijalu?
– Da, i to užurbano. Tehnologija nam omogućava da svi doma radimo i snimamo, a imamo i zajednički studio u prostoriji, pa u toku dana doma snimamo skice, a navečer u prostoriji slažemo te kockice. Materijal je i opet drugačiji od svega što smo dosad radili.
Imate li datum?
– Teško je reći kad točno, ali tempo kojim radimo me veseli i nadam se vrlo brzo. Tu su i nove okolnosti, svatko od nas ima obitelj, moja se supruga vratila na posao, a mali je još uvijek mali, tako da sam se uz rad s bendom, posvetio naravno i obitelji, a tu su i projekti u kazalištu.
Kako stojite sa svirkama? Ljeto je pred nama i cijeli niz festivala?
– Imali smo i malu pauzu u svirkama, ali zato sad i radimo ubrzano na novoj ploči jer znamo da nas čeka period kad ćemo dosta svirati, pogotovo na festivalima, pa je teže naći vrijeme za rad u studiju i konteplaciju nad radnim skicama i idejama. Pred nama je ljeto bogato svirkama, a tu su i gostovanja predstave »Antigona« od Sarajeva preko Brijuna pa do Dubrovačkih ljetnih igara, tako da u svakom slučaju naputovat ćemo se i naraditi što me i veseli, jer ja bih ovaj posao radio i da ne nailazi na odaziv publike. Ja sam zaista sretan čovjek jer svoju ljubav i hobi uspio pretvoriti u posao i život.
rifmagazin
S Urbanom smo razgovarali o nastupu, razlici između festivalskih i klupskih koncerata, studentima i situaciji u Rijeci i Hrvatskoj, umjetnosti, rock’n’rollu i politici…
Jedan ste od headlinera Student Day festivala. Koja je razlika između nastupa u klupskim prostorima i festivalskim pozornicama?
– Kod nas često postoji velika razlika i između dva koncerta u sličnim koncertnim prostorima jer se uvijek trudimo da ni jedan koncert ne bude isti. Kakav će biti odnos s publikom, o čemu ćemo pričati između ili tijekom pjesama pitanje su tog trenutka i instinkta, trenutne situacije, raspoloženja i vibre. Nekad se sve pogodi, pa nas i publika, i kritika nakon takvog koncerta proglase najboljim bendom u Hrvatskoj i regiji, a ponekad se ne dogodi ta kemija i napravimo debakl koncert pa nam trebaju mjeseci da se odužimo i popravimo taj loš rezultat u gostima i stanemo ponovo na noge. U tom smo smislu rizičan bend, ali to nas i veseli, zbog toga se svaki put penjemo na binu.
Najveća razlika između festivala i kluba jest u tome što na festivalima obično sviramo nešto kraći program pa smo puno hitoidniji, a koncerti u klubu znaju potrajati i do tri sata. Na festivalu je obično teže dobiti intimniju atmosferu nego u klubu, no bili smo i na nekim festivalima gdje je atmosfera bila intimnija nego u mojoj radnoj sobi, bez obzira na tisuće ljudi u publici. S nama je sve moguće.
Najbolja Rijeka
Što mislite o festivalu poput SDF-a?
– Student Day Festival je u početku od zabavne manifestacije koja se obraća isključivo jednom segmentu populacije postao jedan od važnijih festivala u zemlji jer je uspješno spojio i sport, i znanost, i umjetnost… Tad me Rijeka podsjeća na svoje najbolje dane. Student Day Festival uspješno veže zabavni i edukativni dio, a to je Rijeka imala u prošlim vremena – taj se pristup nudio u klubovima poput Palacha. Moram reći i da Festival odlično bira bendove, veseli me što će se na pozornici izmjenjivati i mlade snage, i stariji likovi poput nas. SDF se više ne obraća isključivo studentskoj publici, iako kreće od te pretpostavke, ali ima tu i mlađih i starijih.
Što spremate riječkoj studentskoj publici?
– Program smo složili u skladu sa samim festivalom, jedan dio će biti edukativan, probat ćemo ponuditi pjesme koje publika nije dugo čula, pa možda čak i neke drugih izvođača, a na koje smo možda malo zaboravili, a s druge strane odsvirat ćemo i veći dio svima poznatih stvari.
Dobro ste upoznati sa studentskom populacijom. Predavali ste na prvoj godini Šerbedžijinog preddiplomskog sveučilišnog studija Gluma i mediji. Mislite li da su studenti danas zaista toliko rezignirani, koliko se priča?
– Hm… Možda na studiju Gluma i mediji nisam imao najbolji uvid u cjelokupnu studentsku populaciju. Smatram da studenti takozvanih umjetničkih i kreativnih usmjerenja možda i nisu toliko rezignirani, odnosno da su na neki način svjesniji okruženja u kojem žive. Oni naime, da bi se bavili umjetničkim i kreativnim izražavanjem moraju biti senzibilni, ispitivati i probijati granice, kako svoje, tako i društva u kojem djeluju. A oni djeluju, većina ih je itekako svjesna situacije u kojoj živimo i imaju želju svijet učiniti boljim mjestom za život.
Dakle, nisu svi rezignirani?
– Ljudima se usadilo u svijest da čemu aktivističko djelovanje kad ionako ne mogu ništa promijeniti. Taj osjećaj bespomoćnosti i prihvaćanje svega što nam se nameće čini da svi vide, svi čuju, svi znaju, svi pričaju, ali zašto aktivno djelovati kad je unaprijed osuđeno na propast. U cijelome svijetu se godinama radi na stvaranju mase bespogovornih potrošača koji su korisni kapitalu i koji savijaju kičmu kako vjetar puše.
Gdje je revolt
Kakvi ste vi bili u tim godinama?
– Nama je bilo normalno boriti se protiv sistema i obrazaca ponašanja koje nam je taj sustav nametao. Imali smo veliku potrebu uvijek raditi kontra. Čudi me što mladi danas ne reagiraju na ono što im vlast i njima sklone grupacije pokušavaju nametnuti, a nameće im, između ostalih tezu da su zločini partizana i ustaša jednaki, da je komunizam najveće zlo, odnosno nameće im relativizaciju svega. Čudno mi je što mladi to slijepo prihvaćaju i kolektivno padaju u neke euforije, vjerujući ljudima na vlasti bez obzira iz koje ideologije dolazili. Ili šute. Očekivao sam revolt, u moje vrijeme kad bi nam pokušali nametnuti neke »istine«, mi bi se istog trenutka informirali, iz svih mogućih izvora, a mi nismo imali internet koji danas svo to informiranje čini ipak dostupnijim. Čini se da oni prihvaćaju stvari zdravo za gotovo. Moju generaciju je naša mladost nagnala da se bunimo na svaki sistem i svaku naredbu. Uvijek kontra. Kao recimo jučerašnja reakcija Lovely Quinces. Možda je najbitnija razlika u tome što smo mi odrasli na punk glazbi, a danas se odrasta uz narodnjake. Punk je zagovarao pobunu, a narodnjaci alkohol i zabavu.
Što biste tim mladim ljudima poručili? Mnogi od njih razmišljaju kako čim prije otići iz ove zemlje.
– Te mlade koji odlaze podijelio bih na početku u dvije različite skupine. Na one koji odlaze iz ekonomskih, odnosno financijskih razloga i onih koji to čine zbog svjetonazorskih razloga. Svjesni smo da živimo u državi u kojoj mnogi nemaju i ne mogu pronaći posao, da ima onih koji svakodnevno kopaju po bajama ili žive od skupljanja boca, ima mnogo ljudi koji nemaju što jesti, a kamoli s čim plaćati račune. Ako odlaze iz ekonomskih razloga, tim mladim ljudima nemam što reći, jer im ne mogu obećati da će biti bolje, ne mogu im reći budite strpljivi, bit će uskoro bolje, jer nisam ni sam siguran u to.
A ovim drugim?
– Ako odlaze jer ne žele živjeti u ovakvoj zemlji, jer ne žele da im određeni segmenti društva nameću način na koji će živjeti i govoriti, već žele razmišljati svojom glavom, biti otvoreni prema drugačijima i drugome, ako se ne slažu s politikom koja se u našoj zemlji provodi već dugi niz godina, onda bih ih zamolio da ostanu i da pokušaju djelovati. Na njima je naša budućnost, Hrvatska je njihova zemlja, ako ju zamišljaju boljom i drugačijom nego što ona to danas jest, onda ih molim da ostanu i da svoju mladenačku energiju, želju i snove pokušaju ostvariti ovdje na način da mijenjaju i sustav, i zemlju, i vlast. Sve ima rok trajanja. Nek’ ostanu, uzmu stvari u svoje ruke i učine ovu zemlju boljom.
Pet koraka unatrag
Jedan ste angažiranijih domaćih glazbenika. Kako vidite danas Hrvatsku?
– Upravo smo skočili pet koraka unatrag, ali ono što je još gore – nisam siguran da više nećemo ići unatrag. Sekularna smo država još samo na papiru. Čini mi se da nikome nije u interesu da se Hrvatska razvije u bogatu zemlju koja će imati s čime se pohvaliti. Mislim da se od Hrvatske radi europska kolonija koja će Europi služiti kao tranzicijska točka, mjesto iz kojeg će po potrebi crpiti jeftinu radu snagu, dok će naše energente, šume, mora, polja, otoke, rijeke i zemlju koristi puno bogatije i razvijenije zemlje. A dio tog plana je ubojstvo kulture i umjetnosti koja se upravo sustavno i isplanirano događa kod nas. Sve vodeće zemlje u Europi prepoznatljive su upravo i po svojoj umjetnosti i umjetnicima, a ne po svojim trenutnim ministrima.
Bogate i razvijene zemlje uzet će nam ono što vrijedi, one posebne i talentirane mlade ljude, stručnjake u svojim poljima i tako ubiti potencijal zemlje što se već polako i događa. Naši prirodni resursi su i onako odavno na prodaji. Sve se to događa s »rukom na srcu« i sloganima »napokon smo slobodni, imamo Hrvatsku«.
Oni koji zamišljaju jednu bolju i uspješniju zemlju, koji prokazuju na nepravde, kriminal i lažno domoljublje, proglašavaju se jugonostalgičarima, udbašima, srbočetnicima i ako pokušaju ukazati na probleme i na boljke društva proglašavaju ih državnim neprijateljima. U svakom slučaju, došlo je do potpunog izvrtanja teza i pravih vrijednosti.
Je li Rijeka donekle drugačija?
– Rijeka je još uvijek drugačija. Čudno je to, jer smo ipak mali grad, no još uvijek smo otvoreni i tolerantni prema svima i svemu drugačijem. Rijeka još uvijek gura svoj film, no nije skroz imuna.
Zaraza se proširila i na naš grad. I u Rijeci viđam mlade koji veličaju NDH i Pavelića kao velikog vođu. Njima bih poručio – čitajte, informirajte se, učite jer nisam siguran da razumijete što bi za Rijeku značilo povratak u vremena NDH. Ne znam da li su ti mladi ljudi svjesni da je Rijeka u to vrijeme, zahvaljujući Paveliću i ustašama, bila dio Italije?
Dobitak na lotu
Može li nešto promijeniti činjenica da smo Europska prijestolnica kulture? Što nam EPK može donijeti?
– Činjenica da je Rijeka postala Europska prijestolnica kulture jest kao da smo dobili milijunski dobitak na lotu. Pametni ljudi nakon tog dobitka promjene svoj život na bolje, ne samo sebi, već i svojoj obitelji, ali i široj zajednici… Netko profitira od dobitka na lutriji, a netko zapadne u probleme, i ne zna se nositi s tim. Na nama je, pogotovo na onima koji imaju mogućnost odluke o važnim stvarima, odgovornost što i u kojem smjeru će se stvari odvijati. I što će se dogoditi nakon. Postat ćemo jedan od najvažnijih kulturnih centara Europe i svijeta. Kroz Rijeku će proći stotine važnih europskih i svjetskih umjetnika, a riječki umjetnici i kultura pokazat će se Europi i svijetu. Nadam se da će se Rijeka okrenuti svojim kreativnim snagama i ljudima koji su direktni stvaratelji umjetnosti i da će oni od EPK najvše profitirati, a da se neće sve svesti na birokraciju kulture. Vjerujem da ćemo biti jedan od onih gradova koji će imati vrlo pozitivna iskustva kao Europska prijestolnica kulture. I prije i tijekom i poslije. Veselim se tome…
Što mi svi kao građani Rijeke možemo učiniti?
– Moramo biti dobri domaćini, otvoreni, odgovorni, lijepi i pametni hahaha. Ne moramo zapravo biti ništa drugačiji, ni bolji, ni lošiji, od onoga što smo sada. Samo moramo biti onakvi kakvi smo oduvijek bili. Ne brinem za Riječane…
A kao građani Hrvatske?
– Svi smo mi dio smo istog tkiva. Samo se nadam da nas neće bojkotirati i postavljati nam nogu u našim nastojanjima i željama da se postavimo na kulturnu kartu Europe, na mjesto koje nam oduvijek pripada.
Rock nije izuzetak
Ovih dana došlo je do okršaja između Udruge Promo koja okuplja koncertne promotore i djelatnike u glazbi te Ministarstva kulture, specifično ministra Zlatka Hasenbegovića. Vi ste također bili član tzv. »vijeća za rock glazbu« pri Ministarstvu kulture. Je li ovakva odluka ministra Hasenbegovića, odnosno raspodjela sredstava »korak unatrag« nakon lani dobivene bitke sa Šipušem?
– Nije potrebno naglašavati sve ono u čemu se ne slažem s ministrom Hasanbegovićem. Mislim da je dobar vojnik trenutne ideologije, nije slučajno ovdje, njegovo djelovanje pokazuje da vrlo sustavno i sistematski obavlja ono što mu je dato u zadatak. Malo pomalo postat ćemo nacija bez kulture i umjetnosti. Dakle, neprepoznatljivi i bez identiteta.
On bi kao ministar kulture, prvi trebao braniti kulturnjake i umjetnike, a ne sudjelovati u širenju fame kako su kulturnjaci uhljebi i kako su umjetnici i kulturni radnici nepotrebni ovom društvu. Nisu samo udruzi Promo uskraćena sredstva, ima ih još, rock’n’roll nije izuzetak od ostalih umjetnosti. Svi koji razmišljaju drugačije, koji se ne slažu s trenutnom politikom vlade i ideologije, zakinuti su pri raspodjeli sredstava, bez obzira na njihov umjetnički doseg i doprinos.
Onima koji plivaju niz vodu, sredstva su uvećana, onima koji plivaju kontra struje sredstva su smanjenja ili skroz ukinuta. Ne bih udrugu Promo i rock’n’roll izuzeo jer nisu prošli ništa lošije od ostalih.
Žao mi je što ministar ne vidi više od četiri tisuće potpisa prikupljenih od umjetnika i kulturnih radnika u peticiji Kulturnjaci 2016, ali zato odmah djeluje i reagira na svaku kritiku koja dolazi iz njemu bliskih udruga.
Razmišljate li poput Aleksandra Dragaša da se izuzmete iz tog vijeća?
– I sam sam potpisnik peticije Kulturnjaci 2016 koja traži ostavku Hasanbegovića, pa smatram da se to podrazumijeva. Rad u Vijeću je volonterski, nema tu materijalne naknade, suludo je da uopće to trebam naglašavati, ali u tom vijeću sam sudjelovao isključivo iz razloga jer sam želio doprinijeti da se stvari promjene na bolje, da se pomogne i uvede red u rock glazbi. Mislili smo da je dobro i neophodno da ministarstvo podrži scenu jer nije sve komercijalno, niti isplativo, nije sva glazba, ili uopće umjetnost, tržišno isplativa i bilo bi suludo to očekivati. Takva bi nas razmišljanja dovela da istog trena izgubimo pravu umjetnost i dobijemo samo zabavu. Nažalost, trenutno se to i događa.
Umjetnost i politika
U jednom od naših razgovora istaknuli ste da u današnje vrijeme više nije potrebno da se glazbenici »politički aktiviraju« u korist neke stranke ili strane. S obzirom na trenutačno stanje u našoj zemlji, stojite li još kod takve tvrdnje?
– Da, i dalje mislim da nije potrebno da se glazbenici angažiraju u korist neke stranke ili strane. Naravno, ako se nečiji stav, mišljenje i razmišljanje u potpunosti podudara s programom neke stranke, ne vidim razlog da ne sudjeluju u kampanjama ili radu te stranke. No moja su iskustva loša, za mene se to pokazalo kao greška.
Mogu li umjetnost i politika uopće zajedno?
– Teško je naći dobar razlog za spoj između politike i umjetnosti. Zato mislim da je dobro da se umjetnici i kreativne snage distanciraju od političkih stranka. U isto vrijeme, potrebno je aktivno sudjelovati i svatko na svoj način pridonjeti da ova zemlja postane bolja. Nadam se da i mi svojim pjesmama i djelovanjem u zadnjih 30-ak godina činimo ovaj grad i zemlju boljim mjestom za život. Putujući po svijetu i regiji, na neki način širimo glas ove sredine. Dobar smo »izvozni proizvod«.
Postoji li itko na domaćoj političkoj sceni kojem donekle vjerujete da radi za dobro i bolju budućnost?
– U principu ne. Postoje ljudi i neke stranke koji su mi svojim programom bliski, ali nisu prešle izborni prag, tako da nemaju svoje predstavnike u saboru. Postoje stranke čiji se program slaže s mojim osobnim razmišljanjima i pogledom na svijet, no kod svih je isti problem – čak i ako zagovaraju ideologiju koja je na dobrobit svih, svojom retorikom na neki način isključuju drugu stranu i ljude koji se ne slažu s njihovim mišljenjem, što opet ne vodi nigdje i vraća nas na početak i podjelu. Treba se obratiti, biti tolerantan, razumljiv i strpljiv ne samo prema istomišljenicima već i upravo još više prema onima koji su zauzeli drugačiji stav. Nažalost, postoje i vremena kada više nema ni prostora, a ni vremena za razgovor.
Efekt leptira
Može li zapravo rock’n’roll mijenjati svijet i svijest?
– Umjetnost i rock’n’roll kao dio umjetnosti može mijenjati svijet i svijest ljudi. Ljudi koji to rade iskreno i intimno progovaraju kroz glazbu mogu mijenjati svijet. Ako ništa drugo, mogu mijenjati pojedinca, učiniti mu dan ili život ljepšim, mogu mu pokazati da nije usamljen u svojim razmišljanjima, pitanjima ili problemima, mogu mu dati dodatnu snagu za djelovanje. A mijenjajući pojednica i djelujući na njega, on dalje djeluje na svoje okruženje i efektom leptira mijenja svijet. Rock’n’roll može mijenjati svijet, možda ne brzo ali sigurno može. Vjerujem da nakon naših koncerata, publika odlazi mirnija, tolerantnija, »bolja«, ne mogu zamisliti da naša publika nakon koncerta djeluje agresivno ili da učini nekome nažao. Odlaze kao bolji ljudi. Siguran sam u to. Dobar rock’n’roll i dobra glazba mijenjaju svijet.
Uskoro nova ploča
Radite li na novom materijalu?
– Da, i to užurbano. Tehnologija nam omogućava da svi doma radimo i snimamo, a imamo i zajednički studio u prostoriji, pa u toku dana doma snimamo skice, a navečer u prostoriji slažemo te kockice. Materijal je i opet drugačiji od svega što smo dosad radili.
Nas veseli zagristi svaki put u nešto novo. Zabavljajući sebe, zabavit ćemo i publiku. Naša glazba je intimna, u nju uvijek utkamo dio nas, i vjerujem da ćemo te naše dnevnike vrlo brzo objaviti.
Imate li datum?
– Teško je reći kad točno, ali tempo kojim radimo me veseli i nadam se vrlo brzo. Tu su i nove okolnosti, svatko od nas ima obitelj, moja se supruga vratila na posao, a mali je još uvijek mali, tako da sam se uz rad s bendom, posvetio naravno i obitelji, a tu su i projekti u kazalištu.
Kako stojite sa svirkama? Ljeto je pred nama i cijeli niz festivala?
– Imali smo i malu pauzu u svirkama, ali zato sad i radimo ubrzano na novoj ploči jer znamo da nas čeka period kad ćemo dosta svirati, pogotovo na festivalima, pa je teže naći vrijeme za rad u studiju i konteplaciju nad radnim skicama i idejama. Pred nama je ljeto bogato svirkama, a tu su i gostovanja predstave »Antigona« od Sarajeva preko Brijuna pa do Dubrovačkih ljetnih igara, tako da u svakom slučaju naputovat ćemo se i naraditi što me i veseli, jer ja bih ovaj posao radio i da ne nailazi na odaziv publike. Ja sam zaista sretan čovjek jer svoju ljubav i hobi uspio pretvoriti u posao i život.
rifmagazin
