U vrlo zanimljivom slučaju koji puni stranice brojnih hrvatskih portala i novina, a na temu bećarca i vrijeđanja policajke, oglasila se i Danijela Dvornik koja je komentirala slučaj slijedećim riječima:
„ZAMIŠLJAM SEBE KAO POLICAJKU NA NEKOJ ZABAVI I ONDA MI BEĆAR ZAPJEVA: „MALA MOJA U PLAVOJ BLUZI, DOĐI BLIŽE PA MI SE NAGUZI!“ PA ONDA ZAMIŠLJAM OKOLINU, KAKO SE S PODSMJEHOM SMIJE I UŽIVA ŠTO ME BEĆAR PONIZIO, NE SAMO KAO ŽENU, NEGO KAO POLICAJKU NA SVOJOJ RADNOJ DUŽNOSTI.
U ZEMLJI GDJE NAS ŽENE SVAKODNEVNO PONIŽAVAJU SVAKOJAKIM EPITETIMA, OVO BI TREBALA BITI ZAJEBANCIJA. ?!
TOTALNO SUOSJEĆAM S POLICAJKOM, A ISTO TAKO ZANIMA ME BILI BEĆAR ZAPJEVAO TAKO NEŠTO NEKOJ ŽENI U PRATNJI MUŠKARCA? A O VRIJEĐANJU DOTIČNE POLICAJKE PO PORTALIMA NEĆU NI KOMENTIRATI, JER ZNAMO KAKO TO KOD NAS IDE.
I ZATO JE OVA BEĆARSKA PJESMA PRIHVATLJIVA, A ONA STAVLJENA NA STUP SRAMA JER SE USUDILA BITI POVRIJEĐENA.“
Osobno, pridružujem se Danijeli u osudi ovoga lole, o tome sam već pisao, ali na žalost, većina naših brodskih komentatora je stala u njegovu obranu, što ne znači uopće da nisam u pravu.
Njihova obrana se temelji tobože na stoljetnoj slavonskoj tradiciji i kulturi pjevanja bećaraca, ali ja mislim da je ovdje u pitanju zloupotreba bećarca i zlouporaba tradicije, premda ni tradicija nije nikakva garancija svetinje i da nešto mora nužno biti sveto i nedirnuto.
Od 14. do 18. stoljeća, također je postojala „lijepa“ tradicija spaljivanja žena na lomači, dakle puna četiri stoljeća, pa je onda carica Marija Terezija krajem 18. stoljeća ukinula tu „divnu tradiciju“.
Zanimljivo, nisu je ukinuli muškarci, demokratske snage jedne zemlje ili jednoga društva, nego ju je ukinula jedna žena, mada je i među brojnom masom svijeta koja je oduševljeno klicala spaljivanju žena na lomači, bilo također i puno razuzdanih i sretnih žena. To se događa upravo i danas u slučaju policajke Marije Iličić. I nju su danas stavili na stup srama mnogi hrvatski portali i mediji i pljuju po njoj i spaljuju je vatrom pogrdnih riječi, psovki i uvreda, mnogo ružnijih i gnusnijih i od onih riječi koje joj je spjevao sam Branimir Čolaković. U njezinu obranu, jedna od rijetkih poznatih javnih osoba, stala je sada i Danijela Dvornik. Budimo iskreni i pošteni prema sami sebi. Ovdje uopće nije u pitanju tradicija pjevanja bećaraca, nego nas muči nešto sasvim drugo. Nas pati to što se jedna policajka drznula i usudila stati u zaštitu svoga dostojanstva, svoga ponosa, i koja ne želi dozvoliti jednom običnom balavcu, a ne nikakvom loli i bećaru, da ju javno vrijeđa i ponižava. A to sad opet vrijeđa naš muški ego, naš muški ponos, našu tradicionalnu i konzervativnu mušku taštinu, naš šovinistički muški narcizam koji vlada cijelom Hrvatskom, a posebno našom Slavonijom. I u tome je cijeli problem. Patrijarhalno društvo je izgleda naša sudbina.
Na isti način možemo se zapitati otkuda toliko po portalima i komentarima vrijeđanja, čak i na gruboj seksističkoj osnovi i naše oporbene političarke Slavice Lemaić? Jeli nas ona toliko iritira što napada i pljuje po Duspari? Ne, to je samo naš izgovor i pravdanje pred samim sobom. Brige nas za Dusparu koji ima 18 tisuća plaću, a mi ne znamo kako da preživimo dan. Nas muči i pati, nešto sasvim drugo, otkud jednoj ženi smjelosti da javno iskaže ambiciju da želi postati gradonačelnica. Otkud ovoj drugoj ženi smjelosti da postane policajka i još uz to da se osjeća povrijeđeno kao žena? Trebala je da šuti, to je naš muški stav. S druge strane, kada seksistički, grubo vrijeđamo Slavicu, mi ne želimo zaštiti time Dusparu, nego želimo u njoj ubiti ambiciju i želju da postane gradonačelnica, jer to smije samo muško. Ovo sa bećarcem je sličan slučaj. Mračni srednji vijek je odavno prošao, ali na žalost on još uvijek živi u nečijim glavama. Patrijarhalno društvo je izgleda, stvarno, naša sudbina. I na kraju, moje pitanje glasi:
„Podržavate li Danijelu Dvornik, koja je stala u obranu policajke i javno bećaru Branimiru Čolakoviću poručila:
-NEK' SI TAKO PJEVA SVOJOJ MATERI!“
Poštovane čitateljice i čitatelji, vi ste porota i porota ima riječ. Hvala.
„ZAMIŠLJAM SEBE KAO POLICAJKU NA NEKOJ ZABAVI I ONDA MI BEĆAR ZAPJEVA: „MALA MOJA U PLAVOJ BLUZI, DOĐI BLIŽE PA MI SE NAGUZI!“ PA ONDA ZAMIŠLJAM OKOLINU, KAKO SE S PODSMJEHOM SMIJE I UŽIVA ŠTO ME BEĆAR PONIZIO, NE SAMO KAO ŽENU, NEGO KAO POLICAJKU NA SVOJOJ RADNOJ DUŽNOSTI.
U ZEMLJI GDJE NAS ŽENE SVAKODNEVNO PONIŽAVAJU SVAKOJAKIM EPITETIMA, OVO BI TREBALA BITI ZAJEBANCIJA. ?!
TOTALNO SUOSJEĆAM S POLICAJKOM, A ISTO TAKO ZANIMA ME BILI BEĆAR ZAPJEVAO TAKO NEŠTO NEKOJ ŽENI U PRATNJI MUŠKARCA? A O VRIJEĐANJU DOTIČNE POLICAJKE PO PORTALIMA NEĆU NI KOMENTIRATI, JER ZNAMO KAKO TO KOD NAS IDE.
I ZATO JE OVA BEĆARSKA PJESMA PRIHVATLJIVA, A ONA STAVLJENA NA STUP SRAMA JER SE USUDILA BITI POVRIJEĐENA.“
Osobno, pridružujem se Danijeli u osudi ovoga lole, o tome sam već pisao, ali na žalost, većina naših brodskih komentatora je stala u njegovu obranu, što ne znači uopće da nisam u pravu.
Njihova obrana se temelji tobože na stoljetnoj slavonskoj tradiciji i kulturi pjevanja bećaraca, ali ja mislim da je ovdje u pitanju zloupotreba bećarca i zlouporaba tradicije, premda ni tradicija nije nikakva garancija svetinje i da nešto mora nužno biti sveto i nedirnuto.
Od 14. do 18. stoljeća, također je postojala „lijepa“ tradicija spaljivanja žena na lomači, dakle puna četiri stoljeća, pa je onda carica Marija Terezija krajem 18. stoljeća ukinula tu „divnu tradiciju“.
Zanimljivo, nisu je ukinuli muškarci, demokratske snage jedne zemlje ili jednoga društva, nego ju je ukinula jedna žena, mada je i među brojnom masom svijeta koja je oduševljeno klicala spaljivanju žena na lomači, bilo također i puno razuzdanih i sretnih žena. To se događa upravo i danas u slučaju policajke Marije Iličić. I nju su danas stavili na stup srama mnogi hrvatski portali i mediji i pljuju po njoj i spaljuju je vatrom pogrdnih riječi, psovki i uvreda, mnogo ružnijih i gnusnijih i od onih riječi koje joj je spjevao sam Branimir Čolaković. U njezinu obranu, jedna od rijetkih poznatih javnih osoba, stala je sada i Danijela Dvornik. Budimo iskreni i pošteni prema sami sebi. Ovdje uopće nije u pitanju tradicija pjevanja bećaraca, nego nas muči nešto sasvim drugo. Nas pati to što se jedna policajka drznula i usudila stati u zaštitu svoga dostojanstva, svoga ponosa, i koja ne želi dozvoliti jednom običnom balavcu, a ne nikakvom loli i bećaru, da ju javno vrijeđa i ponižava. A to sad opet vrijeđa naš muški ego, naš muški ponos, našu tradicionalnu i konzervativnu mušku taštinu, naš šovinistički muški narcizam koji vlada cijelom Hrvatskom, a posebno našom Slavonijom. I u tome je cijeli problem. Patrijarhalno društvo je izgleda naša sudbina.
Na isti način možemo se zapitati otkuda toliko po portalima i komentarima vrijeđanja, čak i na gruboj seksističkoj osnovi i naše oporbene političarke Slavice Lemaić? Jeli nas ona toliko iritira što napada i pljuje po Duspari? Ne, to je samo naš izgovor i pravdanje pred samim sobom. Brige nas za Dusparu koji ima 18 tisuća plaću, a mi ne znamo kako da preživimo dan. Nas muči i pati, nešto sasvim drugo, otkud jednoj ženi smjelosti da javno iskaže ambiciju da želi postati gradonačelnica. Otkud ovoj drugoj ženi smjelosti da postane policajka i još uz to da se osjeća povrijeđeno kao žena? Trebala je da šuti, to je naš muški stav. S druge strane, kada seksistički, grubo vrijeđamo Slavicu, mi ne želimo zaštiti time Dusparu, nego želimo u njoj ubiti ambiciju i želju da postane gradonačelnica, jer to smije samo muško. Ovo sa bećarcem je sličan slučaj. Mračni srednji vijek je odavno prošao, ali na žalost on još uvijek živi u nečijim glavama. Patrijarhalno društvo je izgleda, stvarno, naša sudbina. I na kraju, moje pitanje glasi:
„Podržavate li Danijelu Dvornik, koja je stala u obranu policajke i javno bećaru Branimiru Čolakoviću poručila:
-NEK' SI TAKO PJEVA SVOJOJ MATERI!“
Poštovane čitateljice i čitatelji, vi ste porota i porota ima riječ. Hvala.
