Degradacija radnika

Početkom 1990-ih radnici su u javnom prostoru postali djelatnici. Kako su postali djelatnici, tako im se i zacrnilo. Jedna od stvari koja se izgubila u društvenoj tranziciji bila je i sindikalno organiziranje. Stvorena je takva klima da je zagovaranje zaštite radničkih prava postala gotovo pa subverzivna djelatnost. Sumnjiva aktivnost kojom se ugrožava nova i naša hrvatska država. Lakše je ljudima bilo uručiti poziv na odlazak na ratište nego sindikalnu pristupnicu. Postalo je samorazumljivo da je djelatnik netko tko neće dovoditi u pitanje postupanje vlasnika i uprava trgovačkih društava. Oni koji su inzistirali na tome da su radnici ti koji su sastavni dio priče o gospodarstvu i da imamju prava koja su im Ustavom osigurana u najmanju ruku su bili sumnjive osobe koje nisu bile dovoljno nacionalno osviještene. Sumnjivi tipovi kojima je učenje marksizma ostalo u krvi i kojima bi u najmanju ruku trebao preodgoj jer sve to vuče na mrsku jugonostalgiju koja potkopava temelje našega novog sustava koji smo željno iščekivali od stoljeća sedmog.

Takvom narativu tada se bilo teško oduprijeti. Odrastale su nove generacije kojima je bilo usađeno u gene da »gazda« može raditi što hoće. Bilo je to vrijeme pretvorbe i privatizacije, kada su Hrvatskom putovali razni torbari koji su u svojim aktntašnama nosili gotovinu, kupovali dionice, postajali ponosni vlasnici mrskih društvenih poduzeća. Pa su ih onda upropaštavali svim mogućim zamislivim i nezamislivim načinama. Djelatnici nisu bili sindikalno organizirani, povlačili su se u sebe, dobivali otkaze, a nekada uspješne tvrtke odlazile su na bubanj. Gazde su u pravilu prodavali nekretnine i višestruko zarađivali u odnosu na ono što su izvlačili iz aktntašni. Država je tada bila generator takvog bezakonja koje je imalo politički predznak i amenovala pustošenje hrvatskog gospodarstva.

Devastacija na društvenoj liniji fronta pravdala se stanjem i ugrozom na prvoj crti bojišnice. Godine su prolazile, marifetluci su zaboravljeni, gazde su postajali stupovi novog društva, a djelatnici su živjeli u vječnom strahu. Jedan od tih strahova je bio i strah od sindikalnog organiziranja. S tim da je sindikalno organiziranje donekle i postojalo u javnom sektoru, odnosno kod poslodavaca pod okriljem države ili regionalne i lokalne samouprave. Tamo su se uspjeli zaposlenici i djelatnici zaštititi kolektivnim ugovorima, tamo se mogla čuti riječ štrajk kako bi se iskamčila povećanja plaća. Za to vrijeme u privatnom je sektoru, kada je riječ o sindikalnom organiziranju, na djelu bilo bezvlašće. Zahvaljujući stanju svijesti da će se pronaći svi razlozi ovog svijeta da se u sindikat ne uđe. Ili zbog straha, ili zbog uvjerenja da je riječ o blasfemiji prema nacionalnoj državi. Kao da je ona sama sebi svrha i kao da ista ta država ne bi trebala napraviti sve kako bi život djelatnicima, zaposlenicima ili radnicima bio dostojanstven.

Kako je prolazilo vrijeme, stanje se donekle popravilo. Ali daleko je to od onoga što bi trebalo biti kada je riječ o zaštiti radničkih prava. Jer kao što o mnogim stvarima nije marila država, nisu marili ni hrvatski sudovi. Tisuće su užasnih priča koje su javno ispričane da se radni sporovi nisu provodili po hitnom postupku. Onda svemu treba dodati i činjenicu da su sindikalni čelnici etiketirani kao uhljebi koji su na čelu žutih sindikata koji ubiru članarinu da bi sindikalnoj vrhušci bilo bolje. Dok za članstvo nitko ne mari. To je vrlo slično onome kada ljudi kukaju zbog pobjede, recimo HDZ-a, na izborima, a na pitanje jesu li glasali, odgovaraju da nisu jer da nemaju za koga. Tako i sa sindikatima, nitko ljudima ne brani učlaniti se u njih i tako skupiti kritičnu masu za smjenu loših sindikalnih čelnika kako bi izabrali one koji će se boriti za radnička prava.

Kada se podvuče crta, dođe se do poraznog podatka – kolektivnim ugovorima u Hrvatskoj je obuhvaćeno tek 46,5 posto radnika, iako bi prema EU direktivama i preporukama pokrivenost trebala iznositi barem 80 posto, a u Italiji ona iznosi 100 posto. Kao da hrvatski radnici žive u doba koje je inspiriralo Karla Marxa za pisanje »Kapitala«. Rezultat je poznat – iseljavanje. U zemlje gdje sindikalno organiziranje nije subverzivna djelatnost i gdje biti radnik nije sramota.