Foto: Facebook/Dragan Primorac
“Ulazim u ovu političku utakmicu potpuno neopterećen, profesionalno ostvaren, čista srca i mirne savjesti”, objavio je zadnjeg dana srpnja 2024. znanstvenik na području medicine i bivši HDZ-ov ministar školstva i znanosti Dragan Primorac svoju – prethodno s premijerom Andrejem Plenkovićem točno dogovorenu u ime ZNA SE potpore – kandidaturu za predsjednika RH, od veljače 2025. godine novoga prvog stanara bivše Titove vile Zagorje na Pantovčaku. “Pridružite mi se na ovom putu, koji će, uvjeren sam, završiti pobjedom pristojnosti, dobrote i međusobnog poštovanja, ali i svih drugih vrijednosti koje su nam usadili naši roditelji. Izgradimo zajedno uljuđenu, stabilnu i sigurnu Hrvatsku, jer budućnost naše Domovine ovisi isključivo o nama.”
Nakon predsjedničke kandidature neovisne saborske zastupnice u XI sazivu tzv. Visokog doma, Mostove disidentice, ali i ugledne bioetičarke međunarodne reputacije Marije Selak-Raspudić, Dragan Primorac drugi je izazivač aktualnog šefa države Zorana Milanovića, koji je također već najavio kandidaturu za drugi petogodišnji predsjednički mandat. Sljedećih se tjedana očekuje još nekoliko inih aspiranata na komotno i od kolovoza 2024. godine dvostruko (više od 6000 eura mjesečno) plaćeno mjesto tzv. fikusa na Pantovčaku. Četirima minutama svoje videonajave, nafutrane netreptajuće zalijepljenim pogledom za blesimetar izvježbanim pred ogledalom i uspavljujućim njihalo pokretima ruku, Primorac je samo copy and paste PR metodom podboltao protumilanovićevski sadržaj što ga je dan ranije Plenković izdeklamirao na svečanosti popune zračne flote Croatia Airlinesa novim putničkim Airbusom A-220.
Jedna izborna jedinica
“Riječ je o kandidatu poštivanja Ustava RH i vladavine prava, koji će surađivati s drugim institucijama u RH, čvrsto usidriti Hrvatsku u krug zapadnih zemalja, u EU i NATO i koji će zajedno s vladom voditi politiku na međunarodnom planu koja će nas držati tamo gdje pripadamo.” Jer je, stara je Plenkovićeva mantra, “Milanović kršitelj Ustava RH i zakona, rusofil, protivnik Ukrajine i politički štetočina!”
Doduše, rejtinški među biračima, Primorac jedva da ima nekakve šanse u srazu s drčnim Zokijem – svih pet godina mandata, je li, najpopularnijim političarem u zemlji, uvjerljivo ispred premijera Plenkovića i bilo koga od najvidljivijih HDZ-ovih državnih dužnosnika, vlade i Hrvatskog sabora – no, što se babi snilo, to se babi zbilo?! Dobro, Plenković nije poslovična baba, hrvatski izbori tradicionalno nisu što bi i kakvima bi trebali u zreloj demokraciji biti, pa… U najgorem slučaju, da Milanović ne osvoji barem 50% i jedan glas – a cijela je zemlja jedna izborna jedinica, narod glasa za kandidata po imenu i prezimenu, bio stranački ili ne, Milanović jamačno (u poštenoj borbi bez pokojne babe Anđe i njezine rodbine na biralištu) pobjeđuje u drugom krugu.
Netom što je osvanula Primorčeva kandidatura, a na Facebooku se pak pojavila stranica “Primorac – predsjednik Hrvatske”, riječki je Novi list bio pokrenuo anketu “Tko bi bio vaš izbor da su danas predsjednički izbori?!”. Osim troje već objavljenih predsjedničkih kandidata – Zorana Milanovića, Marije Selak-Raspudić i Dragana Primorca – uredništvo je suprotstavilo i neke o kojim potencijalnim trkačima za Pantovčak već tjednima bruje, je li, “insajderski”, “dobro obaviješteni” izvori radija Mileve, npr. Ivani Kekin iz parlamentarne platfome Možemo ili neovisnom (s luzerskim iskustvom na istima i još nekim izborima, sic transit) Mislavu Kolakušiću.
Već u prvom anketnom potezu, na uzorku od samo 2115 glasača, Zoran Milanović uvjerljivo inkasira 48,7% (1030 glasova) potpore, Dragan Primorac 23,45% (496), Marija Selak-Raspudić 14,99% (317), Ivana Kekin 4,35% (92), a Mislav Kolakušić 1,75% (37 glasova). Nikoga od predložeih ne želi 4,07% (86 anketiranih), a još ne zna za koga bi glasalo 2,7% ili 57 od početnih 2115 ljudi u anketi. “Odnos snaga”, unatoč sve većem broju anketiranih, što bi se reklo, u suštini se zadržao do kraja tog statistički ipak nevjerodostojnog ali indikativnog istraživanja. Teško da se išta bitno može promijeniti pojave li se i neki drugi predsjednički kandidati jer, koliko god Milanović svojim ponašanjem i britkim jezikom, a vrlo malim ovlastima, ide na živce dijelu javnosti, nije malo tih – čak i na radikalnoj tzv. desnici i u samom HDZ-u – koji smatraju da Bijednoj Našoj treba upravo milanovićevski lider.
Predsjednik države koji znâ i usudi se javno reći bobu bob i popu pop, koji neće ponizno sliniti pred “autoritetima” u Bruxellesu, Washingronu, NATO-u, UN-u itd. ne bi li zavrijedio licemjerno tapšanje po ramenu. Samo Plenković – u oporbi posprdno nazivan “bruxelleskim ćatom” i “malim od Ursuline kužine” etc. – može bubnuti u režimsko TV-oko to što je bubnuo, pa se otići karikaturalno naslikavati u kokpitu upravo prizemljenog A 220. Naime, da će HDZ-ov “predsjednički pobjednik”, je li, “čvrsto usidriti RH u krug zapadnih zemalja, u EU i NATO” i da će “zajedno s vladom voditi politiku u svijetu koja će nas držati tamo gdje pripadamo”. A sada RH nije “(čvrsto) usidrena” tamo “gdje pripada”?! Pa što su radili Plenković i HDZ puna dva mandata? Zašto nisu “usidrili” državu “tamo gdje pripada”, već to sada obećavaju da će učiniti “njihov” predsjednik RH, iako to ne može učiniti sâm, jer nema ustavne ovlasti?!
No, Plenkoviću ništa nije smetalo da glede&unatoč već prvih dana trećeg premijerskog mandata zaredom podeblja dužnosničke plaće (70-83%; od zastupničkih 1500 eura na mjesec do liderskih 2500 eura te ih kane još povisi najesen povećanjem koeficijenata). Istodobno, više od 750.000 građana životari na samom rubu siromaštva, s mirovinama i plaćama po cca 500 eura, a zbog kupovanja predizbornih ZNA SE simpatija u državnom je proračunu zinula rupa od 1,56 milijardâ eura, pa se ide na rebalans rezanjem 10% vrijednosti projekata u svakom od 16 ministarstava. Tko će to platiti? Pa građani, isti ti birači što su nasjeli na obećanja à la ova što ih sada zborno, šakom i kapom prosipaju šef HDZ-a Plenković – koji, sic transit, nije bio u stanju naći predsjedničkog kandidata u najvećoj političkoj stranci u zemlji, pa izvlači nestranačkog?! – i njegov napadno samohvalni Dragan Primorac.
Izborni luzer prvog kruga
“Bit ću najglasniji kad je riječ o standardu naših građana”, šiba u ogledalo HDZ-ov predsjednički kandidat, valjda nesvjestan toga da tu “glasnost”, ako i dođe na Pantovčak i ostane pri obećanju, može zakvačiti mačku o rep budući da nema izvršne ovlasti. Pa što nije, ako jest tako empatičan, odmah opandrčio po Andreju Plenkoviću i vladi koji su u općoj krizi, sve ubitačnijoj skupoći koju vladajući i ne pokušavaju kontrolirati, masovnu iseljavanju razočaranih ljudi i sl. – sebi povećali plaće? Nezamislive tzv. običnomu/malom CRO čovi, koji takve svote čiste pohlepe šake bijednika na sljemenu vlasti ne mogu ni sanjati. Gdje je obraz tim ljudima, a gdje je i pamet Draganu Primorcu da svoj znanstveni/međnarodni ugled, što tvrdi da ima i svako se mlo samopoziva na režimsku televiziju, stavlja na HDZ-ovu odavno kompromitiranu kocku? Jer ne može to što obećava.
HDZ je, među inim, jedina među cca 170 registriranih političkih stranaka u RH pravomoćno osuđena za pljačkanje vlastitog naroda, a njezin bivši predsjednik/premijer Ivo Sanader – svojedobno omiljeniji u tim europskim krugovima no što će Plenković ikad biti – izdržava dugogodišnju kaznu u zatvoru. Jest ili nije čuditi se tako uglednomu svjetskom čovjeku, kakvim se Primorac očituje vrlo iscrpnom biografijom nad kojom “zastaje dah”, što je pristao upustiti u rizičnu predsjedničku utrku na krilima te zazorne družbe. Primorac jest suprotnost Milanoviću, no – je li to i pobjednička izborna opcija?! Inače, za one koji nisu znali, Dragan Primorac je kao nestranačka osoba (2003. godine) bio Sanaderov ministar obrazovanja, znanosti i sporta, a premijerovim silaskom s političke scene 1. srpnja 2009. podnio je ostavku na tu dužnost: “Sa Sanaderom sam došao, s njim sam želio i otići…” U HDZ se učlanio 25. rujna 2007, a naputio ga 5. prosinca 2009. godine.
Potkraj te godine – opet kao nestranačka osoba među 12 kandidata za šefa države poslije dvomandatnog Stjepana Mesića, ali s HDZ-ovim ministarskim pedigreom – sudjeluje u predsjedničkim CRO izborima te s 5,93% glasova ispada već u prvom krugu. Bolji su izborni rezultat od Primorca tada bili ostvarili SDP-ov Ivo Josipović (u drugom je krugu siječnja 2010. pobijedio Milana Bandića) s 32,44% glasova, neovisni Milan Bandić (14,83), HDZ-ov Andrija Hebrang (12,05), neovisni Nadan Vidošević (11,33) i HNS-ova Vesna Pusić (7,25), a lošiji neovisni Miroslav Tuđman (4,09), IDS-ov Damir Kajin (3,87), neovisni Josip Jurčević (2,74), neovisni Boris Mikšić (2,10), neovisna Vesna Škare-Ožbolt (1,89) i DSSR-ov Slavko Vukšić (0,42% glasova). U drugom krugu, unatoč vrlo kilavoj potpori tadašnjeg SDP-a Zorana Milanovića, uvjerljivo je pobijedio Ivo Josipović sa 60,26% glasova u odnosu na Bandićevih 39,74% što, naravno, nije Primorčeva zasluga, iako je – ljutit na netom ostavljeni HDZ – pozvao svoje birače da u drugom krugu glasaju za Josipovića.
I, naravno, to neće biti razlogom odlazećem tada s premijerske dužnosti Zoranu Milanoviću, šefu SDP-a, da to 2015. godine honorira Draganu Primorcu odličjem Reda Danice hrvatske s likom Ruđera Boškovića (“za izniman doprinos u razvoju hrvatske i svjetske znanosti”) te Državnom nagradom za znanost. Međutim, službena sad Primorčeva predsjednička kandidatura na krilima HDZ-ove svekolike potpore jest itekakav razlog za politički grom iz vedra neba Andrije Hebranga, jednog od osnivača HDZ-a i najbližeg Tuđmanovog suradnika, višemandatnog ministra u HDZ-ovim vladama, osobito zaslužnog za vođenje zdravstva u najkritičnijem razdoblju Domovinskog rata i političara s dna stranačke kace, koji je zbog toga podnio nepozivu ostavku na 34-godišnje članstvo u HDZ-u.
“Odlukom stranke o podršci Draganu Primorcu kao kandidatu za predsjednika RH zabili ste posljednji čavao u lijes HDZ-a, a ja ne mislim umirati s njim”, priopćio je Hebrang svojim bivšim kolegama i javnosti. “Taj je čovjek najnegativnije što je hodalo našom Hrvatskom. Kao član naše stranke natjecao se protiv mene kao jedinog službenog kandidata da bi me eliminirao. Iza te odluke stajale su mračne snage koje i danas razaraju stranku i državu. Sada stranka ide s takvim čovjekom dalje, svaka vam čast i želim da vam na isti način odgaja djecu. Sa strankom smo u ratu bili višekratno u životnim opasnostima, ali ne i taj Primorac.
Napustio je državu (ni Plenković, koji se tek 2011. godine učlanio u HDZ, Milanović, Grabar-Kitarović, Ivan Penava, Stephen Nikola Bartulica te buljuk inih danas najviđenijih političara što besramno laprdaju o Domovinskom ratu, domoljublju i hrvatskim braiteljima nisu ni vidjeli bojišnice, op. a.) prije prvog srpskog agresorskog plotuna i vratio se nakon Oluje! Iako su svi liječnici imali radnu mobilizaciju, kukavički je pobjegao i ostavio svoj narod na cjedilu prekršivši liječničku zakletvu. Tužio me je sudu jer ga javno zovem dezerterom, ali je izgubio tužbu jer sam dokazao da postoje i civilni dezerteri. Neka vas tako napusti i pri prvoj sljedećoj krizi, vi ste to tražili. Napokon o njegovu životnom poštenju. Postao je sveučilišni profesor u Osijeku jer drugdje nije zadovoljio uvjete, a izabran je u to časno zvanje u vrijeme svojega mandata ministra znanosti i visokog obrazovanja.”
“Neka vam djeca sude…”
Naravno da bi takav sukob interesa u svakoj pravnoj državi rezultirao poništenjem izbora i zakonskom kaznom. A njegova karijera u SAD-u? Nije mogao položiti ni razlikovni ispit ni dobiti specijalizaciju, pa se vratio i ovdje uspio. (…) Sada moja stranka daje potporu takvom čovjeku koji je živio život izvan moralnih, pa i zakonskih normi. Svemogući neće dopustiti da takav postane uzor mladima. Znam da politiku vode skrivene namjere. Iza ove je namjere svakako želja da na izborim pobijedi Zoran Milanović, ideološki jednak brojnim članovima iz vrha HDZ-a, a ovo je jedini način da mu se pomogne uz prijevaru velikog dijela članstva. Jer je porpora dana najslabijem kandidatu, mladom komunistu, dezerteru, kršitelju stranačkih propisa i čovjeku koji je zlorabio ministarski položaj. Hrvatska će ipak opstati, a vama neka sude vaša djeca!“
Ako Andrija Hebrang tako o Draganu Primorcu (rođenom u Banjoj Luci), HDZ-ovu asu iz rukava, što će mu tek (u)činiti inteligentan zagrebački hahar Zoki, puno okretniji na jeziku i nemilosrdan u svakom sučeljavanju?
Nakon poraza već u prvom krugu na predsjedničkim izborima 2009. godine, Primorac maknuo iz politike da bi sada odjednom otkrio u sebi “domoljubni poriv” za vratiti se. Kaže, želi “biti predsjednikom svih građana RH”, čiji će život “biti ispunjen blagostanjem i smislom, a Hrvatska mora postati državom reda, pravde i prilika za sve”. Fraza je to koju u raznim verbalnim inačicama predizborno opetuju svi politikanti u utrci za usponom na vlast, bez obzira na politideološki pedigre – od tzv. prvoga hrvatskog predsjednika Franje Tuđmana ranih 1990-ih godina do sada uoči izbora za šestog predsjednika RH u povijesti tzv. Samostalne, Neovisne i Suverene. Svi obećavaju med i mlijeko svima u zemlji, “ako glasate za mene”. Najkomičnija je prije pet godina nakon posjeta Izraelu ipak bila bivša HDZ-ova gaf-predsjednica RH Kolinda Grabar-Kitarović obećanjem svakom CRO građaninu po “8000 eura mjesečno iz fotelja u dnevnom boravku” i Hrvatsku “bogatiju od Švicarske i Norveške”.
Ta “hrvatska Švicarska/Norveška” danas je tragično iseljenička zemlja iz koje se trbuhom za kruhom iselilo samo u zadnjih desetak godina (HDZ Plenkovićev mandat, sic transit) cca pola milijuna mahom mlađih ljudi s obiteljima, građana u najboljoj radnoj i fertilnoj dobi. Iza njih je ostala epidemija tzv. bijele kuge, godišnje deset puta više ljudi umire no što se rađa. Broj radnih dozvola stranim radnicima iz dalekih azijskih, afričkih i južnoameričkih zemalja za deficitarne poslove (građevina, ugostiteljstvo, turizam, komunalije…) približio se 200.000 godišnje. Politideološke su podjele, raskoli i sukobi uvelike posljedica lošeg ekonomskog stanja u zemlji, koja preživljava na divljem turizmu i milostinji iz fondova EU-a.
Ta “hrvatska Švicarska/Norveška” nije prijateljska ni vlastitim žiteljima, kojima vladajući larpurlartizam bez sadržaja uporno krčmi muda pod bubrege, pa nikad prije – osobito ne u doba tzv. socijalističkog mraka (“majčicu mu tko upali kapitalistički ‘Betlehem’”) – nije vladala masovna depresija među tzv. običnima/malim ljudima, nezadovoljstvo životnim standardom u slobodnom padu, razočaranje neizvjesnom budućnošću obiteljskih uzdanica i “domoljubljem” što se svodi tek na zastavu, grb i himnu. Kojoj je, sic transit, glazbu skladao Srbin Josif Runjanin, je li, “domoljubno” pohrvaćena imena – Josip, da se se proendehazijski duh ne bi osjećao iskompleksirano.
Programirana sa sljemena vlasti “domoljubna” patetika, revizija povijesti te istodobno brzorastuća industrijska, prehrambena, energetska, ali i demokratska i moralna samonedostatnost, pače ovisnost, čine “hrvatsku Švicarsku/Norvešku” vrećom za svako predizborno šaketanje bez smisla i milosti, a zapadnom kapitalu – drevnom logikom zavadi, podijeli pa vladaj (lat. divide et impera) – neokolonijalnim (opet) lenom. Izvorom svekolikih resursa i skladištem topovskog mesa za tuđe ratove, a vrli se premijer Plenković glede&unatoč bestidno razbacuje tvrdnom o tomu da će “HDZ-ov pobjednički kandidat” za predsjednika RH poslijeizborno, je li, “čvrsto usidriti RH u krug zapadnih zemalja, u EU i NATO” i “zajedno s vladom voditi politiku u svijetu koja će nas držati tamo gdje pripadamo”. Nema tu ništa od Tuđmanovih tzv. svojih na svomu, nego – ima i bit će još više (?!) tuđih na našemu. A to je ono zbog čega je tzv. međunarodna zajednica dopustila krvavi razlaz tzv. jugoslavenskih naroda i narodnosti.
“Rekao bih da ne mogu bez Hrvatske”, kazao je Primorac uoči sjednice Predsjedništva HDZ-a, “a politika je preduvjet da nešto dobro napravimo u Hrvatskoj. Ljubav prema Hrvatskoj, uvijek, prevagnula je u odluci da se kandidiram. Predsjednik države se mora ponašati onako kako bismo željeli da se ponašaju svi građani. On mora biti simbol zajedništva koji će pružati stabilnost i ulijevati povjerenje svim građanima RH. Posebnu ću pozornost posvetiti pravima Hrvata u BiH, a privrženost zapadnim vrijednostima i strateškim partnerstvima ostaje neupitnom. Hrvatska vojska je najsnažniji čimbenik mira i sigurnosti i ona je uvijek iznad politike. Nezabilježeno je u razvijenim demokracijama svijeta da se o vojsci vode javne rasprave i polemike. Moralna kriza je najteža kriza koja se može dogoditi jednom narodu, a nadovežu li se na tu krizu podjele u društvu, nemoguće je napraviti ozbiljan iskorak u budućnost.”
Aktualni predsjednik RH na isteku mandata Zoran Milanović objavio je svoju kandidaturu za drugi mandat 24. lipnja 2024. na otvorenju Crovaticuma – boutique muzeja kravate: “Očekujem podršku SDP-a, trebat će mi iz niza razloga, i organizacijskih, dakle da me ne pokradu”. Nije tajna da se Milanovićeva predizborna momčad ni materijalno niti infrastruktorom ne može mjeriti s moćnijom u svakom smislu HDZ-ovom – vladujućom strankom u zemlji i utjecajnijom na gro tzv. mainstream medija i na državne institucije, uključivo pravosuđe, policiju etc. – pa ako je istinita navodno Sanaderova oktroiranoj nasljednici Jadranki Kosor (“Jadranka, moraš znati da se izbori dobivaju s trećinom novca na stolu i dvije trećine ispod stola!”), Milanović ima razloga puhati i na hladno.
A ustavne ovlasti?
Marija Selak-Raspudić pak u još je nezavidnijem ne samo materijalnom položaju radi financiranja izborne kampanje nego i u odnosu na važnu infratsrukturu bez koje kampanja nije prava kampanja. Iza Milanovića i Primorca će stati – doduše, ne jednako – jake i etablirane političke opcije, a Selak-Raspudić jamačno ne može računati čak ni na Most nezavisnih lista iz kojega je izašla zajedno sa suprugom Ninom Raspudićem, pa… “Pasivnost svih parlamentarnih stranaka u isticanju izazivača aktualnom predsjedniku RH potaknula je stvaranje nezdrave političke atmosfere neopravdanog straha od konfrontacije sa Zoranom Milanovićem, dakle predaje i prije početka same utrke i to u situaciji u kojoj sva istraživanja pokazuju kako dvije trećine naših građana žele novu osobu na Pantovčaku”, kazala je kandidatkinja Jutarnjem listu. “Na meni je ponuditi građanima kvalitetan sadržaj, a oni će odlučiti koji kandidat najbolje odgovara predsjedničkoj dužnosti.”
Po njezinim riječima, “Hrvatska nije imala predsjednika s karakterom, nego često karakter s predsjednikom čije je trenutno raspoloženje upravljalo političkim životom RH. U kriznim vremenima, Hrvatska treba na čelu države predsjednicu koja će prije svega biti razborita i odgovorna, koja neće kalkulirati i sjediti na dva stolca, koja će se voditi interesom domovine, a ne stranačkom ili vlastitom dobrobiti, koja će rješavati krize, a ne ih stvarati svojim djelovanjem”. Naravno, ništa novo i ništa za što postoje ustavne ovlasti kao alati za učinkovitu promjenu i na domaćem tlu i na vanjskopolitičkom planu. No tek predstoji prljavi dio utrke kada će se ne samo bacati klipovi pod noge, vješati prljavo rublje, nego i nemilosrdno vaditi crijeva protukandidatima.
To ne znači da “premlada” Marija Selak-Raspudić, kako ju krste iz protivničkih političkih tabora, nije možebitno čak i bolja kandidatkinja od dvojice, za sada, najizglednijih muških protukandidata za drugi izborni krug, ali opći dojam i pedigre aspiranata za Pantovčak nisu presudni na biralištu. Za razliku od parlamentarnih i lokalnih/regionalnih izbora, gdje alkemijski inženjering i struktura izbornih jedinica obično idu na ruku najmoćnijim političkim opcijama, predsjednika/cu države bira se po imenu i prezimenu u jednoj izbornoj jedinici, pa… Hoće li se naći netko jači od Zorana Milanovića, kojemu HDZ Plenkovićeve objede samo dižu predizborni rejting?
