Jeffrey Sachs je američki sveučilišni profesor s Harvarda i jedan od najvećih ekonomskih stručnjaka uopće, globalno poznati analitičar geopolitičkih događaja koji u tom svojstvu posljednjih godina gostuje u brojnim svjetskim državama i drži vrlo posjećene govore. Nekadašnji je član američke Demokratske stranke (sada nestranački opredijeljen) koju je napustio, kako sam kaže, zato što su demokrati u međuvremenu postali pobornici ratova. Bolje upućenima poznat je i kao američki ekonomski stručnjak koji je svojedobno poslan za savjetnika ruskog predsjednika Borisa Jeljcina nakon uspostave Ruske Federacije poslije raspada Sovjetskog Saveza iako se s mnogim od onoga što ga je morao savjetovati osobno nije slagao.
Bio je oštar kritičar i sadašnjeg američkog predsjednika Donalda Trumpa u njegovom prvom mandatu, kao i prethodnog predsjednika SAD-a Joea Bidena. Međutim, nedavno je pozdravio Trumpov pokušaj normalizacije odnosa s Rusijom, a u istom kontekstu (i ne samo u njemu) je 19. veljače održao i veliki govor u Europskom parlamentu, koji je, iz nekog razloga, iako vrlo iscrpan i poučan – ostao potpuno izvan fokusa interesa europskih medija.
Zašto, u to neću ulaziti iako i sami vjerojatno naslućujete odgovor, već ću radije objaviti transkript njegovog govora. Ali prije toga bih ipak ukazao na zanimljiv tekst objavljen u turskom mediju Daily Sabah na temu navedenog govora Jeffreya Sachsa.
Trump djeluje, Europa reagira
Kako kažu, navodi turski medij, “Trump djeluje, Europa reagira.” No ovaj put Europa nije imala vremena reagirati. Američki predsjednik Donald Trump ne samo da je Zelenskog bacio pod Putinov autobus, već je i pružio nepogrešiv dokaz onoga što Sachs proriče posljednja dva desetljeća: Novi svijet bi mogao imati multipolarni poredak bez američke hegemonije. Turski medij ovdje odmah spominje i ruskog geopolitičkog analitičara Aleksandra Dugina, koji „čak daje ukupne ocjene predviđajući da bi Trump mogao izbaciti Sjedinjene Države iz Ujedinjenih naroda“.
Jeffrey Sachs govorio je u Europskom parlamentu i upozorio: ako nemaju vlastitu vanjsku politiku , neka im se mozak prisjeti ostavštine francuskog državnika i diplomata Talleyranda, izumitelja “lukave i cinične diplomacije”, britanskog diplomatskog čarobnjaka Sir Webstera (autora Povelje UN-a), Nijemca von Ribbentropa, von Papena, von Metternicha i mnogi drugi (ne treba spominjati Machiavellija, Bismarcka, Churchilla i de Gaullea da se podsjetimo na veličinu europske povijesti).
Trump se jednostavno šali s Europljanima i Rusima. Osobno ima zamjerke prema ukrajinskom predsjedniku Volodimiru Zelenskom jer je (Trump) prvi put opozvan 2019. zbog Ukrajine i Zelenskog zbog nepropisnog “miješanja u izbore 2020.” vršeći pritisak na Zelenskog da ispita detalje o financijskim zavrzlamama bivšeg američkog predsjednika Joea Bidena i njegovog sina Huntera s ukrajinskom vladom – navodi turski medij.
Jeffrey Blehar, pisac iz National Reviewa, smatra da je Zelenskyy “postao totem za sve one sile koje su godinama mučile Trumpa” do sada. Dakle, Trump je u svojoj prvoj prilici izrazio svoje žestoko neprijateljstvo prema Zelenskom, ispalivši ljutite poruke na društvenim mrežama i označivši Zelenskog kao “diktatora bez izbora”.
Europljani bi se trebali zapitati: Zašto su se smrzavali bez ruskog plina i nafte sve te godine ako bi SAD sada ponizio i potklopao Europu u ime hladnog realizma? Profesor Jeffrey Sachs ima odgovor za Europljane: “Zato što niste imali pravu vanjsku politiku.”
Također je predložio da Europljani pitaju tko je presjekao plinovod Sjeverni tok.
Trump nije promijenio smjer vanjske politike SAD-a “u četiri kratka tjedna”, kao što nas Wall Street Journal želi uvjeriti – nastavlja Daily Sabah. Nitko to nije mogao; ni osvetoljubivi, žilavi, naprasiti i nepostojani Trump, nakon četiri godine škrgutanja zubima, nije se mogao usuditi promijeniti smjer vanjske politike SAD-a.
Ako se “Europa osjećala tako ogoljeno i izloženo”, kako primjećuje članica uredništva New York Timesa Farah Stockman, to je zato što Europa nije pročitala natpis na internetu: Globalni poredak je prenapregao interese i mogućnosti SAD-a, a Washington je sada manje zainteresiran za pokušaj upravljanja globalnim sustavom nego što je to bio slučaj nekad. George Friedman, geopolitički autor o međunarodnim odnosima, bivši predsjednik Stratfora i nekoliko drugih geopolitičkih analitičara, stalno su govorili da je SAD još uvijek jaka, velika sila, ali se odriče svoje globalne hegemonije.
Ne bismo trebali prebrzo donositi krive zaključke, kao što je “američka hegemonija zakopana pod ukrajinskim ruševinama”, ili pretpostaviti da je pad američke hegemonije pad SAD-a. Čak ni Trump to ne može učiniti! No igralište je sada širom otvoreno za Europljane u slučaju da se žele okušati kao što su to učinili Talleyrandovi i Churchillovi.
Trumpov izbor nije uzrok promjena; to je rezultat promjene svjetskog poretka. Jednostavno rečeno, ni korporativna Amerika ni ljudi nemaju istu hitnost za vođenje globalnih poslova. G. Friedman to sažima ovako: “Novu Trumpovu eru stoga će karakterizirati dokazni ekonomski, borbeni i politički prodori u globalna pitanja kako bi se vidjelo što ima smisla, a što nema u novom svjetskom poretku.”
Prošlog tjedna Münchenska sigurnosna konferencija pružila je dobru priliku europskim čelnicima da izraze volju (i spremnost) da preuzmu portfelj (barem) unutareuropskih poslova. Možda nisu čitali tekstove na zidu (na internetu) da smanjenje Sjedinjenih Država znači da bi Europa trebala preuzeti svoje odgovornosti. Jednostavno su stajali i slušali grdnje potpredsjednika JD Vancea.
Dakle, za Europljane je vrijeme da se probude i “ostanu budni”. Moraju biti svjesni međunarodnih pitanja, počevši od poštenog i pravednog mira u Ukrajini. Možda će početi slušati govor profesora Sachsa u Europskom parlamentu.
Što je to rekao Sachs?
Dakle, da ne duljim s objašnjenjima onoga što je profesor Sachs točno rekao, ispod donosim dijelove transkripta njegovog dugog govora u Europarlamentu pa prosudite sami je li u pravu ili nije, ili je pak samo djelomično u pravu. Uostalom, sto ljudi, sto čudi – kaže mudri narod. Tko bi onda svima ugodio?
Jeffrey Sachs održao je 19, veljače govor u Europskom parlamentu na događaju pod nazivom “Geopolitika mira”, koji je organizirao bivši pomoćnik glavnog tajnika UN-a i sadašnji europarlamentarac BSW-a Michael von der Schulenburg.
Ovo je doista komplicirano vrijeme koje se brzo mijenja i vrlo je opasno. Dakle, stvarno nam je potrebna jasnoća misli. … Promatrao sam događaje vrlo izbliza u Istočnoj Europi, bivšem Sovjetskom Savezu, Rusiji, vrlo pažljivo zadnjih 36 godina. Bio sam savjetnik poljske vlade 1989. godine, predsjednika (Mihaila, op.ZM.) Gorbačova 1990. i 1991. godine, predsjednika Jeljcina 1991. do 1993. godine, predsjednika Ukrajine (Leonid, op.ZM.)Kučme 1993., 1994. godine.
Pomogao sam uvesti estonsku valutu. Pomogao sam nekoliko zemalja bivše Jugoslavije, posebno Sloveniji. 36 godina promatram događaje iz velike blizine. Nakon Majdana, nova me je vlada zamolila da dođem u Kijev, vodili su me po Majdanu i naučio sam puno stvari iz prve ruke. U kontaktu sam s ruskim čelnicima više od 30 godina.
Poznajem američko političko vodstvo izbliza. Naš prethodni ministar financija bio je moj učitelj makroekonomije prije 51 godinu. Ovdje samo da vam dam ideju. Dakle, bili smo vrlo bliski prijatelji pola stoljeća. Poznajem sve te ljude.
Ovo želim reći jer ono što želim objasniti sa svoje točke gledišta nije iz druge ruke. To nije ideologija. To je ono što sam vidio svojim očima i doživio u ovom razdoblju. U moje razumijevanje događaja koji su zadesili Europu u mnogim kontekstima, a uključit ću ne samo krizu u Ukrajini, već i Srbiju 1999., ratove na Bliskom istoku, uključujući Irak, Siriju, ratove u Africi, uključujući Sudan, Somaliju, Libiju. Ovo je u vrlo značajnoj mjeri koja bi vas možda iznenadila i osudila bi vas u vezi s onim što ću reći.
Vanjska politika SAD-a
To su ratovi koje su Sjedinjene Države vodile i izazvale. I to je istina već više od 40 godina. Sjedinjene Države su došle do stajališta, posebno 1990., 1991., a zatim s krajem Sovjetskog Saveza, da SAD sada upravljaju svijetom i da SAD ne moraju uzeti u obzir ničija stajališta, crvene linije, zabrinutosti, sigurnosna stajališta ili bilo koje međunarodne obveze ili bilo koji okvir UN-a. Žao mi je što sam to tako jasno rekao, ali želim da razumijete.
Jako sam se trudio 1991. godine pridobiti pomoć za Gorbačova, za kojeg mislim da je bio najveći državnik našeg modernog vremena. Nedavno sam pročitao arhivirani memorandum rasprave (američkog, op.ZM.) Vijeća nacionalne sigurnosti o mom prijedlogu, kako su ga potpuno odbacili i ismijali kad sam rekao da bi Sjedinjene Države trebale pomoći Sovjetskom Savezu u financijskoj stabilizaciji i provedbi reformi. I memorandum dokumentira, uključujući neke od mojih bivših kolega na Harvardu posebno, govoreći da ćemo učiniti minimum što ćemo učiniti da spriječimo katastrofu, ali minimum. Nije naš posao da pomažemo. Naprotiv.
Nije naš interes da pomažemo. Kad je Sovjetski Savez raspao 1991., pogled je postao još pretjeraniji. I mogu imenovati poglavlje i stih, ali pogled je bio da mi vodimo glavnu riječ. Cheney, Wolfowitz i mnoga druga imena za koja ste već upoznali doslovno su vjerovali da je ovo sada svijet SAD-a, a mi ćemo činiti što želimo. Očistit ćemo se od bivšeg Sovjetskog Saveza.
Uklonit ćemo sve preostale saveznike. Zemlje poput Iraka, Sirije i tako dalje će otići. I tu vanjsku politiku doživljavamo već praktički 33 godine. Europa je platila visoku cijenu za to jer Europa u ovom razdoblju nije imala nikakvu vanjsku politiku koju mogu shvatiti. Nema glasa, nema jedinstva, nema jasnoće, nema europskih interesa, samo američka odanost.
Bilo je trenutaka u kojima je bilo neslaganja i vrlo, mislim, prekrasnih neslaganja, posebno u posljednjem značajnom razdoblju bilo je 2003. u ratu u Iraku kada su Francuska i Njemačka rekle da ne podržavaju Sjedinjene Države da obilaze Vijeće sigurnosti UN-a za ovaj rat. Taj su rat, inače, izravno zakuhali Netanyahu i njegovi kolege u američkom Pentagonu. Ne kažem da je to bila veza ili uzajamnost. Kažem da je to bio izravan rat. To je bio rat vođen za Izrael.
Bio je to rat koji su Paul Wolfowitz i Douglas Fife koordinirali s Netanyahuom. I to je bio posljednji put da je Europa imala glas. Tada sam razgovarao s europskim čelnicima i bili su vrlo jasni i bilo je prilično divno. Europa je nakon toga potpuno izgubila svoj glas, ali posebno 2008. Ono što se dogodilo nakon 1991. da bi stigle do 2008. je da su Sjedinjene Države odlučile da unipolarnost znači da će se NATO širiti negdje od Bruxellesa do Vladivostoka, korak po korak.
Širenje NATO-a
Proširenju NATO-a na istok ne bi bilo kraja. To bi bio američki unipolarni svijet. Ako igrate igru rizika kao dijete kao što sam ja igrao, ovo je američka ideja da figura bude na svakom dijelu ploče. Svako mjesto bez američke vojne baze je u osnovi neprijatelj. Neutralnost je prljava riječ u američkom političkom leksikonu.
Možda najprljavija riječ, barem ako ste neprijatelj. Znamo da si neprijatelj. Ako ste neutralni, vi ste subverzivni, jer ste onda stvarno protiv nas jer nam ne govorite. Praviš se neutralan. Dakle, to je bio način razmišljanja, a odluka je službeno donesena 1994. kada je predsjednik Clinton potpisao proširenje NATO-a na istok.
Sjećate se da su 7. veljače 1991. Hans-Dietrich Genscher i James Baker III razgovarali s Gorbačovom. Genscher je nakon toga održao konferenciju za novinare na kojoj je objasnio da se NATO neće pomaknuti prema istoku. Nećemo iskoristiti raspad Varšavskog pakta. I shvatite da je to bilo u pravnom kontekstu, a ne u običnom kontekstu. Bio je to kraj Drugog svjetskog rata u kojem se pregovaralo o ponovnom ujedinjenju Njemačke.
I postignut je dogovor da se NATO neće pomaknuti ni pedalj prema istoku. I to je bilo eksplicitno, i nalazi se u bezbrojnim dokumentima. I samo potražite Nacionalni sigurnosni arhiv Sveučilišta George Washington, i možete dobiti desetke dokumenata. To je web stranica pod nazivom “Što je Gorbačov čuo o NATO-u”. Pogledajte jer sve što vam SAD govore je laž o ovome, ali arhiva je savršeno čista.
Tako je 1994. donesena odluka da se NATO proširi sve do Ukrajine. Ovo je projekt. Ovo nije jedna ili druga administracija. Ovo je projekt američke vlade koji je započeo prije više od 30 godina. Godine 1997. Zbigniew Brzezinski je napisao “Veliku šahovsku ploču”.
To nisu samo razmišljanja gospodina Brzezinskog. To je prezentacija odluka vlade Sjedinjenih Država objašnjena javnosti, a to je način na koji ove knjige funkcioniraju. A knjiga opisuje proširenje Europe i NATO-a na istok kao istodobne događaje. I postoji dobro poglavlje u toj knjizi koje kaže, što će Rusija učiniti dok se Europa i NATO šire na istok? I osobno sam poznavao Zbiga Brzezinskog.
Bio je jako drag prema meni. Savjetovao sam Poljsku. Bio je od velike pomoći. Bio je jako fin i pametan čovjek, a sve je pogrešno shvatio. Tako je 1997. detaljno napisao zašto Rusija nije mogla učiniti ništa osim pristati na širenje NATO-a i Europe na istok.
Zapravo, on govori o širenju Europe prema istoku, i to ne samo Europe, nego i NATO-a. Ovo je bio plan, projekt. I objašnjava kako se Rusija nikada neće pridružiti Kini. Nezamislivo. Rusija se nikada neće pridružiti Iranu.
Rusija nema drugo zvanje osim europskog zvanja. Dakle, dok se Europa kreće na istok, Rusija tu ne može učiniti ništa. Tako kaže još jedan američki strateg. Je li uopće upitno zašto smo cijelo vrijeme u ratu? Jer jedna stvar u vezi Amerike je da uvijek znamo što će naši suradnici učiniti, i uvijek pogrešno shvatimo.
A jedan od razloga zašto uvijek pogrešno shvatimo je taj što u teoriji igara koju igraju američki stratezi, vi zapravo ne razgovarate s drugom stranom. Jednostavno znate koja je strategija druge strane. To je divno. Toliko štedi vrijeme. Ne treba vam nikakva diplomacija.
Crnomorska strategija
Tako je ovaj projekt započeo i imali smo kontinuitet vlasti 30 godina do možda jučer, možda. Trideset godina projekta. Ukrajina i Gruzija bile su ključne za projekt. Zašto? Jer Amerika je sve što zna naučila od Britanaca.
I tako smo mi željeno Britansko Carstvo. A ono što je Britansko Carstvo shvatilo 1853., g. Palmerston, lorde Palmerston, oprostite, je da okružujete Rusiju u Crnom moru i uskraćujete Rusiji pristup istočnom Mediteranu. A sve što gledate je američki projekt za to u 21. stoljeću. Ideja je bila da će postojati Ukrajina, Rumunjska, Bugarska, Turska i Gruzija kao crnomorska obala koja bi lišila Rusiju bilo kakvog međunarodnog statusa blokiranjem Crnog mora i u biti neutralizacijom Rusije kao više od lokalne sile. Brzezinskom je to potpuno jasno.
A prije Brzezinskog bio je Mackinder. A tko posjeduje otok svijeta, posjeduje svijet. Dakle, ovaj projekt seže u davnu prošlost. Mislim da seže uglavnom do Palmerstona. U 19, pa opet, proživio sam svaku administraciju.
Poznavao sam te predsjednike. Poznavao sam njihove timove. Ništa se nije puno promijenilo od Clintona preko Busha do Obame preko Trumpa do Bidena. Možda im je sve gore korak po korak. Biden je bio najgori po mom mišljenju.
Možda i zato što zadnjih par godina nije bio compos mentis. I kažem to ozbiljno, ne kao zajedljivu primjedbu. Američki politički sustav je sustav imidža. To je sustav medijske manipulacije svaki dan. To je PR sustav.
I tako možete imati predsjednika koji u biti ne funkcionira i imati ga na vlasti dvije godine i zapravo imati tog predsjednika za ponovni izbor. I jedna prokleta stvar je da je morao stajati na pozornici 90 minuta sam, i to je bio kraj. Da nije bilo te greške, išao bi dalje s kandidaturom, spavao poslije 16 sati ili ne. Dakle, ovo je zapravo realnost. Svi se slažu s tim.
Nepristojno je reći bilo što što ja kažem jer trenutno ne govorimo istinu o gotovo ničemu na ovom svijetu. Dakle, ovaj projekt je trajao od 1990-ih, Bombardiranje Beograda 78 uzastopnih dana 1999. bilo je dio ovog projekta. Razdvajanje zemlje kada su granice svetinje, zar ne? Osim Kosova. To je u redu.
Jer granice su svetinje osim kada ih Amerika mijenja. Sudan je bio još jedan povezan projekt. Pobuna u Južnom Sudanu. Je li se to dogodilo samo zato što su se Južni Sudanci pobunili? Ili vam mogu dati priručnik CIA-e?
Molim vas da kao odrasli shvatite o čemu se radi. Vojni događaji su skupi. Potrebna im je oprema, obuka, bazni logori, inteligencija, financije. To dolazi od velikih sila. To ne dolazi od lokalnih pobuna.
Južni Sudan nije pobijedio Sjeverni Sudan ili Sudan u plemenskoj bitci. Bio je to američki projekt. Često bih odlazio u Nairobi i sastajao se s američkom vojskom ili senatorima ili drugima koji su duboko zainteresirani za sudansku politiku. To je bio dio igre unipolarnosti. Dakle, proširenje NATO-a, kao što znate, počelo je 1999. s Mađarskom, Poljskom i Češkom.
I Rusija je bila krajnje nesretna zbog toga, ali to su bile zemlje koje su još daleko od granice. I Rusija se bunila, ali, naravno, bezuspješno. Zatim je ušao George Bush Junior. Kada se dogodio 11. rujna, predsjednik Putin obećao je svu potporu. A onda je SAD 20. rujna 2001. odlučio da će pokrenuti sedam ratova u pet godina.
I možete poslušati kako general Wesley Clark govori na internetu o tome. Bio je vrhovni zapovjednik NATO-a 1999. Otišao je u Pentagon 20. rujna 2001. Uručen mu je papir u kojem je objašnjeno sedam ratova. To su, inače, bili Netanyahuovi ratovi.
Ideja je bila dijelom očistiti stare sovjetske saveznike, a dijelom ukloniti pristaše Hamasa i Hezbollaha. Zato što je Netanyahuova ideja bila bit će jedna država. Samo jedna država. Bit će to Izrael. Izrael će kontrolirati cijeli teritorij.
A svakoga tko se usprotivi, srušit ćemo. Ne baš mi, naš prijatelj, Sjedinjene Države. To je američka politika do jutros. Hoće li se promijeniti, ne znamo. Jedina zamjerka je da će možda SAD posjedovati Gazu umjesto da Izrael posjeduje Gazu.
Novi krug proširenja NATO-a
Tako je sljedeći krug proširenja NATO-a došao 2004. sa još sedam zemalja, tri baltičke države, Rumunjska, Bugarska, Slovenija i Slovačka. U ovom trenutku, Rusija je bila prokleto uznemirena. To je bilo potpuno kršenje poslijeratnog poretka dogovorenog njemačkim ujedinjenjem. U biti, to je bio temeljni trik ili odstupanje SAD-a od kooperativnog aranžmana, na što se svelo, jer oni vjeruju u unipolarnost. Dakle, kao što se svi sjećaju, budući da smo prošli tjedan 2007. imali Münchensku sigurnosnu konferenciju, predsjednik Putin je rekao, prestanite. Dovoljno. Dovoljno. Stani sada. I, naravno, to je značilo da su 2008. Sjedinjene Države zaglavile Europu u grlu, proširenje NATO-a na Ukrajinu i Gruziju. Ovo je dugoročan projekt.
Slušao sam gospodina (Mihaila, op.ZM) Saakashvilija u New Yorku u svibnju 2008., izašao sam, nazvao Sonju i rekao, ovaj čovjek je lud. I mjesec dana kasnije, izbio je rat jer su Sjedinjene Države rekle tom tipu, spasimo Gruziju. I on stoji u Vijeću za vanjske odnose, kaže da je Gruzija u središtu Europe. Pa nije, dame i gospodo. Nije u centru Europe.
Najnoviji događaji nisu od pomoći Gruziji za njezinu sigurnost i vaši zastupnici koji tamo odlaze ili zastupnici u Europskom parlamentu koji idu tamo i europski političari, to dovodi do uništenja Gruzije. To ne spašava Gruziju. To dovodi do uništenja Gruzije. Potpuno uništeno. Godine 2008., kao što svi znaju, naš bivši direktor CIA-e William Burns poslao je dugu poruku natrag Condoleezzi Rice.
Nyet znači nyet o ekspanziji. To znamo od Juliana Assangea. Jer vjerujte mi, američkom narodu nije rečeno ni riječi o bilo čemu, vama ili bilo kojim vašim medijima. Dakle, moramo zahvaliti Julianu Assangeu, ali možemo detaljno pročitati dopis. Kao što znate, Viktor Janukovič je izabran 2010. na platformi neutralnosti.
Rusija uopće nije imala nikakve teritorijalne interese niti planove u Ukrajini. ja znam Bio sam tamo tih godina. Ono o čemu je Rusija pregovarala bio je 25-godišnji najam do 2042. za pomorsku bazu Sevastopolj. To je to. Ne za Krim. Ne za Donbas. Ništa slično. Ta ideja da Putin rekonstruira Rusko carstvo je djetinjasta propaganda. Oprostite.
Ako itko zna povijest iz dana u dan i iz godine u godinu, ovo su djetinjarije. Čini se da dječje stvari djeluju bolje od onih za odrasle. Dakle, bez dizajna. Sjedinjene Države su odlučile da ovaj čovjek mora biti svrgnut. To se zove operacija promjene režima.
Bilo ih je stotinjak od Sjedinjenih Država, mnogi u vašim zemljama i mnogi diljem svijeta. To je ono čime CIA zarađuje za život. To je vrlo neobična vrsta vanjske politike.
Ali u Americi, ako vam se druga strana ne sviđa, s njima se ne pregovara, već ih se pokušava svrgnuti, po mogućnosti, prikriveno. Ako ne radi prikriveno, radiš to otvoreno. Uvijek govoriš da nismo mi krivi. Oni su agresor. Oni su druga strana.
Oni su Hitler. To se javlja svake dvije ili tri godine. Bilo da je to Sadam Husein, bilo da je Assad, bilo da je Putin, to je vrlo zgodno. To je jedino vanjskopolitičko objašnjenje koje je američki narod ikada dobio. Pa, pred nama je München 1938.
Pa, suočavamo se s Münchenom 1938. Ne možemo razgovarati s drugom stranom. Oni su zli, neumoljivi neprijatelji. To je jedini model vanjske politike koji čujemo iz naših masovnih medija. A masovni mediji to u potpunosti ponavljaju jer su potpuno potčinjeni od strane američke vlade.
Revolucija Majdana i njezine posljedice
Sada, 2014., SAD je aktivno radio na svrgavanju Janukoviča. Svi znaju telefonski poziv koji su presreli između moje kolegice sa Sveučilišta Columbia, Victorie Nuland, i američkog veleposlanika (u Ukrajini, op.ZM.), Petera Pyatt. Ne možete dobiti bolji dokaz. Rusi su presreli njen poziv i stavili ga na internet.
Sad kad se dogodio Majdan, odmah su me pozvali.
Oh, profesore Sachs, novi ukrajinski premijer volio bi vas vidjeti da razgovarate o ekonomskoj krizi. Zato što sam prilično dobar u tome. I tako sam odletio u Kijev i prošetali su me po Majdanu. I rečeno mi je kako su SAD platile novac za sve ljude oko Majdana. Spontana revolucija dostojanstva.
Dame i gospodo, molim vas, odakle dolaze svi ti mediji? Odakle dolazi sva ta organizacija? Odakle dolaze svi ti autobusi? Odakle dolaze svi ti pozvani ljudi?
Ovo je organizirani napor. I to nije tajna, osim za građane Europe i Sjedinjenih Država. Svi ostali to sasvim jasno razumiju. Zatim je došao Minsk, a posebno Minsk II, koji je, inače, nastao po uzoru na južnotirolsku autonomiju..
Rečeno je da treba postojati autonomija za regije u kojima se govori ruski na istoku Ukrajine. Jednoglasno ga je podržalo Vijeće sigurnosti UN-a. Sjedinjene Države i Ukrajina odlučile su da se ne provodi. Njemačka i Francuska, koje su bile jamci Normandijskog procesa, pustile su ga. I to je bila apsolutno još jedna izravna američka unipolarna akcija pri čemu je Europa kao i obično igrala potpuno beskorisnu sporednu ulogu iako je bila jamac sporazuma.
Bio sam član Demokratske stranke. Sada sam se strogo zakleo da nisam član nijedne stranke jer su ionako i jedni i drugi isti. I zato što je to tako, demokrati su s vremenom postali potpuni ratni huškači, i nije bilo jednog glasa o miru. Baš kao i većina vaših parlamentarnih zastupnika. Tako je krajem 2021. Putin posljednji put stavio na stol dva nacrta sigurnosnih sporazuma, jedan s Europom i jedan sa Sjedinjenim Državama.
Imao sam jednosatni razgovor s Jakeom Sullivanom u Bijeloj kući preklinjući, Jake, izbjegni rat. Možete izbjeći rat. Sve što trebate učiniti je reći, NATO se neće širiti na Ukrajinu. A on mi je rekao, oh, NATO se neće proširiti na Ukrajinu. Ne brini za to.
Rekao sam, Jake, reci to javno. Ne. Ne. Ne. Ne možemo to javno reći. Rekao je, Jake, imat ćeš rat oko nečega što se neće ni dogoditi? Rekao je, ne brini, Jeff. Neće biti rata.
To nisu baš bistri ljudi. Kažem vam, ako vam mogu dati svoje iskreno stajalište, oni nisu baš bistri ljudi.
I njima sam se bavio više od 40 godina. Razgovaraju sami sa sobom. Oni ne razgovaraju ni s kim drugim. Igraju se teorije igara. U nekooperativnoj teoriji igara, ne razgovarate s drugom stranom.
To je ono što oni igraju. Počelo je u RAND Corporation. To još uvijek sviraju. U 2019. postoji rad RAND-a.
Znate li da su napisali dokument koji je Biden slijedio? Kako da nerviramo Rusiju? To je doslovno strategija. Kako da nerviramo Rusiju? Pokušavamo to isprovocirati, pokušavamo je raspasti, možda promijeniti režim, možda imati nemire, možda imati ekonomsku krizu.
Tako vi zovete svog saveznika. šališ se Tako sam imao dug i frustrirajući telefonski razgovor sa Sullivanom.
NATO zadržava pravo ići kamo želi, a da pritom niti jedan susjed nema išta na to. Pa, kažem Meksikancima i Kanađanima, nemojte to pokušavati. Znate, Trump možda želi preuzeti Kanadu. Tako bi Kanada mogla reći Kini, zašto ne izgradi vojnu bazu u Ontariju? Ne bih to savjetovao.
U Europi, u vašoj komisiji, vi ste visoki predstavnik. Ovo su besmislice. Ovo nije čak ni beba geopolitika. Ovo uopće nije razmišljanje. Pa je počeo rat.
Ukrajinski rat i kontrola nuklearnog naoružanja
Koja je bila Putinova namjera u ratu? Mogu vam reći koja mu je bila namjera. Trebalo je prisiliti Zelenskog da pregovara o neutralnosti. I to se dogodilo unutar sedam dana od početka invazije. Trebali biste ovo razumjeti, a ne propagandu koja se piše o tome.
E, da nisu uspjeli, a on će preuzeti Ukrajinu. Hajde, dame i gospodo. Shvatite nešto osnovno. Ideja je bila zadržati NATO. A što je NATO?
To su Sjedinjene Države izvan ruske granice. Ni više ni manje. Dodao bih jednu vrlo važnu točku. Zašto su toliko zainteresirani? Prvo, jer kad bi Kina ili Rusija odlučile imati vojnu bazu na rijeci Rio Grande ili na kanadskoj granici, ne samo da bi Sjedinjene Države poludjele, već bismo imali rat za otprilike deset minuta.
Ali zato što su Sjedinjene Države jednostrano napustile Ugovor o protubalističkim projektilima 2002. godine i time okončale okvir kontrole nuklearnog naoružanja. I ovo je izuzetno važno razumjeti. Okvir kontrole nuklearnog naoružanja temelji se na pokušaju blokiranja prvog napada. Ugovor o ABM bio je kritična komponenta toga. SAD je jednostrano izašao iz ABM sporazuma 2002.
A počevši od 2010., SAD su postavile raketne sustave Aegis u Poljsku, a potom i u Rumunjsku. A Rusiji se to ne sviđa. A jedno od pitanja na stolu u prosincu i siječnju, prosincu 2021., siječnju 2022. bilo je polažu li Sjedinjene Države pravo na postavljanje raketnih sustava u Ukrajini?
A Blinken je rekao Lavrovu u siječnju 2022. da Sjedinjene Države zadržavaju pravo postaviti raketne sustave gdje god žele. To je vaš navodni saveznik. A sada vratimo srednje raketne sustave u Njemačku. Sjedinjene Države izašle su iz INF sporazuma 2019. Trenutačno ne postoji okvir za nuklearno oružje.
Kad je Zelenski za sedam dana rekao, idemo pregovarati, ja o tome izvrsno znam detalje jer sam detaljno razgovarao sa svim stranama. U roku od nekoliko tjedana razmijenjen je dokument koji je odobrio predsjednik Putin, predstavio Lavrov, kojim su upravljali turski posrednici. Odletio sam u Ankaru kako bih detaljno saslušao što posrednici rade. Ukrajina je jednostrano odustala od (tog) skorog sporazuma.
Kraj ukrajinskog rata
Zašto? Jer su im Sjedinjene Države tako rekle. Zato što je Velika Britanija dodala šlag na tortu tako što je BoJo (Boris Johnson, op.ZM.) početkom travnja otišao u Ukrajinu i objasnio. Keith Starmer ispada još gori.
Nezamislivo je, ali je istinito. Boris Johnson je objasnio, a to možete pogledati na web stranici, da je ovdje u pitanju hegemonija Zapada. Ne Ukrajina, zapadna hegemonija. Michael i ja sastali smo se u Vatikanu s grupom u proljeće 2022. gdje smo napisali dokument u kojem objašnjavamo da ništa dobro ne može izaći iz ovog rata za Ukrajinu. Pregovarajte sada jer sve što oduzima vrijeme značit će ogromne količine smrti, rizik od nuklearne eskalacije i vjerojatan gubitak rata.
Želim promijeniti jednu riječ od onoga što smo tada napisali. Ništa nije bilo pogrešno u tom dokumentu. A od tog dokumenta, otkako je SAD udaljio pregovarače od stola, oko milijun Ukrajinaca je umrlo ili teško ranjeno. A američki senatori koji su gadni, cinični i korumpirani koliko god se može zamisliti, kažu da je ovo prekrasan trošak našeg novca jer Amerikanci ne umiru. To je čisti proxy rat.
Jedan od naših senatora u mojoj blizini kaže to naglas. Mitt Romney to kaže naglas. To je najbolji novac koji Amerika može potrošiti. Nijedan Amerikanac ne umire.
Sada, samo da nas vratimo na jučer, ovo nije uspjelo. Ovaj projekt nije uspio. Ideja projekta bila je da Rusija popusti. Ideja je cijelo vrijeme bila da se Rusija ne može oduprijeti, kao što je Zbigniew Brzezinski objasnio 1997. Amerikanci su mislili da mi imamo prednost.
Pobijedit ćemo jer ćemo ih blefirati. Neće se baš svađati. Neće se baš mobilizirati. Nuklearna opcija njihovog isključivanja iz SWIFT-a, to će ih utjerati. Ekonomske sankcije, to će ih utjerati.
HIMARS, to će ih ubaciti. ATACMS, F-16. Iskreno, ovo slušam 70 godina. Slušao sam to s polurazumijevanjem, rekao bih, oko 56 godina. Svaki dan govore gluposti.
Molio sam Ukrajince. Savjetovao sam Ukrajincima da nisam antiukrajinac, potpuno proukrajinac. Rekao sam, spasite svoje živote. Čuvajte svoj suverenitet. Spasite svoj teritorij. Budite neutralni. Ne slušajte Amerikance. Ponovio sam im poznatu izreku Henryja Kissingera, da je biti neprijatelj Sjedinjenih Država opasno, ali biti prijatelj pogubno. U redu? Dopustite mi da to ponovim za Europu.
Biti neprijatelj Sjedinjenih Država je opasno, ali biti prijatelj je kobno. Dopustite mi da sada završim, nekoliko riječi o Trumpu. Trump ne želi da gubi ruku. Zbog toga je vjerojatnije da će ovaj rat završiti jer će se Trump i predsjednik Putin dogovoriti oko okončanja rata. Ako Europa radi sve svoje veliko ratno huškanje, to nije važno.
Rat se završava. Zato ga izbacite iz svog sustava. Recite svojim kolegama. Gotovo je. I gotovo je jer Trump ne želi nositi gubitnika.
Ona koju će spasiti pregovori koji se upravo vode je Ukrajina. Drugo je Europa.
Vaše tržište dionica raste posljednjih dana zbog užasnih vijesti o pregovorima. Znam da je ovo dočekano s čistim užasom u ovim odajama, ali ovo su najbolje vijesti koje možete dobiti. Sada sam ohrabrivao da me ne slušaju, ali sam pokušao doprijeti do nekih europskih čelnika. Većina ne želi čuti ništa od mene. Ali rekao sam, nemojte ići u Kijev.
Idite u Moskvu. Razgovarajte sa svojim kolegama. Ti si Europa. Vi ste 450 milijuna ljudi.
Imate ekonomiju od 20 bilijuna dolara. Vi biste trebali biti glavni ekonomski trgovinski partner Rusije, njezine prirodne poveznice. Usput, ako netko želi raspravljati o tome kako su SAD digle u zrak Sjeverni tok, rado ću o tome razgovarati. Dakle, Trumpova administracija je imperijalistička u srcu. Velike sile dominiraju svijetom.
Rat s Kinom je također mogućnost. Dakle, ne kažem da smo u novom dobu mira, ali trenutno smo u sasvim drugačijoj vrsti politike. I Europa bi trebala imati vanjsku politiku. I to ne samo vanjskU politikU rusofobije, vanjsku politiku koja je realistična, koja razumije situaciju u Rusiji, koja razumije situaciju u Europi, koja razumije što je Amerika i za što se zalaže, koja pokušava izbjeći invaziju Sjedinjenih Država na Europu jer nije nemoguće da će Amerika jednostavno iskrcati trupe na danskom teritoriju.
Ne šalim se i mislim da se oni ne šale.
Molim vas, nemojte imati američke dužnosnike na čelu Europe. Postoje europski dužnosnici. Molimo vas da imate europsku vanjsku politiku. Dugo ćete živjeti s Rusijom, pa pregovarajte s Rusijom. Postoje stvarna sigurnosna pitanja na stolu, ali bombastizam i rusofobija uopće ne služe vašoj sigurnosti.
To uopće ne služi sigurnosti Ukrajine. To je doprinijelo milijunskim žrtvama u Ukrajini u ovoj idiotskoj američkoj avanturi na koju ste se prijavili i zatim postali glavni navijači kluba koji ništa ne rješava. Na Bliskom istoku, inače, SAD je prije 30 godina potpuno prepustio vanjsku politiku Netanyahuu. Izraelski lobi dominira američkom politikom. Nemojte sumnjati u to.
Jedini način da Europa ima mir na svojim granicama s Bliskim istokom je dvodržavno rješenje (palestinskog pitanja, op.ZM.). Inače, za to postoji samo jedna prepreka, a to je veto Sjedinjenih Država i Vijeća sigurnosti UN-a. Dakle, ako želite imati neki utjecaj, recite Sjedinjenim Državama, odustanite od veta. Zajedno ste sa 180 zemalja svijeta. Jedini koji se protive palestinskoj državi su Sjedinjene Države, Izrael, Mikronezija, Nauru, Palau, Papua Nova Gvineja, g. Malajski i Paragvaj.
Dakle, ovo je mjesto gdje bi Europa mogla imati veliki utjecaj. Europa je šutjela o JCPOA-i i Iranu. Netanyahuov najveći san u životu je rat između Sjedinjenih Država i Irana. Ne odustaje, a nije nemoguće da će i to doći. I to zato što SAD u tom pogledu nema neovisnu vanjsku politiku.
(Iako bi, op.ZM.) Trump mogao reći da želi natrag vanjsku politiku.
Možda. Nadam se da je tako. Na kraju, dopustite mi samo reći s obzirom na Kinu, Kina nije neprijatelj. Kina je samo priča o uspjehu. Zato je Sjedinjene Države gledaju kao neprijatelja, jer je Kina veće gospodarstvo od Sjedinjenih Država – završio je svoj govor Jeffrey Sachs u Europskom parlamentu 19. veljače.
Hoće li ga europske elite željeti poslušati? Čisto sumnjam!
Barem ne ova garnitura.
