Ona ima 101 godinu. Sto i jednu godinu odvažno nosi ta sitna, krhka gospođa koju je posve neočekivano na kraju života ipak stigla ruka uvijek budnog hrvatskog pravosuđa. Pa je državno tužilaštvo gospođu Vjeru Andrijić pozvalo na – kako se to kaže – obavijesni razgovor u kojemu je imala priznati saučešće u, ni manje ni više, nego ratnom zločinu koji nema rok zastare. Hrvati su mogli odahnuti, zločinka je konačno dolijala i ako ima pravde, a, eto vidimo, ima je, mogla bi dobiti zasluženu doživotnu robiju.
No, kakvo se to zlodjelo stavlja na teret vremešnoj Splićanki? Da nije sudjelovala u ratnom zločinu mučenja i ubijanja srpskih civila u logoru Lora u Splitu 1991.? Kao starija drugarica supruge šefa toga zloglasnog mjesta, koja je pak prošla nekažnjeno, iako je znala navratiti u suprugovu „igraonicu“ pa tamo hrabro oštrim štiklama gaziti građane Splita srpske nacionalnosti? Ili da se nije 90-tih smucala po zapadnoj Hercegovini i tamošnjim logorima što ih je hrvatska vojska otvorila za bošnjačke civile, pa ih mučila, ubijala, slala na prve linije fronte da tamo izginu? I još bila frendica vječitog šefa HDZ-a u BiH koji je kao direktor tvornice aluminija u Mostaru u krugu tvornice držao mučni logor za Bošnjake, a da nikada nije pozvan niti na obavijesni razgovor? Da nije Vjera Andrijić bila tihi pomagač ubojicama iz hrvatske vojske koji su u gluho doba noći bračni par Zec i 12-godišnju Aleksandru odveli iz kuće u Zagrebu na brdo iznad Zagreba i tamo ih pobili, a tijela bacili na smetlište? Nisu procesuirani, ni kažnjeni zbog tobožnje proceduralne greške, a zapravo zato što se ratni zločini nad srpskim civilima i Bošnjacima u BiH smiju tretirati isključivo kao velebni doprinos svetosti takozvanog domovinskog rata, a svatko tko misli drukčije odavno je prokazan kao neprijatelj države.
Pa koga je vraga onda učinila gospođa Andrijić? I je li zločin priznala državnom tužiteljstvu? Ili se branila šutnjom? Slabim pamćenjem? Kako bilo, bojimo se da tu vitalnu starku čekaju teški zatvorski dani. Dobro, dobro, vrijeme je da se otkrije tajna velikog uspjeha hrvatskog pravosuđa razotkrivanjem zločinke koja da je, sumnjanju istražitelji, a nakon njenog gostovanja u jednom podcastu, sudjelovala u napadu na fratre u Širokom Brijegu u Hercegovini davne 1945. Dakle, u završnici mrskog partizanskog oslobađanja toga dijela Jugoslavije od fašista.
Vjera Andrijić bila je sudionik najtežih borbi 2. svjetskog rata na ovom području, u ofanzivama na Sutjesci i Neretvi, kao bolničarka Prve dalmatinske proleterske brigade, čiji je golemi broj boraca – od njih 1217 – izginuo, a posebno su teške bitke vođene upravo za oslobađanje Širokog Brijega, čvrstog uporišta ustaša, sa stanovništvom masovno privrženom smrtonosnim idejama ustaške Nezavisne države Hrvatske. I dakako svojim duhovnim pastirima, tamošnjim fratrima. Koji su, prema javnom kazivanju drugarice Vjere, „čuvali“ grad od prokletih komunista, na crkvi imali mitraljez, pucali na partizane, a ovi onda njih 12 pobili. Iscrpljeni i desetkovani u teškim bitkama na Neretvi i Sutjesci, partizani su sigurno bili nemilosrdni na tom proustaškom terenu, ali, ali… Tamošnji živalj ima samo svoju, jednostranu povijesnu istinu o epizodi koja se, uz svesrdnu pomoć hrvatskih desničara, naziva ratnim zločinom ,jer da fratri na crkvi nisu imali mitraljez i nisu pucali, a partizani su ih ipak tako nevine ubili. I to bez suđenja. Pa njihovi fratarski nasljednici upravo pripremaju proglašenje tih 12 fratara svecima. Stvar se naravno ne stavlja u širi kontekst, a priča o takozvanoj egzekuciji nevinih širokobrijeških fratara svako toliko ispliva kao neoborivi dokaz krvoločne partizanske borbe. Zato se sukcesivno mantra o zločinima antifašista iz davnog rata, za razliku od kao suze čistog domovinskog rata u kojemu „naši momci nisu mogli počiniti zločin“ – kako glasi službeni stav vječne HDZ-ove vlasti – pa otuda i jalovo ili nikakvo procesuiranje zločina, otimanja tuđe imovine, etničkog čišćenja iz ratnih 90-ih.
Svakako, starka od 101 godine uzburkala je javnost svojom pričom o bitkama za Široki Brijeg, digli su se na noge tamošnji fratri i hrvatski desničari, a poseban se krimen stavlja na teret predsjedniku države čijoj je inauguraciji prisustvovala i Vjera Andrijić, kao posljednja živa partizanka i učesnica bitaka na Sutjesci i Neretvi. Pa se predsjednik Zoran Milanović onda nekim nemuštim jezikom ogradio od njenog prisustva na toj svečanosti, njemu su valjda sitnu staricu podmetnuli, tamo u šaroliko društvo i među onu trojicu generala, njegovih drugara, sve bivših haških optuženika. Za to vrijeme nema toga desničara iz političkih i medijskih struktura koji se nije ostrvio na partizansku bolničarku od 101 godine kao ratnu zločinku koju da svakako valja osuditi na strogu kaznu, i koja ima poslužiti kao živi dokaz antifašističkog pogroma od prije 80 godina u kojemu su između tolikih „domoljuba“, stradali i nevini širokobriješki fratri.
No, po svemu sudeći, Vjeri se Andrijić živo fućka za sumnje, osude i pravosudna isljeđivanja. Ona je, naime, odavno prevarila i vlastitu biološku povijest.
