Muzeji su hramovi povijesti, ali i njihova tamnica. U svojoj srži, muzeji su pokušaj da se uhvati vrijeme, da se smrznuti komadići prošlosti izlože pod staklom, sa sterilnim opisima na pločicama. No, povijest nije statična – ona je dinamična, promjenjiva, često kaotična. Muzeji, međutim, oblikuju narativ na način koji odgovara onima koji imaju moć definiranja prošlosti.
Prvi problem muzeja leži u njihovoj inherentnoj selektivnosti. Ono što se izlaže često više govori o prioritetima i ideologijama institucija nego o samoj povijesti. Koliko je nepoznatih artefakata ostalo zaključano u skladištima jer se ne uklapaju u dominantnu priču? Koliko je kultura i perspektiva marginalizirano pod krinkom objektivne interpretacije? Muzeji ne samo da odabiru što će sačuvati, već odlučuju i što će zaboraviti.
Drugi problem je otuđenost predmeta od njihovog konteksta. Artefakti izvučeni iz svog prirodnog okruženja postaju fetišizirani objekti, lišeni funkcije i značenja koje su nekoć imali. Egipatske mumije izložene u europskim muzejima, afričke skulpture zatvorene iza stakla, oruđa i oružja drevnih ratnika postavljena kao ukrasi – sve to govori o kolonijalnoj baštini muzealstva i o svođenju kultura na egzotične izloške.
Treći problem je institucionalizacija iskustva. Muzeji često zahtijevaju tiho divljenje, sterilnu šetnju kroz hodnike gdje se od posjetitelja očekuje da promatraju, ali ne sudjeluju. Istinska interakcija s poviješću se odvija na mjestima gdje je ona nastala – u ruševinama, na ulicama, u pričama koje se prenose usmenom predajom. Muzeji često reduciraju to iskustvo na pasivnu konzumaciju prošlosti, umjesto da potiču aktivno promišljanje i suočavanje s njom.
Naposljetku, muzeji su odraz društva koje ih stvara. Oni su institucije koje nose teret ideologija, političkih interesa i ekonomskih utjecaja. Suvremeni muzeji se sve češće okreću komercijalizaciji, turističkoj industriji i spektaklu, pretvarajući povijest u robu za masovnu potrošnju. Muzeji ne bi smjeli biti mrtva skladišta prošlosti, već mjesta sukoba ideja, propitivanja i reinterpretacije.
Ako muzeji žele ostati relevantni, moraju se osloboditi svoje vlastite prošlosti. Moraju preispitati svoje metode, otvoriti se pluralizmu perspektiva i prestati se ponašati kao čuvari jednog, fiksnog narativa. Povijest nije zbirka prašnjavih predmeta – ona je živa, pulsirajuća priča u kojoj svi sudjelujemo.
Pored fotografije topa iz 18 stoljeća izloženog u Muzeju Brodskog Posavlja stoji tekst: "Top „Stari Garo“ tijekom ljeta 1991. top je koristila Civilna zaštita Surevice (Općina Garčin), nastojeći kod JNA stvoriti dojam o postojanju pravog topništva na slavonskobrodskom području". Kada jednom počneš stavljati ovakve interpretacije uz eksponate, otvaraš Pandorinu kutiju – jer onda možeš reći da svaki predmet treba imati svoj "ratni put" ili neku anegdotu da bi bio muzejski vrijedan. Ako se selektivno bira što će se naglašavati, a što neće, onda se muzeji pretvaraju u alat za izgradnju određenog narativa, a ne u neutralne čuvare povijesti. Ne bi li bilo bolje da muzej pruži kontekst i činjenice, a da posjetitelj sam zaključi što je značajno? Dakle, "Stari Garo" je zanimljiva priča, ali pitanje je treba li ona biti u muzeju ili u nekom zborniku anegdota o snalažljivosti u ratu.
Ako je netko doista smatrao da "Stari Garo" zaslužuje svoje mjesto u muzeju kao povijesni artefakt, uz dopunu da mu značaj i značenje povećava ratna anegdota iz novije povijesti – to znači da ili ima nevjerojatnu sposobnost pretvaranja važnog u trivijalno, ili je toliko utonuo u lokalni mit da mu se sve čini epskim. Takav um može od bilo čega napraviti "nacionalno blago" – danas je to top iz muzeja, sutra bi mogao biti i neki zahrđali bicikl s pričom da je "služio za izviđanje neprijateljskih položaja 1991."
Ako je, pak, ovo netko napravio s namjerom da se malo našali i privuče pažnju – kapa dolje! To znači da shvaća moć narativa i kako ljudi vole simpatične, neobične priče. Možda je cilj bio da se muzej ne doživljava kao dosadna prostorija s hrpom starih predmeta, nego kao živo mjesto gdje se povijest osjeća bliskom. U svakom slučaju, ta osoba zna kako skrenuti pažnju na nešto što bi inače bilo samo još jedan zaboravljeni top. Pitanje je samo – je li nam takav pristup povijesti dobar ili nas polako vodi u "muzejsku fikciju"? Dakle, je li selektor genijalac ili majstor muzeološkog marketinga? Meni je jedno i drugo.
Ozbiljno muzealstvo bi se trebalo temeljiti na činjenicama, kontekstu i ravnoteži – a ne na forsiranju anegdota ili narativa koji su možda zabavni, ali ne i povijesno značajni.
Ako je cilj muzeja educirati i pružiti točan prikaz povijesti, onda bi prikaz "Starog Gare" trebao jasno staviti do znanja da se radi o triku, a ne o stvarnoj vojnoj upotrebi. Muzeji moraju paziti da ne zamagle granicu između onoga što je zaista povijesno značajno i onoga što je samo zanimljiva priča iz određenog vremena.
Ispravan pristup bio bi, recimo, da se top izloži u kontekstu propagande i improvizacije u ratovima – pa se uz njega mogu staviti i primjeri drugih obmana u vojnim sukobima, poput lažnih tenkova, maskirnih mreža ili drvenih aviona iz Drugog svjetskog rata. Na taj način muzej ostaje vjeran svojoj edukativnoj ulozi, a priča o "Starom Gari" dobiva smisao unutar šireg fenomena.
Ali ako se predmet prikazuje s natpisom koji mu daje preveliku težinu – bez objašnjenja, bez kritičkog odmaka – onda se zapravo bavi romantizacijom ili propagandom, a ne poviješću.
Može se zaključiti da ozbiljno muzealstvo može prihvatiti ovu priču, ali samo ako je prikaže u pravom kontekstu, s dozom kritičke distance i poštenja prema povijesti. Muzealci nisu imuni na manipulaciju, baš kao ni povjesničari, novinari ili bilo tko tko oblikuje narativ. Muzeji se često predstavljaju kao neutralni čuvari prošlosti, ali zapravo su uvijek rezultat selekcije – netko odlučuje što će biti izloženo, kako će biti interpretirano i što će se prešutjeti.
Kako muzealci mogu manipulirati?
Izborom eksponata – Što se prikazuje, a što ostaje u skladištu? Ako muzej u nekoj zemlji jako naglašava herojske trenutke, a prešućuje neugodne dijelove prošlosti (kolaboracije, ratne zločine, neuspjehe), to nije slučajno.
Tumačenjem artefakata – Možeš prikazati mač iz 15. stoljeća kao "oružje u borbi za slobodu" ili kao "simbol feudalne opresije". Oba su tehnički točna, ali pričaju različite priče.
Kontekstom i jezikom – Riječi su moćne. Razlika je ako napišeš: "Top koji su 1991. koristili pripadnici Civilne zaštite Surevice u psihološkom ratovanju." Ili, i "Top koji je dao doprinos obrani domovine." Jedno je neutralno, drugo zvuči kao da je taj top osobno pobijedio neprijatelja.
Vizualnim efektima i postavkama – Ako se neki eksponat izloži na centralnom mjestu, pod jakim svjetlom, s dramatičnim opisom, automatski mu se daje veća važnost. Ako ga gurneš u zabačeni kut, posjetitelj će ga jedva primijetiti.
Namjernim prešućivanjem – Najveća manipulacija često nije ono što se kaže, nego ono što se izostavi. Ako muzej o nekom ratu izloži samo oružje i uniforme, ali ne prikaže civilne žrtve ili ekonomske posljedice, posjetitelj dobiva iskrivljenu sliku.
Nijedan muzej nije potpuno objektivan. Pitanje je samo koliko se trude biti kritični, uravnoteženi i otvoreni za različite interpretacije. Zato je uvijek dobro gledati muzeje sa zdravom dozom skepticizma – postavljati pitanja poput:
Zašto je baš ovaj predmet izložen?
Tko je odlučio da se priča ovako interpretira?
Postoji li nešto što se ne spominje, a možda bi trebalo?
Muzej može biti izvor znanja, ali i alat tzv dobronamjerne propagande. Često to ovisi o tome tko drži pero (tko je u ovom slučaju, potpisao, i/ili smislio natpis pored/ispod eksponata). Pero, za pretpostaviti je, po stručnom i subordinacijskom defaultu odnosno nadležnosti, držala je mlada, ambiciozna, sposobna i perspektivna kustosica koju jako volim i poštujem, i koja je, rekoh, genijalka i majstorica muzeološkog marketinga, te ima veliku širinu pristupa povijesti, nenoj zamrznutoj varijanti. Polemički sam provocirao upravo do distorzične kritike muzealnosti, bio potpuno u pravu ili ne, kako bih eventualno, od prave osobe, dobio što kvalitetniji odgovor, a na zadovoljstvo recipijenata nespremnih da prihvate sve što im se servira.
___________________
