Protivno tvrdnji financijskog CRO ministra Marka Primorca – koji doslovno trbuhozbori polit-ekonomsku volju premijera Andreja Plenkovića, a ovaj nove/stare predsjednice Europske komisije, tzv. šefice eurounijske vlade Ursule Röschen/Ružice von der Leyen – Hrvatska bez ozbiljnog udara na ionako slobodnopadajući životni standard građana nije spremna „povećati investicije u obranu“ sa sadašnjih cca dva na 3,5 ili više posto BDP-a. Pa i bez obzira na Primorčev argument kako je „RH završio prošlu godinu s 57,4 posto udjela javnog duga u BDP-u“, što je ispod, je li, maastrichtski dopuštenih najviše 60 posto.
„RH pozdravlja prijedlog Europske komisije o labavijim proračunskim pravilima kako bi se više sredstava usmjerilo za investicije u obranu i namjerava koristiti klauzulu o odstupanju, ali ističe važnost koordiniranja među državama članicama EU-a“, prenijela je Hina Primorčeve riječi sa sastanka ministara financija EU-a u Bruxellesu. „Hrvatska je trenutačno u prilično dobroj fiskalnoj poziciji jer zadovoljava kriterije iz Maastrichta u smislu udjela javnog duga u BDP-u i deficit drži pod kontrolom.“
Budući da većina eurounijskih zemalja nije u stanju udovoljiti zahtjevu (je li, Donalda Johna Trumpa, sada američkoga gazde NATO-a) za gotovo udvostručenjem vojnih proračuna a da time bitno ne poremete razvojne i životnostandardne prioritete, bruxelleski se tzv. establishment dosjetio dopustiti prekoračenje/odstupanje od strogih maastrichtskih pravila radi – naoružavanja. Time bi se, prenosi Hina, bruxellesku „ratnu“ računicu – a CRO vlada bespogovorno prihvaća sve što tamošnji činovnici smisle, bilo ili ne bilo u nacionalnom interesu – mobiliziralo nacionalnim proračunima cca 650 milijardâ eura na osnovi 1,5-postotnog povećanja izdvajanja za obranu u sljedeće četiri godine.
Vojna industrija u pelenama
No, to nije sve. Von der Leyen i uži joj suradnički krug smislili su i to da se Unija zaduži na financijskom tržištu, jer kupnja oružja nije mačji kašalj, koja bi se kešovina podijelila državama članicama po modelu povoljnih zajmova za zajedničku opskrbu vojnih arsenala. Budući da je američka nova administracija dramatično dignula ruke od Unije i Ukrajine, udara i 25-postotne carine na europsku robu, a europska vojna industrija je još u pelenama od okončanja tzv. hladnog rata, jamačno će najveći dio svih tih pustih milijardâ eura završiti u – američkom džepu. SAD te tuži, SAD ti sudi, pa ti vidi čija mati i sada crnu vunu prede!
„Europski sigurnosni poredak je sada duboko uzdrman, a naše iluzije razbijene“, komentirala je Ursula von der Leyen eurozastupnicima u Strasbourgu upravo donesene zaključke sa summita Europskog vijeća o sigurnosnoj arhitekturi i potpori Ukrajini. „Nakon završetka hladnog rata Europa je smanjila troškove obrane s prosječnih više od 3,5 posto BDP-a na manje od polovice tog postotka. Dio europskih političara je vjerovao da se Rusija može integrirati u europsku sigurnosnu i gospodarsku arhitekturu, a drugi su se nadali kako se možemo neograničeno oslanjati na punu zaštitu Amerike (à propos, Europa ne bi bez SAD-a dobila ni Prvi niti Drugi svjetski rat, a Drugi ni sa SAD-om bez SSSR-a/Rusije, op. a.). Mislili smo da uživamo u dividendi mira.
Ali, u zbílji, samo smo imali sigurnosni deficit. Vrijeme iluzija je sada prošlo. Europa je pozvana preuzeti veću odgovornost za vlastitu obranu. Ne u nekoj dalekoj budućnosti, nego već danas. Putin je više puta kazao da je neprijateljski raspoložen susjed. Ne može mu se vjerovati, može ga se samo odvratiti. A znamo da ruski vojni kompleks proizvodi više od našeg. Kremlj na vojne potrebe troši više no cijela Europa zajedno, dok je raspon prijetnji s kojima se suočavamo sve širi iz dana u dan.“
Trošila bi i Europa da je kojim slučajem u ruskoj koži, pa mora ratovati na tuđem terenu protiv cijeloga proameričkoga tzv. kolektivnog Zapada ili da Rusi nisu napali samo Ukrajinu (zbog nakane udomljavanja NATO-a uza samu državnu među tzv. najunosnije nekretnine na svijetu), nego i cijelu Uniju. Usporedbe radi, ruski izdaci za obranu desetljećima su manji od desetog dijela istovrsnih američkih izdataka. E sad, zašto je Bruxelles, je li, zamalo već puno stoljeće propuštao učiniti Stari kontinent obrambeno samodostatnim i vojno respektabilnim, makar samo u smislu odvraćanja, retoričko je pitanje tipa žaljenja za prolivenim mlijekom.
Unatoč panici, sada u bruxelleskom staklenjaku i – ako!? – otrežnjenju pod neočekivanim mlazom iz kante ledene vode iz Ovalna ureda Bijele kuće, zemlje EU-a, uključivo RH, bar još tri-četiri godine nemaju realne šanse odgovarajuće se naoružati iz vlastite vojne proizvodnje. Tu vrst industrije tek treba ustrojiti i razviti, a za to nema ni valjane vizije, ni ekonomske sposobnosti niti učinkovitih projekata. Osim politikantske larpurlartistike Ursule von der Leyen za eurounijski publikum ili Marka Primorca za CRO animaciju javnosti injsl. To ne podržava nekolicina zemalja članica EU-a, niti je tko pitao hrvatske građane jesu li za ulaganja u bolji život ili pak u ratne bubnjare što ni sami ne znaju objasniti tko im, čime i zašto prijeti. Onako ofrlje, kažu – Rusi, iako ovi niti kane niti su sposobni napasti EU.
Hrvatski državni blagajnik Marko Primorac obećava Uniji da će „Hrvatska 2025. godine dodatno smanjiti udio javnog duga u BDP-u sa 57,4 na 56 posto i time povećati fiskalni prostor za ulaganja u obranu. Taj je prostor i veći od nekih država članica EU-a s deficitom od četiri, pet ili šest posto BDP-a“. Ministar priznaje da države članice EU-a imaju različita mišljenja o „obrambenom“ prijedlogu Europske komisije. To u kriznim okolnostima opasno sugerira nejedinstvo u tzv. obitelji, postojanje „bijelih vrana“ (npr. Mađarska, Slovačka…), ali i napukline u samim temeljima „mirotvornog“ projekta prisiljenog zauzimati stranu u uvjetima militarizacije društva.
Marko Primorac tvrdi kako „Hrvatska dijeli stajalište s onima koji ističu važnost očuvanja fiskalne stabilnosti“ te da „fleksibilizacija maastrichtskih pravila mora biti ciljana i ograničena“.
To će reći da nije svejedno hoće li taj silni novac za „obranu od Rusije“, sic transit – koja niti prijeti Uniji niti ima minimalne potencijale za napasti i ratovati protiv zapadne Europe – biti „potrošen, npr. na kupnju streljiva ili ulaganje u vojne baze ili čak u istraživanja i razvoj“. Primorac drži da su „prilično različiti ekonomski učinci obrambenih ulaganja“, pa je „važno mobilizirati i privatni kapital za ulaganja u obranu, jer će bez toga biti smanjena ponuda i povećana potražnja, koja uzrokuje visoke cijene“.
Državna ruka u dječjem tanjuru
S obzirom na grmljavinu iz Bijele kuće – a, ruku na srce, još su američki predsjednici Bill Clinton i osobito Barack Obama zahtijevali više novca EU zemalja za naoružavanje – predsjednica se Europske komisije sada posipa pepelom kada traži da 27 država tzv. obitelji odriješe vojnu kesu. „Članice EU-a sada u prosjeku troše za obranu čak manje od dva posto BDP-a, dok analize pokazuju kako se taj trošak mora povećati na više od tri posto“, ističe Von der Leyen. CRO premijer Plenković, je li, da bi reč rekel. Hrvatska ima novca koliko/kada/gdje Uniji treba – veži konja gdje ti gazda kaže!? – makar joj svaki četvrti građanin životari na samom rubu siromaštva, svaki drugi umirovljenik prima manje od 500 eura mjesečno, 21.000 djece ima jedini topli obrok tjedno u školi, pola milijuna mladih se iselilo iz domovine-maćehe u kojoj se ne da pristojno živjeti…
Dok državni blagajnik Primorac i šef mu u CRO vladi Andrej Plenković, je li, itekako imaju 25 milijuna eura za kupiti tenk Leopard u Njemačkoj, i to ne jedan – nego 50 (!?), nema novca za pošteno platiti učitelje, liječnike, znanstvenike, policajce, vatrogasce… Relativno je to ima li RH novca ili nema, ovisi o tomu kako tko gleda, međutim, notorna je istina da HDZ-ova vlada forsira proračunske prioritete kojima se tzv. običnima/malim ljudima ne samo zavlači državna ruka u siromaške džepove nego i uzima iz tanjura zalogaje njihovoj djeci. A to je nedopustivo: i ljudski i politički.
Umjesto ulaganja u mir, suradnju, povjerenje, dogovore i opće dobro, što su univerzalne vrijednosti koje jedino jamče bolju budućnost ljudi, naroda i zemalja, tutnjava ratnih bubnjeva opet sluti na veliko zlo. Povijest očito nije učiteljica života. Ako i jest neka učiteljica – loša je učiteljica. I daleko joj kuća. Ratnohuškački tzv. EU-establishment – što ga je nova američka administracija ostavila na cjedilu zajedno s Volodimirom Zelenskim, a vlasnik SAD-megakorporacije Donald John Trump pak otvoreno iskazao nesklonost i NATO-u, pa i UN-u, etc. – razmahuje se tomahavkom ne bi li amortizirao strah pred sudbinskim izazovima koje zapravo ne razumije.
Nikakve dodatne milijarde eura za naoružanje, pouzdano, nisu rješenje za tu kvadraturu globalnog kruga. Povijesno iskustvo upućuje na spoznaju da je bolje i sto godina razgovarati/pregovarati no jedan sat ratovati. Mir i sloboda nemaju cijenu. A to su toliko krhke mladice da ih može oboriti čak i ovlašni pokret nepažljivog slučajnika.
