Neusporedivo je isplativije ulagati u mir, razumijevanje, povjerenje i suradnju naroda/država no u utrku u naoružavanje i širenje psihoze predratnog straha.
Naravno da se danas – osam desetljeća nakon Drugoga svjetskog rata i pet godina kasnije utemeljenja mirovog konstrukta tzv. europske obitelji, aktualnog naziva Europska unija – više nitko ne sjeća one Maršalove: „Radimo kao da ćemo 100 godina živjeti u miru, pripremajmo se kao da će sutra rat“, pa općinstvo na Starom kontinentu zabezeknuto sluša parafraznu bruxellesku inačicu: „Pred nama je razdoblje u kojemu je ozbiljna priprema za rat jedini put izboriti se za mir“. I u jednomu se i u drugom slučaju, međutim, svetinja mira povezuje s „uvjetom bez kojega se ne može“ – naoružavanjem i militarizacijom. Ne mirotvorstvom bez fige u džepu, dogovorom i povjerenjem, jer je bolje raz/pregovarati i 100 godina no ratovati i samo jedan dan.
Upravo da se Putin uzvere uz protuukrajinske ljestve Donalda Johna Trumpa do nekakve nazovipobjede, nema realnih pokazatelja za ozbiljnu ratnu opasnost ili invaziju na EU s IstokaUkrajina nije jedini dokaz, no ta se izmanupulirana i ratnom katastrofom gotovo umorena zemlja sada – u novim transatlantskim polit-ekonomskim i geostrateškim nadjačavanjima samozvanih vlasnika globalnog prestiža – bezočno uzima kao dokaz da Europi nema druge do, po svaku cijenu, hitno namaknuti najprije 150, pa i cijelih 850 milijardi eura za naoružanje budući da su „ozbiljne pripreme za rat“ Starom kontinentu condicio sine qua non „jedinog puta“ izboriti se za mir. Osim politikantskih spekulacija paraobavještajnog podzemlja na koje se oslanja dio ratnohuškačkog tzv. establishmenta EU-a i mahom lidera sjeveroistočnih država, uključivo UK-premijera Keira Starmera i ambicijom vođu „europske ratne stranke“ Emmanuela Macrona, tzv. ruski car Vladimir Vladimirović Putin nema ni volju, ni potrebu, ne prijeti niti ima potencijala za vojnu agresiju na Uniju.
Upravo da se uz protuukrajinske ljestve Donalda Johna Trumpa („Stop the War in Ukraina“, po svaku cijenu) uzvere do nekakve nazovipobjede, nema realnih pokazatelja za ozbiljnu ratnu opasnost/invaziju s Istoka. Za povjerovati u zbornu tvrdnju ukrajinskog predsjednika bez novoga izbornog legitimiteta Volodimira Zelenskog i užeg kruga istomišljenika/ca šefice Europske komisije Ursule Röschen/Ružice von der Leyen kako je „Ukrajina samo prva na udaru ruskog imperijalnog plana vojnog prodora na Zapad“. Pa, padne li Ukrajina, a zapadna Europa ostane nespremna obraniti se, zatečena sve izrazitijim podjelama, nejedinstvom, razlikama u tretmanu ukrajinskog rata, bez respektabilnije vlastite vojne industrije, pa i atakom proputinovske/pronacifašističke tzv. desnice u EU-zemljama tzv. prve/druge brzine, crno se piše demokraciji na Starom kontinentu.
Zapadni mediji, skloni uporno bildati „smrtnu opasnost iz Rusije po mir i sigurnost u Europi“ te naklonjeni interesima vojnih industrija što već tri godine zgrću enormne milijarde kešovine na fami o skorom ratu – „samo što se nije proširio iz Ukrajine“ – lijepe se za navodnu Putinovu izjavu lani diplomatima o tomu kako se „cijeli sustav euroatlantske sigurnosti raspada pred našim očima“ i da je „Europa marginalizirana u globalnom gospodarskom razvoju, uronjena u kaos te gubi međunarodni utjecaj i kulturni idenritet“. Tomu uvelike idu na ruku panični događaji unutar Unije i među nekima njezinim članicama – od Macronova hitnog sastanka s nekolicinom biranih lidera u Parizu o tomu kako brzo kontrirati SAD-ovoj nesklonosti Ukrajini i Europi do Europskog vijeća u Bruxellesu o istoj temi – gdje u došli do izražaja akcijsko nesnalaženje, strah, rasulo i programski deficiti pred izazovnom budućnošću.
Dok Unija bude u stanju proizvoditi dovoljno vlastitog oružja proteći će još milijarde litara vode ispod Hendrixovog mosta„Ako Ukrajina padne, neka se ostali pripreme. Sutra, za godinu dana, pet ili 20 godina? Nitko ne zna trenutak, no to će biti tako“, tvrdio je politolog Aleksandar Musić u velikom serijalu Jutarnjeg lista „Svijet na prekretnici“ u kojemu viđeniji domaći stručnjaci i javni djelatnici pokušavaju naslutiti kako bi se dolaskom Donalda Johna Trumpa na vlast u SAD-u mogao 2025. godine redefinirati svjetski poredak. „Sudbina kontinenta u rukama je jednog čovjeka, a to nije Trump. Donald Trump i Elon Musk burleskna su inačica Teddyja Roosevelta: staru politiku i estetiku je smijenila divlja eklektika.“ Fizičar i bivši političar Tonči Tadić pak ironizira tzv. teorijom zavjere: „Putin? Ili je psihopat ili pak proračunani gad. Ili ubačeni agent CIA-e koji je poslan sa zadatkom da uništi rusku vojsku i državu.“
Liderica Radničke fronte Katarina Peović sasvim je uvjerena kako su sve to znaci toga da „kapitalizam trune i smrdi na fašizam“, odnosno da je CRO premijer Andrej Plenković „marioneta, a naši SDP i Možemo! nisu ljevica“. Europski tzv. mainstream mediji objavljuju „sve više dokaza da je Putin opasno preveslao Trumpa“ te da obavještajne službe procjenjuju „nula šansi za mir u Ukrajini“. Novinarka Jutarnjeg lista Tea Trubić nije jedina koja tvrdi da Europa tone sve dublje te da je „ključni“ sastanak u Parizu bio čista PR predstava budući da „Macron i društvo uopće nisu svjesni što se zapravo događa“, je su se vremena drastično promijenila. „Europa se našla između čekića i nakovnja (najmanje) dva snagatora kojima razum prije svega podrazumijeva snagu, a onda, kao nastavno na to, i teritorijalnu ekspanziju te nametanje uvjeta.“
Tri godine su europski čelnici gurali glavu u pijesak pred ozbiljnošću situacije, pa je bruxelleski govor američkog potpredsjednika J.D. Vancea bio „dobrim dijelom istinit koliko je Europljanima bio i jeziv. Suština priče se svodi na činjenicu da su se političke elite toliko odcijepile od stvarnih potreba vlastitog naroda da zaziru od svakog sljedećeg izbornog ciklusa, pa uđu u začarani krug da se groze od povlačenja hrabrih i odlučnih poteza, jer strahuju da će tako odletjeti u oporbu ili ropotarnicu povijesti“. I onda je obrazac: isprepadati svoje općinstvo smrtnom ugrozom izvana bila ona realna ili ne, militarizirati društvo spremno nakrcati ratni arsenal i predstaviti se vlašću beskompromisno kadrom „obraniti demokraciju“.
Po upravo objavljenim podacima Stockholmskog međunarodnog instituta za istraživanje mira (SIPRI), koje su prenijeli mnogi mediji – zbog manje poznatih pojedinosti, ne zbog javne činjenice da eskalacijom rata u Ukrajini „Europa uvozi sve više oružja, a SAD je najveći dobitnik u toj priči“ – europski je uvoz oružja u razdoblju od 2020. do 2024. godine porastao čak 155 posto. Hina je također prenijela da je američka vojna industrija u tom razdoblju – koje „slučajno“ koincidira s Bidenovim vrlo agresivnim, masovnim proturuskim aktivnostima na ukrajinskom bojištu i intenziviranjem ratnohuškačke histerije u Uniji – povećala s 35 na 43 posto svoj udio u izvezenom oružju u odnosu na razdoblje od 2015. do 2019. godine. Stotine su milijardi čvrste monete preusmjerene sa stavki životnog standarda građana, zaštite ljudskog zdravlja i okoliša, itsl. na bildanje „obrambenih“ proračuna i kupnju većinom američkog oružja.
Stotine su milijardi čvrste monete preusmjerene sa stavki životnog standarda građana, zaštite ljudskog zdravlja i okoliša, itsl. na bildanje „obrambenih“ proračuna i kupnju većinom američkog oružjaČak je i siromašna i nikomu na geopstrateškom putu Hrvatska, koja godinama čuči s prosjačkim šeširom pred bruxelleskim staklenjakom, bila napuhala vojni proračun na dva posto BDP-a. I zanemarila činjenicu da joj svaki četvrti građanin životari na kritičnom rubu gladi, socijala trokira na najranjivijim kategorijama žiteljstva, a pravni nered, političke svađe i korupcija tek nešto manje od ukrajinske razjedaju same temelje države. „Živimo u vrlo izazovnim i nepredvidljivim vremenima“, ponavljaju CRO premijer Andrej Plenković i ministar obrane Ivan Anušić diskurs tzv. alfa ženki i mužjaka EU-a, „i moramo biti spremni ne samo za odvraćanje već i za oružanu obranu od moguće agresije s Istoka. Itekako pratimo sve što se događa u našem balkanskom susjedstvu, a to ne sluti na dobro.“
SIPRI navodi kako je Europa u razdoblju 2015.-2019. godine uvozila tek 11 posto oružja, a 2020.-2024. je povećala uvoz na 28 posto, s tim da je polovica uvezenog oružja u zaraćenu Ukrajinu dolazila iz SAD-a. Trump sada ispostavlja račun Kijevu na cca 350 milijardi dolara što će ovaj biti prisiljen platiti svojim zalihama rijetkoga rudnog bogatstva, tzv. zemnim mineralima (litij, volfram, titan…). Kapitalistička svijest tržišno-profitabilne ekonomije/politike nikomu ništa ne daruje na lijepe oči, iz suosjećanja u zlu, nekakve solidarosti, etc. Ni u ratu.
„Rat na istoku Europe je pokazao njezinu ovisnost o američkom oružju, iako se transatlantski savez, temelj europske sigurnosne arhitekture nakon Drugoga svjetskog rata, često dovodi u pitanje“, prenosi Hina iz SIPRI-jeve analize. „SAD je osigurao više od polovice europskog uvoza oružja u četverogodišnjem razdoblju od 2020. do 2024., a prva tri kupca su bili Ujedinjeno Kraljevstvo, Nizozemska i Norveška. Ruski izvoz oružja je pao na 7,8 posto na globalnom tržištu između 2020. i 2024., što je gotovo trostruko manje od 21 posto u prethodnom četverogodišnjem razdoblju. Rezultat je to međunarodnih sankcija zbog rata u Ukrajini i povećane domaće potražnje za oružjem. Uvoz Azije i Oceanije je pao za 21 posto, ponajviše zato što Kina proizvodi mnogo više vlastitog oružja.“
Dok Unija bude u stanju proizvoditi dovoljno vlastitog oružja – ako ikad!? – a Rusi i Amerikanci pristanu na tzv. zajedničke ekspedicijske snage (JEF) 40 000-50 000 vojnika za „čuvanje mira u Ukrajini“, u kojima bi navodno, osim Velike Britanije, svojim oružjem sudjelovali Norveška, Finska, Švedska, Estonija, Latvija, Danska, Island i Nizozemska, proteći će još milijarde litara vode ispod Hendrixovog mosta. Nitko, međutim, ne govori o iskustvenoj statistici koja dokazuje da je neusporedivo isplativije ulagati u mir, razumijevanje, povjerenje i suradnju naroda/država no u utrku u naoružavanje i širenje psihoze predratnog straha.
