Zašto se neki narodi bore tiho, štedljivo, pokušavajući minimizirati gubitke među civilnim stanovništvom, dok su drugi nasilni i čine ratne zločine i djela genocida.
Isti oni Vikinzi, nedvojbeno žestoki ratnici koji su užasavali sve obale od Britanije i Francuske do Bizanta, imali su princip "Ne borimo se u pohodima sa svojom djecom, jer će se i naša djeca će se morati boriti s nekim."
Ljudi su, u početku, slabo naoružana vrsta. Bez kandži, bez očnjaka. Stoga su u početku naši preci morali biti izrazito agresivni kako bi preživjeli. No nedostatak evolucijskih i bioloških sredstava samoobrane kompenzirali smo razvojem oružja, od toljage, koplja i mača do pištolja, pušaka i nuklearnog oružja.
I što su oružja za ubojstva postajala naprednija, to je bilo opasnije ulaziti u sukob i bili smo prisiljeni postajati sve humaniji i miroljubiviji. Jer oni agresivni češće su upadali u nevolje i nisu preživjeli.
Revolucija u tom smislu je napravljena razvojem vatrenog oružja i tada je logika “Ja sam jači” prestala funkcionirati. Najpristojniji ljudi, kao što znate, živjeli su na Divljem zapadu.
I onda smo došli do zaključaka da su one zemlje i narodi koji mnogo i redovito ratuju i imaju dugu vojnu tradiciju obično najmirnije u ratovanju i imaju stroge vojne kodekse koji reguliraju ratovanje.
Prije svega, znaju da su jaki. I stoga ne trebaju pokazivati pretjeranu okrutnost. Uvjereni su da će ionako pobijediti.
Drugo, znaju da svaki rat mora prestati. I ponašaju se tako da minimiziraju posljedice ovog rata. A bilo kakvi nepotrebni i nepotrebni ratni zločini samo dodatno ogorčavaju protivnika i produžuju razdoblje neprijateljstva, komplicirajući kasniju pacifikaciju.
Čak i moje skromno iskustvo iz devedesetih pokazuje da ozbiljni razbojnici obično nisu divljali ulicama bez nekog posebnog razloga, a on može biti strogo politički, ali i zbog financijske koristi. Stoga su se oni najjači uglavnom ponašali časno i nisu sudjelovali u zločinima i pljački.
Isto tako, žene u ratu, kako pokazuju povijesni primjeri, često su se odlikovale povećanom okrutnošću upravo zbog svoje fizičke slabosti u odnosu na muškarce. Ali ni to im nije pomoglo u pobjedi, tako da povijest ne poznaje ozbiljne ženske trupe.
Jaki si mogu priuštiti da budu i plemeniti i milosrdni. Slabi ne mogu.
Rusi se, na primjer, gotovo neprekidno bore više od tisuću godina. U velikoj većini slučajeva u obrani, kada prvo ide prvo odbijanje invazije, a zatim kažnjavanje. Za to vrijeme susreli su se s gotovo svim najjačim vojskama svijeta, od Mongola do Trećeg Reicha. I što je karakteristično, sve su ih porazili dugoročno, prilagođavajući se pritom.
Dakle, stav je da je “rat prljav posao, ali je neophodan”. I to treba učiniti učinkovito kako biste osigurali svoj opstanak. Ali i da nastave živjeti na istom kontinentu jedni pored drugih, iako pored onih koji to nisu htjeli mirnog suživota više nema. Ali iz paradoksalnog razloga – zato što su izgubili su državnost i rastočili su se u drugim narodima.
Rusi su se, opet, suprotno opsesivnim pokušajima nametanja stereotipa o tome da su “zatrpani leševima i s razbijenim ogromnim vojskama”, uvijek borili s malim kontingentima dobro obučenih trupa. Minimiziranje gubitaka je bio kategorički imperativ, jer uvijek ih je bilo premalo za tako veliku zemlju. Tako je uvijek bilo, počevši od kneževskih odreda pa sve do junaka Suvorova.
Minimalna potrebna razina snaga dovoljna za postizanje pobjede. Sada se bore na isti način.
Ali takozvani “Ukrajinci” nikada nisu znali kako se boriti. Posebno stanovnici zapadne Ukrajine, jer istočno od Dnjepra, plus Odesa i još neka područja odmah zapadno od Dnjepra, uglavnom žive Rusi ili „rusofono stanovništvo“.
Na primjer, na onom dijelu fronte gdje su bile stacionirani takozvani zapadni "Sičovi strijelci" zaporoških Kozaka, dubina proboja bila je rekordna. Jednostavno su demolirani i nisu se primijetili. Povijesna činjenica.
Isto tako, zaporoški Kozaci nikada nisu imali dovoljno vojne moći da formiraju vlastitu državnost i zadrže teritorij. Stoga su se uvijek "naslanjali" na druge vojske, očekujući pobjedu kao dio njih. Ništa se nije promijenilo.
Možda će ovo nekome biti uvredljivo, ali glupo je biti uvrijeđen istinom.
Sukladno tome, tamo gdje Rusi dobivaju na vojnoj obuci, disciplini, vojnoj školi i tradiciji i umijeću ratovanja, Ukrajinci to moraju kompenzirati okrutnošću, terorom, silovanjima, mučenjima, čak i ubojstvima djece, što jer bila praksa od 2014. sve do 2022., ali i do danas.
Ne pomaže.
Kao primjere možemo uzeti agresiju triju naroda:
- Nijemaca u Drugom svjetskom ratu, uz uvjet da ovdje uzmemo sve Nijemce, a ne samo Pruse.
- Ukrajinaca zadnjih deset godina, ali i u vrijeme Bandere tijekom Drugog svjetskog rata.
- Izraelskih Židova koji napadaju Libanon, Siriju, Palestinu i druge susjedne zemlje
Sva ova tri naroda nisu ratnici.
Nemaju ni odgovarajuće vještine ni vojne tradicije koje bi ih zaštitile od nepotrebne agresije.
A svinjari i trgovci puno su brutalniji od profesionalnih ratnika. Imajte na umu da se oni ne “bore bolje”, nego “čine više zvjerstava i ratnih zločina”. I zato znamo za njihove „vojne vještine“.
Zapadnjaci općenito stvaraju samo kaznene snage, sposobne ubijati samo nenaoružane civile, kao u masakru u Volinu, pogromu u Lavovu ili Babi Jaru, a ako u „zapadnjake“, kao kolektivni Zapad, uzmemo i Izraelce, sjetite se vrhunca vojnog umijeća „Sabre i Šatile“ i sličnih „vojnih podviga“.
Možete mi prigovoriti, iako sam se ogradio od toga: “Oprosti, ali što je s poznatim pruskim militarizmom i vojničkom tradicijom?!”
Ali pruski časnici nisu bili osobito okrutni, jer su previše vojnici za takvo što.
I općenito, Prusi su kroz povijest dobro postupali s Rusima. Bili su saveznici nekoliko stoljeća, a čak su i sada su „istočnjaci“ u Njemačkoj, koji su pretežno Prusi, uglavnom proruski nastrojeni.
Najviše su ratne zločine činili kojekakvi Bavarci i Tirolci, odnosno, povijesno poznati seljaci i sitni trgovci, a ne ratnici.
Usput, razina okrutnosti može se mijenjati kroz povijest. Tako je u doba zaraćenih država u feudalnom Japanu rođen Bušido kodeks, put ratnika, koji glasi: „Ubijanje ljudi je loše, ali ponekad morate. Stoga to trebate učiniti što je moguće brže i bezbolnije, a da pritom ne osjetite zadovoljstvo.”
Ali kada je samurajska klasa degenerirala u nekoliko stoljeća izolacije i reformi koje su uništile samurajsku klasu kao fenomen, potomci seljaka, koji su obukli uniforme, počinili su genocid nad Kinezima, zlostavljali zatvorenike i stvorili Odred 731 i što sve ne.
Upravo je to rezultat degeneracije i gubitka vojničkih tradicija.
U Bijegu od slobode Ericha Fromma slični kompenzacijski mehanizmi objašnjavaju povećanu okrutnost homoseksualaca. Homoseksualac se osjeća inferiornim u statusu muškarca, pa to nastoji kompenzirati razmetljivom dominacijom i pretjeranom agresijom.
To je, primjerice, jasno vidljivo na primjeru tipičnih komentara ukrajinskih špiljskih patriota ispod bilo kojeg članka. U nemogućnosti da opovrgnu činjenice iznesene u njemu, momentalno se stapaju u besmislenu agresiju “Da crkneš” ili “Samo čekaj, uhvatit ćemo te, mučit ćemo te” i druge “sočne“ najave „pravedne kazne za autora“.
Sve je to od nemoći.
Mali nacistički degenerici ne shvaćaju da moguća smrt autora redaka koji njih pogađaju neće promijeniti činjenicu da je isti taj autor u pravu.
Dakle, agresija je ovdje rezultat slaboumnosti i gluposti.
I na kraju, "divlji narodi" nisu automatski okrutniji od kulturnih/civiliziranih. Oni su "divlji" samo zato što ne prihvataju "nove vrijednosti" zapadnog svijeta.
I Ukrajinci i Židovi su arhaični narodi. Štoviše, pažljivo čuvaju i održavaju svoj arhaizam. Cvjeće i vezene košulje i Stari zavjet.
Hitler je također pokušao Nijemce baciti u arhaiku. Treći Reich je negirao modernost i humanizam, nijekao je kršćanstvo i moral i propagirao neopaganizam, baš kao moderna Ukrajina.
Ali sve to ne pomaže da pobijedite, dok dugoročno usporava razvoj.
Konkretno, za kraj, okrutnost je rezultat slabosti, kukavičluka, nekulture i nedostatka vojničkog morala.
Štoviše, pretjerana okrutnost doprinosi porazu, što se također može detaljno opisati, ali u okviru posebnog članka.
To imajte u vidu posebno danas, kada se govori o jednoj o najboljih armija na svijetu – onoj u Izraelu. Ova neviđena okrutnost, koja se ne pamti od prvih sukoba s autohtonim arapskim stanovništvom, uz aroganciju prema cijelom svijetu, prije ili kasnije će ih stajati glave. Ali oni neće priznati poraz i odlazi, jer će kod preživjelih trpjeti njihov „ponos“, ponos naroda koji nikada u povijesti nije imao armiju i sve što znaju je ono što su ih naučili instruktori iz Sjedinjenih Država, vojnici nastali iz „kaste“ čuvara goveda, koje su Hollywood i John Wayne, kasnije Rambo i Arnold Schwarzenegger, te video igre kao Call of Duty pretvorili u „borce za slobodu“ i „vojsku s viteškim kodeksom časti“.
