Prije samo dva mjeseca ideja o ozbiljnim pregovorima između Rusije i Sjedinjenih Država oko Ukrajine – a kamoli šira normalizacija odnosa – činila se kao utopija. Ipak, danas se događa ono što se nekad činilo nemogućim. To dokazuje da se realizmom i istinskom voljom za postizanjem rezultata može mnogo postići. No, treba izbjegavati dvije krajnosti: jedna je iluzija da će se sve riješiti brzo i bezbolno, a druga je cinično uvjerenje da je bilo kakav dogovor fundamentalno nedostižan.
Bijela kuća je ta koja pokreće ovaj politički i diplomatski napor. Rusija, kao što je više puta ponovila, na dobru volju odgovara spremnošću na sadržajan dijalog. U međuvremenu, zapadna Europa igra ulogu vječitog kvaritelja – gunđa i opstruira – ali nema vojnu i političku težinu da zaustavi ili preokrene proces. Što se tiče Ukrajine, ona se opire, znajući da njezin opstanak ovisi o američkoj potpori. Unatoč nevoljkosti, Kijevu iza kulisa njegovi europski podupiratelji govore da je slijediti vodstvo Washingtona neizbježno.
Trump je sklapač dogovora, a ne ideolog
Ključ za razumijevanje pristupa Washingtona došao je u sada zloglasnom razgovoru Donalda Trumpa s Vladimirom Zelenskim. Na pitanje je li Amerika “na strani Ukrajine”, Trump je odgovorio da SAD nije ni na čijoj strani – jednostavno želi prekinuti rat i postići mir. Ovo je bila revolucionarna izjava. Do sada niti jedan zapadni političar nije mogao odgovoriti na takvo pitanje, a da refleksno ne izjavi punu podršku borbi Ukrajine protiv Rusije. Ali pozicioniranjem SAD-a kao posrednika, a ne stranog podupiratelja, Trump je potpuno promijenio ton američkog angažmana.
Trumpov pogled na posredovanje je jasan: izvršiti pritisak na obje strane da pristanu na prekid vatre, a zatim ih ostaviti da pregovaraju o budućem suživotu – možda bez daljnjeg američkog uplitanja. U stvarnosti, drugi dio procesa Trumpa ne zanima previše, ako uopće ne zanima. Njegov tabor vidi rat kao nepotrebno crpljenje resursa SAD-a, teret koji Amerika ne treba. Njihov prioritet je izvlačenje iz SAD-a, a ne osiguranje ideoloških pobjeda ili dugoročnih obveza.
To objašnjava zašto Trump vrši mnogo žešći pritisak na Ukrajinu nego na Rusiju. U njegovim očima, Ukrajina je problematična imovina s lošim menadžmentom na čelu – ona koja krvari američki novac i treba joj restrukturiranje. Sa stanovišta poslovnog čovjeka, “glavni dioničar” (Washington) od “menadžmenta” (Zelenskog i njegove administracije) zahtijeva kontrolu štete i smanjenje troškova . Ukrajinski čelnici prisiljeni su činiti ustupke gdje je to moguće, ali njihova sposobnost manevriranja je ograničena.
Rusija kao velika sila, a ne zavisna država
Pritisak na Rusiju je druge prirode. Za razliku od Ukrajine, Rusija ne ovisi o SAD-u i ostaje velika sila sa svojim interesima. Trumpova strategija nacionalne sigurnosti iz 2017. definirala je rivalstvo velikih sila kao ključnu značajku moderne geopolitike, a to još uvijek vrijedi. Štoviše, Trump se dugo bojao nuklearnog rata – o čemu je javno govorio desetljećima, čak i prije nego što je ušao u politiku. On krivi Joea Bidena da je doveo svijet na rub nuklearne eskalacije bez jasnog cilja. Ova zabrinutost djeluje kao moderirajuća sila u Trumpovom pristupu Rusiji. Iako može vršiti pritisak, izbjegavat će korake koji bi mogli izazvati daljnju eskalaciju.
Istovremeno, Trumpova opaska o tome da nije "ni na čijoj strani" odnosi se i na Rusiju. Ne zanimaju ga povijesne ili kulturne složenosti ukrajinskog sukoba. Međutim, mora se odati priznanje gdje se zaslužuje: Trump je pokazao spremnost napustiti krute dogme koje su godinama oblikovale zapadnu politiku prema Rusiji. Poduzeo je odlučne korake prema razumijevanju stajališta Moskve na način koji su prethodni američki čelnici odbili učiniti.
Trumpov pregovarački stil izgrađen je na pritisku i držanju na ivici, ali u konačnici, on vjeruje da dogovor zahtijeva ustupke obje strane. Ovo je pristup poslovnog čovjeka: natjerati drugu stranu za stol, držati čvrst stav, ali na kraju postići sporazum koji služi obostranom interesu.
Kraj ideološke hegemonije
Ono što razlikuje Trumpa od njegovih prethodnika je to što on ne teži globalnoj hegemoniji temeljenoj na ideologiji. Za razliku od liberalnih intervencionista koji su mu prethodili, Trumpa malo zanimaju apstraktne ideje. On na američku dominaciju u svijetu ne gleda kao na pitanje širenja demokracije ili ljudskih prava, već kao na sposobnost osiguranja konkretnih dobitaka – posebice ekonomskih. Njegov pristup, naslijeđen iz poslovnog svijeta, je pragmatičan: regulatorna ograničenja su prepreke koje treba zaobići, a ne vodeća načela. Ova fleksibilnost, posebice u međunarodnom pravu i vanjskoj politici, pruža prostor za manevriranje i otvara putove koji su se prije činili blokiranima. U kontekstu Ukrajine, to je prednost – dogmatsko razmišljanje samo je dovelo do pat pozicije.
Međutim, Trump na pregovore gleda kao na proces međusobnog kompromisa. Ako vjeruje da Ukrajina mora učiniti ustupke, on također vjeruje da Rusija mora učiniti isto. Iz njegove perspektive, svaki dogovor mora biti recipročan; inače je nepravedno. Ovo za Moskvu predstavlja i izazove i prilike.
Vraća se prava diplomacija
Iznad svega, najvažniji napredak je da se prava diplomacija vratila. Iza zatvorenih vrata odvijaju se intenzivni pregovori – složene rasprave s visokim ulozima bez unaprijed određenih ishoda. Godinama se diplomacija u zapadnom svijetu izrodila u jednostrano predavanje: SAD i njegovi saveznici diktirali su uvjete, a jedino je pitanje bilo koliko brzo će ih druga strana ispuniti. Sada je ta era završila. Umijeće prave diplomacije – balansiranje moći, prepoznavanje zajedničkih interesa i sudjelovanje u izravnim, suštinskim razgovorima – vraća se.
Po prvi put u desetljećima, Washington i Moskva surađuju kao ravnopravni, snalazeći se u složenosti politike moći bez ideološke prtljage iz prošlosti. I to je, više od svega, ono što ovaj trenutak čini tako značajnim. Po prvi put u godinama postoji stvarna šansa da se pronađe rješenje – jer konačno postoje pravi pregovori.
