Dok u Hrvatskoj država plaća doprinose umjetnicima s 130.000 € prihoda, pogled na francuski model otkriva sustav koji podržava stvarne stvaratelje – ali bez pogodovanja privilegiranima.
Dok domaća javnost bruji o umjetnicima koji zarađuju stotine tisuća eura, a i dalje primaju državne subvencije u obliku plaćenih doprinosa, Francuska – poznata po snažnoj kulturnoj politici – nudi model koji bi mogao poslužiti kao orijentir. On jasno razlikuje umjetnike kojima treba pomoć od onih koji to pravo više ne zaslužuju jer su financijski samoodrživi.
U Francuskoj postoje dvije ključne kategorije umjetnika:
- “Artiste-auteur” obuhvaća autore (pisci, slikari, skladatelji), koji su samostalni stvaratelji
- “Intermittent du spectacle” odnosi se na izvođače i tehničare u kulturnom sektoru, poput glumaca, redatelja, montažera, tonaca.
Oba statusa pružaju pristup zdravstvenom i mirovinskom sustavu, no uz jasno definirane uvjete. Sustav nije zamišljen kao trajna financijska kolijevka, već kao instrument podrške onima kojima je zaista potrebna.
U Francuskoj, čim umjetnik dosegne određeni nivo prihoda – primjerice, 130.000 € godišnje – sam plaća sve doprinose, bez državne pomoći. Takva osoba se smatra uspješnim profesionalcem i u potpunosti preuzima financijsku odgovornost.
Ako umjetnik zarađuje više, izgleda ovako:
- Prijavljuje dohodak i troškove u sustavu stvarnih troškova.
- Plaća doprinose kroz porezni sustav kao svaki drugi samozaposleni.
- Nema pravo na poticaje jer ih više objektivno ne treba.
S druge strane, oni s niskim i neredovitim prihodima imaju pravo na potporu, ali uz uvjet redovitog rada i dokazivih rezultata. Intermittenti, primjerice, moraju odraditi minimalno 507 sati godišnje u sektoru kulture kako bi zadržali pravo na nezaposleničku naknadu.
Nasuprot tome, hrvatska praksa često ne poznaje granice. Umjetnici s vrlo visokim prihodima i dalje ostaju u statusu “slobodnih umjetnika” kojemu država pokriva doprinose. Takav sustav nije poticajan ni pravedan, a još manje održiv.
Koliko bi Milan Kekin u Francuskoj s 130.000 € prihoda platio doprinosa državi?
Ako je riječ o samostalnom umjetniku (artiste-auteur), on bi godišnje plaćao:
- oko 16.000 – 17.000 € za socijalne doprinose (mirovina, zdravstvo),
- dodatnih 8.000 – 9.000 € kroz obavezne doprinose poput CSG i CRDS,
- te još oko 25.000 € poreza na dohodak (ovisno o osobnoj situaciji).
- od države ne bi dobio ništa
Ukupno, Milan Kekin bi s 130.000 € prihoda morao platiti i do 50.000 € godišnje državi. To nije kazna, nego cijena profesionalnog uspjeha u sustavu koji poštuje, ali ne razmazuje.
Treba li pomagati umjetnicima
Pitanje nije treba li pomagati umjetnicima – treba. Ali pitanje je kojima i dokad. Ako netko ima visoke prihode, onda je vrijeme da preuzme i odgovornost, a ne da zadržava benefite namijenjene onima koji se bore s osnovnim preživljavanjem.
Pomoć umjetnicima ne smije biti sredstvo političke kontrole. Državna podrška ne znači da umjetnici moraju šutjeti, klimati glavom i podupirati politiku na vlasti, što nerijetko čine. Sjetitte se samo karantema i cjepljenja. Prava umjetnost kritizira, razotkriva, izaziva. Vrlo često i provocira. Ona nije sluga sistema, nego savjest društva.
U tom kontekstu, nužno je redefinirati sustav u Hrvatskoj kojeg u HDZ i SDP unakazili. Pomoć treba biti usmjerena na one koji zaista stvaraju i doprinose kulturi, a ne na one koji znaju kome treba zahvaliti za mjesečnu uplatu doprinosa.
Vrijeme je da i Hrvatska usvoji sustav koji razlikuje stvarne umjetnike od privilegiranih korisnika sustava. Poštovanje da, povlastice ne. Umjetnost čini društvo boljim, ali ne kad je talac loših politika.
Kultura je živa samo kad je slobodna. I poštena.
