Kolika je vrijednost naših mladih stručnjaka – proračunskim novcem školovanih u Hrvatskoj – darovanih europskom tržištu rada? Mnogo veća od ‘bespovratnih sredstava’ dobivenih od Europske unije kojima smo tako ushićeni
Većina europskih zemalja jedinstvo nacije smatra najvažnijim preduvjetom njezina opstanka i boljeg položaja u državnim i gospodarskim integracijskim procesima. Bez jedinstva nacije ne može se računati na važniju ulogu u konfederalnoj areni tobože ravnopravnih europskih zemalja, u kojoj se – od elitnog kruga Europske zajednice do novijih članica znatno proširene Europske unije – uvijek znalo tko sjedi u salonu, a kome je mjesto u predvorju.
Jedinstvo nacije bolna je točka hrvatske stvarnosti. Zasad se to jedinstvo postiže jedino sportskim uspjesima, što dokazuje i uspjeh rukometne reprezentacije, ostvaren s izbornikom iz Islanda, zemlje koja nas je prva međunarodno priznala, u sinergiji s publikom i rodoljubnim zanosom igrača i gledatelja. U svemu ostalom malo nam koja europska zemlja može konkurirati u nejedinstvenosti.
Izvor nejedinstva u vrhovima je državne vlasti i parlamentu svedenom na prostakluk i kreštanje, s tek ponekom časnom iznimkom uljuđenosti. Živimo na kontinentu nalik na bojno polje na kojem se sukobljuju različiti interesi i ciljevi. U neprekidnom političkom blefiranju europski državnici floskulama se međusobno proglašavaju prijateljima, iako se u diplomatskim rukavicama grozničavo bore za svoje državne interese. Političke manekene uvijek se pita isto: „A kakvu to korist donosi mojoj zemlji?“
O važnosti nacionalnog jedinstva, odmah nakon priznavanja hrvatske države, proročanske eseje pisao je Stanko Lasić (Karlovac 1927. – Pariz 2017.). Sveučilišni profesor, filozof i jedan od najvećih hrvatskih intelektualaca velikog međunarodnog ugleda, sudjelovao je u radu Hrvatskog vijeća europskog pokreta, nevladine institucije osnovane 23. lipnja 1990. HVEP je bio prethodnica dugog i iscrpljujućeg primanja Hrvatske u članstvo Europske unije 2013.
Zemlja se u to doba grčevito branila od velikosrpske agresije, jedinstvenija nego ikad poslije u mirnodopskom razdoblju. Lasić je znao da nam Europa nije bila sklona i da nas je svojom pasivnošću i nezainteresiranošću prepustila na milost i nemilost brutalnoj agresiji. Ipak, nikad nije ni pomislio da bi se Hrvatska trebala odreći Europe, čak i onda kad se Europa u znatnoj mjeri odrekla Hrvatske (s iznimkom Vatikana i Njemačke).
Europu smo smatrali simbolom slobode, demokracije i prava na samostalan život, u čemu smo vidjeli mogućnost da se konstituiramo kao povijesni subjekt. Računali smo i na naše ljudske, prirodne i geostrateške potencijale koji će se skladno uklopiti u mozaik europskih interesa. Stvarnost je bila drukčija. Sučelili smo se s Europom arogantne ravnodušnosti. Na pokolje u Vukovaru i Dubrovniku Europa je reagirala zgražanjem („Ah, taj užas!“), iznevjerivši vlastita načela o borbi za jedinstvo, slobodu i jednakost.
Francuski predsjednik François Mitterrand govorio je o jednakoj odgovornosti Srbije i Hrvatske za te zločine. U intervjuu Frankfurter Allgemeine Zeitungu izjavio je: „Hrvati su u Drugom svjetskom ratu bili na strani Hitlera, a Srbi na strani Saveznika“.
Jacques Delors, tadašnji predsjednik Komisije Europske zajednice, manirom arogantnog birokrata rekao je da su „i Hrvatska i Srbija, svaka na svoj način, odgovorne za rat“.
Lasić se unatoč tome zalagao za promicanje europske ideje i prihvaćanje civilizacijskih standarda ujedinjene Europe. Njegov međunarodni ugled mnogo je pridonio oživotvorenju te ideje u Hrvatskoj. Na temelju svog dugogodišnjeg boravka u Europi razumio je europske procese i upozoravao na zamke skrivene pod parolom o „jednakosti, bratstvu i slobodi“. U takvoj Europi, ujedinjenoj razjedinjenošću i egoističnim interesima, Hrvatska je gradila svoj europski put.
Sve što se događalo s Hrvatskom nakon primanja u punopravno članstvo EU-a potvrdilo je Lasićeve slutnje. Trijumfalizam ulaska u EU zasjenio je opasnosti koje vrebaju u toj moćnoj europskoj obitelji. Europa je prostor interesnog nadmetanja, ali i burza na kojoj se odmjerava vrijednost svake pojedine nacije.
Ulazak u EU bila je prilika da provjerimo koliko vrijedimo na toj burzi. Prijašnja samolaskanja o tome kako smo „predziđe Europe“ i „da smo izišli iz antičko-kršćanske jezgre i uvijek bili Europa“, postala su nevažna. Dokazivanje je počelo onog trenutka kad smo se zatekli u europskom ringu, u kojoj svaka država gleda svoj interes. Postali smo europska granica prema jugoistočnom Balkanu, a ulaskom u Schengen i najvažniji čuvari te granice s obzirom na izbjeglički egzodus koji nadire s istoka. Europa nam je pokazala koliko vrijedimo kad su deseci tisuća naših mladih i obrazovanih stručnjaka pohrlili u zemlje mnogo „europskije“ od naše, u kojima se rad i znanje bolje valoriziraju nego u Hrvatskoj. To nas je gurnulo u još dublju demografsku katastrofu.
Počeli smo dobivati novac iz europskih fondova za oporavak i razvoj, kao i sve nove članice, i to nas je ushitilo. Uveli smo i euro i s mizernim plaćama i mirovinama počeli kupovati proizvode po istim ili višim cijenama nego Europljani s višestruko većim prihodima. Nitko nije izračunao kolika je vrijednost naših mladih stručnjaka – proračunskim novcem školovanih u Hrvatskoj – darovanih europskom tržištu rada. Ti mladi ljudi vrijede mnogo više od europskih „bespovratnih sredstava“, što znači da smo Europi mnogo više dali nego što smo od nje dobili.
Europa se dokopala naših najvrjednijih nacionalnih resursa, od banaka i telekomunikacija do trgovačkih centara, ali i mnogih atraktivnih nekretnina, a time i prostora kao najveće nacionalne vrednote. Ugodno se raskomotila unutar naših granica, osobito na Jadranu. Neki to smatraju „gospodarskim neokolonijalizmom“, a neki „pristupnom članarinom“ u EU, NATO i Schengen. Mi nažalost nemamo vrijednosti kojima bismo se nametnuli Europi i osigurali status respektabilne zemlje jer je naš najjači izvozni „proizvod“ turizam, dok nam industrija i poljoprivreda kaskaju za konkurentnijim uvozom.
Samo nam svijest o potrebi uljuđenog nacionalnog dijaloga trasira put prema nacionalnom jedinstvu koje osigurava donekle ravnopravan status u EU-u. Prije više od 30 godina tim smo jedinstvom stvorili državu i zacrtali put prema Europi. Bilo bi apsurdno da današnjim nejedinstvom obezvrijedimo ono što smo postigli u najtežim ratnim uvjetima.
