Povodom smrti Božidara Krajnovića – Bože, dobrog duha Broda i "Podvinjačke republike" talentiranog pisca, šarmera, kozera i druga, ponovo objavljujem svoj pogovor za njegovu drugu knjigu. Pisao sam pogovor i za njegovu prvu knjigu, još u danima dok smo zajedno pisali u Novom brodskom listu - utočištu slobodarstva. Knjige su to pisca koji je svojim humorom oslikavao načine uživanja u životu, koji je slavio punoću postojanja i prijateljstvo.
SMIJEH JE NAJMANJA UDALJENOST IZMEĐU DVIJE OSOBE
Nakon punih osam godina Božidar Krajnović odlučio je objaviti i svoju drugu knjigu kratkih pripovjednih formi- kolumni koje su pod nazivom „Pliva patka preko Save” redovito izlazile u Novom brodskom listu. Bio je to njegov davnašnji dug čitateljima-likovima i on ga je pošteno odradio. Tako je Boža, primijeni li se metafora iz aforizma humorista Victora Borga o smijehu kao efikasnom sredstvu ljudske bliskosti, a kojeg sam istaknuo u naslovu ovog pogovora, ponovo, na sebi svojstven satirično-humorističan način, približio sebe svojim čitateljima, te ih približio jedne drugima. Kao humorist praktičar, kao proizvođač ljekovitog smijeha, svojim nam je tekstovima, vješto sjenčeći grotesknu zbilju, primaknuo „nepokorene ljudske sudbine”, sve one osobe, njegove poznanike i prijatelje o kojima je pisao da su se od tegobnog i prisilnog sivila svakodnevice uredno „branili” neumjerenim uživanjem, prvenstveno u jelu i piću. Svojom pobunjeničkom satiričkom energijom skraćivao je udaljenosti između ljudi tako što je ismjehivao agresivne pokušaje službeno ozbiljnih da osobe svedu na potrošnu robu, mehaničku jednadžbu ili automat koji reagira samo na njihove zapovjedne fraze. U predgovoru za prvu Krajnovićevu knjigu napisao sam: „Krajnović uočava i portretira na licu mjesta kao što to brzopotezno i majstorski na moru rade crtači turista. On svemu i svakome u radijusu svog pogleda i glasa, uzima mjeru njegove najosjetljivije strane. On je mjernik smiješnih dimenzija svojih sugrađana i njihove svakidašnjice. Njegov životni stil piše njegove tekstove, jer živi u skladu s prvom zapovijesti vjere u Smijeh: izgubljen je onaj dan u kojem se niste nasmijali…. Jezičav, šarmerski neusiljen, hedonistički radoznao, Božidar Krajnović je takav i u svojim tekstovima, ali uvijek s jednim starim i ozbiljnim geslom na umu: čitatelj se smije iznenaditi, ali se ne smije iznevjeriti. Boža to radi vješto. U postavljanju situacije, opisivanju ličnosti, izražavanju misli i dočaravanju raspoloženja, služi se kratkom rečenicom. Tako vrlo efektno i funkcionalno, u škrtim rafalima, na bjelinu papira uspijeva uvjerljivo i upečatljivo transponirati svu autentičnost doživljenog, koje je poput trna kratko i oštro.”
Podsjećam, Novi brodski list bio je, sve do svoje skandalozne agonije i smrti, svojevremeno jedina lokalna škola demokracije i radionica duha, a Božidar Krajnović je u toj školi, u svojoj učionici, za svojim radioničkim pankom, bio neprikosnoveni majstor, učitelj i tumač smisla životne radosti. Doista, taj najveći gurman među brodskim novinarima i najveći novinar među brodskim gurmanima, taj hodajući leksikon vina i jestvina, nenadmašni pilac i uživatelj provjerenih, tradicionalnih jela, glasnogovornik „Podvinjske republike” iz broja u broj, u svoja dva novinarska stupca, slavio je radost življenja, protivio se čemeru životne rutine, improvizirajući kao jazz glazbenik, uz pomoć moćnih instrumenata ironije, stvarajući humornu hedonističku kroniku bespuća podvinjsko-brodske gastronomnosti. Instinktivno prihvaćajući onu Aristotelovu da je duhovitost drskost koja je stekla obrazovanje, istovremeno je Krajnović na svjetlost stranica, svjesno, lucidno, precizno, jednostavno, školovano drsko, izrugivalački iznosio istine o našim manama, prividima, kolektivnim zabludama, ljudskim slabostima uzdignutim čak do identifikacijske vrline. Zato njegove tekstove možemo nazvati točkama u kojima se sijeku i prelamaju kao u kakvom duhovnom čistilištu radosti života i preocjenjivanje njegovih vrijednosti. Sarkazam, nepotkupljivi humor, razbarušeni, ironijski duh, misaonost, inventivnost, odvažnost, osjećaj za ugođajnu pomaknutost i „humorno izglobljene situacije”, uz moćni, funkcionalni spisateljski alat- čine Božu autorom prepoznatljivog, bravuroznog humoristično-satiričnog rukopisa, jasnog izraza koji daje uočljive otiske svog vremena i s iskustvom koje mu ne dopušta upadanje u živo blato banalnosti i rabljenih trikova humora.
Kaže kritičar da je najfinija satira neosporno ona u koje je izrugivanje s tako malo pakosti i s tako mnogo uvjerenja da na smiješak nagoni i one koje pogađa. U tom smislu, ovu knjigu ukoričenih kratkih novin(ar)skih formi možemo iščitati kao grupni portret svih nas nasmješenih s Božom. A to joj je i bila svrha- prepoznati se ma kako portretirani bili i nasmješiti se… duhovno razgaliti.
