FOTO: Saša Zinaja/NFOTO, EmicaElvedji/PIXSELL
Ono što, bojim se, zagrebačka koalicija, potom i mogući nacionalni savez, nosi jest samo borba za položaj. To je uzurpacija izbora i izdaja birača
„You don’t have to say you love me, just be close at hand
You don’t have to stay forever, I will understand
Believe me, believe me, I can’t help but love you
But believe me, I’ll never tie you down
Left alone with just a memory
Life seems dead and so unreal
All that’s left is loneliness, there’s nothing left to feel“
„Ne moraš reći da me voliš, samo mi budi pri ruci
Ne moraš ostati zauvijek, razumjet ću
Vjeruj mi, vjeruj mi, ne mogu te ne voljeti
Ali vjeruj mi, nikad te neću vezati
Ostavljen sam samo sa sjećanjem
Život se čini mrtav i tako nestvaran
Sve što je ostalo je samoća, nema se više što osjećati“
Giuseppe Donaggio, Simon Napier-Bell, Vicki Heather Wickham, Vito Pallavicini
Zašto ljudi ulaze u brak? Sve je u očima promatrača. Bračni partneri unose ljubav, ali i praktična očekivanja. Osjećaji, empatija s jedne strane, s druge personalizirani interesi, zadovoljenje osobnih potreba. Nije ovo moje preispitivanje, psihoterapija u javnom prostoru, poticaj je politička koalicija SDP-a i Možemo! u Zagrebu. Ona koja je medijski „bljesnula“. A politička koalicija, ova kao i svaka, politički je brak. U njega partneri ulaze s velikim očekivanjima. Nadaju se da će sve biti savršeno. I, naravno, s vremenom mogu shvatiti da stvarnost nije onakva kakvoj su se nadali. Zato što, poradi divergirajućih interesa, mnogi ciljevi ostaju nedostižni, stvarnost ne omogućava planirano. Ipak postoji ključna razlika braka i političke koalicije: u koaliciji ljubavi nimalo nema! U koaliciji sve je svedeno na pragmatično iskorištavanje situacije, to da zbrojem političke popudbine svaki partner smjera ostvariti plan. A na sljedećim izborima, ako treba, napast će i dojučerašnjeg partnera da bi pojačao izborni „zgoditak“. Političke koalicije počivaju na jasnom mada „prigušenom“ egoizmu. To, bez obzira na strateško promišljanje, potvrđuje njihovu privremenost i nestabilnu narav.
Krenimo na „koaliciju zagrebačkog sporazuma“. Zbog čega je do nje došlo?
Za početak valja reći da koalicije ne sklapaju sigurni izborni pobjednici. Ne. Njih sklapaju oni koji traže partnere da se osnaže. Ili da im „alibi-partner“ bude izlika za neuspjeh. Mediji su ovoga puta objavili najave da će koalicija „rasturiti“. Samo da je situacija takva, da je izgledno „rasturanje“, tada povezivanja ne bi bilo. Očekivanja koja diskretno izlaze u javnost o izbornom rezultatu koji bi koaliciji zajamčio minimalno 29 zastupnika, gotovo 50 posto glasova za zajedničku listu, možda i više, čine se prije kao međusobno ohrabrivanje.
U ostvarenom broju skupštinskih mandata SDP će, zasigurno, biti nadzastupljen u odnosu na vlastiti politički potencijal. No Gradska je skupština, kao i sva predstavnička tijela, politička kloaka. Gradovima vladaju gradonačelnici. Skupštinari su statisti. Nevidljivi sporedni likovi. Dizači ruku. Korak do nosača predsjedničkog cekera. Politika se, na razini lokalne samouprave, svodi na prebrajanje političke snage na izborima i komentiranje par dana po održanim izborima. Sve iza toga osobni je ekshibicionizam koji se gubi u komunalnim temama. Parkingu, kanalizaciji, vodovodu, otpadu. A bez obzira na vrijednost tema, politika tu ne stanuje.
Raspored snaga, to što će gradsku izvršnu „vlast“ nositi Možemo, a SDP se „namiriti“ skupštinskim pijunima i pojedincima na osobno lukrativnim pozicijama predsjednika Gradske skupštine, pročelnika, inih zamjenika i pomoćnika te komunalnih direktora i rukovoditelja, politički je loša „trampa“. Politički. Osobno materijalno ne!
Dakle, zamislite stranku – SDP – kojoj će kandidate na listi odobravati vlastito stranačko čelništvo, ali i drugi partner. Kriterij izbora bit će odanost do razine idolopoklonstva. Vodstvima obiju strana. U tom oportunističkom izboru „najskutonoša“ leži ozbiljan rizik za manjeg partnera. Naime, da se pretvori u samo podružnicu većeg. „Netko“ je toga bio svjestan. Možda zbog toga Možemo! nije želio podržati SDP na nacionalnim izborima. Ali SDP sada jest.
No ne radi se ni samo o tome. Već dobar broj godina SDP u Zagrebu, pred lokalne izbore, prolazi javni cirkus. Drugi naziv za samouništenje. Ovoga puta ipak s dalekosežnijim posljedicama. Nakon rušenja vodstava, izbacivanja i brisanja članova, nametanje koalicije, to da kandidate nameću središnjica i druga stranka, ne može voditi i do čega doli gušenja unutarstranačke dinamike i dijaloga. Za organizaciju to znači da joj se ubija sva energija. Čak i potencijalna. Ostaje samo inercija: tri slova stranačkog naziva, crvena boja, popis članova, ostarjeli birači, stranačke prostorije – postumno stranačko računovodstvo. Pritom, valja naglasiti, za razliku od desnice, ljevica (SDP) nacionalne izbore ne može osvajati bez Zagreba. U tome je dalekosežnost.
Što je politika? Je li se to itko zapitao? Politika je dosljedno izazivanje emocija. Ciljeve treba promisliti i osmisliti, no to nije posao koji obavljaju hladni profesionalci. To nije računovodstvo ostvarivanja osobnih egzistencija i ambicija. Ili jest. Samo, to je loša, kalkulantska, politika. Bez dosljednosti i emocija. Pogledajmo to.
Percepcija dosljednosti. Koliko može biti dosljedno Možemo! koje ide u koaliciju sa strankom koju je još 2019. obilježilo „Strankom dosljednih promašaja“? A dosljedno da SDP svog gradskog predsjednika politički obeščasti izborom za gradonačelničkog kandidata, pa zaokretom i odustajanjem? Ima li dosljednosti u tome da taj osramoćen, kako jest, ne ponudi barem ostavku, već to bespogovorno prihvaća? Onaj isti koji je aktualnu gradsku vlast (u kojoj i sada participira) ocijenio dvojkom, obećao biti bolji, pristaje biti dio tima „za prolaz“.
Nedosljednost, osim što je problem u očima glasača, donošenje dijametralno oprečnih odluka, lutanja i preokreti, ukazuju na izostanak strategije, paniku možda, manjak kandidata koji bi uopće mogli popuniti liste. No signalizira i ozbiljniji problem. Obrati ovako brze političke demencije simptomi su jasne kliničke slike višegodišnjeg propadanja (samouništenja) SDP-a. Ali i ubrzanog gašenja „revolucionarnog“ plama Možemo!
Politički aspekt. O tome kod ovog fuzioniranja najviše kazuje to što na subotnjem predstavljanju nije bilo riječi ni o kakvim planovima, najavama, programskim pravcima. Spominjalo se „poštenje“, pojmovi poput „transparentnosti“. Otrcan do beznačaja. Jasno, pa ova se koalicija nije stvarala ni na temelju niti zbog ideološkog jedinstva ili sličnosti. Ona je rezultat samo nastojanja da se dođe do vlasti. Što tada s njom – tek je vidjeti. (Znamo samo da će biti „poštena“. I da će namiriti neke osobne i stranačke interese. Podsjeća li vas to na jednu drugu vlast u Hrvatskoj?)
William H. Riker uveo je pojam „bankrot vodstva“. Želio je označiti tren kada vođe, zbog unutarnjih podjela ili vanjskih pritisaka, gube sposobnost upravljanja koalicijom. „Bankrot vodstva“ (i članstva) ovdje se dogodio i prije zajedničkog nastupa. Vodstva, nacionalna i lokalna, „bankrotirala“ su pred nastojanjem stvaranja nacionalnog saveza. Onog koji bi preuzeo vlast u Hrvatskoj. Bankrot se sastoji u tome što to nije savez po mjeri aktualnih vodstava i organizacija, još manje potrebe društva i birača, već Zorana Milanovića. I ako bih se morao kladiti, okladio bih se da će 2028. on učiniti ono što 2024. nije. Dati ostavku i predvoditi izbornu borbu. U Hrvatskoj, naprosto, ne živi ljevica. Ne živi alternativa. Ni kroz SDP ni kroz Možemo! Ovdje žive samo Zoran i Andrej!
Ono što, bojim se, zagrebačka koalicija, potom i mogući nacionalni savez, nosi jest samo borba za položaj. Bez stavova i vrijednosti. Ideologije i plana. To nije vlast. To je, zapravo, uzurpacija izbora. I izdaja birača. Dvije stranke koje žive „teološki“, dogmatski nas uvjeravaju da su „crvene“, „zelene“, progresivne. No to su samo odrednice, naljepnice koje su si sami nalijepili. Jer tu nominalnu političku orijentaciju u stvarnosti ne možemo testirati. Kao što nije ni empirijski dokaziva. Barem ne kroz rezultate. Kada su i jedni i drugi bili na vlasti. Slabe rezultate.
Politička koalicija je poput dnevnog menija. Nude se juha od gljiva, svinjeći bečki s paradajz-salatom. Za desert, palačinke sa Nutellom. Naš problem je taj što osim dnevnog menija, slabo što stoji na ponudi. Barem „lijevoj“. A Zagrebu treba ljevica. Hrvatskoj treba ljevica. Progresivna socijalno osviještena politička opcija. Uvjerljive vođe i jasne ideje. Ideologija! To nisu ni Možemo! ni SDP. (Ni Zoran Milanović.) Oni su „sivi“ borci za položaje. Bez stava. S malo vlastite snage. Pobjeđuju na leđima koalicijskih zbrajanja, preko leđa ostarjelih pouzdanih birača. Ili kada se druga strana dovoljno uništi. Pa im prepusti vlast. Na jedan mandat. Da pokažu koliko im alternativa – nisu!
