Samo kroz jednu, veću, ali ne najveću rupicu, vidljivo je na drugu stranu. Ona najveća ipak je zatvorena. Svejedno. Ni kroz jednu ne mogu pobjeći jer je sve nadohvat ruke, doslovno, sve vidno stane u jednu šaku koja ga, istina, ne može obuhvatiti, ali dvije već mogu. Uvijek mi je na oku i pri ruci, ta rupica. Vidovita. Kao da i meni samoj daje tu moć. Treba mi kao hrana i voda.
Da li je on ikada razmišljao o tome kako ukradeni život, kao plod njegovog zamaha rukom, može bilo kome toliko značiti? Onda kad se, o proljeću i jeseni, sudara s podatnom pučinom čija ga mirnoća doziva, prodire u nju pedeset-šezdeset metara, točno zna gdje i kada treba, pruža ruke i trga, odlama, zasijeca, reže, odvaljuje, skuplja, trpa u mrežu, kad se umori odbacuje se prema površini i isplivava. S bogatim, nabreklim i mekanim ulovom. On, berač spužava oko Krapnja, Pašmana, Silbe, Oliba, Brača, Hvara, Paklenskih otoka …
Pomisli li ikad da se neće vratiti? Ako bi ga koja toliko zavoljela i pri njegovom pokušaju – trzaju uzimanja nje, dogodi se suprotno, ona zarobljava njega. Poželi s njim u svoju meku, lelujavu, zatamnjenu postelju. U kojoj se ne vidi svaki trzaj lica pri ljubavnom zanosu, ali se osjeti najmanji drhtaj. Pored njih, među njima i u njima, svako živo biće postaje mekani, podatni, spužvasti titraj što pulsira.
Uživa li berač u svojoj moći slobodnog doplivavanja u tuđe carstvo koje preuzima kao da ga je sâm gradio? Misli li da podanici nemaju povjerenja u vlastitu snagu? Nije on tako ograničenog uma. Godinama uči promatrajući ih i dišući s njima u mračnoj pokretljivosti koja zna zavarati, pretvarajući se kao da je mir i neživot. Dobro se zagleda, svojim očima boje mora, u njihove oči – rupice, da bi bio siguran koje od njih su poprimile boju dnevnog svjetla. Samo će te, što šalju sigurne signale da su spremne za promjenu, ponijeti sa sobom gore, van, u košaru, u brodicu, na suhi kamen, na policu suvenirnice, među mnoštvo tuđih ruku. A ruke će njih, onako osušene, prirodno tamne ili isprane u žutu bljedoću, opipavati, ispitivati mekoću, mjeriti, pokušavati izbrojiti rupice, dok im jedna taman ne sjedne u ruku kao na carsko prijestolje.
Misle li, vlasnici ruku, da su odabirom postali vlasnici spužava? Kaže li im onaj koji ih je grubo, sve im tepajući, odvojio od njihovog kamena postanka, da su one uvijek i zauvijek samo svoje, nikad ničije? Pamte odakle su, sa čim su se hranile dok su rasle, prepoznavale su prijatelje, a i neprijatelje koji su proplivavali pored njih. Ne žele priznati da ih je samo radoznalost dovela u nečiju ruku. Sve u želji osjetiti sebe u spoju s nekim drugim, vidjeti kakva je to masa – tijelo u crnom okviru beračevog odijela, upoznati dodir drugačiji od njihovog, nepromjenjivog, saznati što to znači biti suh, tvrd, i onda uživati u vlaženju, namakanju, u podsjećanju na sebe pređašnje, ispunjene vodom. Ne znaju vlasnici ruku da je dovoljno samo ih vratiti moru i zauvijek će otići, otplutati i potonuti, nastaviti živjeti, nikad se više njih i ne sjetivši.
Jedino su moru one potrebne. Da bi ih obnovilo, ponovo pustilo na površinu dozvoljavajući beraču misao o vlastitoj hrabrosti, i spretnosti, i sreći.
Svjesne su spužve svoje nenadmašive prednosti u odnosu na poznate im živote u podmorju, ali i na nadmorju, stigli su do njih glasovi o ograničenosti onih koji hodaju, leže, trče, plivaju, rone, kao ovaj njihov, što ih ponekad posjeti. Samo one znaju kad treba upijati, a kad brisati. Samo je u njih utkano sve znanje podmorskog beskraja. Ljubomorno ga čuvaju, podare čovjeku tek onda kad se nađu zajedno, nakon što procijene zavređuje li on dar. Nude sebe kao nesagledivu pomoć u trajnom brisanju tuge, brige, straha, bola, patnje. Jedini uvjet je: spajanje s njima do prožimanja, povezivanje do jednine. Tek će onda upiti u sebe sve što čovjek želi iz sebe ispustiti. Olakšat će sebi nošenje tuđeg tereta tek kad se vrate ispod pučine i odjednom u prostranstvo isprazne sve rupice, da bi opet postale lagane, lelujave, ispunjene samo svojom mekoćom, i tako krenule ispočetka.
Tajna umijeća i snage istovremenog procesa brisanja – upijanja nije odgonetnuta. Zašto bi netko želio tragati za njom?
Spužvama treba dozvoliti upravljanje svijetom. Neka one vode i usmjeravaju. Njihove oči – rupice vide kroz podmorsku tamu sve do ljudske svjetlosti. One se ne moraju osvrtati ni skretati pogled lijevo-desno. Sve im je vidno s mjesta za koje su srasli rođenjem. Do u beskraj, bilo koji.
Berač spužava podučio me njihovoj mudrosti. Ona koju mi je darovao stane u moje obje šake, ali je mogu držati samo jednim prstom, tolika je laganost u njoj. I proći na drugu stranu samo kroz jednu rupicu. Ako bih željela pobjeći u beskraj u kome se ne bih izgubila. Onaj u kome postoji titraj života koji nikad ne umire. Titraj spužava.
- VIII 2016.
