Kroz odškrinuti kuhinjski prozor čuje se jutarnja kava.
Mnogi ljudi kažu kako čuju mirise. Pretvori li se to uho u nos? Čuje se u zraku bagrem, lipa, stajski đubar, sparina, ozon; čuje se u blizini parfem, krema za ruke, pripremana hrana, pogotovo pržena riba, rakija, ovce, krave, svinje; čuje se u gustišu pored rijeke vlažna trava, iscvjetana vrba, krepana mačka, otpad od zaklanih pilića, ljudsko govno. Ili sve ovo nije jednako čujno, jer je uobičajeno reći da nešto miriši ako je ugodno nosu, a da se čuje ako, zapravo, zaudara i smrdi. I sluh se, kao osjetilo mirisa, kod nekih ljudi mijenja i podešava ugodi.
Ipak, i dalje tvrdim da se moja jutarnja kava čuje. Nekoliko minuta prije nego se dvorištem razlegne njen omamljujući miris. Čak i oni koji ne piju kavu tvrde da napitak divno miriši. Čuju.
Prvi zvuk kave je zvuk džezve (tur. cezve). S njim započinje svako jutro. Džezva je prije kave, šećera i fildžana, prije čaše vode. Nije potrebno opisivati tu posudu od bakra, emajliranog željeza, čelika ili vatrostalnog stakla, s dugom drškom od istog materijala, osim kod ovih modernih vatrostalnih, u njih mora biti bakelitna. Plava je ili crvena, rjeđe smeđa ili zelena, rostfrei srebrnasta ne zavređuje spominjanje, među koje se hoće umiješati bijeli krugovi, poveće tačke, pa džezva dođe kao uvijek popularni modni trend haljina, „na tufne“.
U svim pričama o obiteljima, sretnima ili osakaćenim nesrećama, u pričama o ljudima bilo kakvih životnih putova i stranputica, uvijek je u početku priče – džezva. Gdje god na ovom „našem“ prostoru televizijska kamera stigla, a svatko ima pravo pod „naš“ svojatati onaj koji osjeća kao svoj, namjerno u potrazi za lijepom pričom i zanimljivim sugovornikom, ili slučajno u istraživanju načina života, prikladnije bi bilo reći: preživljavanja, već u drugom kadru unutrašnjosti pojavljuje se džezva.
Svejedno o čemu će sugovornik pripovijedati, prije nego što se ozbiljno zadubi u svoju temu naivno vjerujući da će njegova storija istinito, dobronamjerno i detaljno biti predočena televizijskoj publici, on sasvim ozbiljno uzima džezvu u ruku, puni je vodom iz pipe ili aluminijskim lončićem iz kante, takvih lončića ima u mnogim „nesnalažljivim“ kućama čiji su vlasnici mislili da imaju pravo ponovo imati sve ono bez čega su ostali pa još uvijek čekaju; dobro je što se voda u tim posudicama zadržava samo tren, dok se ne prelije u džezvu. I onda sîne plinsko kolo – pometne se džezva na staro zalijepljeno električno kolo – usred ljeta na stari raspadajući šporet na drva; drva ima uokolo pa je najjeftinije.
Nema u nas takve sirotinje koja ne bi u kuhinji imala džezvu. I nema tog stupnja negostoljubivosti a da se posjetioca ne bi najprije upitalo je li za kavu. Ili se najčešće i ne pita, nego se automatski 'vata za džezvu i pristavlja. Kakav god divan bio pred njima, pa ako će se i pravdati, pokušati utvrditi tko je u pravu a tko je lagao, kada je ono netko nekoga prevario … sve će teći smirenije i laganije uz džezvu ispred njih. Nekako džezva dođe kao adut, kao uteg na terazijama kojim se uspostavlja ravnoteža, kao pitač, promatrač i sudija. Jesu fildžani ili druge vrste šalica za kavu porota, ali uzaludan im posao ako džezva nije svoje odradila.
Ima kuća u kojima gladan čovjek ne bi ni mrvicu kruha sa stola pojeo. Iz principa i samopoštovanja, radi ličnog stava prema ukućanima, zbog neurednosti i prljavštine koji se čuju još iz dvorišta. Ali, hajde i u takvim uvjetima budi hrabar pa odbij kavu kojoj samo što se nije digla pjena. Dok si ti gledao je l' to baš ono dvorište koje tražiš, džezva je već bila u funkciji.
Cigani čergari neće zaboraviti nabaciti svoju džezvu na vrh gomile potrebnih stvari. Kao ni narodi nomadi. Nisu džezve zaboravljali ni oni koji su od jučerašnjih prijatelja tjerani da u brzini odu iz svojih domova. Prije nego što su ubacili dokumente i komad-dva odjeće, zgrabili bi džezvu sa kuhinjskog ormarića i bez riječi je zavitlali u zraku iznad sebe, sve gledajući novom neprijatelju u oči. Poruka džezve je bila: sjećaš li se … pit ću ja i dalje kavu iz svoje džezve, ali nikad više s tobom. Sa džezvom je najlakše na put jer ne mora biti pažljivo spremljena ni pokrivena, a ako se i skotrlja na drum, oglasit će se u znak upozorenja da je završila gdje nije trebala i ništa joj se loše neće dogoditi.
Danas džezve više ne putuju sa svojim gazdama od Istoka prema Zapadu. Put je dalek i nesiguran, a na krajnjem cilju i ne pije se kava iz džezvi.
Nadaju se protjerani putnici da će se brzo i lako naviknuti na bolje, pa i na aparate i strojiće za kavu. Zavaravaju li se u neznanju i nuždi, ili će uistinu brzo zaboraviti onaj osjećaj kad čuju kavu iz džezve, znat će jednog dana samo oni sami. Mi koji još uvijek imamo tu radost da iz kuće, kroz otvoreni prozor, pripustimo u okolinu prvi jutarnji miris, miris kave iz džezve, ne bismo smjeli ispijati kavu sami. Miris koji se čuje neka dovede prolaznika – nenamjernika, onoga koji je ostao bez svoje džezve.
