Već petnaestak dana kroz sobu povremeni jecaj. Neprepoznatljiv da bih po boji i visini tonova mogla zaključiti čiji je. Nepoznat. Ljudski nije, dobro su mi znani svi rasponi i dubine glasova koji su odjekivali kroz sobu. Možda su mačji? Ostanu otvorena ulazna vrata, nije se jednom mačka zavukla među kutije od cipela u kojima sada stoje stare razglednice; netko bi pomislio da ću priznati: stare fotografije iz mladosti; a ne lažem, tê su u finijim kutijama, onima s tankim papirom u boji, kutijama od kombinezona, grudnjaka i gaćica u kompletu; ili svilenih čarapa, dok još nisu postale najlon u prozirnim vrećicama, presavijenih u milimetarske mjere i zaogrnutih šušketavim flis papirom; ili u kutijicama koje su zadržale miris finih sapuna pakiranih po tri ili četiri; pa su i kutije, u znak poštovanja prema nekadašnjem sadržaju, nekako elegantne, otmjene, ženstvene, od bojâ do glatkoće, a ono što je u njima dobiva posebnu čar. Proteklog života.
Zvuk – jecaj nije ni ljubavni, nije veljača – prevrtača da bi se mačak i mačka ugnijezdili na fotelji, ušuškani garderobom koju danima na nju nabacujem. A njegov odjek nije ni tako slabašan da bi bio od tek omacenih mačića koji su se, gle čuda, zatekli u šlapi ispod kreveta jer im je majka zaključila da će tu biti najsigurniji. Šlapa je zimska, visoka, topla, pored nje par joj kao zaštitni bedem, idealna kućica za mačiće, lako se majci u nju ušuljati, a zima još nije stegla i nema opasnosti da će nečija noga poklopiti malene šarene prije nego se same izvuku u sigurnost dvorišta, šupe, garaže. Rado bi njih mati preselila, sve onako držeći ih između zubî jedno po jedno, u duboku kutiju samo metar udaljenu, i ta je ispod kreveta, ali dobro zatvorena, čvrsta; u njoj su u kuću stigli tanjuri, osamnaest komada, sve po šest malih, plitkih i dubokih, sa šarenim cvjetićima – kao da bi cvijeće moglo biti jednobojno – već su godinama u toj kutiji od čvrstog kartona gramofonske ploče, bez gramofona, taj zvuk nije njihov.
Ah, znam, skoro sam zaboravila onaj važniji ljubavni jecaj, muški ili ženski, zavisno tko je strasniji i zaljubljeniji, kome je stapanje samo redoviti neophodni ritual a kome je to davanje bez zadrške, kad prije i poslije ne postoji ništa osim ružičaste magle u kojoj pjevaju nevidljive ptice. Prije toga u kuću bi se morao ušuljati muškarac, što bi bilo teško ako vrata već ne bi bila otvorena, kao ono onda za mačke. I nije me briga za njih jer se ne zna koja je preljubnica i kurva, kao ni za mačore imaju li zakonitu koje se ne žele odreći, dok je za muškarce sve poznato, piše im na čelu, onako uplašenima, nesigurnima, kad bi rado ušli, a ne znaju kako bi jer su vrata uvijek zatvorena … za tuđe. Zato ne, nije taj zvuk ni muško-žensko-ljubavnički, kad bi bio, možda bi uplašio mačke, jadne mačke, nisu to zaslužile.
Nije mi zvuk poznat ni kao da bi bio kratki refren neke omiljene sevdalinke ili šlagera. Istina, malo podsjeća na jecaj – takt rastanka bez nade, ali poslije ovoga moga zvuka, kratkotrajnog i neprepoznatljivog, slijedi tišina, dok u pjesmi nije tako. Ona nastavlja ili jaukom ili samosažaljevanjem i proklinjanjem ili prkosnim vedrijim ritmom koji najavljuje slatku osvetu. Nije pjesma.
Satima se ne čuje, lagala bih kad bih tvrdila: danima i noćima. Zato što nema velike razlike između dana i noći onda kad ne spavam. Nego razmišljam o vremenu kad nisam imala vremena naspavati se, pa hvatala slobodan trenutak, popodne, poslije posla, odgađala ručak za večeru, samo da nakratko sklopim oči, odmorim tijelo i dušu, bez želje za snovima jer su oni tkali budućnost i znala sam da o tome ništa ne znam. Sad fazu spavanja sve teže postižem, da li zbog umnoženih uspomena, ili žâla za proteklim vremenom, ili neostvarenih snova – previše je odgovora koje nemam vremena odgonetavati, bez obzira što ne spavam.
Iako sam sigurna da zvuk nije plač, zašto me podsjeća na jecaj? Bit će zato što je kratak i otegnut, počne laganije i tiše, onda se razvuče u neku tamnu dubinu, tu trenutak zastane, pa će udaljeniji kraće i cilikavo, kao da će se trajno izgubiti, nema ga više, onda se samo odjednom podigne, podvrisne, razliježe sve do izvan sobe, verande, kuće, dvorišta, ali to zapravo ne želi, pa se u kraćim jecajima utišava dok ne postane nečujan. Nakon neodređenog vremena, koje nikako i ni po čemu ne umijem izmjeriti, ni duljinama, visinama, dubinama ili težinama, eto ga opet, sličnog, ali ne istog, imam dobar sluh, osjećaj za ritam i melodiju, u nekom je taktu drugačiji od prethodnog. Kakav bi jecaj i mogao biti nego uvijek nov?
Tô vrata škripe. Šarke treba podmazati. Zavidim ulju.
- XI 2016.
